Ispravno, cjelovito i zdravorazumsko poznavanje biblijske teologije u značajnoj mjeri zavisi od pravilnog razumijevanja tematike koju iznosi apostol Pavle (hebrejsko ime Saul; vidi Djela 7:58; 9:4; 13:2) u svojim poslanicama. Da bismo izbjegli najveći broj zamki koje dominiraju hrišćanskim svijetom upravo zbog zloupotrebe Pavlovih spisa, proći ćemo kroz seriju pitanja i odgovora koji će nam pomoći da prepoznamo opasnosti koje obično dovode do pogrešnih pretpostavki i pogrešnih zaključaka.
PITANJE: Apostol Pavle je bio najveći hrišćanski misionar. On je napisao većinu knjiga bloka Biblije poznatog kao Novi Savez (ili Zavjet). Zašto je Bog izabrao Pavla da baš on bude oruđe za te zadatke?
ODGOVOR: Pavlovo obraćenje desilo se na natprirodan način. Sam Gospod Isus Hrist mu se direktno objavio i objasnio mu razloge pozivanja u misiju (pažljivo pročitajte Djela 9:3-20; 22:1-16; 26:9-18). Pavle je prije toga bio vrsni farisej, briljantan poznavalac Zakona i progonitelj hrišćana. Božjem djelu, hrišćanstvu u začecima, čiji nosioci su bili uglavnom skromni ljudi, bio je neophodan takav čovjek, ekspert za Zakon i ekspert i svjedok iz prve ruke sile Hristovog jevanđelja. Vjerovatno je on bio najbolji mogući izbor za iznošenje takvog djela.
PITANJE: Šta je podrazumijevalo Pavlovo djelo? Koji su bili njegovi glavni zadaci?
ODGOVOR: Prema uputima i riječima samog Hrista, Pavle je dobio sledeće naloge: 1) Da se poveže sa hrišćanima koji su već bili u tom području, čime je Bog ukazao na važnost rada kroz Njegovu organizovanu zajednicu (Djela 22:10-16). 2) Da, prije svega, djeluje kao apostol neznabožaca (Djela 22:21) zbog odbacivanja Hrista od strane vođa jevrejske religije i judaista (Djela 22:18). 3) Da bude svjedok i Jevrejima (Djela 26:17). 4) Da i jednima i drugima „otvori oči, da ih obrati od tame k svjetlosti i od Sotonine vlasti k Bogu, kako bi primili oproštenje grijeha i nasledstvo među onima koji su posvećeni vjerom koja je u meni [Hristu].“ (Djela 26:18). Zapazite da Isus kaže da sve neobraćene ljude kontroliše Sotona, bez obzira na njihovu formalnu religiju ili ideologiju.
PITANJE: Ko je predstavljao veću opasnost po Hristovo jevanđelje – Jevreji ili neznabošci?
ODGOVOR: Jevreji. Judaizam je snažna zilotska religija koja pretenduje na svoju autentičnost zbog pozivanja na Toru (Mojsijev Zakon) i religijsko-nacionalnu unikatnost odnosno dominaciju Izraela (Rimljanima 3:1,2). Neznabožački svijet je uglavnom robovao mnogoboštvu, sujeverju i paganskoj filozofiji.
PITANJE: Zbog čega su Jevreji bili tako ogorčeni protivnici Hrista i Jevanđelja?
ODGOVOR: Jevrejska religija je bila pretvorena u ljudske tradicije i izopačena tumačenja Svetog Pisma (Tanaha) na način koji odgovara paloj ljudskoj prirodi, oholosti i gordosti. Iz takvih pretpostavki formirani su pogledi i očekivanja od budućeg Mesije. Tako su Isus kao ličnost i sva Njegova učenja dočekivani na nož od ovih „čuvara vjere i Mojsijevog Zakona“. Narod je takođe u ogromnoj većini bio istog umnog sklopa.
PITANJE: Kakve posledice je to imalo na Hristove učenike i sledbenike?
