Porijeklo Vidovdana

Stari Sloveni su vjerovali u vile rusalke. Većina vilinskih radnji, uključujući i vilinsko kolo, obavlja se noću i bez prisustva vatre. U vidovdanskom slučaju rusalke se preobražavaju u rusalje (žene koje o Duhovima padaju u zanos i „razgovaraju“ s pokojnicima). Ovaj, još stariji, neslovenski sloj uočljiviji je kad se ima na umu da je Vidovdan najkasniji datum kad padaju Duhovi – te da neki od običaja koji se održavaju o Duhovima prelaze na Vidovdan.

Vidovdan (narodni naziv Veligden) se ranije praznovao 21. juna po današnjem kalendaru, što znači na ljetnju dugodnevicu. SPC je 1892. godine pomjerila ovaj praznik na dan Kosovske bitke. Za Vidovdan koji je u narodu poznat kao Dan svjetlosti, vezani su razni paganski običaji i legende. Jedna od njih glasi: na planini Rogozni u Sandžaku, postoji mjesto zvano Rusalijsko groblje.

Priča se da su posle boja na Kosovu mlade žene i vjerenice izginulih kosovskih ratnika održavale svoje skupove na Rogozni. One su, nastavlja predanje, dolazile dan uoči Vidovdana, te od zalaska sunca do zore išle po okolnim selima. Cijele noći bi vikale i lutale žaleći kneza Lazara i kosovske junake. Govorile su da su rusalke (vile sa tekućih voda).

Narod bi im, koje iz straha, koje iz samilosti, davao razne darove. Sve što dobiju one bi zapalile negdje pred zoru. Oko velike vatre igrale bi kolo tokom cijelog dana. Igru su prekidale samo kad neka od njih padne u nesvijest ili izdahne. Njih bi stavljale u stranu, a igra bi se nastavljala.[i]

Ova obredna igra se nastavljala sledeće godine na Vidovdan. Broj igračica bi se smanjivao, broj grobova povećavao. Tako su tokom godine zaredom poumirale sve udovice kosovskih junaka.

Igranje oko vatre podsjeća na curline. Preci balkanskih Slovena su imali svoja svetilišta na brdima, često na ruševinama starosjedilačkih hramova. Tamo su spaljivali žrtve i igrali oko vatre. Curlina dolazi od „cur“, odnosno „kur“ – dim, pušenje, cad. (I danas južno od Niša postoji selo Curline, a „pušiti“ kaže se: curiti). Kolo do besvijesti i umiranja takođe svjedoči o prehrišćanskom porijeklu Rusalijskog groblja, jer ni kod hrišćana ni kod Jevreja, ni kod muslimana, vjera ne dopušta ništa čime bi se život ugrožavao.

 

Vid – bog vidjela

U svim vidovdanskim običajima dan je važniji od noći. To je vrijeme kada vlada vidjelo (starinski izraz za svjetlost), odnosno kad gospodari staroslovensko božanstvo svjetlosti Vid ili Svetovid. Ako je tog dana lijepo vreme, onda se odjeća i posteljina iznose na sunce. Ako nije sunčano ne iznose se. Rublje iznose žene. Muškarci dočekuju sunce[ii] kad izlazi i govore:

– Vide, Vidovdane, sve što vidim očima, to da stvorim rukama.

Bude li oblačno, onda domaćin ili neki od starijih muškaraca stane pred glavna vrata kuće. Umesto da se prekrsti, kako to, inače, svi ostali čine, on desnom rukom zakrsti oblake i kaže:

– Vide, Vide, otjeraj oblake, sačuvaj od groma i munja što je sazidano, zaštiti od grada što je zasađeno, čuvaj od bolesti što nam je rođeno.

Posle uzme kosu i zabode je u zemlju. (Zatim ćuti sve dok ne padne mrak. Vjeruje se da neće pasti kiša).

 

Legenda o Vitu

Legenda o porijeklu svetog Vita[iii], koju je zapisao Justin Popović pod datumom 15. (28) juna, priča da je za carevanja Dioklecijanova, kad oblasni upravitelj Valerijan gonjaše hrišćane, na Siciliji živio dvanaestogodišnji dječak po imenu Vit, sin visokorodnog i bogatog građanina Gilasa. Gilas bješe neznabožac, a njegov sin blaženi Vit u djetinjstvu svom prosvećen s neba čudesnom blagodaću Svetog Duha, poznade jedinog istinitog Boga koji je stvorio nebo i zemlju.

Knez Valerijan, ljut što dječak ne htjede prinositi žrtvu njihovim bogovima Jupiteru, Junoni, Neptunu, Veneri, Minervi… naredni da se dječak izbije gvozdenim štapovima, ali se njegova ruka i ruka mučitelja osuši. Bojeći se za život sina, Gilas na sve načine pokušaše da ga odvrati od Hristove vjere, ali od anđeoske svjetlosti oslijepi.

