Našu zahvalnost i ljubav prema Bogu treba da pokrene činjenica da je On sve učinio i čini za naše sadašnje i vječno dobro, kako pod okriljem opšte blagodati tako i u spasonosnoj blagodati. „Volim te ljubavlju vječnom. Zato te i privlačim svojom dobrotom.“ (Jeremija 31:3) Opšta blagodat je raspoloživa svima, bez razlike, zahvaljujući Planu spasenja, dok se spasonosna blagodat prima u pozitivnom odgovoru na Dar spasenja, što ujedno predstavlja i duhovno začeće ili novorođenje primaoca ili opravdanje vjerom. Ova je istina primjenjiva podjednako u obećanju (prije Hristovog dolaska) i po Hristovom dolasku u realnosti izvojevanog spasenja. Ali u tipu spoznaja istine i blagodati Božje bila je u „sjenkama“, dok je u Hristu svjetlost zablistala u punom sjaju (vidi: Jovan 1:17,18; Isaija 9:2; Matej 4:13-17; Jovan 8:12). Svjetlost Božja obesmišljava sve izgovore za grijeh (Jovan 15:22; 9:41).
Za nas je veoma važno da znamo od čega nas Bog spasava i kako nas spasava, što zauzvrat donosi uravnotežen odgovor na jevanđelje. Spoznaja biblijskog jevanđelja neutrališe svaku obmanu i razotkriva devijacije ljudskog srca u pokušaju iskrivljivanja i zloupotrebe jevanđelja. Mi smo stvoreni na sliku Božju, i samo u izbalansiranom razumijevanju Božjeg karaktera, ne oduzimajući mu nijedan aspekt na račun prenaglašavanja nekog drugog aspekta, možemo spoznati pravu istinu koja se uklapa u najširi spektar poput velikog mozaika koji pokriva bukvalno svaku tačku ljudskog znanja i iskustva.
Osnovna razlika između našeg stanja pod opštom blagodaću i pod spasonosnom blagodaću je što u prvom slučaju živimo u skladu sa našom tjelesnom prirodom, u neprijateljstvu smo sa Bogom, čak i u slučaju ako smo tradicionalno religiozni, ili nebitno koju životnu ideologiju preferirali, dok je drugi status moguć samo ako se obratimo, ako se rodimo odozgo Duhom Božjim, prihvatimo Dar spasenja i uđemo u živi savez sa Bogom, što donosi radikalnu promjenu, zaokret najprije u našem umu a zatim u životu uopšte kako bi se Božji karakter u daljem procesu mogao upisati u naše srce, što nas kvalifikuje za vječni život, za stanovnike Božjeg kraljevstva. Upoznavanje sa Bogom jedna je od ključnih smjernica na našem putu ka konačnom oslobođenju i spasenju, a u ranijem proučavanju vidjeli smo da je Isus Hrist najveći živi primjer za takvu spoznaju.
Dakle, s jedne strane je Plan spasenja koji ima svoju dinamiku, svoj progresivni razvoj i različite faze, a s druge strane smo mi kao primaoci koji to spoznajemo kroz otkrivenje istine u Božjoj Riječi i koji takođe na progresivan način rastemo u istini, u ljubavi, u pravednosti i posvećenju. Samo sa takvim shvatanjem možemo pratiti Plan spasenja i istovremeno lično napredovati.
Mi moramo biti u stanju da prepoznajemo vrijeme u kojem živimo, znake vremena, na osnovu cjelokupne istine i proročke vremenske skale (Matej 24:32,33; 2. Petrova 1:19; Otkrivenje 22:7,10; Danilo 12:9,10), kako bismo stajali u sadašnjoj istini ili istini za naše vrijeme.
Šta je sadašnja istina?
„Zato ću vas uvijek na to podsjećati, iako to znate i utvrđeni ste u sadašnjoj istini.“ (2. Petrova 1:12)
Sadašnju istinu možemo definisati kao specifičnu Božju poruku, posebno važnu i naglašenu istinu (istine) za određeno vrijeme. Postoje opšte istine koje naravno važe za sva vremena i sve ljude, ali sadašnja istina ističe posebnu Božju poruku za upravo to vrijeme u kojem se daje.