ODGOVOR: Apostoli, učenici i novoobraćenici među Jevrejima su bili izloženi strašnom pritisku iz nekoliko pravaca: 1) smatrani su sektašima; 2) njihovo vjeroispovijedanje je bilo sablazan za tradicionalne judaiste, a za neznabošce bezumlje (1. Korinćanima 1:23); 3) oglašeni su kao kršitelji i skrnavitelji Mojsijevog Zakona; 4) tretirani su kao opasnost za naciju i gotovo vrednovani kao zločinci. Izloženi ovakvom pritisku, hrišćani su imali tendenciju: 1) pravljenja kompromisa sa zvaničnom religijom, što je u suštini značilo postepeno vraćanje na staro (Djela 21:20,21); 2) izbjegavanja nošenja krsta radi lične sigurnosti i „mira“ (Filipljanima 3:18,19; Galatima 6:12).
PITANJE: Iz kojih sve pravaca je dolazila opasnost po hrišćansku zdravu teologiju?
ODGOVOR: 1) Judaisti; 2) Poluobraćeni hrišćani skloni kompromisima sa judaizmom i/ili neznaboštvom; 3) Unošenje paganske filozofije i hedonističkog mentaliteta.
PITANJE: Da li to znači da je hrišćanstvu trebala posebna božanska pomoć i podrška da uspije?
ODGOVOR: Izvjesno da! Prvi „paket“ pomoći od Boga dobili su prilikom posebnog izlivanja Svetog Duha na Pedesetnici odnosno primanje DAROVA Duha natprirodnog karaktera, kao što su govorenje dotle potpuno nepoznatim stranim jezicima ljudi koji su dolazili na praznike iz dijaspore, dar iscjeljivanja, dar izgonjenja demona, dar posebne sile Riječi, i dr. Ali da bi se zaista otrgnulo, podiglo, uspješno raširilo i nastavilo, hrišćanskom djelu bio je neophodan predani i posvećeni rad ličnosti kakav je bio apostol Pavle – nosilac jevanđelja snažnog prosvijetljenog uma koji će ostaviti neizbrisivi trag u svojoj i svim narednim generacijama.
PITANJE: Kakav je bio profil hrišćana kojima je Pavle propovijedao i upućivao svoje poslanice?
ODGOVOR: Od razumijevanja ovog pitanja u velikoj mjeri zavisi razbijanje pogrešnih pretpostavki ili zaključaka do kojih možemo doći neopreznim čitanjem njegovih spisa. Pavle se nalazio pod stalnim pritiskom judaista zilota koji su ga pratili i svim silama nastojali sabotirati njegovo djelo. Razlog njihove upornosti bio je taj što je Pavle uglavnom djelovao među Jevrejima u dijaspori koji su ispočetka činili veći dio obraćenika. Pored njih, hrišćanstvu su prilazili Grci, Rimljani i pripadnici drugih naroda koji su zajednički kategorisani kao „neznabošci“ ili „narodi“.
PITANJE: Na koji način je to uslovilo sadržinu Pavlovih pisama?
ODGOVOR: Najveća opasnost tim hrišćanima prijetila je od vraćanja na staro, što putem podlijeganja pritisku da su to sektaške novotarije a oni „novovjerci“, što putem vješte indoktrinacije u neophodnost držanja legalističkih zahtjeva Zakona da bi mogli biti spaseni. Dakle, glavni Pavlovi ciljevi u poslanicama imali su sledeće okosnice: 1) Dokazivanje pomoću Svetog Pisma da je Isus Sin Božji i obećani Mesija, da su Hristovo poslanje, djelo i misija Božji autentični Plan spasenja za sve ljude na zemlji, bili oni Jevreji ili neznabošci. 2) Dokazivanje da se držanjem Zakona odnosno legalizmom u ljudskoj sili niko ne može spasti. (Pavle za ovo koristi frazu „djela zakona“ ili ponekad samo „zakon“.). 3) Objašnjavanje Jevanđelja odnosno načina primanja spasenja kroz Hrista, Njegovog utjelovljenja, misije na zemlji, žrtvene smrti, uskrsenja i posredovanja u nebeskoj Svetinji. 4) Postavljanje ispravnog odnosa između Zakona i jevanđelja. 5) Značaj vjere, njenog primanja i ponašanja u subjektivnom iskustvu hrišćanina, posebno u kontekstu posvećenja. Zahvaljujući svom pedigreu, iskustvu u judaizmu i ogromnom znanju, Pavle je bio najidealniji mogući misionar i propovjednik hrišćanstva, sposoban ne samo da nosi svjetlost Božje poruke svijetu, već i da se uspješno suoči sa svim zamkama i stranputicama koje su prijetile kako od judaizma tako i od neznaboštva. To je glavni kontekst u kojem moramo posmatrati sve Pavlove spise.
