Pojam vječnosti i prije mjerljivog vremena u Bibliji

U ranije objavljenim člancima na sajtu govorili smo o odnosu vremena i prostora u kontekstu postojanja Boga Stvoritelja. Ovo je veoma važna materija jer je predmet različitih špekulacija kojima je zajednički imenitelj kontradiktornost sa Svetim Pismom i zdravim razumom. U kraćem članku pod naslovom Bog, vrijeme i prostor ukratko smo izložili te odnose i došli do jednostavnih i jasnih zaključaka, da bi u radu Da li je Bog izvan vremena produbili materiju.

Primijetićete kad čitate Bibliju da se prolongirano i trajno vrijeme često izražava pojmom „vječno“. Sada ćemo ukratko izložiti osnovne pojmove kako bismo lakše shvatili ovaj predmet.

Bog i vječnost

Biblija kaže da samo Bog posjeduje apsolutnu besmrtnost tj. da nema ni početka ni kraja. On je Izvor svega i prauzrok svih stvari. Međutim, hebrejski i grčki izrazi u Bibliji o Bogu i vremenu ne odnose se na bezvremenost već na beskrajno trajanje. Velika je razlika između ova dva koncepta. Dok nas prvi vodi u pagansku i grčku filozofiju o „vanvremenskom“ Bogu, drugi izražava realnost koju treba samo pravilno shvatiti.

Vrijeme i stvaranje

Mnogi tvrde, uključujući i kreacionističke naučnike, da je vrijeme stvorio Bog i da ono nije aspekt Njegovog postojanja. Međutim, vrijeme se ne može stvoriti. Zašto ne? Jer stvaranje znači prelazak iz nepostojanja u postojanje, koje je samo po sebi slijed, prije i poslije. A bilo koja sekvenca prije i poslije zahtijeva vrijeme. Zato je vrijeme preduslov stvaranja. Stoga se samo vrijeme ne može stvoriti. Ako je Bog zaista bio bezvremen i nije mogao iskusiti nikakav slijed, a time ni promjene, On se nikada ne bi mogao odlučiti za stvaranje vremena, niti bi ikad mogao preći sa odluke na stvarni čin stvaranja vremena. Biblijski Bog je stvarna osoba koja djeluje u realnom vremenu i prostoru, uključujući i Sina Božjeg koji je uzeo na sebe ljudsku prirodu. Ono što se NE MIJENJA je Božji karakter iz kojeg potiču zakonitosti održivog poretka života (Jakov 1:17).

Sveto pismo opisuje Božje stvaranje materije i prostora, svjetlosti i života, ali kad govori o vremenu, to se odnosi na mjerenje vremena za nas na Zemlji i u tom kontekstu ukazuje na odrednice koje služe u tu svrhu (Postanje 1:14). Vraćajući se na ono što smo rekli da se samo vrijeme ne može stvoriti, to naravno ne znači da se ne može postaviti sistem za mjerenje vremena u novostvorenom svijetu! Logično, takav sistem mora postojati zbog protoka vremena.

Dakle, vrijeme teče linearno za sve, uključujući i Boga.

Da li Bog može promijeniti prošlost?

Odgovor je očigledan: NE. Promjena prošlosti je iracionalna i protivrječi samoj stvarnosti i činjenici o linearnom protoku vremena. Moliti za promjenu u prošlosti isto je što i tražiti nemoguće, poput traženja od Boga da stvori tačan duplikat Sebe. Jedan tihi argument, u skladu sa Bogom koji postoji u vremenu, a ne izvan njega, primjećuje da nijedno biblijsko čudo ne mijenja prošlost. Da je to moguće, Plan spasenja ne bi bio neophodan. Takođe to bi značilo manipulaciju sa Bože strane, što je u neskladu sa Njegovim karakterom.

Eoni i eonska vremena u Bibliji

„Prije vremena vječnih“ (2. Timoteju 1:9 i Titu 1:2) široko se citira, ali iz grčkog teksta Novog saveza zapravo se vidi da Pavle govori o prošlosti koja je bila „prije (za nas) mjerljivih vremena“ odnosno eona.

