Kroz istoriju, ljudi su se često suočavali s dilemom izbora između trenutne sigurnosti i dugoročne koristi. Ova dilema nije prisutna samo u ekonomiji, politici ili filozofiji, već i u svakodnevnim životnim situacijama.
Ponekad donosimo odluke vođeni osnovnim potrebama, zanemarujući širu sliku i potencijalne posledice. Da li biramo sigurnost sadašnjeg trenutka ili rizikujemo za bolju budućnost? Ova pitanja leže u srcu mnogih filozofskih eksperimenata, uključujući i poznati misaoni eksperiment koji govori o zatvoreniku suočenom s jednostavnim, ali duboko simboličnim izborom: hljeb ili ključ.
Ovaj eksperiment istražuje kako instinktivne reakcije mogu prevladati racionalno razmišljanje i zašto je važno analizirati odluke ne samo kroz prizmu trenutnih potreba, već i kroz dugoročne perspektive.
U misaonom eksperimentu „zatvorenikova dilema“, zatvoreniku se nudi izbor između dvije opcije: hljeba i ključa. Hljeb predstavlja njegove neposredne fizičke potrebe, dok ključ simbolizuje priliku za bijeg i slobodu.
Zatvorenik bira hljeb jer je fokusiran na svoje trenutne potrebe, ne razmišljajući o dugoročnim posledicama svoje odluke. Možemo pomenuti i još jedan mogući motiv: strah od napuštanja poznatog jači je od želje za slobodom.
Zadovoljština sada i odmah ili stvarne vrijednosti?
Po istom obrascu događa se izbor kada se ljudi suoče sa istinom o Bogu i jevanđelju. Suština je opet izbor onog što se vidi kao trenutna potreba i buduće dobrobiti. Velika većina ljudi bira prvo. Opredjeljuju se za ovdje i sada.
Biblija bilježi primjere sličnih dilema na više mjesta.
Postanje 25:29-34 opisuje događaj kada su „trgovali“ dva rođena brata: Jakov i Isav, sinovi Isaka i Rebeke. Priča se fokusira na Isavov gubitak njegovog prava prvorođenog sina i prenošenje tog prava na Jakova. To je izazvalo kasniji sukob između njihovih potomaka zbog Jakovljeve prevare njihovog ostarjelog i slijepog oca, Isaka, kako bi dobio Isavovo pravo prvorođenog sina odnosno blagoslov od Isaka.
Ovaj sukob je bio uporedan sa naklonošću roditelja prema svom omiljenom djetetu: Isak, koji je volio divljač, volio je Isava, ali Rebeka je voljela Jakova.
Jednog dana Isav se vratio svom bratu Jakovu, izgladnio. Isavov lov bio je neuspješan. Bio je gladan i nije našao hranu u divljini. Molio je svog brata blizanca da mu da malo „crvenog“ jela. Jakov je ponudio Isavu zdjelu gulaša u zamjenu za njegovo prvorođeno pravo i Isav je pristao. Čini se da Jakov nije baš saosjećajna osoba ili je možda postojalo urođeno rivalstvo između braće, gdje nijedan ne bi pokazao sažaljenje prema drugome.
Isav djeluje bez samokontrole i impulsivno.
Kasnije se Isav ženi sa dvije žene, obje Hetitkinje, odnosno lokalne stanovnice, kršeći Abramov (i Božji) nalog da ne uzima žene iz reda Hananskog stanovništva. Opet, stiče se osjećaj svojeglave osobe koja djeluje impulsivno, bez dovoljno razmišljanja. Njegov brak je opisan kao uznemirenje i za Rebeku i za Isaka. Čak je i njegov otac, koji gaji snažnu naklonost prema njemu, povrijeđen njegovim postupkom. Samo ova akcija zauvijek bi isključila Isava kao nosioca patrijarhalnog kontinuiteta. Isav je mogao nadvladati prodaju svog prvorodstva; Isak je još uvijek bio spreman dati mu blagoslov za prvorođenče. Ali sticanje stranih žena značilo je odvajanje njegove djece od Abramove loze. Uprkos obmani Jakova i njegove majke da steknu Isakov patrijarhalni blagoslov, Jakovljev poziv kao Isakovog legitimnog naslednika u nastavku osnivanja jevrejskog naroda je ponovo potvrđen.
U Postanju 27:5-7, Rebeka je čula Isaka kako govori Isavu: „Donesi mi divljač i pripremi ukusno jelo, da jedem, i blagoslovim te pred Gospodom prije svoje smrti.“ Rebeka savjetuje Jakova da se pretvara da je Isav, kako bi dobio blagoslov umjesto svog brata. Obukao se u najbolju Isavovu odjeću i maskirao se tako što je prekrio ruke jagnjećom kožom, tako da bi, ako ga slijepi otac dotakne, pomislio da je Isav. Jakov je Isaku donio jelo od kozjeg mesa koje je pripremila Rebeka po ukusu divljači. Isak je zatim dao blagoslov (bekhorah), koji izriče proročku želju za plodnošću (stihovi 27-28) i vlast (stihovi 29), na Jakova prije Isavovog povratka.
Isav je bijesan i zaklinje se da će ubiti Jakova čim im otac umre. Rebeka interveniše kako bi spasila svog mlađeg sina Jakova da ga stariji sin, Isav, ne ubije. Na Rebekin nagovor, Jakov bježi u daleku zemlju da radi za brata svoje majke, Labana. Ona objašnjava Isaku da je poslala Jakova da nađe ženu među njenim narodom. Nakon toga slijedi nekoliko poglavlja praktično halucinogenog ludila u kojem Jakov bježi kod Rebekinog brata Labana u Siriju.
