Vakcina je latinska riječ (vaccine) koja potiče od „vacca“ – krava. Kako se uopšte krava našla kao termin za ono što danas zovemo vakcinom? Podsjetimo da je vakcinacija (ili cijepljenje) proces ubrizgavanja koktela bolesnog biološkog materijala (od krava, teladi, majmuna, prasića, pacova, zmija i drugih životinja) i raznih hemikalija u ljudski krvotok kako bi se naš imuni sistem aktivirao i zaštitio nas od određenih zaraznih bolesti.
Izumiteljom vakcinacije smatra se Edvard Džener (1749-1823). No on nije bio ljekar. On je bio nadriljekar, koji je kasnije (u to vrijeme se tako moglo) kupio diplomu za ljekarsku praksu, koju je već upražnjavao 20 godina, i to na osnovu članstva u uglednom Engleskom Kraljevskom društvu. Danas se zna da je do tog članstva došao prevarom.
Džener je odgojen kao majstor mason 1802. godine i bio je član Lože vjere i prijateljstva #270 (Lodge of Faith and Friendship #270) u Gločesterširu, Engleska. Bio je aktivan u bratstvu, služeći 1812. godine kao gospodar svoje lože. Ovu ložu je redovno posjećivao princ od Velsa – budući Džordž IV – koji će igrati značajnu ulogu u Dženerovom životu. Godine 1821, pošto ga je poznavao kao „čovjeka od integriteta“ iz vremena koje su proveli zajedno u loži, sadašnji kralj Džordž IV imenovao je Dženera za svog vanrednog ljekara. (Izvor: The Grand Lodge of Ohio)
Sve je počelo krajem 18. vijeka u jednom zaseoku Gločesteršira u jugozapadnoj Engleskoj, gdje je Džener živio i sebe sam titulisao u poslu kao – ljekara i apotekara.
Seljaci koji su muzli krave ispleli su tada priču da svako ko se zarazi kravljim ospicama (kravljom bolešću koja se prenosila na ljude prljavim rukama nakon muže) postaje na neki način otporan prema velikim boginjama (varioli), kao da su kravlje ospice na rukama neka zaštitna amajlija protiv boginja.
Seoski „ljekar i apotekar“, Džener, čuo je za ovu praznovjericu i lukavo je predstavio, ni manje ni više, kao naučnu činjenicu. To je uspio tako što je najprije dobio „naučničko“ uvjerenje – Prijatelj Kraljevskog udruženja (M.D., F.R.S. – Fellow of the Royal Society). Džener je zatim platio 15 funti Univerzitetu Sent Endriju da bi dobio zvanje „doktora“. Praksu ljekara i apotekara je prije toga obavljao punih dvadeset godina, liječeći seljake koje je ujeo bijesan pas tako što ih je potapao u vodu da se „bjesnilo“ u njima „udavi“.
Ovaj dovitljivi nadriljekar, sin sveštenika, došao je na ideju da spoji životinjsku i ljudsku bolest, praveći tako biološku vezu između dvije potpuno različite vrste i udarajući temelj kasnijoj teoriji o porijeklu vrsta Čarlsa Darvina.
Tako je kao „ljekar“ sa „diplomom“ napisao i knjigu gdje je u naslovu prvi upotrijebio termin VARIOLAE VACCINAE. Na srednjevjekovnom latinskom ovo je značilo „kravlje boginje“, iako se zapravo riječ „variola“ nije vezivala samo za ospice na koži (nije svaka ospica znak boginja), već isključivo za bolest – boginje. Ali „dr“ Džener u svojoj knjizi nigdje više ne pominje termin „Variolae Vaccine“ odnosno „kravlje boginje“, već uglavnom govori o „horse grease“ – „konjskom loju“ koji je bio uzrok kravljih ospica. Ako je ovo uradio namjerno, Džener je mudro računao da će zapravo veoma mali broj ljudi zaista pročitati knjigu, ali će većina pročitati naslov iz koga će stvoriti asocijaciju između „velikih boginja“ i „kravljih boginja“.
