Uvod
Porijeklo života je takođe poznato kao abiogeneza ili, ponekad, hemijska evolucija.
Život se temelji na dugim molekulima, koje obiluju informacijama, kao što su DNK i RNK, a koje sadrže upute za izradu proteina, o kojima zavisi život. No čitanje DNK / RNK u svrhu stvaranja proteina i replikacije DNK ili RNK za stvaranje novih ćelija (reprodukcija, obilježje ‘života’) zavise o velikom skupu proteina koji su kodirani na DNK / RNK. Nužno je da i DNK / RNK i proteini budu prisutni u isto vrijeme da bi život mogao započeti – ozbiljno pitanje starosti kokoške i jajeta.
Stoga je porijeklo života uznemirujući problem za one koji tvrde da je život nastao isključivo prirodnim procesima (samo fizikom i hemijom).
Neki evolucionisti tvrde da porijeklo života nije dio evolucije. Međutim, vjerojatno svaki udžbenik evolucijske biologije ima dio koji pokriva pitanje nastanka života u poglavljima o evoluciji. Kalifornijski univerzitet, Berkli, ima porijeklo života uključeno u njihova ‘Evolution 101’ predavanja, u dijelu pod naslovom „Od supe do ćelija – porijeklo života“ (“From Soup to Cells – the Origin of Life”).[1] Visoko profilisani branioci ‘svega vezanog uz evoluciju’, kao što su P.Z. Majers i Nik Macki, slažu se, kao i Ričard Dokins,[2] da je porijeklo života dio evolucije.
Nekada dobro poznati evolucionista, G.A. Kerkut, je radio razliku između Opšte teorije evolucije (General Theory of Evolution, GTE), koja je uključivala porijeklo života, i Specijalne teorije evolucije (Special Theory of Evolution, STE) koja se bavila samo diverzifikacijom života (navodna tema Darvinove knjige iz 1859).[3]
Tek su nedavno neki branioci evolucije pokušali izdvojiti porijeklo života iz razmatranja. Vjerojatno zato što nada o pronalaženju odgovora ubrzano blijedi, budući da jedno naučno otkriće za drugim, sofisticiranih strojeva u najjednostavnijim živim ćelijama, sve više otežava problem naturalističkog porijekla.
Dakle, što nam treba za život? Problem porijekla života možemo razbiti u nekoliko tema u pokušaju da ne-naučnicima objasnimo što je uključeno (iako to još uvijek može biti teško za razumjeti).
Kako je život započeo? Objašnjavanje porijekla života isključivo fizičkim i hemijskim procesima pokazalo se izuzetno teškim.
Što je to što moramo dobiti za stvaranje žive ćelije? Živa ćelija je sposobna steći sve potrebne resurse iz svoje okoline i reprodukovati se sama. Prva ćelija morala je biti samostalna; to jest, nije mogla zavisiti o drugim ćelijama za svoj opstanak, jer druge ćelije nisu postojale. Paraziti ne mogu biti model za „prvi život“ jer su im potrebne postojeće ćelije da bi preživjeli. To takođe isključuje viruse i slično kao prekursore života, jer su im potrebne žive ćelije koje mogu parazitirati u svrhu reprodukcije. Prioni, izobličeni proteini koji uzrokuju bolesti, nemaju nikakve veze s porijeklom života jer se mogu „replicirati“ samo tako što uzrokuju da proteini proizvedeni u ćeliji postanu deformisani.
Prvo što je potrebno su pravi sastojci. To je poput pečenja kolača; ne možete napraviti tortu od banana ako nemate banane ili brašno.
Dobijanje pravih sastojaka
Upravo ovdje, za pristup hemijske supe porijeklu života, postoji veliki problem: sve komponente moraju biti prisutne na istom mjestu kako bi živa ćelija mogla imati bilo kakvu mogućnost sastavljanja. Ali neophodne komponente života imaju karbonilne (>C=O) hemijske skupine koje reaguju destruktivno s aminokisjelinama i drugim amino (-NH2) spojevima. Takvi molekuli koje sadrže karbonil uključuju šećere,[4] koji takođe čine okosnicu DNK i RNK. Žive ćelije imaju načine da ih razdvoje i zaštite, kako bi spriječile takve unakrsne reakcije, ili mogu popraviti štetu kada nastane, ali hemijska supa nema takvu mogućnost.
Ćelije su nevjerovatno složeni aranžmani jednostavnijih hemijskih spojeva. Nećemo obraditi svaki hemijski spoj koji bi trebala prva ćelija; za to bi nam trebala knjiga i više od toga. Samo ćemo istaknuti neke od osnovnih komponenti koje moraju biti prisutne u bilo kojem scenariju porijekla života.