PITANJE: Znači li to da postoji opasnost pogrešnog razumijevanja Pavlovih spisa iz perspektive savremenog hrišćanina?
ODGOVOR: Svakako. Takva opasnost je postojala čak i u njegovo vrijeme. Pogledajte ovu izjavu apostola Petra: „Sem toga, strpljenje našeg Gospoda smatrajte spasenjem, kao što vam je i naš voljeni brat Pavle napisao prema mudrosti koja mu je data, kao što to čini i u svim svojim pismima, govoreći u njima o nekim stvarima koje je teško shvatiti, a koje neupućeni i nepostojani izvrću, kao i ostala Pisma, na sopstvenu propast. Zato vi, voljeni, pošto ovo unaprijed znate, čuvajte se da vas oni koji su zastranili ne odvuku svojom zabludom i da ne izgubite svoju postojanost.“ (2. Petrova 3:16,17) Riječ „zastranili“ u originalu ukazuje na nedisciplinu i neobuzdanost. Zapazite da Petar kaže da su takvi „neupućeni“ i „nepostojani“ (nestabilni).
Pošto ogromna većina današnjeg hrišćanstva po imenu ispovijeda nevažnost Božjeg Zakona na račun jevanđelja ljubavi i milosti, a imajući u vidu da većina takođe ne razumije osnovne razloge, motivaciju i terminologiju Pavlovih spisa, oni se danas mogu mnogo lakše i spremnije zloupotrijebiti nego u vrijeme kad su pisani. Ali obrazac zastranjivanja se nije promijenio: pokazatelj zablude kod savremenih hrišćana takođe je izvrtanje smisla tekstova Svetog Pisma.
PITANJE: Na šta se potencijalno nerazumijevanje uopšteno odnosi?
ODGOVOR: Istine Svetog Pisma su kao jedna velika slagalica koja se zajedno uklapa u savršenu cjelinu. Pavle je bio veoma mudar i prosvijetljen čovjek i on je znao kako se to radi. Ali to nije važilo za sve njegove savremenike hrišćane. Isto tako, naročito je teško, tačnije nemoguće, očekivati da sa teoloških pozicija crkava koje se danas nazivaju hrišćanskim dobijemo cijelu istinu. Drugim riječima, nalazite se u realnoj opasnosti da budete indoktrinirani u pogledu Pavlovih učenja, najčešće kroz negiranje istina Starog Saveza na račun isfabrikovane liberalne teologije Novog Saveza.
PITANJE: Da li je Pavlova poruka bila kontradiktorna Starom Savezu?
ODGOVOR: Naravno da nije, a dokaz za to je što su pažljivi hrišćani i sami provjeravali njegova učenja pomoću Tanaha (knjiga Starog Saveza; vidi Djela 17:11; uporedi sa Jovan 5:39).
PITANJE: Postoji li neki dokaz da je Pavle lično živio suprotno Božjem Zakonu?
ODGOVOR: Osim neosnovanih i lažnih optužbi judaista, nema takvih dokaza (vidi Djela 24:13,14; 25:7,8).
PITANJE: Zbog čega se onda stiče utisak da Pavle u svojim poslanicama govori protiv Zakona koji kao da proglašava nevažećim pod blagodaću jevanđelja?