Pun naziv Dženerovog rada o kravljim ospicama je: „Istraživanje uzroka i posledice VARIOLA VACCINE, bolesti otkrivene u nekim zapadnim oblastima, posebno u Gločesterširu, i poznatu pod imenom kravlje boginje“.
Džener je spojio nespojivo, i tako izmislio novu bolest – „kravlje boginje“. Tako su boginje postale veza između dvije bolesti – kravlje i ljudske. Obje su se ispoljavale pojavom ospica na koži.
Posledica vjerovanja da ljudi i životinje dijele iste bolesti, te da imaju i istog pretka (bacili su evoluirali u ribe, ribe u sisare, i najzad majmuni u čovjeka) prokrčila je put onome što danas nazivamo – vakcinacijom (ili u prevodu kravljizacijom). Ovoj „mudrosti“ se danas uče ljekari širom svijeta.
Termin „VARIOLAE VACCINE“ stavljen je u središte naslova, i to je prvo što se uočava u dugačkom naslovu knjige. U čitavoj knjizi, međutim, ovaj nov naziv za bolest nigdje nije objašnjen, ne postoje reference odakle je preuzet i sl. Takav naslov, bez ikakvog objašnjenja i ulaženja u njegovu ispravnost, novinari i studenti širili su dalje u mnoštvu novih publikacija.
Ovu Dženerovu izmišljenu bolest i opasnu prevaru razotkrio je škotski ljekar dr Čarls Krejton u svojoj knjizi „Džener i vakcinacija“ (Dr. Charles Creighton „Jenner and Vaccination“).
Šta je posledica ovakve konstrukcije izvedene isključivo iz povezivanja dva termina koja su veoma slična, iako označavaju sasvim različito? VARIOLA VACCINA je potpuni nonsens. Jedina korelacija između velikih boginja i kravljih boginja je to što imaju sličnu manifestaciju – ospice.
Tako je „Variola Vaccine“ postalo ime za „kravlje boginje“. Bolest krava i muzara krava koja je generacijama poznata na selima kao kravlje ospice, iznenada je predstavljena učenim ljekarima koji za to nikada ranije nisu čuli, pod potpuno novim imenom – VARIOLAE VACCINE. Naravno na latinskom, kako dolikuje pravoj medicinskoj nauci.
Džener je tako postao poznat kao „izumitelj“ vakcinacije, procesa ubacivanja virusa iz kravlje limfe u ljudski organizam.
Džener je vakcinisao i svog 18-mjesečnog sina, koji je umro u 20-toj godini. Dječak iz sirotišta, Džejms Fajps, kome je „doktor“ Džener ubrizgao kravlju limfu u njegovoj osmoj godini, umro je u dvadeset prvoj.
„Vakcinacija“ francuskog slikara Alfreda Touchemolina, oko 1895. Slika prikazuje regrute francuske vojske koji su vakcinisani kravljim boginjama kako bi ih zaštitili od virulentnije infekcije, malih boginja.
Kravljizacija (vakcinacija) je tako postala „naučno utemeljena“ praksa koja se proširila u čitavoj Evropi, i veoma brzo i u Americi. Danas je vakcinacija zakonom obavezna u najvećem broju zemalja. Siromašna Afrika posebno je pogodna meta farmaceutskog biznisa koji se u formi „humanitarne pomoći“ preko UN-a često plasira neukom siromašnom stanovništvu. Tako im „čovjekoliki majmun“ koji je „evoluirao“ u homo sapijensa prvo pošalje virus, pa vakcinu.
Odakle su potekle teorije djeda i unuka – Erazmusa i Čarlsa Darvina?
Pošto je Džener „stručno dokazao“ da životinje i ljudi mogu dijeliti iste bolesti, Darvinova „teorija o porijeklu vrsta“ bila je praktično već utemeljena.