(a) Aminokisjeline
Živi organizmi krcati su proteinima; linearnim nizovima aminokisjelina. Enzimi su posebni proteini koji pomažu u hemijskim reakcijama (katalizatori). Na primjer, enzim amilaza se izlučuje u našoj slini i uzrokuje da se molekuli skroba iz riže, hljeba, krompira, itd., rastave na manje molekule, koje se zatim mogu rastaviti na njihove sastavne molekule glukoze. Ne možemo apsorbovati skrob, ali smo sposobni apsorbovati glukozu i koristiti je za napajanje naših tijela.
Neke reakcije potrebne za život odvijaju se tako sporo da bez enzima one nikada ne bi proizvele dovoljno produkata da bi bile korisne, čak i da na raspolaganju imaju milijarde godina.[5]
Ostali proteini čine mišiće, kosti, kožu, kosu i sve vrste strukturnih djelova ćelija i tijela. Ljudi mogu proizvesti više od 100.000 proteina (možda i milione; niko ne zna tačno koliko ih ima), dok tipična bakterija može proizvesti jednu ili dvije hiljade različitih proteina.

Slika 1. Leucin, najčešća aminokisjelina, je specifičan raspored atoma ugljenika (C), vodonika (H), kisonika (O) i azota (N).
Proteini se sastoje od 20 različitih aminokisjelina (neki mikrobi imaju jednu ili dvije dodatne). Aminokisjeline nisu jednostavne hemikalije i nije ih lako napraviti na pravi način bez enzima (koji su i sami sastavljeni od aminokisjelina); vidi sliku 1.
Miler-Jurijev eksperiment iz 1953., koji gotovo svaki udžbenik biologije i dalje opisuje, uspio je napraviti neke aminokisjeline bez enzima. Isti se često nudi kao objašnjenje „porijekla života“, ali to je ili posledica neznanja ili prevare.
Iako su nastale male količine nekih od ispravnih aminokisjelina, uslovi postavljeni u eksperimentu ne bi se mogli dogoditi na Zemlji; na primjer, kiseonik u „atmosferi“ unutar tikvice spriječio bi da se išta formira. Nadalje, proizvedene su neke od pogrešnih vrsta aminokisjelina, kao i druge hemikalije koje bi „međusobno reagovale“ i spriječile da nastane bilo što korisno.
Aminokisjeline potrebne za funkcionalne proteine u prirodi nikada nisu mogle nastati bilo čime nalik ovom eksperimentu.[6] Kada je Stenli Miler ponovio eksperiment 1983. s malo realnijom mješavinom gasova, dobio je samo glicin u tragovima, najjednostavniju od potrebnih 20 aminokisjelina.[7]
Porijeklo ispravne mješavine aminokisjelina ostaje neriješen problem (vidi još jedan veliki problem pod ‘orijentacija’ u daljnjem tekstu).
(b) Šećeri
Neki šećeri se mogu proizvesti samo hemijskim procesima bez enzima (koje proizvode samo ćelije). Pretpostavlja se da su šećeri nastali reakcijom formoze (ili Batlerovom reakcijom) iz prirodnog formaldehida u prisutnosti lužine. Međutim, isti alkalni uslovi koji su potrebni, takođe uništavaju šećere kao što su riboza i glukoza, a koji su neophodni za život.
Takođe, alkalna okolina je nespojiva s potrebama za sintezu aminokisjelina.
Reakcija formoze koja se predlaže za stvaranje šećera takođe zahtijeva odsutnost azotnih spojeva, kao što su aminokisjeline, jer one reaguju s formaldehidom i šećerima kako bi proizvele ne-biološke spojeve.
Posebno problematična je riboza, šećer koji čini okosnicu RNK, te u modifikovanom obliku DNK, esencijalan dio svih živih ćelija. U stvarnom svijetu pri gotovo neutralnoj pH (niti kisjelom ni alkalnom ambijentu) to je nestabilan šećer (ima kratak polu-život, brzo se razgrađuje).[8]
(c) Komponente DNK i RNK
Kako možemo dobiti nukleotide koji su hemijska „slova“ DNK i RNK bez pomoći enzima iz žive ćelije? Hemijske reakcije zahtijevaju da formaldehid (H2C=O) reaguje s vodonikovim cijanidom (HC≡N). Međutim, formaldehid i cijanid (posebno) su smrtonosni otrovi. Uništili bi kritično važne proteine koji su se mogli formirati!

Slika 3. Citozin, jedan od jednostavnijih od pet nukleotida koji čine DNK i RNK. U ovom obliku hemijskog dijagrama, svaki neoznačeni vrh u prstenu sadrži ugljenikov atom.