„U ložnici sina moga videh bogove krilate. Oči im bjehu kao zvijezde, a izgled kao munja. Ne podnijevši bljesak njihov, oči mi obolješe, a ja izgubih vid“.

Bježeći pred očevim gnjevom, iako mu uz Božju pomoć iscijeli oči, sa svojim učiteljem Modestom i dadiljom Kriskentijom, Vit se ukrca u lađu koja ih odvede do italijanske pokrajine Lukanije, mjesta Alektorije, i nastaniše se kraj reke Silar. Dioklecijan ga pozva u Rim da izliječi njegovog sina od demona i ludila, ali – kad to ovaj i uradi – naredi da Vita i Modesta bace u okove i umore glađu i žeđu. Oni se pomoću molitve okova oslobodiše.

Dioklecijan onda naredi da se Vit stavi u kazan u kome je ključalo rastopljeno olovo, sumpor i smola, ali anđeo Gospodnji oduze silu ognju i rashladi žar i vrelinu kazana, a Vit reče:

„Dioklecijane, blagodarim tebi i tvojim slugam što mi načiniste udobno kupatilo, samo nedostaje sapuna“.

Zatim Vit pobijedi i strašnog lava, a Dioklecijan njega, Modesta i Kriskentiju objesi o drvo za mučenje. I odatle ih Bog spase i uze sebi kao svete mučenike, dana 15. (28.) juna. Ovaj dan, čuven u Srba po kosovskoj bici, i to pod imenom Vidovdan, od davnina je bio posvećen proroku Amosu.

Amos, rođen u selu Tekuju blizu Vitlejema „prost porijeklom i životom”, bješe čuvar svinja jerusalimskih bogataša. Ali, on postade Božji prorok koji je odvraćao narod od klanjanja zlatnim juncima u Vitlejemu. Hrišćanska crkva na zapadu uz proroka Amosa za 15. (28.) jun vezuje i ime svetog Vita. Njegovo ime ulazi u srpske bogoslužbene knjige mnogo kasnije, preko katoličkih i ruskih izvora – kako piše Miodrag Popović u knjizi „Vidovdan i časni krst” – ni tada Vit ne postaje srpski svetac, niti mu se u crkvi drži služba. „U njihovoj (srpskoj) patrijarhalno-herojskoj sredini medu ratnicima, koji se nikada do kraja nisu odrekli kućnih bogova zaštitnika, kao borac protiv glupih idola, kako stoji u ‘Žitijima svetih’, Vit nije nikako mogao biti popularan“.

Mošti svetog mučenika Vita, koji je stradao 15. juna oko 303. godine, neko vrijeme nalazile su se u Parizu, a zatim su prenijete u Korvej, u Vestfaliju. Sada se nalaze u Pragu.

Vuk Karadžić u Srpskom rječniku iz 1818. godine kaže:

„Vidov dan, na dne m. 15. junija, kad su Srblji izgubili na Kosovo, potiče, ipak, još iz staroslovenskog mnogoboštava.“

Laza Kostić, veliki srpski pjesnik, u Jadranskom Prometeju vidi Vida, „prehrišćansku herojsku svetlost”, koja se posle primanja hrišćanstva ponovo vratila kamenu, paganstvu, i tako sjedinila u vječnu i nepobjedivu svjetlost kremena, a predstavlja izvor nepobjedive svjetlosne heroike i nadahnjuje Srbe za borbu protiv ugnjetača.

Nekadašnji vrhovni bog Hrvata i Srba, smatrao je hrvatski naučnik Nobilo, takođe, se zvao Vid, kao i onaj na Rigenu.

„Od Vida je vidovito dijete koje zna više nego drugi ljudi, te ide za vilama“[iv], a mnogi junaci srpskih narodnih pjesama, od Strahinjića Bana do Miloša Obilića, zamjena su za boga Vida.

Njemački sveštenik Helmold, zapisao je u svojoj hronici, u 12. vijeku, da se vrhovni bog sjeverozapadnih Slovena zove Svetovid.

Vid je bog svjetlosti i obilja, ali i rata, a postojao je i Vidov hram kako je zapisao Helmold na ostrvu Rigen, u kome su na dan boga Vida, koji pada na kraju žetve, „iz svih slovenskih krajeva prinošene žrtve“. Ovo božanstvo, čiji kip su hrišćani srušili i spalili ne bi li uništili paganski kult, spominje – u isto vrijeme u 12. vijeku, i katolički sveštenik i sekretar danskog kralja Saks Gramatikus, nazivajući ga Svanto