Čarls Darvin (1809-1882) se i danas smatra njenim tvorcem, a vrste su, po njemu, nastale evolucijom u periodu dugom stotinama miliona godina.
Ljudi i životinje se očito razlikuju. Kada se jedna vrsta, ili varijacija u okviru vrste, prilagodi životnoj sredini, ona i dalje pripada istoj vrsti. Tako je bilo oduvijek. Savremeni genetičari znaju da je prelaz jedne vrste u drugu – nemoguć.
Najveći dio svoje „teorije“ Čarls Darvin je iskopirao od svog djeda, Erazmusa Darvina, Dženerovog savremenika i poznanika. Erazmus je ovu teoriju smislio u čistoj dokolici.
Dr Erazmus Darvin, poznati autor „Zoonomije“, opčinjen vakcinacijom kao samim božijim darom, napisao je Dženeru 24. februara 1802. (nekoliko sedmica prije svoje smrti) sledeće: „Veoma brzo možemo očekivati da bi se krštenje i vakcinacija djece mogli izvoditi istog dana.“ U to vrijeme, naime, nije bilo neobično da grupu ljudi na vakcinaciju u bolnicu vodi katolički sveštenik.
Za otkrivanje novih „čudotvornih ljekova“ bili su tada veoma zainteresovani i jezuiti, mada po nekim tvrdnjama više u potrazi za djelotvornim otrovima kojima bi eliminisali „jeretike“.
Godine 1859, Čarls Darvin objavljuje „Porijeklo vrsta putem prirodne selekcije“. Od tada majmuni se smatraju našim bliskim rođacima, stoga ne predstavlja nikakav problem da se limfa oboljelog majmuna ubrizgava ljudima. I danas je ovo oficijelni naučni stav koji se uči u svim školama.
Ideju za teoriju o porijeklu vrsta Darvin je pozajmio od drevnih Egipćana. Majmuni su igrali veoma važnu ulogu u njihovoj paganskoj religiji, koju su kasnije preuzeli rimokatolici. Oni su smatrani svetim bićima upravo zato što se vjerovalo da je čovjek postao od majmuna preko procesa nazvanog „transmigracija duša“. Oni koji nisu bili dovoljno dobri da odu na egipatska nebesa, dobijali su drugu šansu, i poslati su natrag na zemlju, gdje su ulazili u niže forme života, i djelovali ponovo kroz životinjsko carstvo. Dakle, stari Egipćani su bili preteče vjerovanja u „reinkarnaciju“ koje je i danas veoma popularizovano preko istočnjačkog misticizma.
Obličje majmuna je bila poslednja stanica prije nego što bi duša ušla ponovo u čovjeka i začela svoj novi ciklus. Čitav proces je navodno trajao oko 3000 godina.
Miješanje životinja i ljudi u Egiptu je bilo uobičajeno. Tako se često egipatska boginja plodnosti i materinstva, Hator, prikazivala sa glavom krave. Hator znači dom. Njen sin Horus (bog vremena) svake noći je odlazio na počinak i dojenje kod svoje majke Hator (da li u njen šator ili tor?). Ujutru bi pun energije donosio novi dan blještavog svijetla.
Hator je tako smatrana nebeskom boginjom. Ona je često predstavljana i u obliku velike nebeske krave, koja je rodila Univerzum. Hator je inače bila ćerka boga sunca Ra. Prema tome, krava je najstarija „sveta“ životinja. I danas je Indusi smatraju svetom.
Smatrana je i boginjom muzike, pjesme, igre i zadovoljstva, ali je bila, prije svega, boginja Mjeseca. Važila je i kao zaštitnica trudnih žena i babica. Njen glavni hram je bio u Denderi, gdje je obožavana sa njenim sinom, pa mužem, Horusom. Kada se Hator udala za svoga sina Horusa dobila je ime Izis.