Citozin (slika 3), jedna od pet esencijalnih nukleotidnih baza DNK i RNA, vrlo je teško napraviti u bilo kojem realističnom scenariju koji prethodi biologiji i takođe je vrlo nestabilan.[9]
DNK i RNK takođe imaju kostur sačinjen od šećera i fosfatnih skupina. Problemi sa šećerima su opisani gore. Fosfati bi se taložili obloženi obilnim kalcijevim ionima u morskoj vodi ili bi se čvrsto držali za površinu glinenih čestica. Oba scenarija bi spriječila da fosfati sudjeluju u stvaranju DNK.
(d) Lipidi
Lipidi („masti“) neophodni su za stvaranje ćelijske membrane koja obuhvata ćelijski sadržaj, kao i za druge funkcije ćelija. Ćelijska membrana, sastavljena od nekoliko različitih kompleksnih lipida, bitan je dio žive ćelije koja može reprodukovati samu sebe.
Lipidi imaju mnogo veću gustoću energije od šećera ili aminokisjelina, pa je njihovo stvaranje u bilo kojoj hemijskoj supi problem za scenarije nastanka života (nastanak spojeva visoke energije je termodinamički znatno manje vjerovatan od nastanka spojeva manje energije).
Masne kisjeline koje su primarna komponenta svih ćelijskih membrana je vrlo teško proizvesti, čak i uz pretpostavku odsutnosti kiseonika („reducirajuća“ atmosfera). Čak i da su takvi molekuli proizvedeni, ioni kao što su magnezijum i kalcijum, koji su sami po sebi potrebni za život i imaju dva naboja po atomu (++, tj. dvovalentni), reagovali bi s masnim kisjelinama i taložili ih, čineći ih nedostupnima. Ovaj proces takođe ometa sapun (koji je u osnovi so masnih kisjelina) da bude korišćen za pranje u tvrdoj vodi – ista reakcija taloženja formira ‘talog’.

Slika 4. Kanal za prenos kalijuma. Crvena i plava linija prikazuju položaj lipidne membrane, a vrpce predstavljaju transporter, koji sadrži niz proteina (različite boje). Da bismo dali neku predstavu o složenosti, svaka petlja u svakoj spirali sadrži oko 4 aminokisjeline.
Neki popularizatori abiogeneze vole crtati dijagrame koji pokazuju jednostavnu šuplju kuglu lipida („vezikulu“) koja se može formirati pod određenim uslovima u epruveti. Međutim, takva „membrana“ nikada ne može dovesti do žive ćelije jer ćelija mora transportovati hemijske spojeve kroz ćelijsku membranu, u oba smjera. Takav transport u i iz ćelije zahtijeva vrlo složen kompleks proteina i lipida poznatih kao transportni kanali, koji djeluju poput elektro-mehaničkih pumpi. Oni su specifični za različite hemikalije koje moraju proći u i iz ćelije (pumpa koja je dizajnirana za pomicanje vode ne mora nužno biti prikladna za pumpanje ulja). Mnoge od tih pumpi koriste energetske spojeve kao što je ATP za aktivno pokretanje transporta protiv prirodnog gradijenta. Čak i kada je transport u skladu s gradijentom, od visoke koncentracije prema niskoj, još ga uvijek olakšavaju proteini transporteri.
Ćelijska membrana takođe omogućuje ćeliji održavanje stabilnog pH, potrebnog za aktivnost enzima, i povoljne koncentracije raznih minerala (kao što je ne previše natrijuma). Za to su potrebni transportni kanali („pumpe“) koji specifično pomiču vodonikove ione (protone) pod kontrolom ćelije. Ove pumpe su visoko selektivne.[10]
Transport kroz membrane je toliko važan da „20-30% svih gena u većini genoma kodira membranske proteine“.[11] Najmanji poznati genom živog organizma, onaj parazita Mycoplasma genitalium, kodira 26 transportera[12] među 482 gena koji kodiraju proteine.
Čista lipidna membrana ne bi dopustila čak ni pasivno kretanje pozitivno nabijenih iona mineralnih hranjivih tvari kao što su kalcijum, kalijum, magnezijum, gvožđe, mangan itd., ili negativno nabijenih iona kao što su fosfat, sulfat itd., u ćeliju, a svi su oni esencijalni za život. Čista lipidna membrana odbijala bi takve nabijene ione koji se otapaju u vodi, a ne u lipidima. Zaista, jednostavna masna membrana spriječila bi kretanje i same vode (pokušajte miješati lipide poput maslinovog ulja s vodom)!
Čini se da su membranski prenosnici neophodni za vijabilnu živu ćeliju.
