Nedavno je dr Vilijam Lejn Kreg[1] objavio knjigu U potrazi za istorijskim Adamom (In Quest of the Historical Adam, William Lane Craig), u kojoj tvrdi da je Adam bio istorijski i mitski. Time želi reći da je zaista postojao čovjek po imenu Adam, ali da su detalji u Postanju 2–3 o porijeklu Adama i Eve i prirodi njihovog pada u grijeh simbolički mitovi. Tim povodom je intervjuisan za časopis Christianity Today.
CT: Postanje 1–11 opisujete kao „mito-istoriju“, tvrdeći da drevna publika s Bliskog istoka ne bi ovaj tekst shvatila kao doslovnu istorijsku priču. Kako definišete mito-istoriju i kako ona funkcioniše u božanskoj objavi?
W.L.C.: Ne koristim riječ mit u popularnom smislu lažnih iskaza, već u folklorističkom smislu tradicionalne, svete priče koja objašnjava kako su svijet i čovječanstvo nastali u njihovom današnjem obliku. Istorija je narativ koji se odnosi na stvarne ljude i događaje, pa bi mito-istorija bila svojevrsna fuzija ovo dvoje: priča o stvarnim ljudima i događajima ispričana jezikom mita kako bi se utemeljili identitet i institucije kulture u događajima iskonske prošlosti.
Ali jasno je da za dr Krega ova „mito-istorija“ nije istorijski tačna u svim detaljima. Zato je u nekim pojedinostima lažna. Stoga je, uprkos Kregovom poricanju, to (u njegovom umu i objavljenim zaključcima) zaista mit u popularnom smislu laži.
Fantastika?
W.L.C.: Ja definišem „fantastične elemente“ kao one koji su, ako ih se doslovno shvati, toliko izvanredni da su opipljivo lažni. Mitove tipično karakterišu ove vrste fantastičnih elemenata. Na primjer, u mesopotamskom mitu Epa o Gilgamešu postoji priča o tome kako se nebeski bik – odnosno sazvežđe Bik – spušta na Zemlju i divlja kroz grad Uruk sve dok Gilgameš i njegova kohorta ne uhvate bika za rep, ubiju ga i podijele njegovo meso žiteljima grada.
Slično tome, iskonska istorija Postanja 1-11 uključuje elemente koji bi, ako se doslovno shvate, bili toliko izvanredni da bi bili očito lažni. Uzmimo, na primjer, magična stabla s plodovima koja bi, ako se pojedu, prenijela znanje o dobru i zlu ili besmrtnosti, ili prisutnost zmije koja govori i koja kuša muškarca i ženu na grijeh. Dakle, oni se razlikuju od natprirodnih ili čudesnih elemenata, koji se tiču događaja koje Bog direktno donosi. S obzirom na postojanje transcendentnog tvorca i dizajnera koji je uspostavio svemir i njegove zakone, savršeno je vjerovatno da bi takva osoba mogla raditi na načine neobjašnjive prirodnim uzrocima.
Dr Kreg kaže da je Postanje 1–11 mito-istorija jer sadrži „fantastične elemente“ koji, „ako se shvate doslovno“ (tj. ako se uzmu kao tačna istorija), ne mogu biti istiniti, već su „opipljivo lažni“ i „jasno lažni.“ Dakle, oni moraju biti mit u popularnom smislu mita. Njegovi primjeri koji potkrepljuju tu tvrdnju su „magično drveće“ i „zmija koja govori“ u Postanju 2 i 3.
Ali Biblija ne kaže da su drvo života i drvo spoznaje dobra i zla „magično drveće“. Jedinstveno drveće sigurno, ali ne magično. Zašto je drvo života tako „fantastično“ kada danas imamo mnogo vrsta biljaka sa ljekovitim svojstvima, a na novom nebu i zemlji, postojaće drvo života čije će lišće služiti „za iscjeljenje narodima?“ I zašto je nevjerovatno da natprirodno biće (pali anđeo Lucifer tj. Sotona) može natjerati zmiju da progovori kada je drugo natprirodno biće (Božji anđeo) natjeralo magarca da razgovara s prorokom Balamom (Brojevi 22:28)? Misli li Kreg da je i opis božanskog djelovanja očigledno lažan?