Istraživači religije danas znaju da se zapravo radi o začetnicima pobune protiv Boga nakon Potopa – trijadi koju su činili Nimrod, Semiramida i Tamuz. Ova satanistička porodica kasnije je obožavana pod raznim imenima među svim antičkim narodima. Njihova „božanstva“ su vezivana za nebeska tijela (Sunce, Mjesec, zvijezde) ili hibride životinja i ljudi.
Svešteničke tajne
Mit o egipatskoj boginji Hator preuzeli su stari Grci i nazvali je Afrodita, Turci su je nazvali Dijana, a Rimljanima je to bila Venera. Kad su se drevni paganski trgovci i lihvari preobukli u hrišćansko ovčje ruho, obradili su i oni isti mit za sopstvene potrebe, i svoju boginju nazvali Devica Marija. Kada su vuci preobučeni u ovčje ruho krenuli na svoj veliki hiljadugodišnji krstaški pohod iz svoje centrale u Vatikanu nosili su samo ratove, bolesti, glad i smrt.
Opasnost na tom putu predstavljali su im samo tvrdokorni i nepokorni kraljevi i carevi, i reformistički protestantski pokret. Zato su jezuiti krenuli širom svijeta nastojeći da se na svaki način obračunaju sa opozicijom Katoličkoj crkvi. Tražili su nove otrove i bolesti i svešteničke tajne kako bi smirili „jeretike“. Jezuitski emisar Fransis Ksavijer (1506-1552) je tako sredinom 16. vijeka sa puta po Japanu i Indiji, gdje je prevodio stanovništvo u katoličku vjeru, otkrio učenje i medicinu drevnih indijskih sveštenika Bramana, koji su za sebe tvrdili da su dva puta rođeni i da su zato viša duhovna kasta. Tu su jezuiti vidjeli ritual prizivanja boginje velikih boginja koja je nad narodom voljela da iskaže svoj gnjev šaljući im svoju osvetu, bolest sa pečatima na tijelu. Tako je stvoren mit da se samo posebnim ritualom koji je u sebi sadržavao i simboličnu inokulaciju bolešću, ljudi mogu spasiti od božanskog gnjeva koji je bio neizbježan. Bramani su razradili ovaj ritual kako bi utjerali strah od bolesti kod neposlušnih i nepokornih. Oni koji se ne bi priključili ovom ritualu, koji je uključivao i simboličnu inokulaciju, usađivanje klica, mogli su samo da očekuju bolest. U tu svrhu korišćena je priča o Malabi, ženi koja na glavi nosi vatru – simbol bolesti i pakla (visoka temperatura) i priziva boginju velikih boginja. U ritualu se ova boginja pojavljuje sa dva bodeža kojima prijeti da ubode neposlušne dok oko nje igraju sveštenici, koji treba da budu egzekutori njenog bijesa. Među njima se nalaze i ljudi na čijem tijelu se nalazi puno tačkica, koji simbolišu inokulaciju. Mit kaže da svi oni koji učestvuju u ovom ritualu bivaju pošteđeni bolesti.
Doktor J.Z. Holvel je obrazlagao detaljno o ovom religioznom obredu kolegama ljekarima u Londonu 1767. godine. I to je očito bio vid religijskog zastrašivanja koji su jezuitski sveštenici donijeli u Evropu. Edvard Džener, njihovo čedo, seoski nadriljekar, čuo je navodno od seljana za ovu priču i smislio vakcinu protiv „kravljih boginja“. Kravlje boginje, variola vakcina, kako je to Džener „stručno“ nazvao, kao bolest nikada nisu postojale. Ali, Džener je promovisan u veoma uspješnog iskorjenjivača teške zarazne bolesti, kravljih boginja koje su se prenosile na ljude i koja se manifestovala ospicama na rukama kod seljana koji su živjeli u stajama u nehigijenskim uslovima. Povrh svega, veoma loše su bili hranjeni i sa hroničnim nedostatkom C vitamina.