Šta su „eoni“? Eoni i eonska vremena su najduži vremenski periodi koji se pominju u Svetom Pismu. Iako njihovo trajanje vremenski nije definisano, određuju ih prelomni događaji koji se tiču ovog svijeta i Plana spasenja. Ovaj termin, koji se javlja 199 puta u Novom savezu, nikada ne izražava beskonačnost (bez početka i kraja), izuzev kada se odnosi na Božje postojanje (1. Timoteju 1:17). Eoni imaju svoj početak (Jevrejima 1:2; 1. Korinćanima 2:7; 2. Timoteju 1:9), kraj (Jevrejima 9:26; 1. Korinćanima 10:11; Matej 24:3), prošlost (Kološanima 1:26), sadašnjost (Luka 20:34) i budućnost (Efescima 2:7). Međutim, svrha ili namjera eona je vječna (Efescima 3:8-11; 1:9-11; Filipljanima 2:9-11; Kološanima 1:15-21). Dakle, eone je stvorio Bog (Jevrejima 1:2) i podesio ih (Jevrejima 11:3) za ispunjavanje svoje namjere. Po završetku eona, Isus Hrist će učiniti kraj grijehu (Jevrejima 9:26) i ukinuti smrt (1. Korinćanima 15:22-26), kada će sve biti podređeno Bogu i On će biti sve u svemu (1. Korinćanima 15:27, 28).

Kad u Bibliji nailazimo na izraze koji opisuju „vječnost“ moramo dobro paziti i razmisliti o njihovom značenju u datom kontekstu, jer je većina prevoda osakaćeno privrženošću prevodilaca grčkoj filozofiji. Kao odličan primjer imamo mesijanski tekst u Isaiji 9:6 gdje se u izvornom smislu za božanski određenog Mesiju kaže da će se zvati „Ocem budućeg doba“, a ne „Vječni Otac“ kako se pogrešno prevodi u većini Biblija. Ove istine je bio svjestan Džon Viklif, jedan od ranih pionira Reformacije.

Evo i drugog dobrog primjera. „Jagnje zaklano od postanka svijeta“ u Otkrivenju 13:8 može se ispravno razumjeti unakrsnim upućivanjem na odlomak iz Otkrivenja 17:8. Jer Biblija uči da će se „spasiti samo oni zapisani u Jagnjetovoj knjizi života“ (Otk. 21:27) i da je Bog mogao spasiti starosavezne vjernike jer su se kroz žrtveni i obredni sistem radovali budućem obećanom Otkupitelju, a vjernike može spasiti i sada jer se osvrću unatrag prema toj žrtvi. Dakle, u Starom savezu Hrista su očekivali unaprijed, a u poslednja dva milenijuma to je istorija koju posmatramo unazad. Međutim, da je Hrist prethodno stvarno bio ubijen, prije postanka svijeta, svako čekanje bi bilo besmisleno. Drugim riječima, ovaj tekst kaže da je Bog imao u pripravnosti Plan spasenja kroz Hrista prije postanja svijeta.

Naša Zemlja i univerzum u kontekstu vremena

„U nadi života vječnog, što ga je nelažni Bog obećao prije mjerljivih vremena.“ (Titu 1:2)

Zašto smo se u Bibliji Novi revidirani prevod odlučili za frazu „prije mjerljivih vremena“? Prosto iz razloga što je riječ o vremenu koje je prethodilo stvaranju naše planete i univerzuma. To za nas nije mjerljivo vrijeme. Zašto? Jer je mjerni sistem vremena relevantan za nas uspostavljen stvaranjem i zakonima nebeske mehanike (Postanje 1:14, 18). Mi računamo vrijeme od tada, ali ne možemo ono prethodno, jer je izvan našeg mjernog sistema. Kao što smo prethodno vidjeli, nema nikakve sumnje da u svim univerzumima vrijeme teče linearno, pošto se Bog i anđeli miješaju u ljudske poslove u vremenu.