Nadalje, u ovom rezonovanju, Kreg mora označiti kao mit (jasno, opipljivo lažan) druge detalje u narednim poglavljima Postanja. Na primjer, u članku koji sažima argument u njegovoj novoj knjizi o Adamu, on se ruga dugovječnosti patrijaraha u Postanju 5 i 11, nazivajući njihovu starost pri smrti „fantastičnom“ (tj. opipljivo lažnom).
Ali Postanje 18:11 kaže da je Sara bila stara u dobi za rađanje (sa 90 godina), pa ipak godinu dana kasnije rodila je (Postanje 17:17 i 21:2). „Savremena nauka“ (tj. ono što naučna većina kaže da je istina) kaže da je to nemoguće. Postanje 25:7 kaže da je Abram umro u fantastičnoj dobi od 175 godina. Da li Kreg kaže da su te izjave o Sari i Abramu takođe mitovi? Vjeruje li da je mit da se Crveno more razdvojilo za 2.000.000 Izraelaca da hodaju po suhom i da je kasnije cijela egipatska vojska potopljena srušenim morskim zidovima? Zar Eliša nije napravio glavu sjekire da pluta (2. Kraljevima 6:1–7)? Da li je mit da je Isus rođen od djevice (Luka 1:26–35)? Da je hodao po vodi i omogućio Petru da učini isto (Matej 14:25–32)? Da je Isus natjerao ribu da izbljuje rimski novac da plati porez (Matej 17:24-27)? Da li je nahranio 5.000 ljudi sa dva hljeba i pet riba (Marko 6:30–44)? Da je tjelesno uskrsnuo iz mrtvih (Jovan 20:19–31)? Svi ti su događaji podjednako „fantastični“ i suprotni „savremenoj nauci“.
Pretpostavljamo da Kreg vjeruje da su se barem sva ova novosavezna čuda doslovno dogodila kako je opisano. Ali, ako je tako, on nema logički ili biblijski doslednu osnovu da sumnja u izjave o natprirodnim događajima, neobičnim stablima ili godinama patrijarha kako je opisano u Postanju. On jednostavno bira i izabira u koje će natprirodne ili neobične događaje vjerovati kao istorijsku činjenicu, a kada pokleknuti pred tvrdnjama bezbožne naučne većine (čija je evolucijska dogma o milionima godina zasnovana na filozofiji naturalizma), a time i označiti biblijski odlomak kao mit.
Zbrka u žanrovima
W.L.C.: Ljudima bi mogla biti neugodna ideja da je prvih 11 poglavlja Postanja mito-istorija, dok su preostala poglavlja obična istorija. Ali mislim da nas ovo ne bi trebalo zabrinjavati, jer je miješanje žanrova u jednoj knjizi Svetog pisma zapravo prilično uobičajeno. Na primjer, Knjiga Otkrivenja sadrži i apokaliptičku literaturu o posljednjim vremenima, ali i epistolarnu literaturu – pisma različitim crkvama Male Azije. Ili, pomislite na Jevanđelja koja uključuju i istorijske priče i parabole koje je ispričao Isus. U stvari, Postanje 1-11 sadrži poeziju, ali i mito-istoriju – pomislite na Lamehovo hvalisanje (4:23-24) ili Adamov odgovor na susret s Evom (2:23).
U Bibliji zaista postoje različite vrste žanrova: istorijski narativ, parabola, poezija, poslovica, proročka vizija i poslanica. I jedna knjiga Biblije može sadržavati dva ili više žanrova, kao što su dva primjera poezije u istorijskoj naraciji Postanja koju Kreg navodi (kao i Jakovljeva proročanstva o njegovim sinovima, u Postanju 49:2–27) ili primjeri parabola koje je Isus izgovorio zapisane u istorijskom narativu jevanđelja (npr. Matej 13:1–53).