U dvadesetim godinama prošlog vijeka bila je popularna ideja o tome kako je život započeo sapunastim mjehurićima (kuglicama masnoće) (Oparinova hipoteza koacervata), ali to je bilo prije bilo kakvog znanja o tome šta život podrazumijeva u smislu sinteze DNK i proteina, ili toga što membrane moraju učiniti. Ideje su bile naivne u ekstremnom smislu, ali još uvijek se emituju danas u YouTube videozapisima koji pokazuju mjehuriće lipida, čak i dijeljenje, kao da je to relevantno za objašnjenje porijekla života (vidi: Self-made cells? Of course not!).

Slika 5. Kiralnost tipičnih aminokisjelina. ‘R’ predstavlja stranu ugljenik-vodonik aminokisjeline, koja varira u dužini. R=CH3, na primjer, čini alanin.
(e) Kiralnost
Aminokisjeline, šećeri i mnoge druge biološki spojevi, koji su trodimenzionalni, obično dolaze u dva oblika koja su ogledalski simetrična; kao što su vaša desna i lijeva ruka. To se zove kiralnost (Slika 5).
Sada su živa bića temeljena na biološkim spojevima koji su čisti u smislu njihove kiralnosti (homokiral): lijeve aminokisjeline i desni šećeri, na primjer. Evo problema: hemija bez enzima (poput Miler-Jurijevog eksperimenta), kada nešto učini, proizvodi smjesu lijevih i desnih aminokisjelina. Slično je i s hemijskom sintezom šećera (npr. s reakcijom formoze).[13]
Oni koji istražuju porijeklo života borili su se s ovim problemom i predložena su različita rješenja, ali problem ostaje neriješen.[14] Čak i dobijanje 99% čistoće, što bi od prirode zahtijevalo neki potpuno vještački i malo vjerovatan mehanizam, nije dovoljno. Životu su potrebne 100% čiste lijeve aminokisjeline. Razlog za to je taj što se, uvrštavanjem desne aminokisjeline u protein na mjesto lijeve, dobije protein koji ima drugačiji trodimenzionalni oblik. Nimalo ih se ne može tolerisati kako bi se dobilo vrstu proteina potrebnu za život.
Koji su minimalni uslovi za život ćelije?
Jednostavna ćelija koja može proizvesti svoje komponente koristeći hemijske spojeve i energiju iz okoline i može se reprodukovati, mora imati:
(1) Ćelijsku membranu. Ona odvaja ćeliju od okoline. Mora biti u stanju održavati drugačiju hemijsku okolinu unutar ćelije u poređenju s onom vanjskom (kao što je navedeno gore). Bez toga, životni hemijski procesi nisu mogući.
(2) Način pohranjivanja informacija ili uputa koje govore ćeliji kako napraviti drugu ćeliju i kako treba funkcionisati u svakom trenutku. Jedino poznato sredstvo za to je DNK i nijedan predlog da to bude nešto drugo (kao što je RNK) nije se pokazao održivim – a onda još uvijek mora postoji i način prelaska s tog drugog sastava na DNK, koja je osnova svih poznatih života.[15]
(3) Način čitanja informacija iz (2) kako bi se napravile komponente ćelije i takođe kontrolisala proizvedena količina i vrijeme proizvodnje. Glavne komponente su proteini, koji su nizovi (polimeri) stotina i hiljada 20 različitih aminokisjelina. Jedini poznati (ili čak zamisliv) način proizvodnje ćelijskih proteina iz DNK specifikacija uključuje više od 100 proteina i drugih složenih ko-faktora. Uključeni su:
- nano-strojevi kao što je RNK polimeraza (najmanja poznata vrsta ima ~ 4500 aminokisjelina);
- giraza, koja uvija / izravnava spiralu DNK kako bi se omogućilo da se ona „pročita“ (to su opet vrlo veliki proteini);
- ribozomi, subcelularne „fabrike“ u kojima se proizvode proteini; i
- najmanje 20 transfer-RNK molekula; one biraju pravu aminokisjelinu koja se postavlja odgovarajućim redosledom na DNK (sve ćelije za koje znamo imaju najmanje 61 jer je većina aminokisjelina specificirana s više od jednim tro-slovnim DNK kodom). Transfer-RNK imaju sofisticirane mehanizme za osiguravanje odabira potrebne aminokisjeline pomoću sofisticiranih mehanizama za osiguravanje da je prava animokisjelina odabrana prema DNK kodu.
- Postoje i mehanizmi koji osiguravaju da su izgrađeni proteini trodimenzionalno presavijeni na ispravan način i koji uključuju šaperon kako bi se zaštitilo proteine od pogrešnog savijanja, plus strojeve za savijanje „šaperonine“ u kojima se proteini ispravno savijaju. Sve ćelije imaju ovo.