Vakcinacija i dezinfekcija, odnosno prodaja vakcina i dezinficijenata postala je vremenom unosan biznis hemijsko-farmaceutskog kartela na čijem čelu je moćna porodica Rokfeler sa svojim mrežom kompanija i tajkuna. Povezanost katoličke crkve sa ovim unosnim biznisom je iz navedenog evidentna. Odakle bi inače porodica Rokfeler znala za ove ritualne obrede i došla na ideju da ih koristi osim ako i sam djeda D. Rokfelera nije bio jezuita. Prezime Rokfeler je njemačkog porijekla.
Godine 1900, bankarski kartel Rokfelera i J.P. Morgana, koji i danas kontrolišu globalni farmako-biznis, kupuje Enciklopediju Britaniku, i sve reference koje su postojale o štetnosti vakcina su uklonjene.
Danas udarni globalni mediji prikazuju samo naučne rasprave između podobnih ljekara i sa dilemom da li djeci treba davati različite vakcine pojedinačno, ili ih kombinovati u jednu, koja je navodno manje štetna. Takođe se sprovodi sveobuhvatna kampanja za obaveznu vakcinaciju, i, uporedo s tim, brutalnog etiketiranja i marginalizacije svih koji se usude da dignu glas protiv vakcinacije.
Kada je isto štetno, a kada korisno?
Luja Pastera (1822-1895) nazivaju francuskim Dženerom. Izveo je stotine svirepih eksperimenata sa životinjama u namjeri da dokaže tezu o klicama kao uzročnicima bolesti. Naravno, i Paster je polazio od nedokazane Darvinove pretpostavke da životinje i ljudi dijele iste bolesti, jer imaju isto porijeklo.
Danas je pasterizacija mlijeka uobičajen proces u kome se mlijeko zagrijava dok sve klice i gljivice ne ispare. Nemoguće je više kupiti mlijeko koje nije pasterizovano. Dakle, nauka kaže da nije dobro za ljude da piju mlijeko u svom izvornom obliku i sa svim sastojcima koje ono ima. Ali, ista nauka kaže da je korisno da budemo vakcinisani (zaraženi) sa oboljelom limfom krave, majmuna, pacova…
Podsjetimo se da naš želudac ima mogućnost da mnoge otrovne materije neutrališe i ne propusti ih do krvotoka, ali ako se iste materije ubrizgaju pod kožu ili direktno u krv, nema nam odbrane pomoću moćne želudačne kisjeline.
Ne smeta ni to što su krave prethodno dobro nakljukane hormonima za rast! Ali, to donosi profit, zaboga!
Da li se nakon vakcinacije zaista postaje imun na bolesti ili sklon bolestima?
Mnogi ljudi svake godine trče kod ljekara da bi primili vakcinu protiv gripa. Kada ih virus gripa ipak napadne, kažu da im vakcina nije pomogla jer je virus vjerovatno bio „mnogo jak“. Ljekari, međutim, vole da kažu da je razlog gripa jer ste primili vakcinu protiv jedne vrste virusa, a napao vas je mutirani oblik. Tako su „mutirani virusi“ uvijek korak ispred, a proizvođači „spasonosnih“ vakcina ih neprestano prate.
„Imunizacija“ putem vakcinacije je najveća laž u istoriji medicine. Imunizacija se uopšte ne postiže vakcinacijom. Imunitet se prirodno razvija kod svakog normalnog organizma, a vakcinacijom se samo uništava. Na osnovu činjenice da imuni sistem reaguje na strana tijela razvijeno je vjerovanje da ukoliko se jedan strani antigen ubrizga u neku individuu, ta individua će onda postati otporna na buduće infekcije tim antigenom. Tom vjerovanju dato je ime „vakcinacija“.