Jakov ne prima odmah očevo nasledstvo. Jakov, koji je pobjegao da bi spasio svoj život, ostavlja iza sebe bogatstvo Isakovog stada i zemlje i šatore u Isavovim rukama. Jakov je primoran da spava na otvorenom, a zatim radi za platu kao sluga u Labanovoj kući. Jakov, koji je prevario svog oca, zauzvrat je prevaren od svog ujaka Labana u vezi sa Jakovljevim sedam godina službe (nedostatak novca za miraz) za ruku Labanove kćeri Rahele, primajući umjesto toga njegovu stariju kćer Leu. Međutim, uprkos Labanu, Jakov je na kraju postao toliko bogat da je podstakao zavist Labana i Labanovih sinova…
Priča se dalje nastavlja do pomirenja braće. Da bi umirio Isava, Jakov je dao Isavu stotine koza i ovaca, zajedno sa značajnim brojem deva, goveda i magaraca (Postanje 32:12-15). Na sreću, Isav je gostoljubivo dočekao Jakova. Međutim, Jakov nije vjerovao svom bratu i nije želio živjeti u blizini Isava, pa se na kraju nastanio u oblasti Šekema (Postanje 33:1-20). Tokom godina, potomci Jakova (Izrael) i Isava (Edoma) postajali su sve više i više protivnici jedni prema drugima. Za naše potrebe, treba napomenuti da je Isav još za života izgledao jednako ili, možda, čak i blagosloveniji od Jakova. Dakle, koji je značaj biti Prvorođeni? Naizgled, u njihovim životima, to nije činilo razliku. Ali činjenice su ostale nepromijenjene: nosilac blagoslova i Abramove loze ostao je Jakov, preimenovan u Izrael. „Izrael“ znači „onaj koji se dosledno bori s Bogom,“ ili „onaj kome pobjedu daje Bog,“ „pobjednik sa Bogom“.
„Pazite da niko ne ostane bez Božje blagodati i da ne iznikne kakav otrovni korijen koji bi načinio štetu i kojim bi se mnogi uprljali i da ne postane neko bludnik ili takav da ne cijeni ono što je sveto, poput Isava, koji se za jedan obrok odrekao svojih prava koja je imao kao prvjenac. A znate i da je posle, kad je htio da naslijedi blagoslov, bio odbačen, jer nije našao način da se promijeni očeva odluka, premda je to sa suzama tražio.“ (Jevrejima 12:15-17)
Poput Isava, mnogi biraju ono što ih zadovoljava sada. Suočeni sa izborom za Boga ili da zadrže „fabrička podešavanja“, većina će izabrati da ne mijenja ništa jer im se „žrtva“ čini prevelika.
Poput Isava, i mnogi hrišćani voljno prodaju svoj položaj u Hristu da bi zadovoljili svoje apetite. Svojim duhovnim životima pridajemo različite nivoe važnosti i značaja. Oni koji se „osvrću unazad“ ili gledaju na svijet, počinju da čeznu za stvarima koje svjetovne osobe navodno čine srećnim. I tada sve postaje relativno. Tada počinju da razmišljaju i djeluju na način da duhovnost postaje „nezanimljiva“ i nepoželjna.
Poput Isava, nama modernim hrišćanima je lako odbaciti i zanemariti upozorenja upućena vjernicima svake generacije. Bez obzira na red rođenja, svaki hrišćanin ima potencijal da primi blagoslove prvorođenih. U Jevrejima 12:23 čitamo o „sveopštem skupu pozvanih prvjenaca koji su zapisani na nebesima“. Ova ista kategorija vjernika je takođe opisana kao nagrađena Krunom života (Otkrivenje 2:10; Jakov 1:12). Oni su „izabrani“. U Mateju 22:14 čitamo: „Jer mnogo je zvanih, a malo je izabranih“. Ova kategorija vjernika nije bezgrešna, ali oni istrajavaju u svom duhovnom životu.
Apostol Pavle je u svom poslednjem pismu napisao: „Ako istrajemo, s njim ćemo i vladati. Ako ga se odreknemo, i on će se odreći nas.“ (2. Timoteju 2:12)
Pavle takođe u svom pismu Kološanima spominje čovjeka po imenu Dimas (Kološanima 4:14). Dimas je dio hrišćanskog društva koje se spominje ovdje. Međutim, Dimas će kasnije napustiti Pavla. U Drugoj Timoteju 4:10, nekih 4-5 godina kasnije, Pavle piše: „Jer me je Dimas ostavio zato što je zavolio sadašnje doba i otišao je u Solun“. Dimas je očito promijenio percepciju stvari. To je proces koji se događa u unutrašnjem biću vjernika podijeljena srca. Počeo se „preračunavati“ i ono što je pružalo „ovo doba“ je prevagnulo. „Jer gdje je vaše blago, tamo će biti i vaše srce.“ (Luka 12:34) Ne znamo za šta se „prodao“ Dimas, ali to nije ni važno. Kad dupe zamijeni glavu, čak i najbizarnija trgovina postaje moguća, kao što smo vidjeli iz Isavovog slučaja.
Ovaj primjer nam opet pokazuje da hrišćani mogu otpasti od vjere. Jednom spasen, zauvijek spasen, je lažna premisa neodrživa u teoriji i praksi. Ali, još važnije, moramo biti svjesni u kakvom svijetu živimo i paziti na svoje korake. Ako ne poštujemo smjernice duhovnog života, đavo će nas prije ili kasnije „proždrijeti“ (1. Petrova 5:8), koliko god mislimo da smo „pametni“ (u stvarnosti svojeglavi).
Na kraju se sve svodi na dva moguća izbora: dobiti život koji ima kakvoću za vječnost ili se jeftino prodati.