Uh! A to su samo osnove.
(4) Način zadovoljavanja biohemijskih potreba ćelije iz jednostavnijih hemijskih spojeva u okolini. To uključuje stvaranje ATP-a, univerzalne energetske valute života. Sve žive ćelije danas imaju ATP sintezu, fenomenalno složen i učinkovit električni rotacijski motor za proizvodnju ATP-a (ili obrnuto za stvaranje električnih struja koje pokreću druge reakcije i kretanje unutar i izvan ćelije).
(5) Način kopiranja informacija i njihovo prenošenje na potomstvo (reprodukcija). Nedavna simulacija jedne ćelijske podjele najjednostavnije poznate bakterije (koja ima ‘samo’ 525 gena) zahtijevala je da 128 desktop računara rade zajedno 10 sati.[16]
To daje neke naznake o tome što se mora dogoditi da bi prva ćelija zaživjela.
Zanimljiv projekt započeo je prije nekoliko godina kako bi se utvrdilo što bi mogla biti minimalna ćelija koja bi mogla živjeti samostalno; to jest, da ne zavisi o drugom živom organizmu. Međutim, isti je imao na raspolaganju medij bogat hranjivim tvarima koji je pružao bogatstvo složenih organskih spojeva tako da ćelija nije morala sintetizirati mnoge od njoj potrebnih bio-spojeva. Ovoj minimalnoj ćeliji je potrebno više od 400 proteinskih i RNK komponenti,[17] i naravno da to znači da njezina DNK mora obilovati specifikacijama za njihovu izradu. To jest, DNK mora imati preko 400 „gena“. Na ovo ćemo se vratiti kasnije.
Formiranje polimera (polimerizacija)
Život nije samo sastavljen od aminokisjelina ili šećera, već obiluje polimerima, koji su nizovi ili lanci međusobno povezanih jednostavnih spojeva. Polisaharid je polimer šećera. Protein je polimer aminokisjelina, a DNK i RNK su polimeri nukleotida. Polisaharidi su najjednostavniji, gdje su karike u lancu normalno isti šećeri, kao što je glukoza (koja čini skrob u biljkama ili glikogen u životinja). Proteini su mnogo složeniji, jer su lanci aminokisjelina, gdje svaka karika u lancu može biti jedna od 20 različitih aminokisjelina. Postoje četiri različite karike u DNK i RNK.
Voda je bitan sastojak živih ćelija; tipične bakterije sadrže oko 75% vode. Budući da je „univerzalno otapalo“, voda je neophodan nosač za različite komponente ćelija; to je ambijent u kojem se sve to događa.
Ovdje je veliki problem za scenarije nastanka života: kada se aminokisjeline spajaju, na primjer, oslobađa se molekul vode. To znači da se u prisutnosti vode reakcija vodi u pogrešnom smjeru, unatrag; to jest, proteini će se raspasti, a ne graditi, osim ako se voda aktivno uklanja. Ćelija to prevladava štiteći mjesto reakcije od vode (unutar ribozoma) i osiguravajući energiju za stvaranje polimera. Stoga je stvaranje proteina s više od nekoliko aminokisjelina velik problem za sve scenarije nastanka života (i dodavanje više vremena ne rješava problem; polimeri se samo više raspadaju).
Formiranje polimera takođe zahtijeva da sastojci (monomeri) koji su spojeni zajedno budu bi-funkcionalni. To jednostavno znači da aminokisjeline za proizvodnju proteina (ili šećera za izgradnju polisaharida) imaju barem dva aktivna mjesta koja će omogućiti da se druga aminokisjelina (ili šećer) spoji na svaki kraj. Aminokisjelina koja formira proteine imaće najmanje jednu amino skupinu (-NH2) i jednu karboksilnu skupinu (-COOH), s amino skupinom jedne aminokisjeline koja se spaja s karboksilnom skupinom druge, te tako raste lanac. Spoj sa samo jednim aktivnim mjestom (mono-funkcionalnim) prekinuo bi formiranje lanca. Problem za scenarije porijekla života je da svaka predložena hemijska reakcija koja proizvodi neke aminokisjeline proizvodi, takođe, i one mono-funkcionalne koje prekidaju stvaranje proteina.[18]
Nukleinske kiseline kao što su DNK i RNK temelje se na okosnici polimera šećera. Opet, prisutnost nekih šećera koji su mono-funkcionalni prekinuli bi njihovo formiranje, a prisutnost vode takođe pokreće ovu i reakciju u pogrešnom smjeru (raspad).