ODGOVOR: Da bismo pravilno razumjeli Pavlovu misao, koja je često izražavana na vrlo sažet način zbog specifičnih okolnosti u kojima se nalazio, kao i potrebe za ličnim pisarom zbog kratkovidosti, moramo znati kakvoj teologiji se on protivio sve vrijeme svoga rada. Već smo rekli da su judaisti sabotirali njegov rad, nastojeći da po svaku cijenu vrate hrišćane judaizmu. Uz to, postojala je i stalna opasnost unutar hrišćanskih zajednica od pravljenja kompromisa i simbioze bilo sa judaizmom ili sa neznaboštvom. Glavni argument koji je dolazio od strane judaista bio je sledeći: Ne možete se spasti ako ne držite Mojsijev Zakon, a prvi korak je obaveza da se obrežete (vidi Djela 15:1; Galatima 5:1-3).
Iz današnje perspektive teško je zamisliti silinu i izgled vjerodostojnosti ovog argumenta. Zato je Gospod imao apostola Pavla, moćnog nosioca jevanđelja u Njegovoj sili! Stoga se Pavle bavi porukom jevanđelja na poseban način, oštro suprotstavljajući spasenje u Hristu, pod Njegovom blagodaću, sa apsolutnom nemogućnošću spasenja legalističkim držanjem Zakona ljudskim naporima i silom. Sam Bog je potvrdio ispravnost učenja Pavla i drugih apostola kako među Jevrejima tako i među neznabošcima davanjem duhovnih rodova i darova među njima. Pavle nije učio protiv Zakona, on je bio protiv legalističkog koncepta spasenja koji obezvređuje Hristovu misiju Spasitelja i poruku jevanđelja!
PITANJE: Šta je tačno „blagodat“?
ODGOVOR: Blagodat je nezasluživa Božja milost i dobrota koja se daje ljudskom rodu kroz Plan spasenja.
PITANJE: Zašto je Pavle preferirao stajanje pod blagodaću?
ODGOVOR: Zato što se u stajanju pod zaštitničkim kišobranom Hristove blagodati nalazi spasenje! Vidi Djela 13:38,39; 15:11; Galatima 2:16; Rimljanima 8:3,4.
PITANJE: Da li stajanje pod spasonosnom blagodaću ukida Zakon ili ga čini nepotrebnim?
ODGOVOR: Nipošto! Zakon je prije svega izraz Božjeg pravednog karaktera. On definiše moralni kodeks, pravednost i vrlinu, odnosno čuva Božji poredak života i predstavlja ogradu od prestupa. Hrišćansko stajanje pod blagodaću stoga uvijek ima tendenciju učvršćivanja Zakona (Rimljanima 3:31) koji je svet, pravedan i dobar (Rimljanima 7:12,16; 1. Timoteju 1:8), u kojem pravi hrišćanin uživa po unutrašnjoj duhovnosti (Rimljanima 7:22), jer sada ima motive koje pokreće istinska ljubav prema Bogu i bližnjima da živi po Božjoj volji (Rimljanima 7:25; 13:8-10).
PITANJE: Kakva je onda opasnost od Zakona?
ODGOVOR: Stvarna opasnost se nalazi u pokušaju čovjeka da postigne sopstvenu pravednost kroz djela zakona odnosno legalizam u negativnom smislu tog termina. Pogledajte kako to Pavle sažima: „Dakle, šta ćemo reći? Da su neznabošci, koji ne slijediše pravednost, dostigli pravednost, pravednost koja je od vjere. A Izrael, koji je slijedio Zakon pravednosti, nije uspio da postigne svrhu tog Zakona. Zašto? Zato što ga nije tražio vjerom, nego djelima. Spotakli su se na kamen spoticanja.“ (Rimljanima 9:30-32) Onog trenutka kad se pokušamo opravdati ili spasavati vlastitim djelima Zakona, mi izlazimo ispod okrilja spasonosne blagodati: „Odvojiste se od Hrista, vi koji pokušavate da se opravdate po Zakonu, izašli ste iz okrilja njegove blagodati.“ (Galatima 5:4)
PITANJE: Šta je to što opravdanje djelima Zakona čini nemogućom misijom?
