Isus je upravo objasnio učenicima kako će svijet izgledati kada se on vrati. Ljudi neće razmišljati o Bogu. Oni će živjeti svojim „normalnim“ životima, raditi i planirati. Poput ljudi iz dana Noja i Lota, oni neće mariti da je sud neminovan. Kada Isus dođe, on će odvojiti svoje sledbenike od onih koji ga odbacuju (Luka 17:22-37).
Grčka riječ de vodi do ovog odlomka. Ova povezujuća riječ može značiti „i“, „tada“ ili „sada“, između ostalog. To ukazuje da je ovaj segment direktno povezan sa prethodnim. Učenici su očigledno obeshrabreni Isusovim upozorenjem. Parabola koju Isus priča sugeriše da učenici sumnjaju da će Božja presuda nad njihovim neprijateljima ikada doći.
Ova parabola je zanimljiva po tome što Luka navodi osnovno značenje lekcije. „Klonuti duhom“ znači demotivaciju prema nečemu pozitivnom: ne zadržati odlučnost u vezi sa temom ili idejom. Isus zna da će se njegovi sledbenici suočiti s mnogo više poteškoća nego što ih sada doživljavaju. Mnogi će umrijeti kao mučenici. I mi gledamo stanje u svijetu i pitamo se hoće li Bog ikada donijeti svoju pravdu. Isusov odgovor je: „Da, zato nastavite da se molite“ (ref. Luka 18:7-8).
Moliti se za Isusov povratak i pravdu koju će on donijeti „uvijek“ ne znači da trebamo biti u aktivnoj molitvi svake budne sekunde. To znači da se trebamo moliti često i redovno.
Parabola o upornom susjedu je slična, ali je u tom slučaju susjed tražio hljeb – zemaljsku potrebu – a ne pravdu (Luka 11:5-13).
Parabola počinje opisom antagoniste. U tom kulturnom kontekstu, sudija koji se ne boji Boga je gotovo smiješan paradoks. Bog je Mojsiju dao zakon po kojem su izraelske sudije trebalo da donose odluke. On zahtijeva da svi ljudi postupaju pravedno (Ponovljeni zakon 16:19; Mihej 6:8). Oni koji ga se ne boje su definicija bezumnika (Izreke 1:7). Prema tom gledištu, ono što Isus opisuje treba da bude namjerno ekstremno. Paralela sa modernim sudovima bi mogla biti da se govori o „neoprezno, bezakonom sudiji“.
Osim toga, ovaj sudija ne poštuje ljude. On nije opisan kao neko ko prima mito. Ipak, identifikovan je sa nedostatkom saosjećanja, s dovoljno moći da se ne osjeća ugroženim kritikom. Njegova moć bi mu omogućila da pravi pravedne presude, ali jednostavno ga nije briga.
Udovica dolazi pred njega, zahtijevajući da se njen protivnik suoči sa pravnim posledicama. Mojsijev zakon kaže: „Ne izvrći zakon siromahu u njegovom sporu“ (Izlazak 23:6). Ako sudija prezire Boga i ljude, ne može se očekivati da brine o udovici, već brine o svojoj udobnosti. Kada udovica odbije da se povuče, on konačno djeluje (Luka 18:3-5).
Bog ima posebnu brigu za udovice i siročad; veći dio programa socijalne službe Mojsijevog zakona je za njihovu korist (Ponovljeni zakon 14:29; 24:20; 26:12). David naziva Boga „Ocem siročadima i sudijom udovicama“ (Psalam 68:5). Novi savez nas uči da su hrišćani i zajednica odgovorni za brigu o udovicama (Jakov 1:27; 1. Timoteju 5:9-10), koje su još uvijek ranjiva grupa širom svijeta.
U Isusovoj priči, udovica se više puta pojavljivala pred sudijom, tražeći pravdu od onih koji joj žele nauditi. Isus ne imenuje razlog, i to je hipotetička situacija, ali otimanje zemlje je još uvijek uobičajeno u nekim djelovima svijeta. Udovice i siročad gledaju kako moćni ljudi uzimaju njihove domove i zemlju, ne ostavljajući im ništa za život.
Na kraju sudija preuzima slučaj udovice. To nije zato što je on osvjedočen za svoj grijeh, ili zato što se slaže da ona zaslužuje pravdu. To je jednostavno zato što je udovica toliko uporna da korumpirani sudija ne može da se nosi sa njenim stalnim dodijavanjem.
„Pravda“ u ovom kontekstu podrazumijeva dvije stvari. Prvo je osjećaj da udovica dobija ono što joj se duguje: priliku da iznese svoj slučaj prema utvrđenom zakonu. Druga je ideja da njen protivnik bude kažnjen. Dupliciranje izraza „dosađuje“ i „stalno dolazi“ naglašava da sudija nije osuđen činjenicom da se ne pokorava Bogu i odbija da radi svoj posao. On samo želi da ona ode.