Ali u Svetom pismu nema mitologije, osim kratko spomenutih mitova koji su izloženi kao lažni (npr. mit da su Isusovi učenici ukrali njegovo mrtvo tijelo: Matej 28:11–16). Isus je istina (Jovan 14:6), i izjavio je da je Božja Riječ (koja se odnosi na Stari savez) istina (Jovan 17:17) i obećao da će Duh sveti voditi njegove apostole u istinu (Jovan 16:13). Isus nikada nije mogao upotrijebiti mit (što je lažno) i predstaviti ga kao istinu. Isus je koristio istorijske događaje u Starom savezu kao osnovu za svoju službu i učenje. Rekao je da, kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, pomoću koje su se Izraelci pogledom vjere mogli izliječiti, tako će i On sam biti podignut na krst kako bi vjernici mogli biti spašeni (Jovan 3:14–15). Rekao je da onako kako su se bezbožni ljudi ponašali u vrijeme Nojevo prije potopa, tako ponašati i prije Njegovog drugog dolaska (Matej 24:37–39). Ova poređenja nemaju snagu ako su izvještaji iz Starog saveza mitovi. To bi bilo kao da kažete: „Baš kao što je Djeda Mraz došao prošle godine donoseći darove za sve, tako i Isus dolazi ponovo.“ S takvim poređenjem, niko (barem ne adolescent ili odrasla osoba) ne bi povjerovao u drugi Hristov dolazak.
Apostoli su jasno znali razliku između istine i mita i uvijek su poučavali istinu (npr. 1. Timoteju 1:3–4; 2:7; 3:15; 4:1–3, 7; 2. Timoteju 2:15–17; 3:7–8; 4:1–4; Titu 1:13–14; 2. Petrova 1:12–16; 2:1–3; 1. Jovanova 2:21). Pavle je naglasio da su se mnogi čudesni događaji povezani s Mojsijevim vođstvom zaista „zbili“ (1. Korinćanima 10:1–11). I baš kao i Isus, Pavle i Petar povukli su paralele između istorijskih događaja u Starom savezu i duhovne stvarnosti u njihovo doba (npr. 2. Korinćanima 11:3; 2. Petrova 2:1-9).
Nema razloga misliti da su Isus i apostoli smatrali da su događaji koje su posebno spomenuli jedini koji su se zaista dogodili kako je opisano u Starom savezu, ali da opis drugih događaja nije bio istorijski tačan. Slično tome, u Novom savezu nema dokaza da su Isus i pisci Novog saveza Postanje 1-11 smatrali nečim drugim, osim jasne, doslovne i potpuno tačne istorije, baš kao i ostatak Postanja. Marko 10:6 pokazuje da je Isus vjerovao da je Adam stvoren na početku (šestog dana stvaranja ), a ne milijardama godina nakon početka. Pavle je isto vjerovao o Adamu i dobi stvaranja. Da izvještaj o šest dana Stvaranja nije doslovno tačan, Četvrti Božji Uput iz Dekaloga ne bi imao nikakve utemeljene osnove!
Činjenica da su se Lameh i Adam nekad izražavali poetski ili da je Jakov govorio svoja proročanstva o svojih 12 sinova u poeziji (u Postanju 49) ne mijenja činjenicu da Postanje tačno bilježi njihove pjesničke izjave date u doslovnoj istoriji, baš kao i ostali istorijski događaji u Postanju.
W.L.C.: Doktrina nepogrešivosti kaže da je Sveto pismo istinito u svemu čemu uči i da se učenje može izraziti književnim oblicima – pjesničkim, apokaliptičnim, mitološkim itd. Sigurno postoje izjave u Svetom pismu koje ne predstavljaju učenje Svetog pisma. Jasan primjer je Isusova izjava da je gorušičino zrno najmanje od svih sjemenki (Matej 13:32). Naučno, to bi bilo lažno, ali niko ne misli da Isus uči botaniku. On drži pouku o kraljevstvu Božjem. Dakle, bilo bi pogrešno to smatrati greškom u Svetom pismu.