Nastanak života je stvar i programiranja, ne samo hemije
Navedene informacije bile bi dovoljne za eliminisanje ideje naturalističkog porijekla života, ali nismo razmatrali najvažniji problem, a taj je porijeklo programiranja. Život se ne temelji samo na polimerima sa specifičnim rasporedom monomera; specifičnom rasporedu aminokisjelina kako bi se stvorili funkcionalni proteini / enzimi i specifičnom rasporedu baza nukleinskih kisjelina kako bi se stvorila funkcionalne DNK i RNK.
Kao što je astro-biolog Pol Dejvis, sada direktor Beyond Center for Fundamental Concepts in Science na Državnom univerzitetu u Arizoni, rekao:
„Da bismo objasnili kako je život započeo, moramo shvatiti kako je došlo do njegovog jedinstvenog upravljanja informacijama.
Način na koji život upravlja informacijama uključuje logičku strukturu koja se bitno razlikuje od samo složene hemije. Stoga sama hemija neće objasniti porijeklo života, kao što niti istraživanja silicijuma, bakra i plastike neće objasniti kako računar može izvršiti neki program.“[19]
Dejvisova jasnoća u vezi s tom stavkom ne bi trebala biti iznenađenje za njegove kolege evolucioniste, s obzirom na slične jasne javne izjave prije već više od dvije decenije. Npr. „Softver žive ćelije je prava tajna, a ne hardver.“ I: „Kako su glupi atomi spontano napisali vlastiti softver? … Niko ne zna…“[20]
Svaki pokušaj objašnjenja porijekla života bez objašnjenja porijekla sistema obrade informacija i informacija zabilježenih na DNK žive ćelije je izbjegavanje problema. Trebamo samo razmotriti najjednostavniju moguću samostalnu ćeliju da vidimo kako je izvor informacija nerješiv problem za scenarije koji se oslanjaju na fiziku i hemiju (to jest, na scenarije u kojima nije dopušten inteligentni dizajn).
Ser Karl Poper, jedan od najistaknutijih filozofa nauke 20. vijeka, shvatio je da:
„Ono što nastanak života i genetskog koda čini uznemirujućom zagonetkom jeste ovo: genetski kod je bez bilo kakve biološke funkcije ako se ne prevede; to jest, osim ako ne dovodi do sinteze proteina čija je struktura određena kodom. Ali… mehanizam kojim ćelija (barem ne-primitivna ćelija, koja je jedina koju poznajemo) prevodi taj kod se sastoji od najmanje pedeset makromolekularnih komponenti koje su same kodirane u DNK [ed: sada znamo da je potrebno više od 100 makromolekularnih komponenti]. Stoga se kod ne može prevesti osim korišćenjem određenih produkata njegovog prevoda. To predstavlja zbunjujući krug; doista začaran krug, čini se, za svaki pokušaj stvaranja modela ili teorije geneze genetskog koda.
Stoga se možda suočavamo s mogućnošću da porijeklo života (poput porijekla fizike) postane neprobojna barijera za nauku, i rep za sve pokušaje redukcije biologije na hemiju i fiziku.“[21]
Porijeklo DNK koda
Sistem za pohranu kodiranih DNK informacija, kako ga je opisao Poper, ne može nastati iz hemije, već zahtijeva inteligentni uzrok.[22] Ako mislimo na druge sisteme kodiranja, kao što su Morzeov kod ili pisani abecedni jezik, gdje su izumljeni simboli koji predstavljaju zvukove govora, takvi kodirani sistemi proizlaze samo iz inteligencije. To je proizvoljna konvencija da se „a“ obično izgovara kao u riječi „mačka“; ništa o obliku slova ne pokazuje kako bi se ono trebalo izgovoriti. Isto tako, jednostavno ne postoji mogućnost objašnjavanja sistema kodiranja DNK iz zakona fizike i hemije, jer ne postoji fizički ili hemijski odnos između koda i onoga što je kodirano.
Nadalje, ako porijeklo bilo kojeg DNK koda nije dovoljno velik problem, ispostavlja se da je DNK kod, među mnogim milionima mogućih, „na ili vrlo blizu globalnom optimumu za minimizaciju pogrešaka: najbolji od svih mogućih kodova.“[23] Ovo minimiziranje grešaka u kodu je moguće jer postoje potencijalno 64 ‘kodona’[24] za 20 aminokisjelina, tako da gotovo sve aminokisjeline imaju više od jednog kodona (nekoliko čestih aminokisjelina, kao što je leucin, imaju šest).[25] Ti višestruki kodoni ponekad se nazivaju redundantnim, što se često smatra da znači ‘višak s obzirom na potrebu’ ili ‘suvišno’. Međutim, dodatni kodoni su optimizovani tako da najvjerovatnije jednoslovne greške (mutacije) u kodiranju imaju veću vjerovatnost da ne promijene aminokisjelinu, ili barem da je promijene u hemijski sličnu (time manje ometa strukturu proizvedenog proteina).
