Pogrešno učenje o Božjoj prirodi i hula

U tri zasebna članka na sajtu IRI[1] već smo tretirali pitanje Božje prirode, tako da molimo sve one koji proučavaju ovaj predmet da ih prvo pročitaju, kako bismo se ovdje mogli posvetiti jednom drugom vrlo važnom ishodištu pogrešnog razumijevanja Božje prirode.

U osnovi, problem pogrešne interpretacije Božje prirode obuhvata nekoliko aspekata:

i) pogrešno razumijevanje prirode i uloge Svetog Duha;

ii) pogrešno razumijevanje Hristove ljudske prirode;

iii) pogrešno razumijevanje božanskog jedinstva;

iv) metaforičko gledište na trojstvo.

Ne treba mnogo mudrosti da se shvati da je istorijski sve ovo počelo zajedno sa razvojem ustanove tradicionalne lažirane hrišćanske crkve, kada se pojavom raznih crkvenih „očeva“ napravio otklon od izvorne biblijske vjere koja se pokušala prisajediniti vavilonskoj misterijskoj religiji i grčko-rimskoj filozofiji. Istovremeno, jedno od važnijih obilježja tog procesa bilo je presijecanje veza sa judaizmom koje je rezultiralo uvođenjem lažnog dana od odmora (prvog dana sedmice – nedjelje – umjesto Šabata) i uopšte odbacivanjem starozavjetnih spisa u drugi plan.

Ovi ekumenski napori u objedinjavanju izvorne vjere sa paganizmom proizveli su mrak Srednjeg vijeka i apsolutni monopol crkve, prorečen u Bibliji kao 1260 proročkih dana/godina.

Protestantska reformacija izbacila je opet Bibliju na scenu i veo po veo zabluda skidan je pred očima onih koji su tražili Boga. Ali ono što poglavari duhovne tame ovog svijeta nijesu uspjeli ostvariti terorom i silom, postigli su sličnim metodama kao u vrijeme cara Konstantina Velikog. Osnivanjem crkava pod okriljem sistema, istina je opet suptilnim metodama pretvarana u zabludu.

Tako je kao jedan od osnovnih preduslova da biste se uopšte zvali „hrišćanska crkva“ postavljena dogma o trojstvu. Otpad dalje raste ulaskom u mejnstrim preko različitih međunarodnih ustanova, ekumenskih organizacija, teoloških škola i seminara, i sl. i od svega toga se pravi veliki biznis, čime se mnogostruko uvećavaju izgledi da na čelo tih organizacija/crkava dođu korumpirane osobe čiji je zadatak da dalje razvijaju biznis i „stado“ drže pod kontrolom.

Umjesto Hrista, Sina Božjeg nasleđem i Sina čovječijeg nasleđem, kao direktne veze između palog čovječanstva i Boga Oca, preko kojeg mi možemo naslijediti sve što je On naslijedio od Oca, vjernicima se servira maglovita filozofija o trojstvu koja nema nikakvo uporište u Bibliji. Grčka filozofija smrtnog tijela i grešne prirode je takva da Bog mora biti odvojen od grešnika, koji se tako gubi kao metafora u dogmi o trojstvu. Hrist je morao u potpunosti da naslijedi sve što smo mi da bi mogao da nam daruje u potpunosti nasleđe koje je On primio i da to podijeli sa nama. To je predivna poruka. Možemo zaključiti isto što i apostol Jovan: Oni koji imaju Sina imaju život, oni koji nemaju Sina nemaju života… Ovo je jednostavna poruka dobre vijesti (jevanđelja) koja će obići svijet sa velikom silom.

Lažiranjem Božje prirode ne samo što se huli na Boga već se izvrće kompletan Plan spasenja. Ali u ovom članku bavićemo se jednim drugim aspektom hule.

Tvrdnjom da je Sveti Duh ličnost kao Bog Otac i Sin, kupuje se ulaznica u duhovni Vavilon. Duhovni Vavilon djeluje sa velikom silom jer je zaogrnut plaštom hrišćanstva. Pod velom hrišćanske terminologije reklamiraju se ista lažna božanstva koja su dominirala starim svijetom.