Biblija je doista nepogrešiva, ali nigdje ne poučava istinu mitom. To je Kregova nedokazana tvrdnja. No, kao što smo vidjeli, već je rekao da je nekoliko izjava u Postanju „osjetno lažno“. Isus nije napravio grešku u Mateju 13:32 – Kregovo objašnjenje je lažno. Isus je jednostavno koristio poređenja koja su Njegovim savremenicima bila poznata, a ne vodio naučnu raspravu iz botanike. Sjeme biljke crna gorušica (Brassica nigra), vrste koja se nalazi u današnjem Izraelu, dugačko je približno 1,0 mm. Postoje mnoge biljke, poput begonija, petunija i pelena, koje danas imaju manje sjemenke. Najmanje poznato sjeme, koje pripada vrsti draguljske orhideje (Anoectochilus imitans), ima mikroskopsku dužinu 0,05 mm, iako druge vrste orhideja imaju sjemenke veće od zrna gorušice. Takođe treba imati na umu da biblijski pisci nisu bili sveznalice i koristili su ljudski nesavršeni vokabular za izražavanje božanskih istina. I sam Isus je učio i rastao u mudrosti, i, premda je imao posebno božanski nadahnuto znanje i uvid, to i dalje ne znači da je posjedovao apsolutno znanje o svim stvarima. Ovakav neodrživi pogled na Isusa kao čovjeka na zemlji imaćete samo ako robujete dogmi o trojstvu koja predlaže da je On bio „bogočovjek“ (dualistički 100% čovjek i 100% Bog).
Kompromisna gledišta o poreklu čovjeka
W.L.C.: Ovdje je potrebno razdvojiti nekoliko pitanja. Prvo, vrlo je važno shvatiti da se ova knjiga ne bavi načinom na koji je čovjek nastao, već kada. Ja pretpostavljam, argumenta radi, zajedničko poreklo. Ali to ne znači da ga branim ili zastupam. S obzirom na pretpostavku zajedničkog porijekla, pitam se možemo li identifikovati kada su se ljudska bića prvi put pojavila u tom procesu.
Štaviše, mislim da pitanje o prvom pojavljivanju čovjeka nije ekvivalentno kada se rod Homo pojavljuje na sceni. Rani hominini su vještački svrstani u tu kategoriju, pa ne bismo trebali pretpostaviti da je neki oblik ljudski jednostavno zato što je klasifikovan kao homo. Potrebni su nam drugi kriteriji za humanost. U smislu biološke i duhovne obnove koja je te praljudske oblike hominina podigla u potpuno ljudski status, pretpostavljam evolucijski scenario samo da pokažem da ne postoji nespojivost između njega i postojanja iskonskog ljudskog para iz kojeg je cijelo čovječanstvo poteklo. Možemo identifikovati kada se u istoriji čovječanstva vjerovatno pojavio ovaj izvorni ljudski par. Tvrdim da se Adam vjerovatno može identifikovati kao Homo heidelbergensis (hajdelberški čovjek).
Prvo, ako ne znate kako je Adam nastao, ne možete znati ni kada je postao. Kreg pretpostavlja evolucijski način i vrijeme nastanka prvog čovjeka, a zatim pokušava to povezati s biblijskim izjavama o Adamu. Ali Postanje nam definitivno govori kako i kada su Adam i Eva nastali. Kreacionisti stručnjaci za genetiku, pokazuju da genetski dokazi (posebno stopa mutacije u ljudskom genomu) potvrđuju biblijsku hronologiju (kako je utvrđeno doslovnim uzimanjem Postanja 5 i 11 i drugih hronoloških podataka u Bibliji) i opovrgavaju evolucijski vremenski okvir porekla čovjeka. Dakle, naučna istraživanja potvrđuju doslovni prikaz u Postanju o tome kada je Adam stvoren. Ideja o milionima godina ne dolazi iz nauke, već iz antibiblijskih, filozofskih pretpostavki nametnutih nekim od naučnih posmatranja prirode.[2]
Ali drugo, Homo heidelbergensis je živio prije 700.000 do 200.000 godina, prema evolucionistima iz Smithsoniana. U svojoj knjizi (str. 363) Kreg kaže da je Adam živio prije najmanje 500.000 godina. Ali postavljanje Adama i Eve bilo gdje u tom vremenskom rasponu čini rodoslove Postanja 5–11 smiješnim i potpunom mitologijom. Budući da Biblija jasno uči (a ortodoksni hrišćani i Jevreji su oduvijek to vjerovali) da je Abram živio prije otprilike 4.000 godina, čak bi i stavljanje Adama u okvir prije 200.000 godina zahtijevalo umetanje u prosjeku skoro 10.000 godina između svakog patrijarha u ta dva rodoslova Postanja! Ako je Adam živio prije 700.000 godina, morate između njih umetnuti približno 35.000 godina između svakog od njih. Koja je svrha reći da je Set rođen kada je Adam imao 130 godina, ako ih je razdvajalo 10.000–35.000 godina? Koja bi bila svrha takve mitološke genealogije?