To je veoma jednostavno razumjeti u kontekstu progresa realizacije Plana spasenja. Vrijeme teče linearno i Plan spasenja teče linearno tako što se vremenom ispunjavaju njegove određene faze. Plan spasenja je nastao kao izraz Božje volje koju nikakva sila ni okolnosti ne mogu promijeniti. U tom smislu on ima svoje glavne faze koje ne zavise od ljudskog faktora: 1) aktivacija Plana spasenja i uvođenje opšte blagodati u obećanju prije Hrista; 2) Hristova misija na zemlji; 3) Hristova posrednička misija u nebeskoj Svetinji; 4) Istražni sud na Nebu; 5) Hristov drugi dolazak, čiji primarni cilj je konačno oslobađanje spasenih; 6) milenijum na Nebu; 7) Hristov treći dolazak i izvršni sud, čišćenje zemlje i obnova zemlje i univerzuma, te primanje konačnog nasleđa spasenih. Spoznaja sadašnje istine omogućava nam da znamo u kojoj fazi se mi nalazimo, što logično pomijera težište i značaj poruke istine. Pored toga, treba imati na umu i progresivno otkrivenje istine, za šta je važan ljudski faktor koji spoznaje i prima istinu, do njene punine određene od Boga za ljudski rod kojemu je to važno za spasenje. Ovakav progres sadašnje istine može se, na primjer, prepoznati kroz protestantsku reformaciju koja je postepeno vraćala pomračenu svjetlost Božje Riječi.
Ranije smo konstatovali da je poslednja poruka čovječanstvu sadržana u troanđeoskoj vijesti iz Otkrivenja 14:6-12, na koju se nadovezuje i poruka iz 17. i 18. glave Otkrivenja. Da bi se ove poruke iznijele u punoj sili, neophodna je priprema i rast Božjeg naroda u istini, što se prije svega ogleda u spoznaji jevanđelja i opravdanja vjerom. Kad zablista Božja istina, tada se istovremeno i zabluda u raznim njenim oblicima razotkriva i ogoljava kako bi stanovnici zemlje mogli napravili konačni izbor i polarizaciju u dva tabora pred Drugi Hristov dolazak.
Posebno je značajno zapaziti da sadašnja istina nikad ne negira ili protvrječi istinama koje je Božji narod dobijao u prošlosti. Istina se nadograđuje na postojeće temelje, stubove vjere. Za svaku „novu svjetlost“ koja krši ovo načelo možemo biti sigurni da ne dolazi sa Izvora istine.
Sadašnja istina u tipu i antitipu
Drastičan primjer važnosti prihvatanja sadašnje istine desio se o prvom Hristovom dolasku. Zakon i proročanstva su najavljivali Mesiju koji je trebao biti najveća želja svih naroda, ali kad je Mesija zaista došao, odbacili su ga većinski i oni koji su se nazivali Božjim narodom i čuvarima vjere i istine. Odbacili su ga oni koji su od religije napravili kodeks pravila i ponašanja za prirodnog čovjeka, odbacivši njen duh i smisao, u kojem su sami pronašli svoje interese. Takvima je Mesija nepoželjan a Bog apstraktan, dok je dobrodošao samo „mesija“ koji bi potvrdio njihov status i dominaciju, oslobađajući ih usput od svih neprijatelja i stavljajući neprijatelje u podređeni položaj. Pokvarena ljudska priroda je ista u svim vjekovima, tako da se ovaj obrazac pobune prenosi još od Kaina, a svoju kulminaciju ima u duhovnom Vavilonu.
Svako ko je želio prihvatiti Isusa Hrista suočavao se sa neminovnošću napuštanja tipa pored živog Antitipa. Većini ljudi tog vremena to je bilo šokantno. Zbog toga je Gospod morao strpljivo pripremati svoje učenike i stalno usmjeravati njihovu pažnju sa prolaznog zemaljskog na vječne duhovne vrijednosti. Zato je bilo neophodno podignuti umove kao što je bio apostol Pavle koji će iznijeti jevanđelje svijetu i ostaviti svjedočanstvo za buduće generacije.
Sam Hrist je morao objasniti ljudima zašto je došao i kakve su implikacije Njegovog dolaska na Zakon, samu vjeru i spasenje. Isus se bavio Zakonom i objasnio njegovu funkciju, istakavši dubine Zakona koje istovremeno otkrivaju dubine grijeha u grešnim motivima. Njegova izjava o ispunjenju Zakona (Matej 5:17,18) ima trostruki smisao:
1) Isus je pokazao da je život po Zakonu moguć u Božjoj sili.
2) Isus je u tijelu ispunio Zakon kao opšti Čovjek, Otac čovječanstva, drugi Adam, i tako nas iskupio od prokletstva Zakona.
3) Isus je ispunio obredni zakon i tipsku službu, ukinuo ga i uveo stvarnu Službu pomirenja. Ovdje je vrlo važno zapaziti da se u tom smislu Zakon još uvijek ispunjava, sve do konačne realizacije Plana spasenja.