Svaki organizam „zna“ od čega se sastoji jer predstavlja kompleksnu integrisanu živu cjelinu koju je dizajnirao Tvorac. Na osnovu tog znanja o sebi organizam reaguje na strana tijela obrađujući ih ili braneći se od njih. Ta životna cjelovitost, koja je znanje o sebi i moć prepoznavanja i odbrane od stranih tijela, naziva se imunitet. Kad se virus inkorporira u ćeliju, on stvara pometnju DNK dok imuni sistem ne smisli kako da ih blokira i zaključa na tom stepenu i onemogući dalju produkciju. Ako je imuni sistem dovoljno jak, može da očisti sve viruse, i tako se vrši potpuna ili skoro potpuna eliminacija virusa.
Samo onaj ko negira činjenicu da je organizam jedinstvena funkcionalna cjelina i živa „mašinerija“, može da pretpostavi da imunitet treba unaprijed „obučavati“ da prepozna neka strana tijela njihovim nasilnim ubrizgavanjem. Imuni sistem se teško može izboriti sa tom novom, nepoznatom i neprirodnom opasnošću, unijetom na neočekivan i neprirodan način, probijanjem kroz kožu. Vakcine ulaze direktno u tijelo i njih jetra ne „cenzuriše“. Pored antibiotika i hemikalija koje umrtvljuju viruse, vakcine se prvenstveno sastoje od stranih proteina životinjskog porijekla. U normalnim okolnostima se – radi zaštite organizma – konzumirani proteini, hemikalije i druge supstance obrađuju u jetri. Međutim, vakcinacijom se te strane supstance unose direktno u krvotok, što može da predstavlja veliki i težak šok za odbrambeni sistem. Samo davanje vakcina radi izazivanja reakcije u vidu proizvodnje antitijela ništa ne znači. Jedina istinska antitijela su ona koja dobijamo prirodnim putem, dok se ubrizgavanjem vakcine remete veoma osjetljivi odbrambeni mehanizmi kod čovjeka. U normalnim okolnostima bolest spontano ulazi u tijelo i filtrira se kroz složenu mrežu tjelesne odbrane, dok vakcine, ubrizgane direktno u krvotok, zaobilaze mnoge od tih odbrambenih sistema i dobijaju neposredan pristup tkivima i organima. Tako čovjek cijeli život postane podložan uticajima raznih bolesti. Pretpostavka da imuni sistem treba obučavati šta će da prepozna je isto tako idiotska kao i pretpostavka da ribu treba učiti da pliva. I to da joj dodijele priučenog plivača za instruktora.
Svrha vakcinacije jeste da se izazove imunološki odgovor na antigenske komponente (žive ili „umrtvljene“ viruse u vakcinama) odnosno pojavu antitijela. Time se navodno stiče imunitet na datu bolest. To je ono što vam zvanična „medicinska nauka“ govori. Međutim, ono što vam ne govore sastoji se iz sledećih činjenica:
- Sama pojava antitijela uopšte ne predstavlja i imunitet na datu bolest. Oni su samo jedna od reakcija imuniteta.
- Same antigenske komponente u vakcini uopšte nisu dovoljne da se izazove imunološki odgovor.
- Da bi se on izazvao, svaka vakcina mora da sadrži teške metale, živu i aluminijum, teške otrove.
- Teški metali izazivaju upale i druge poremećaje, i tek se na njih javlja imunološki odgovor. I to se izvodi kao „naučni dokaz“ da je vakcina djelotvorna. To je jedini „dokaz“ za valjanost vakcinacije.
Na taj način se stvara začarani krug neprekidnog slabljenja ljudskog organizma, uz sve češću pojavu bolesti, što otvara prostor stalnom dilovanju i konzumiranju vještačkih legalnih droga zvanih „ljekovi“, uključujući i vakcine.
Imuni sistem se i sastoji od sposobnosti organizma da sam prepozna patogenu supstancu i proces i da se odbrani od njega. Zato imuni sistem ne treba obučavati jer on već najbolje zna od čega se organizam sastoji, šta mu je potrebno i kako da se odnosi sa svime što mu je strano i štetno. Samo ga treba održavati i jačati zdravim način života i adekvatnom higijenom i pustiti da radi svoj posao.