I ne gubimo iz vida činjenicu da je Biblija prije svega Riječ Božja, iako su je napisali ljudi (pod nadahnućem svetog Duha, 2. Petrova 1:20–21; 2. Timoteju 3:16). Kakav bi Bog nadahnuo tako pogrešnu genealogiju? Kakav bi nam Bog objavio mitove o stvaranju različitih vrsta biljaka i životinja koje bi se razmnožavale „po njihovim vrstama“ i o stvaranju Adama od prašine i Eve od njegovog rebra, a zapravo sve biljke, životinje i ljudi biološki potiču od jednoćelijskog stvorenja u milijardama godina smrti, nasilja, bolesti i izumiranja? Izvjesno ne Bog istine otkriven u Bibliji, koji ne može lagati, zavaravati ili obmanjivati. Kregov pojam mito-istorije je suprotan tome i predstavlja napad na Božji karakter.
W.L.C.: Važno je shvatiti da to nisu međusobno isključive alternative. Vjerujem da Bog može imati proviđenje nad ljudskom i evolucijskom istorijom bez potrebe za čudesnim intervencijama. Ali ja branim stav da je za postojanje ljudskog bića potrebna infuzija racionalne duše u neki prapostojeći hominin oblik. Ono što ja sugerišem je da je Bog možda donio i biološku i duhovnu obnovu hominin forme koja bi je učinila istinski ljudskom, biološki sposobnom da održi racionalnu dušu.
Dakle, moguće je imati božanski vođen, proviđenjem usmjeren evolucijski proces koji je čisto naturalistički, ali pod Božjim suverenitetom.
Ono što Kreg ovdje tvrdi nije moguće biblijski ako pažljivo obratimo pažnju i vjerujemo biblijskom tekstu! Postanje 2:7 (i slično 2:22) apsolutno isključuju Kregov predlog. Možda je to razlog zašto Kreg u svojoj knjizi o Adamu samo prolazno upućuje na ove kritično važne stihove, ali ih ne raspravlja pažljivo.
Postanje 2:7 kaže: „Gospod Bog je oblikovao čoveka od zemaljskog praha i udahnuo mu u nozdrve dah života, i čovjek je postao živa duša.“ Riječi „duša živa“ su prevod hebrejskih riječi נֶ֫פֶשׁ חַיָּה (nefeš haja). Te iste dvije riječi koriste se za opisivanje morskih stvorenja, ptica i kopnenih životinja u Postanju 1:20–21; 1:24, 2:19, 9:10 i drugdje. Te životinje su takođe živa stvorenja, iako nisu stvorena po Božjem liku kao što su bili Adam i Eva i svi njihovi potomci (Postanje 1:26–27; 9:6).
