Biblija je najnapadanija knjiga jer ljudi žele izgovor da sumnjaju u ono što ona uči. Međutim, Biblija, osim što tvrdi da je sama Božja riječ – jedini Očevidac kroz istoriju (i prije!) – očekivano se drži pod lupom. U nastavku su četiri od mnogih uvjerljivih primjera kako je Božja Riječ izdržala testove autentičnosti koje nijedan drugi navodno sveti spis nije.
(1) Nekoliko knjiga Svetog pisma sadrži riječi ili situacije koje su se koristile samo tokom života autora. – Na primjer, 2. Kraljevima 18:17 daje neke specifične titule asirskih zvaničnika. Tartan je bio uobičajena titula asirskog vojnog zvaničnika; Rab-saris je „glavni evnuh“, visoki oficir asirskog dvora; a Rab-šak je vjerovatno „glavni peharnik“.[1] Dugi niz godina neki naučnici su pretpostavljali da su to vlastita imena, ali kasniji nalazi asirskih dokumenata otkrili su da su to titule, baš kao što je Sveto pismo nagovijestilo (korišćenjem oznake određenog direktnog objekta, et, [prevedeno kao određeni član] ispred svake titule).
Kao drugi primjer, u Djelima apostolskim 22:25-29, rimski tribun kaže Pavlu da je kupio svoje državljanstvo po povoljnoj cijeni. Prema rimskom istoričaru Dionu Kasiju, tek na početku vladavine cara Klaudija rimsko državljanstvo je prodavano za velike iznose (oko 41-50. godine nove ere).[2] Ovo ograničava datum ovog događaja sa tribunom, s obzirom da se dogodio negdje nakon ovog perioda. Djela apostolska 18:12 spominju Galija kao prokonzula (datirano u 51. godinu nove ere, prema pismu Klaudija), što precizno ukazuje na godinu Pavlovog hapšenja u Korintu. Većina teologa vjeruje da je Pavle uhapšen u Jerusalimu godinu dana kasnije (Djela apostolska 21-22), oko 52. godine nove ere. Tribun u Jerusalimu mora da je dobio svoje državljanstvo u prethodnoj deceniji. Ovo se savršeno slaže s onim što Sveto pismo i sekularna istorija navode.
(2) Sveto pismo bilježi jedno specifično zvanje koje je tek nedavno arheološki potvrđeno. – U Djelima apostolskim 17:6 gradski poglavari su u originalu nazvani „politarsi“. „Politarh“ je bio istorijski nepoznat naziv za gradske zvaničnike do arheološkog nalaza u Solunu iz 2. vijeka.
(3) Sveto pismo tačno prikazuje mjesta događaja gdje se zbiva radnja. – Prikaz lokacija u Svetom pismu je arheološki tačan. Arheolozi su čak došli do otkrića kopajući na mjestima gdje Sveto pismo ukazuje da bi trebalo biti određeno mjesto! Biblijski opisi Jerusalima (na primjer, jerusalimski zid u knjizi Nehemije) su tačni, što ukazuje na to da su autori znali kako je Jerusalim zapravo izgledao. (Poređenja radi, Pismo Aristeja tvrdi da opisuje Jerusalim, ali autor očigledno nikada nije bio tamo, a njegov opis je fantastičan).
(4) Sveto pismo bilježi naučne detalje, mnogo prije nego što su prihvaćeni kao naučna činjenica. – Na primjer, u Jovu 26:7-8 stoji: „Nad prazninom on je sjever razastro, Zemlju je objesio ni na čem. Vode vezuje u oblacima svojim, da se oblaci ne rasprsnu pod njima.“ Saznanje da Zemlja „visi“ u prostoru i da oblaci nose vodu i da im je potrebno nešto da ih „rasprsne“ kako bi proizveli kišu (vidi takođe Jov 36:27-29) nije zabilježeno od strane nijednog filozofa (koliko znamo) u to vrijeme.[3] Tek mnogo vjekova nakon što je napisana knjiga o Jovu, grčki filozof Anaksimen (oko 586–526. p.n.e.) napisao je najraniju naučnu verziju hidrološkog ciklusa.
(5) Sveto pismo ne pokušava prikazati glavne likove kao heroje. – U većini slučajeva u antičkoj književnosti, uključujući istorijske spise, autori su namjerno umanjivali karakterne mane ili vojne gubitke, a preuveličavali pozitivne aspekte svojih vladara. Razmislite o načinima na koje su egipatski faraoni dijelili sve svoje „pobjede“ na velikim stelama, kako bi ih javnost mogla čitati, posebno zato što su mnogi bili manji okršaji ili čak potpuni porazi. Ove stele/spomenici bili su isklesani propagandni komadi gdje su faraoni bili „hvaljeni“ od strane svojih bogova za njihove postupke i ponašanje.
Na sličan način, u paganizovanom tradicionalnom hrišćanstvu, dodavani su mitološki elementi i izmišljotine u pričama o vladarima-svecima ili popularizovanim crkvenim likovima.
Ali osim Hrista, nijedan čovjek nikada nije bio besprijekoran. Biblija bilježi da se Noje napio (Postanje 9:20-21), Abram – „otac“ jevrejske nacije – je lagao o tome da mu je Sara žena (Postanje 12:14-20, 20:1-3), Mojsije je ubio čovjeka (Izlazak 2:12), David je bio preljubnik (2. Samuelova 11:15-17), a pobožni kralj Ozija se pred kraj života uzoholio i pokušao prinijeti tamjan u hramu te je pogođen gubom (2. Dnevnika 26:16-21). U Novom savezu, Petar se tri puta odrekao Isusa (Matej 26:34, 74), a apostol Jovan je dva puta pokušao obožavati nekoga ko nije bio Bog (Otkrivenje 19:10, 22:8-9). Sveto pismo gotovo uvijek razotkriva grijehe patrijarha, proroka i kraljeva jer istinska istorija ima stvarne ljude sa stvarnim manama. Nije bilo savršenih „super svetaca“, pa čak i najbolji primjeri (Jov, Danilo, Ezra, Nehemija i Pavle) imali su mane ili trenutke slabosti.
Biblija je pouzdan istorijski zapis, ali je i više od toga
Biblija bilježi tačnu istoriju jer je napisana pod nadahnućem od Boga koji djeluje u istoriji. Zbog toga je na jednom mjestu i nazvana „knjiga Istinitoga“ (2. Samuelova 1:18). Njena ponovljena tačnost u vezi s istorijskim detaljima takođe svjedoči o njenoj ukupnoj pouzdanosti. Možemo vjerovati da nam Sveto pismo govori istinu, ne samo o istoriji, već i o tome zašto nam je potreban Spasitelj i kako se spasiti.
________________________
[1] T. R. Hobbs, Word Biblical Commentary, Vol. 13, 2 Kings, electronic ed. (Dallas: Word, Inc., 1985), 2 Kings 18:17.
[2] Cassius Dio, Roman History, LX, 17, 5–6.
[3] Jov je živio nekoliko stotina godina posle Potopa, negdje u vrijeme Seruha i Nahora.