Da bismo bolje shvatili zašto nemamo isti mjerni sistem sa svjetovima stvorenim prije nas, uzmimo kao primjer svetkovanje dana od odmora – subote. Da li mi svetkujemo isti dan od odmora kao stanovnici neke prethodno stvorene planete? To nije nimalo vjerovatno, a evo i zašto. Da bi to bio slučaj, stvaranje Zemlje bi moralo biti potpuno sinhronizovano sa prethodnim ciklusom ili ciklusima stvaranja. Dakle, svaki svijet bi morao imati ciklus 6+1 dana od 24h kao što su zemaljski. A stvaranje našeg univerzuma moralo bi početi u milisekundi sinhronizovano sa tim ciklusima. Takođe univerzumi bi morali biti identični sa istim zakonima kretanja nebeskih tijela (npr. ista rotacija koja definiše dan, ista revolucija oko Sunca koja određuje godinu, itd.). Da li je to realno? Naravno da nije, jer Božja kreacija nikad ne bi uključila doslovno kopiranje. Kako to znamo? Iz raznolikosti koju vidimo u našem stvorenom svijetu, i iz zdravog rezona.

Iz Biblijske hronologije mi možemo izračunati da je naš svijet star nešto preko 6.200 godina. To nije mnogo vremena. Možemo čak i ustanoviti da se pobuna anđela na Nebu desila nedugo prije stvaranja Zemlje (vidi: Kada se dogodio Luciferov pad?). U kontekstu onoga što govori Biblija o pripravi Plana spasenja, u slučaju pada čovjeka, uopšte nije realno projektovati to vrijeme negdje mnogo daleko u prošlosti. Mi ne znamo kad su Bog Otac i Sin planirali stvaranje Zemlje, ali je vrlo vjerovatno da je taj plan uključivao i mjere u slučaju otkazivanja poslušnosti čovjeka. Pošto Bog i Hrist nisu odustali od stvaranja Zemlje zbog pobune i pada Lucifera i njegovih pristalica, Plan spasenja je mogao biti konačno definisan tek kad je zaista došlo do pada čovjeka. To je logično zaključiti. Međutim, čak iako to nije mnogo daleka prošlost prema našem sistemu mjerenja vremena, mora ipak pripasti kategoriji „prije mjerljivih vremena“, naravno mjerljivih za nas. Ali potpuna je besmislica kazati „prije vječnih vremena“. Jednako besmisleno kao vjerovanje o „vječnom“ kažnjavanju grešnika i „vječnom paklu“. Takvo shvatanje „vječnosti“ i „bezvremenosti“ je nasleđe grčke i Platonove filozofije.

Različiti mjerni sistemi i interakcija između svjetova

Dakle, iako Biblija često figurativno govori o „vječnosti“ tj. eonima, nema nijednog razloga da budemo zbunjeni u pogledu vremena. Za nas je važeći naš mjerni sistem, a sve izvan toga, nije mjerljivo vrijeme po našem sistemu mjerenja. To naravno nipošto ne znači da u drugim univerzumima, na drugim svjetovima ili mjestu Božjeg prebivanja, vlada bezvremenost. Interakcija između „Neba“ (Božjeg prebivališta) i Zemlje koja traje u kontinuitetu od stvaranja upravo potvrđuje da vrijeme linearno teče za sve, da su Bog, Hrist i anđeli stvarne ličnosti, i da djeluju u prostoru i vremenu. Bez obzira kako oni mjerili vrijeme, planira se i aktivno djeluje s njihove strane i ta akcija postaje interakcija (miješanje) u realnom vremenu i za njih i za nas na Zemlji. I dok mi kao mladi svijet ne možemo primijeniti standarde za mjerenje vremena u prošlosti prije stvaranja Zemlje, oni mogu u odnosu na Zemlju, naravno zato što se stvaranje Zemlje dogodilo u njihovoj istoriji. Ali opet to bi bila njihova računica, ne naša.

Očigledno je da se moramo razumno odnositi prema ovim pitanjima i da Bog očekuje od nas da razmišljamo i ponašamo se kao racionalna bića, jer smo stvoreni po Njegovom obličju, u protivnom u opasnosti smo da naša religijska uvjerenja pretvorimo u fikciju i besmislice koje odvraćaju misleće ljude od Boga.

Pavle Simović