Dakle, Postanje 2:7 kaže da je Bog stvorio Adama od praha zemaljskog, zatim dodao božanski dah i čovjek je postao živo stvorenje. Pavle to uzima kao doslovnu konstatovanu činjenicu kada kaže, „prvi čovjek, Adam, postao je živa duša“ (1. Korinćanima 15:45). Vjerovati da je Adam biološki potekao od praljudskih hominina (kao što to čini Kreg) znači vjerovati upravo suprotno od onog što u Postanju 2:7 stoji na hebrejskom ili bilo kojem drugom jeziku. Bog nije uzeo već postojeće živo biće (životinju koja nije ljudska) i nije ga pretvorio u Adama. On je direktnim stvaralačkim aktom stvorio Adamovo tijelo od doslovne prašine (zemaljskih elemenata), dodao božanski dah i Adam je postao živo biće. Postanje 3:19 to potvrđuje, jer Bog kaže da će se, baš kao što je Adam napravljen od prašine, vratiti u prah nakon što umre (zbog grijeha). Budući da smo grešni potomci prvog grešnika, Adama, na kraju ćemo se i mi nakon smrti vratiti u prah (Jov 34:15). Nije moguće uskladiti Postanje 2:7 s mitom o ljudskoj evoluciji. No, kao što Kreg ovdje zanemaruje taj stih, on takođe ne raspravlja o ovom stihu u svojoj knjizi.
Jednako je nemoguće uskladiti biblijski izvještaj o porijeklu prve žene s mitom o evoluciji. U ovom slučaju, Eva je napravljena od već postojećeg živog bića, Adama. Postanje 2:21–22 kaže: „Zato je Gospod Bog pustio dubok san na čovjeka, i dok je čovjek spavao, uzeo mu je jedno rebro i zatim je to mjesto popunio mesom. Gospod Bog je od rebra koje je uzeo čovjeku načinio ženu i doveo je čovjeku.“ Ali ovo opisuje natprirodnu operaciju Adama dok je spavao dubokim snom – u nekoj vrsti prirodne anestezije koju je Bog prouzrokovao. Bog nije uzeo žensko majmunoliko stvorenje koje je razvilo tijelo kakvo je želio za ženu i genetski je transformisao u Evu. Pavle je jasno vjerovao da su ove riječi u Postanju 2 doslovno istinite kada je u 1. Korinćanima 11:8–9 potvrdio: „Jer nije muškarac nastao od žene, nego žena od muškarca. I nije muškarac stvoren radi žene, nego žena radi muškarca.“ No Kreg neutrališe te stihove (i nekoliko drugih Pavlovih izjava) govoreći (u svojoj knjizi) da se Pavle poziva samo na „književnog Adama“ (onog opisanog u Postanju 2–3), a ne na pravog istorijskog Adama za kojeg je Kreg misli da je bio hajdelberški čovjek. Dakle, on samo bira i izabira u koje će stihove Svetog pisma i u koje detalje iz Postanja vjerovati, na osnovu onoga što kaže naučna većina.
W.L.C.: Jedno veliko iznenađenje uključivalo je promjenu mišljenja o jednom važnom pitanju. Ranije sam mislio da je fizička smrtnost rezultat pada. Ali sada sam uvjeren, na osnovu čitanja Postanja 3, Rimljana 5 i 1. Korinćanima 15, da su Adam i Eva stvoreni smrtni. Zato je Drvo života bilo potrebno u [mitološkom] vrtu. Oni bi prirodno umrli čak i da nisu pali.