ODGOVOR: Činjenica da kolektivno nasleđujemo palu prirodu kojoj je potrebno iskupljenje od Adama, oca čovječanstva (Rimljanima 5:12), plus lični grijesi (Ezekijel 18:4; 5. Mojsijeva 24:16; Djela 3:19). Pravednost Zakona traži smrt prestupnika (Rimljanima 6:23; Postanje 2:17; Jakov 1:15; 2:10), tako da je spasenje jedino moguće kroz Isusa Hrista (Djela 4:11,12; 10:43; Matej 1:21; Jovan 14:6; 11:25,26; Rimljanima 3:19-25, 28; 8:3)!
PITANJE: Postoji li još neki način da se izađe ispod spasonosne blagodati osim legalističkih pokušaja spasenja u sopstvenoj pravednosti?
ODGOVOR: Da. Apostol Pavle govori o opasnosti vraćanja na staro, tj. vraćanja grešnom tjelesnom životu (Rimljanima 6:1,2,7,11-13,15,16; 8:7,8,12,13; Jevrejima 10:26). I opet, definiciju grijeha daje Zakon (Rimljanima 7:7,13). Ako, pak, tvrdimo da navodno živimo po Duhu i da nismo obavezni Zakonu, to je samo lukav način da kamufliramo bezakonje jeftinom milošću. Tako možemo živjeti po sopstvenom nahođenju, dok cijelo vrijeme tvrdimo da nas vodi Hrist ili Bog živi u nama. To je hula i nepobožnost pod maskom pobožnosti, najopasnija i najsuptilnija prevara.
PITANJE: Ima li još nešto što legalizam onemogućava?
ODGOVOR: Da. Najprije to je unutrašnje obraćenje i duhovna promjena (novorođenje) bez koje nije moguće prihvatanje jevanđelja (Rimljanima 8:4,9; Galatima 3:1-3). Zatim djelo posvećenja odnosno izgradnje karaktera koji će naslijediti spasenje. U tipskoj službi pod Starim Savezom taj proces je imao svoju kulminaciju u Danu očišćenja. Samo vjerom u Hrista koji nas zastupa u nebeskoj Svetinji možemo kompletirati djelo posvećanja i biti opravdani na Božjem istražnom sudu (Jevrejima 2:17; 4:15,16; 9:14,15,24,28; Efescima 4:12,13).
PITANJE: Kako shvatiti Pavlove izjave koje govore o promjeni Zakona (Jevrejima 7:12) ili prikivanju „pisanog dokumenta“ na krstu (Kološanima 2:14)?
ODGOVOR: Najprije moramo znati da u jevrejskoj misli pojam „Zakon“ često podrazumijeva kompletni Stari Savez (ili Zakon i Proroci), u striktnom smislu Mojsijevo Petoknjižje (Toru), i da nije postojala jasna klasifikacija i podjela Zakona kakvom se bave hrišćanski teolozi (Moralni Zakon, obredni zakoni, građanski zakoni, zdravstveni zakoni…). Druga važna stvar koju moramo razumjeti su proširenja Božjeg Zakona u uslovima postojanja grijeha i grešnika. Dakle, originalni Božji Zakon sadrži vječna načela koja regulišu odnos stvorenih moralnih bića prema Bogu i njihove međusobne odnose. Naravno taj Zakon je vječan kao i sam Bog. Ali pod grijehom kompletan pisani – Mojsijev Zakon – je formulisan shodno tim uslovima, uključujući Dekalog! Tako kad Pavle piše u Galatima 3. glava o zakonu „koji je dodat zbog prestupa“ ili „zakonu kao staratelju koji nas je vodio do Hrista“, on pod tim podrazumijeva kompletan pisani Zakon! U čemu je onda stvar? Upravo u tome što je sav Zakon dat na način koji tretira stanje pod grijehom i koji kao takav ima kakvoću nečega što se treba ispuniti. Ovo je sam Isus potvrdio (Matej 5:17-20; zapazite da Isus naglašava da naša pravednost mora biti veća od farisejske, inače nećemo vidjeti kraljevstva Božjeg)! Na koji način Hrist ispunjava Zakon? 1) On je živio u skladu sa Očevim Zakonom, bez ijednog grijeha. 2) On je ispunio tipske ili obredne i praznične službe koje je propisivao Zakon (neke još uvijek treba da se ispune) i On vrši stvarnu službu pomirenja. To je značenje promjene zakona o kojoj Pavle govori u Jevrejima 7:12. Tipska služba se morala ukinuti zbog stvarne antitipske (Jevrejima 10:8-14)! I to je Novi Savez koji je zapravo ratifikacija Božjeg originalnog Saveza još od Adama (Galatima 3:17-21)! 3) On nas oslobađa ispod prokletstva ili jurisdikcije Zakona kao Spasitelj (Zakon nije problem, već je grijeh taj koji donosi smrt). I to je smisao stajanja pod spasonosnom blagodaću umjesto pod Zakonom koji bi nas bez te blagodati kaznio smrću kao prestupnike.