Sudija nije nužno korumpiran, ali je potpuno amoralan. Njega nije briga za Boga, ljude ili Mojsijev zakon. Ne motiviše ga dužnost, stid ili bilo kakav osjećaj za pravdu. On ne djeluje iz ljubavi, milosti, istine ili bilo kojeg drugog pozitivnog impulsa. Koristi sebi tako što uklanja iritaciju.
Isus govori svojim učenicima da slušaju šta kaže sudija. Koliko god da je nepravedan, on će dati pravdu ako ga alternativa dovoljno košta. Isus nastavlja da suprotstavlja ovog sudiju Bogu Ocu. On je Bog pravde. Pravda je jedna od temeljnih istina Njegovog stvaranja. Udovica mora moliti ljudskog sudiju za pravdu, ali Bog će je besplatno dati svojim izabranima. Samo im treba vjera.
Božja pravda izgleda spora ali „dugo kašnjenje“ se povezuje s Božjim strpljenjem. Pitanje je „s kim je Bog strpljiv i zašto?“ Jedan odgovor je da je Bog strpljiv sa izdržljivošću svojih sledbenika i ograničava količinu nepravde koju će pretrpjeti prije Isusovog povratka. Druga opcija je da je Bog strpljiv s onima koji još nisu spašeni (2. Petrova 3:8-9), tako da im je potrebno više vremena da dođu do spasonosne vjere u Isusa.
„Brzo“ u 8. stihu može značiti „uskoro“ ili da „obuhvata kratko vrijeme“. Sud će uskoro doći u poređenju sa vječnošću. Kao što Petar ističe: „Jedno, pak, ne zaboravljajte, ljubazni, da je jedan dan pred Gospodom kao hiljadu godina i hiljadu godina kao jedan dan.“ (2. Petrova 3:8). I, kada sud počne sa Isusovim drugim dolaskom, brzo će se završiti.
„Ali kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjeru na zemlji?“ (Luka 18:8)
Isus završava hipotetičkom sumnjom: na kraju, hoće li iko još vjerovati da će im Isus dati pravdu? Hoće li neko tražiti njegov povratak? Ovo pitanje takođe je u kontekstu istrajnosti vjere. Pouka je da nikada ne klonemo duhom i odustanemo, bez obzira na to što se iz naše ograničene perspektive Božja konačna pravda čini dalekom, ili čak kao uzaludna nada. Mnogi skeptično odustaju od religije, tvrdeći da je izmišljena ili negirajući Isusa Hrista čak i kao istorijsku ličnost. Ljudska priroda želi zadovoljštinu odmah i želi je uglavnom iz pogrešnih motiva i sa sebičnim očekivanjima. Ali Bog ima plan koji uključuje rješavanje problema grijeha jednom zauvijek. Stoga je prava vjera povjerenje da Bog radi i da će učiniti ono što je najbolje za sve prema svom rasporedu.
Priča o fariseju i porezniku (Luka 18:9-14)
Ovdje se Isus obraća onima koji vjeruju da je njihov pravedni položaj pred Bogom u potpunosti samoispunjen. Ipak, kao i sudija, oni odbacuju druge za koje misle da su ispod njihovog nivoa. Isus se bavio ovim ljudima tokom svoje službe. Među važnijim su fariseji i pismoznalci.
Isusova svađa sa farisejima nije zbog njihove pravednosti. Ono što ga uznemiruje je to što su djela koja javno rade motivisana mračnim srcem ispunjenim ponosom. Oni ne slušaju Boga jer ga vole; slušaju da bi se dokazali bolji od bilo koga drugog oko njih. Zatim dodaju dodatna pravila kako bi jaz između njih i stanovništva bio još veći.
I, to im prolazi. Odnosno, njihovi postupci privlače pažnju i obožavanje ljudi (Marko 12:38-39) – do te mjere da ih se čak i mnogi vjerski vladari boje i žude za njihovim odobravanjem (Jovan 12:42-43). Ali oni ne dobijaju opravdanje od Onoga koji je važan (Luka 18:14). U stvari, „dobiće strožu presudu“ (Marko 12:40).
Dok Jevreji imaju tendenciju da visoko poštuju fariseje, oni preziru poreznike. U jevrejskim oblastima, poreznici su Jevreji koji rade za ne-Jevreje koji su sklopili ugovor da prikupljaju novac od naroda za rimsku vladu. Poreznici ubiraju i za sebe koliko mogu. Nagomilavanje ovih provizija povrh poreza otežava ljudima koji jedva preživljavaju od onoga što im je ostalo. Osim toga, bliski kontakt poreznika sa ne-Jevrejima ostavlja ih ceremonijalno nečistima. Činjenica da je ovaj poreznik u hramu znači da se morao ceremonijalno očistiti. Njegovo prisustvo tamo ga je nešto koštalo.
Fariseji se drže svoje reputacije pravednijih od bilo koga drugog. To odražava farisejeva molitva. On se upoređuje prevarantima, lopovima, nevjernicima i poreznicima. Možda čak misli da je bolji od svojih kolega članova sekte.