Dodatni kodoni su takođe uključeni u sofisticiranu kontrolu količine sintetiziranog proteina, kroz ‘kontrolu nivoa prevođenja’. Ovaj kontrolni sistem djeluje u bakterijama i višim organizmima.[26]
Ne postoji način da sistem kodiranja razvijen u uzastopnim fazama bude optimiziran. Ako je bilo koji primjenjivi sistem kodiranja nastao nevjerovatnom slučajnosti, nijedna značajna promjena u osnovnom kodu se od tada ne bi mogla dogoditi jer bi se i kod i sistem za dekodiranje (strojevi za čitanje) morali mijenjati u isto vrijeme (postoje neke vrlo male varijacije u osnovnom kodu kod nekih bakterija, na primjer, gdje jedan od tri normalna „stop“ kodona kodira za dodatnu aminokisjelinu normalnim 20). Dakle, optimizovani kod se ne može objasniti osim kao još jedna nevjerovatna slučajnost ‘prirode’, baš na pretpostavljenom početku života.
Ne samo sistem kodiranja, već i informacija
Ne samo da je potrebno objasniti porijeklo sistema za pohranjivanje kodiranih informacija, već je potrebno objasniti i informacije ili specifikacije za proteine, itd. pohranjene u DNK. Osvrćući se na najjednostavniju ćeliju, dobivenu izbacivanjem gena iz održivog slobodnog živog mikroba kako bi vidjeli koji su „esencijalni“, ova minimalna ćelija treba preko 400 proteinskih i RNK komponenti. Specifikacije za sve to moraju biti kodirane u DNK, u protivnom ih ta teoretska ćelija ne može proizvesti ili se reprodukovati. Trebala bi velika knjiga za ispisivanje tih informacija kodiranih u četiri „slova“ DNK.
Prema analogiji Pola Dejvisa, problem je sličan računarskom programu. Kako objašnjavamo postojanje programa? Prvo postoji programski jezik (Python, Fortran, C ++, Basic, Java, itd.), no tu je onda i stvarni skup uputa napisanih na tom jeziku. Problem DNK je takođe dvostruk; porijeklo programskog jezika i porijeklo programa.
Predlozi nečeg jednostavnijeg što je ‘evoluiralo’ u ovu najjednostavniju ćeliju moraju pokazati put od njihovog teoretskog jednostavnijeg početka do prve žive ćelije. Entuzijasti abiogeneze često se pozivaju na „milijarde godina“ kao princip rješavanja problema, ali to ne osigurava nikakav mehanizam. Reakcije koje se odvijaju u pogrešnom smjeru neće se preokrenuti i krenuti u pravom smjeru dodavanjem više vremena.
Životu je takođe potreban sistem ispravljanja grešaka
Molekularna biologija otkrila je da su ćelije fenomenalno složene i sofisticirane, čak i one najjednostavnije. Informacije, kao što je navedeno, pohranjene su u DNK. Međutim, DNK je vrlo nestabilan molekul. Jedan izvještaj kaže:
„Postoji opšte uvjerenje da je DNK ‘čvrsta kao stijena’ – izuzetno stabilna,” kaže Brand Ajkman, vanredni profesor bioloških nauka u Vanderbiltu, koji je vodio projekt. „Zapravo, DNK je vrlo reaktivna. Na dobar dan, u ljudskoj ćeliji je oštećeno oko milion baza u DNK.“[27]
Stoga sve ćelije moraju imati sisteme za ispravljanje pogrešaka koje se javljaju u strukturi DNK ili kodiranih informacija. Bez ovih sistema za ispravljanje pogrešaka, broj grešaka u DNK sekvenci se nakuplja i rezultira propadanjem ćelije („katastrofa zbog greške“). Ova osobina svih živih ćelija dodaje još jedan ‘nemoguć’ scenario života.