Ovdje možemo postaviti pitanje, šta će se dogoditi kad se sav Zakon objavljen u Svetom Pismu ispuni. Odgovor je sam po sebi jasan: obnoviće se Božji prvobitni poredak i namjera, koji podrazumijevaju iste božanske atribute i ista načela, jer se Bog ne mijenja. Zakon se ispunjava u smislu realizacije Božje volje i namjere kroz Plan spasenja, što nikako ne znači da se ukida prije ili nakon toga, jer je Zakon temelj koji definiše i čuva Božji poredak.
S Božjim autoritetom Isus je učio da je poslušnost istovjetna potrebi da čovjek slijedi Hrista. To dvoje je tako povezano da jedno bez drugoga postaje samo gluma hrišćanskog življenja. Legalistička poslušnost odvaja čovjeka od Hrista; prava duhovna poslušnost način je života hrišćanina koji je u Hristu (Rimljanima 8. glava).
Obredni zakon sa uredbama i praznicima bio je integrisan u pisani Mojsijev Zakon, premda je stupio na snagu odmah po Padu u grijeh. Svrha mu je bila da svakom vjerniku ukaže na dolazak Mesije i Spasitelja, prave žrtve za njegov grijeh. Obredni zakon, dat zbog prestupa Zakona života i odvajanja od Boga, sastojao se od žrtava i prinosa – simbola ili tipova – koji su ukazivali na buduće otkupljenje. Bio je iskustveno pomagalo za razumijevanje i prihvatanje Hristova spasenja, u simbolima i tipovima, prije nego što se ostvari žrtva za to spasenje. On je bio uspostavljen da ukaže na Njegovu savršenu žrtvu (Jevrejima 10:1). Njegova poruka je bila Hrist. Njegovo je očekivanje bilo Hrist. I njegovo izražavanje vjere bilo je vjera u Hrista. Međutim, obredni sistem je bio nesavršen. Bio je tip, simbol, sjenka buduće stvarnosti. Nije mogao stvarno očistiti grešnike od grijeha. Mogao je samo obećati da će spasenje doći prinošenjem i žrtvom Božjeg Jagnjeta, te daljim posredovanjem Hristovom do konačne realizacije Plana spasenja.
Stoga je obredni zakon mogao vrijediti samo dok na krstu Golgote ne bude prinesena prava žrtva (Danilo 9:27; Jevrejima 9:10; Efescima 2:15). Biblija samo na ovim mjestima govori o ukidanju određenog zakona, i to se odnosi na obredni i praznični sistem. U istom kontekstu govori se o ratifikaciji trajnog saveza između Boga i ljudi u Hristu (Galatima 3:17) i ujedno potrebi za novim savezom u odnosu na onaj koji je u vrijeme Mojsija potvrđen životinjskim žrtvama i krvlju (vidi: Jevrejima 8 – 10. glava).
Mi ne možemo sjediti na dvije stolice, ne možemo istovremeno vršiti tipsku službu ili očekivati njeno ponovno uspostavljanje i vjerovati u Hrista i Njegovu posredničku službu za nas. To je zahtjev sadašnje istine. Isto tako nema šanse da ispravno shvatimo istinu za naše vrijeme ako na bilo koji način negiramo stvarnost Istražnog Božjeg suda, čije će okončanje značiti istek vremena milosti, neposredno pred Drugi Hristov dolazak. Odbijanje sadašnje istine znači neminovni otpad.
Važne karakteristike istinskog Božjeg naroda u sadašnjoj istini date su u tekstu iz Otkrivenja 14:4,5: „To su oni koji se nisu onečistili sa ženama, koji su sačuvali svoje djevičanstvo. Oni slijede Jagnje kuda god ono pođe. Otkupljeni su od ljudi kao prvine Bogu i Jagnjetu, i u njihovim ustima ne nađe se prevara, jer su bez mane pred prestolom Božjim.“ Ovaj pasus govori o našem savršenstvu u Hristu, ne o bezgrešnim vjernicima jer takvi jednostavno ne postoje. Ali izvjesno postoje oni koji odbijaju da se „onečiste“ ili zatruju crkvenim kompromisima, koji su spremni da slijede i gledaju na Isusa tamo gdje On jeste sa svojom službom u našu korist, i koji se ne bave nikakvim prevarama koje se tiču integriteta Božje istine. Takvih ljudi Bog je imao u svim vjekovima, i oni se ni po cijenu najveće prijetnje nijesu odricali od istine.
Napokon, mi treba da revnujemo za istinu, u međusobnoj ljubavi i ljubavi prema svijetu, kako bi se nevjesta Hristova izvela bez mane (2. Korinćanima 11:2), istovremeno upozoravajući i opominjući sve na maksimalnu budnost i opreznost od sopstvenog zastranjivanja ili odvođenja na stranputicu (2. Korinćanima 11:3,4).