Epidemije se, naravno, javljaju ali i brzo nestaju. Ljudski rod odavno bi izumro da su tako opasne i uporne. Ali priroda ne ide protiv sebe niti je čekala Rokfelera i njegovu farmaceutsku mafiju da spase ljudski rod od grešaka prirode. Ona se svuda zasniva na principu održavanja života.
Naravno, nije problem u ljekarima koji primjenjuju ono što uče. A uče upravo ono što moćni farmaceutski kartel želi da uče kako bi bili dobri dileri „ljekova“. Ljekar koji zaista liječi, farmako-biznisu se ne isplati. Takav neće dobiti pare za specijalizaciju niti za naučni rad. I kolege će ga sve više prezirati, posebno oni kojima kvari unosan biznis.
____________________________
Reference
American Medical Association, The History of Inoculation and Vaccination, Lecture Memoranda, Burroughs Wellcome & Co., London & New York, 1913.
Barnesby, Norman. Medical Chaos and Crime. Mitchell Kennerley, New York & London, 1910.
Baron, John. Life of Edward Jenner, in 2 volumes, H. Colburn, London, 1838.
Creighton, Charles, M.D., Jenner and Vaccination: A Strange Chapter of Medical History. London, 1889.
Creighton, Charles, M.D., The Natural History of Cow-pox and Vaccinal Syphilis. Cassel, London; New York:1887.
Creighton, Charles, M.D., A History of Epidemics in Britain. in 2 volumes, Cambridge, England, 1894.
Crookshank, Dr., Edgar, M., History and Pathology of Vaccination. in 2 volumes, H.K. Lewis, London; Philadelphia, 1889.
De Kruif, Paul, Microbe Hunters. Harcourt, Brace & World, New York, 1926.
Higgins, Chas. M., Horrors of Vaccination Exposed and Illustrated, Petition to the President to Abolish Compulsory Vaccination in Army and Navy. Published by the Author, Brooklyn, New York, 1920.
Hale, Anne Riley, The Medical Voodoo. Gotham House, New York, 1935.
Hadwen, Walter, R., Smallpox and Vaccination. London, 1925.
Holwell, J. Z.,M.D., An Account of the Manner of Inoculating for the Smallpox in the East Indies.London, 1767.
Hume, Ether Douglas, Pasteur Exposed, The False Foundations of Modern Medicine, Previously Bechamp or Pasteur. Published by Bookreal, Australia, 1988,
Josephson, Emanual M, M.D., Merchants in Medicine. Chedney Press, New York, NY, 1941.
Jenner, Edward, An Inquiry Into The Causes and Effects of The Variolae Vaccinae. London, 1798. Reprinted by Classics of Medicine Library, Birmingham, Alabama, U.S.A., 1978.
Mullins, Eustace, Murder by Injection, The Story of the Medical Conspiracy Against America. National Council For Medical Research, Virginia, 1992.
McBean, Eleanor, The Poisoned Needle, Suppressed Facts about Vaccination. Health Research, Mokelumne Hill, California, 1959.
Nicolini, G. B., History of the Jesuits: Their Origin, Progress, Doctrines, and Designs. London, 1893.
Oswald, Felix, A.M., M.D., Vaccination A Crime, With Comments on Other Sanitary Superstitions. Physical Culture Publishing Co., New York, 1901.
O’Shea, Tim, The Sanctity of Human Blood: Vaccination is not Immunization. San Jose, California, 2002.
Scheiber, Viera, Ph.D., Vaccination: 100 years of Orthodox Research shows that Vaccines Represent a Medical Assault on the Immune System. Australian Print Group, Maryborough, Victoria, Australia, 1993.
White, William, The Story of the Great Delusion, in a series of matter-of-fact lectures. E. W. Allen, London, 1885.
Wilder, Dr. Alexander, M.D., History of Medicine: A Brief Outline of Medical History and Sects of Physicians, from the Earliest Historic Period. New England Eclectic Pub., Co., Maine, 1901.