Opet, Kreg ne čita pažljivo Postanje. Nigdje u Postanju 2–3 ili ostatku Biblije ne stoji da je plod sa drveta života u vrtu bio potreban da bi Adam i Eva bili besmrtni. Bog nije rekao: „Ako ne jedete sa drveta života, sigurno ćete umrijeti.“ Drvo života je očigledno imalo istu namjenu koja se pominje u Otkrivenju 22:1-2 vezano za obnovljenu Zemlju. Upravo zbog toga je nakon pada u grijeh uslijedila i zabrana pristupa tom drvetu da Adam i njegovi potomci ne bi imali mogućnost produženja života koristeći se njegovim regenerativnim svojstvima. Ovdje treba istaći da hebrejska riječ לעלם „olam“ („vječno“) u Postanju 3:22 ne označava nužno „vječnost“ bez kraja, već prije dugo trajanje. To znači da bi pristup drvetu života palom čovjeku izvjesno omogućio usporavanje procesa propadanja i starenja, što bi produžilo ljudski vijek do granica koje bi dovele do kvarenja Božjih namjera u planu spasenja i grešnicima dalo alibi da istraju na putu grijeha i ne obaziru se na Božje upute. Tako drvo života ne bi imalo više legitimnu upotrebu već zloupotrebu pa otuda i zabrana pristupu. Zato je logično zaključiti da je vječni život čovjeka bio uslovljen direktnom povezanošću sa Izvorom života (Tvorcem) kroz posjedovanje Božje slave u nepalom stanju, a ne mogućnošću konzumiranja plodova drveta života koje je imalo sekundarnu svrhu regeneracije i iscjeljivanja. Podsjetimo se da su po padu aktivirani mehanizmi propadanja i smrti koji ni u kom slučaju ne bi zaobišli ljude. Dakle, u Postanju 2 nije bilo naloga o nužnosti jedenja sa drveta života kako bi se živjelo i ne umrlo, jer ono nije ni bilo preduslov za vječni život, već samo za eventualne potrebe iscjeljenja. Umjesto toga, Bog je rekao da će Adam umrijeti ako bude jeo sa drveta spoznaje dobra i zla (2:16–17). Stoga ga je pobuna, grijeh, učinila smrtnim. Rimljanima 5:12 ne kaže da je Božji stvaralački čin uveo Adama u smrt. Kaže da je kroz grijeh došla smrt. To je ogromna razlika.
Razmišljanje puno nade?
W.L.C.: Nedavno sam dobio pitanje sedmice putem naše web stranice Razumne vjere: „Zar ne mislite da je vrijeme da osudimo doslovno tumačenje prvih 11 poglavlja Postanja, jer ono što ostavlja iza sebe je otpadništvo i nevjerstvo, te uzrokuje da se ljudi odvrate od hrišćanstva?“ Nadam se da ćemo, pokazujući da nema nespojivosti između savremene evolucijske nauke i afirmacije jednog ljudskog para na vrhu ljudske rase, spriječiti tu prepreku vjeri.
Kreacionizam mlade zemlje ne odvraća ljude od hrišćanstva. Sklonost ka grijehu i kompromisima je ono što tjera ljude da potisnu istinu (Rimljanima 1:18–20). Odabrali su hodanje po tami zbog svog grijeha (Jovan 3:19–20). Oni ne žele sagnuti koljeno svom Stvoritelju i podrediti se autoritetu njegove Riječi (Biblije). A šta uzrokuje da mladi ljudi napuste vjeru kojoj su naučeni dok su odrastali? Kao što je pokazalo jedno nacionalno istraživanje u Americi,[3] najuticajniji uzrok je ispiranje mozga o evoluciji i milionima godina koje djeca primaju u svojim školama, na TV programima, u prirodnjačkim muzejima, te u državnim i nacionalnim parkovima čak i na odmoru.
Ovo ispiranje mozga povezano je s činjenicom da u većini crkava koje vjeruju da je Postanje 1–11 doslovna istorija (što je u stvari manjina crkava danas u Americi i u ostatku svijeta) djeca i njihovi roditelji se ne uče nikakvoj biblijskoj i naučnoj apologetici da brani to uvjerenje. Takođe je upitno da se većina onih koji su „otpali od vjere“ bila istinski obratila, nego su vjerovatno bili samo polaznici u crkvama kojima je stalo samo to da imaju što više članova. Kregova knjiga, jer je slijepo prihvatio ono što naučna većina kaže o porijeklu (zanemarujući ili odbacujući ono što govore o djevičanskom rođenju i uskrsnuću Isusa, odbacujući ili ignorišući razumne, dobro istražene odgovore na njegove primjedbe o stvaranju mlade zemlje), nesumnjivo će pružiti utjehu onima koji su odbacili Gospoda Isusa i njegovu Riječ i omogućiće im da misle da su intelektualno i naučno poštovani u svom nevjerstvu. Nažalost, Kregova knjiga može izazvati sumnju u njihovu vjeru kod drugih, a to može natjerati sve više ljudi da odbacuju sve više Biblije i na kraju hrišćanstva.