Zato Pavle kaže da je pisana uredba koja je bila protiv nas prikovana na krstu! Jer nas pisani zakon više ne može osuditi (Kološanima 2:16,17) niti nam legalističko držanje propisa može obezbijediti spasenje (Kološanima 2:20-23)!
Dakle, propisi Zakona nisu sami sebi svrha, već sve što Bog daje ima namjenu za dobro čovjeka, sadašnje i buduće vječno. Legalizam kao pokušaj spasenja putem vlastitog činjenja i napora je osnov svake paganske religije. Pavlove poslanice sadrže dragocjene istine koje nas čuvaju od te smrtonosne zamke, dok nam u isto vrijeme ukazuju na stvarni smisao i funkciju Božjeg Zakona, ne odvajajući Božju milost i ljubav od Božje pravednosti. Nije li to zadivljujuće?
PITANJE: Imamo li ikakvog osnova da govorimo o nevažnosti Božjeg Zakona?
ODGOVOR: Zapamtite da su glavne odlike Božjeg naroda ostatka držanje Božjih Uputa i vjere Isusove (Otkrivenje 14:12; uporedi sa 1. Jovanova 2:4,5; Jovan 14:15). Ni jedno ni drugo mi nismo proizveli i oboje idu u „paketu“ koji se ne može parčati. Ako razumijemo sažeto izlaganje iz prethodnog odgovora, izlazak sa teorijom da se Božji moralni Zakon može ukinuti jednak je poricanju Hristove žrtve koja nas spasava od prokletstva Zakona. To bi takođe bilo poricanje jednog od ključnih Božjih atributa – Njegove pravednosti – kao i poricanje definicija poretka života (što je srž satanizma). Uklanjanje Zakona bilo bi jednako pokušaju da se u zemaljskom Svetilištu skloni Kovčeg Saveza sa Dekalogom, a ostavi samo poklopac (Presto milosti). (Original Božjeg Zakona se takođe čuva u nebeskoj Svetinji i biće pokazan stanovnicima Zemlje kao svjedočanstvo pred sam Hristov drugi dolazak – vidi Otkrivenje 15:5.) Nijedan sud ne bi bio moguć bez Zakona, pa ni Božji (Propovjednik 12:13,14). Ili da još pojednostavimo, poricanje važnosti Zakona jednako je gluposti da pod Novim Savezom ne važi podjela hrane na čistu i nečistu ili zakoni zdravlja.
PITANJE: Koja načela proučavanja nas mogu sačuvati od pogrešne primjene Pavlovih spisa?
ODGOVOR: 1) Mi moramo razumjeti kompletan Stari Savez da bismo razumjeli Novi. 2) Moramo poznavati istorijski kontekst i namjenu Pavlovih poslanica (o tome smo već govorili). 3) Ne smijemo biti žrtve unaprijed stvorenih ideja ili predrasuda, niti primaoci pogrešnih učenja. U oba slučaja upašćemo u zamku podređivanja Svetog Pisma. 4) Moramo poznavati biblijske definicije. 5) Ne smijemo tumačiti ili primjenjivati nijednu izjavu izvan konteksta u kojem je data.