Biblija na više mjesta uči da se Sveti Duh prima, da se mi ispunjavamo Svetim Duhom, rastemo u Duhu i slično. Ukoliko bi bilo tačno da je Sveti Duh ličnost kao Bog Otac ili Bog Sin, to bi značilo da se jedno lice Božanstva nastanjuje direktno u nas, čime bismo mi bili na neki način njegov domaćin!??? Osim toga, to bi bila višestruka podvojena ličnost koja se istovremeno nalazi u više osoba na Zemlji i ko zna gdje još. Shvatate li koliko je ovo hulno i nebulozno? Jedna stvar je Božja prisutnost preko Svetog Duha u vjerujućoj osobi, a sasvim drugo tvrdnja da se On nalazi kao ličnost odnosno boravi u nama. Kao što smo već zaključili u jednoj mini studiji, Sveti Duh je usko povezan sa Božjom sveprisutnošću.

Da li ste pročitali bilo gdje u Bibliji da se neko moli Svetom Duhu? A trebalo bi ako je ličnost, zar ne? Da li ste zapazili da u nekoj poslanici stoji izricanje blagoslova od Svetog Duha, kao u ime Oca i Sina? Da li ste vidjeli da se neko u Bibliji krstio u ime Svetog Duha ili čak u Očevo ime? Ali sve to, na žalost, možete vidjeti i čuti u različitim obredima i mantrama hrišćanskih crkava.

Službena katolička i službena adventistička doktrina tvrde da jedan Bog nije ni jedna od tri božanske osobe za sebe, nego sve tri zajedno. Istovremeno, i jedna i druga doktrina tvrde da te tri osobe ne dijele jedno božanstvo nego su svaka od njih, za sebe, suština božanstva i potpuno Bog.

Na gornjoj slici vidimo papu Benedikta XVI, sa katoličkim simbolom trojstva na njegovoj kapi, kao i korice knjige „Trojstvo“, koju su napisala (ironično) tri autora, koji se u Adventističkoj crkvi smatraju najvećim autoritetima po pitanju doktrine o trojstvu. Ne samo što njih smatraju autoritetima, nego se ova knjiga preporučuje među crkvenim teolozima kao „odlična“ po pitanju ove doktrine. Zašto su se oni odlučili da na korice svoje knjige, koja navodno nema nikakvih dodirnih tačaka sa katoličkom doktrinom, stave simbol koji je ekskluzivno katoličkog porijekla. Ovdje ne govorimo o simbolu krsta, koji takođe nema uporište u Bibliji. Riječ je o simbolu koji je nedvosmisleno katoličkog, odnosno vavilonskog porijekla.

Evo citata adventističkog „jevanđeliste“ dogme o trojstvu dr Leroja E. Fruma (Leroy E. Froom) koja otkriva odakle i kako su je „uvezli“:

„Mogu li dati jedno iskreno priznanje? Kada su me, negdje između 1926 i 1928, pitale naše vođe da održim seriju predavanja na temu Svetog Duha, kojim bih pokrio sjeverno-američku uniju propovjedničkih instituta 1928-e, našao sam da, osim neprocjenjivih uputa iz Duha proroštva, praktično nije postojalo ničega u našoj literaturi koje bi poduprlo Bibliju na ovom ogromnom polju. Nije bilo prethodnih knjiga na ovu temu u našoj literaturi…

Bio sam prisiljen da obradim veliku količinu korisnih knjiga koje su pisali ljudi van naše vjere, ljudi kao – Murray, Simpson, Gordon, Holden, Meyer, McNeill, Moody, Waugh, McConkey, Scroggie, Howden, Smith, McKensie, Mclntosh, Brooks, Dixon, Kyle, Morgan, Needham, Pierson, Seiss, Thomas, West, i mnoštvo drugih za inicijalne tragove i sugestije i da budem otvoren za nove vidike i proučavanja. Tako sam krenuo odatle. Ali to je bilo od kratkoročne pomoći. Gomile tih knjiga su pokazale da su ti ljudi veoma često imali dublje znanje i razumijevanje ovih stvari od naših ljudi o poznanju Duha Svetog i vječnog života. Ipak, to je i dalje bila velika i skrivena tema.“ (Leroy Edwin Froom, Movement of Destiny, pp 322, 324; 1971)

Očigledno da to što je tražio nije našao ni u Bibliji niti kod ranih adventističkih pionira pa je posegao za drugim „izvorima“.

Odakle god da krenemo prateći tragove lažiranih dogmi i vjerovanja, svi putevi vode u Rim, sjedište duhovnog Vavilona, naslednika drevnih utemeljivača misterija, koji preko lažiranog hrišćanstva kontroliše religiju na sličan način kao i ostatak svijeta preko tajnih društava koja lansiraju različite ideološke i filozofske pravce, sve sa ciljem diskvalifikovanja čovječanstva izvan okrilja Božje spasonosne milosti.