Kregova verzija teističke evolucije, poput svih drugih gledišta teističke evolucije, ne uvjerava nevjernike. Kao što je ateista i poznati evolucijski biolog Džeri Kojn (Jerry Coyne) rekao u pregledu dviju teističkih evolucijskih knjiga (jedne rimokatoličke i jedne evanđeoske):
Zaključak
Zaista je žalosno da je Kreg, koji ima dva doktorata (jedan iz filozofije i drugi iz teologije) i koji tvrdi da vjeruje u nadahnuće i nepogrešivost Svetog pisma, gotovo potpuno zanemario ono što biblijski i naučnici mlađe zemlje dokazuju o doslovnoj istini iz Postanja 1-11, a posebno o Adamu. U svojoj knjizi i svom članku Prve stvari, rezimirajući svoju knjigu, on se nije pozabavio kritično važnim stihovima kao što su Postanje 2:7 i 2:22, Marko 10: 6 i Rimljanima 1:20, te pokušava neutralisati druge važne stihove (npr. 1. Korinćanima 11:8–9) svojom pogrešnom razlikom između književnog Adama i istorijskog Adama. Takođe, bibliografija od 23 stranice u njegovoj knjizi sadrži obilje knjiga i članaka teoloških liberala, sekularnih naučnika i teističkih evolucionista, ali citira samo dva poglavlja knjiga dva vodeća starosavezna učenjaka[5] za mladu zemlju i dvije knjige dva vodeća naučnika mlade Zemlje.[6] Ali, kao što je gore napomenuto, ne citira se i ne raspravlja o dubinskoj biblijskoj i istorijskoj odbrani stvaranja mlade zemlje od strane 14 naučnika – Coming to Grips with Genesis (2008), niti pak o naučnoj odbrani 16 autora doslovne istine o Adamu u knjizi Searching for Adam (2016). Dakle, njegova knjiga U potrazi za istorijskim Adamom nije toliko naučna koliko impliciraju njegove opsežne fusnote i bibliografija i nije model hrišćanske nauke.
Na kraju, valja istaknuti još jednu stvar o kritičkom propustu u njegovoj knjizi. Budući da je prihvatio evolucijsku ideju o milijardama godina kosmičke i zemaljske istorije, prihvatio je i milijarde godina smrti životinja, bolesti i izumiranja prije Adama. Ova evolucijska priča u teškom je sukobu sa biblijskim učenjem o prokletstvu prilikom pada Adama i Hristovom otkupiteljskom djelu. Ovaj sukob očigledno nije ni na Kregovom radaru. U svojoj knjizi on ne raspravlja o kritično važnoj istini u tom pogledu u Rimljanima 8:19–23 i Postanju 3:14–19. Ali ova biblijska istina glavni je razlog zašto hrišćani moraju odbaciti mit o evoluciji, uključujući njene milijarde godina zemaljske i kosmičke istorije.
Mnogo bi se više moglo reći o Kregovoj katastrofalnoj knjizi o Adamu. Ovo je još jedan primjer, među mnogima, da ambicija za sticanje svjetskih počasti, titula i želja za prihvaćenošću i odobravanjem od „akademskih krugova“ neminovno vodi u kompromise na štetu istina Božje Riječi i ljudskog integriteta. „Ko god, dakle, želi da bude prijatelj svijetu, postaje Božji neprijatelj.“ (Jakov 4:4)
________________________
[1] https://en.wikipedia.org/wiki/William_Lane_Craig
[2] Vidi članak „Odakle potiče ideja o milionima godina“.
[3] Why Your Kids Will Quit Church and What You Can Do to Stop It (Green Forest, AR: Master Books, 2009).
[4] Jerry A. Coyne, “Seeing and Believing: The never-ending attempt to reconcile science and religion, and why it is doomed to fail,” The New Republic, February 4, 2009,
[5] Jedno poglavlje je od William Barricka u multi-autorskoj debati o Adamu, a drugo od Todda Bealla u drugoj multi-autorskoj debati o Postanju 1–2.
[6] Jedno je knjiga Russella Humphreysa, Starlight and Time, a drugo komentari Jonathana Sarfatija o Postanju.