Ovaj farisej bi mnogo bolje uradio da se ugleda na čovjeka koga osuđuje. Farisej drži svoja legalistička djela – koja mogu imati skrivene motive – kao da su dobra djela zaslužna pohvale. Poreznik zna da je grešnik i ponizno moli za milost. Farisej vara Boga i traži priznanje ljudi. Poreznik je prevario ljude – ili bar tako pretpostavlja ova parabola – ali traži Božji oprost.
Riječi fariseja otkrivaju mnogo toga o njegovom razumijevanju ko je on i šta Bog očekuje. Dok su fariseji – u teoriji – bili duboko posvećeni moralu i pridržavanju Zakona, mnogi su imali sve ove osobine koje čovjek negira. Oni iznuđuju novac koji treba da ide njihovim roditeljima, iskorištavaju udovice i obožavaju svoja vanbiblijska pravila, a ne Boga (Marko 7:10-13; 12:40; 7:6-9). Jedina stvar koju farisej shvata je da nije poput poniznog, pokajničkog poreznika.
Dok 11. stih opisuje grijehe za koje farisej tvrdi da ih ne čini, dalji kratki spisak nabraja kako misli da ide iznad i dalje da bi zaslužio Božju pažnju.
Prvo, posti dva puta sedmično. U Tori, post je obavezan samo na Dan pomirenja (Levitska 23:32). Kasnije su dodana još četiri godišnja posta (Zaharija 8:19). Dva sedmična posta koja farisej pominje su tradicionalni, ali ih Stari savez ne zahtijeva. Drugo, on marljivo daje desetak. Desetak je standardni starosavezni zakon. Jevreji daju desetke na žito, voće, stoku, vino i ulje (Levitski zakonik 27:30-32; Ponovljeni zakon 14:22-23).
Isusu ne smeta što fariseji tako marljivo poste i daju desetak. Ono što on izaziva je licemjerje iza njihovih postupaka. Fariseji poste na način da namjerno privlače pažnju ljudi koji ih onda hvale za njihovu pobožnost. Njihova nagrada je pažnja javnosti, a ne Božji blagoslov (Matej 6:16-18). Što se tiče desetaka, Isus kaže da su izvrnuli prioritete sitničareći po tom pitanju, dok su stvarnu pravdu i milost izvrnuli (Luka 11:42).
Farisej je došao u hram da podigne svoje oči ka Bogu i da se hvali svojim navodno dobrim karakternim osobinama i mnogim pobožnim djelima. Poreznik ima potpuno drugačije iskustvo.
On prepoznaje i kaje se za svoj grijeh. Tamo gdje je farisej bio junak svoje priče, poreznik čini Boga predmetom svoje molitve; on je samo objekat na koji Bog djeluje. Farisej pokušava zaslužiti Božju naklonost upoređujući sebe s drugima; poreznik moli za milost za vlastiti grijeh. Farisej je ponosan što privlači pažnju drugih bogoslužitelja. Poreznik stoji na određenoj udaljenosti i drži svoje molbe između sebe i Boga. Ponizna molitva dokazuje njegovo pokajanje.
Ironično, oba muškarca odlaze sa onim što žele. Farisej žudi za pažnjom naroda i iznosi Bogu svoje preporuke. Porezniku je potrebna Božja milost za svoje grešno stanje. Prvi ne shvata svoje pravo stanje, drugi je svjestan svog grijeha. Poreznik odlazi opravdan iz hrama. Farisej se vraća u stanju u kakvom je i došao. Nespremnost da se ponizi onemogućila je Božji blagoslov. Ljudska mjerila vrijednosti i Božja mjerila na kraju dovode do okretanja stvari: „Jer ko se uzvisuje biće ponižen, a ko se ponizuje biće uzvišen.“
Baš kao što „ponos prethodi propasti i oholost prethodi padu“ (Izreke 16:18), „prije časti ide poniznost“ (Izreke 15:33). Oholi se spuštaju, ali Bog uzdiže ponizne.
Bog upućuje svoj narod da „skromno hodi sa njim“ (Mihej 6:8; vidi takođe Izlazak 10:3; Isaija 57:15; Sefanija 2:3; Luka 14:9-11; 1. Petrova 3:8), „sa svom poniznošću i blagošću“ (Efescima 4:2; vidi takođe Kološanima 3:12; Jakov 3:13). Gospod izjavljuje: „Ja ću pogledati na onoga ko je poniznog i skrušenog duha i ko drhti od moje riječi.“ (Isaija 66:2). Blaženstva odjekuju podsjećanjima da Bog uzdiže ponizne (vidi: Matej 5:3-12).
Sam Isus Hrist nam je dao vrhunski primjer ponizne, poslušne pokornosti Ocu (Filipljanima 2:6-11). On je nesebično služio drugima, žrtvujući svoj život da nas spasi (Matej 20:26-28). I Bog ga je uzvisio na najviše počasno mjesto.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.