Sve informacije koje su se dogodile na teoretskom molekulu DNK u primordijalnoj supi morale bi se tačno reprodukovati ili bi se informacije izgubljene zbog grešaka u kopiranju i hemijskih oštećenja. Bez već funkcionalnog mehanizma za popravak, informacije bi se brzo degradirale. Međutim, upute za izgradnju tih strojeva za popravak kodirane su na samom molekulu koji popravljaju, još jedan začaran krug za scenarije nastanka života.[28]
Kada su naučnici otkrili bakterije koje žive u ekstremnim uslovima, kao što su hidro-termalni izvori u moru, iste su proglašene „primitivnim životom“, jer su neki istraživači porijekla života predložili da je život možda počeo na takvim mjestima. Međutim, ovi „ekstremofili“, kako su ih zvali („oni koji vole ekstreme“), imaju prilično sofisticirane sisteme za ispravljanje pogrešaka svoje DNK. Na primjer, Deinococcus radiodurans je bakterija koja može izdržati ekstremne doze jonizirajućeg zračenja koje bi ubilo tebe, mene ili druge bakterije. Ona trpi oštećenje DNK kada je DNK razbijena na mnogo djelova. Međutim, aktivirano je oko 60 gena za popravak prekida i rekonstrukciju genoma u satima nakon oštećenja.[29]
Hidro-termalni otvori su vruća, negostoljubiva mjesta i DNK mikroba koji tamo žive stalno se oštećuje, tako da mikrobi moraju imati sofisticirane sisteme za zaštitu i ispravljanje pogrešaka kako bi preživjeli. Oni nisu nimalo jednostavni i ne pružaju nikakav održivi model za objašnjenje nastanka života.[30]
Štaviše, sve bakterije, ne samo „ekstremofili“, moraju imati sofisticirane sisteme za ispravljanje pogrešaka koji uključuju mnoge gene, a kada se sistem za ispravljanje grešaka deaktivira mutacijama, bakterije postaju ne-vijabilne. To je još jedan problem za nastanak života.
Scenariji nastanka života
Je li život nastao u toplom jezercu (kako je nagađao Darvin), blizu dubokog morskog otvora, na glinenim česticama, ili nekako / negdje drugdje? Broj predloženih scenarija, bez pobjednika, sugeriše da svi oni imaju velike nedostatke.
Glavni problem s toplim jezercem i idejama dubokih morskih otvora je prisutnost vode, koja sprječava mnoge potrebne reakcije; npr. za dobijanje polimera. Nadalje, toplina u dubokim morskim otvorima ubrzala bi raspad bilo koje slučajno nastale hemijske tvorevine.
Zbog tih problema s prisutnošću vode, fizikalni hemičar i istraživač porijekla života, Grejem Kerns-Smit je predložio da glinene površine omogućuju neke od potrebnih reakcija.
Međutim, eksperimenti u toplim vulkanskim jezerima pokazali su da čestice gline vežu aminokisjeline, DNK i fosfate, bitne komponente života, tako snažno da glina sprječava bilo kakve potrebne reakcije.[31]
Porijeklo cijele ćelije, uključujući DNK, proteine i RNK potrebne za reprodukciju, nikada se neće dogoditi slučajno u hemijskoj supi, kao što je gore pokazano. Tako su zagovornici abiogeneze pokušali zamisliti scenarije u kojima je život počeo s jednostavnijim zahtjevima, a zatim napredovao ka životu kakav poznajemo danas.
Prvo proteini?
Najveći napor je uložen u pristup „prvo proteini“, pri kojem su se navodno prvo formirale bjelančevine, a DNK sekvence potrebne za proizvodnju potrebnih proteina i RNK potrebna za stvaranje proteina iz DNK sekvenci kasnije. Međutim, osim problema dobijanja ispravnog skupa optički čistih aminokisjelina i problema polimerizacije kako bi se od aminokisjelina napravili proteinski lanci, malo proteina može poslužiti kao šablon za izradu kopija samih sebe.[32] Takođe, temeljni problem jest taj što ne postoji mehanizam za stvaranje DNK sekvence za protein iz samog proteina, kao što je to istaknuo teoretičar informacija Hubert Joki.[33]
Prvo RNK?
1980-ih su otkriveni neki RNK molekuli koji imaju sposobnost katalizirati neke hemijske reakcije; isti su nazvani „ribozimi“ (od enzimi ribonukleinske kisjeline). Ovo otkriće podstaknulo je mnogo uzbuđenja pa je uloženo mnogo truda u scenarije prvo-RNK ili „RNK svijet“. Barem postoje enzimi koji mogu generisati DNK kod iz RNK koda; to jest, ako biste mogli dobiti RNK, mogli biste zamisliti scenario za dobijanje DNK. Međutim, kompleksi enzima koji mogu napraviti DNK kopiju iz RNK sekvenci su fenomenalno složeni i sami po sebi nikada ne bi nastali prirodnim procesima. Postoje i mnogi drugi naizgled nepremostivi problemi s prvo-RNK scenarijima, od kojih je 19 popisao Kerns-Smit.[34] Nadalje, RNK je mnogo manje stabilna od DNK, koja je sama po sebi vrlo nestabilna, kao što je već opisano.
Brojnost predloženih scenarija pojačava zaključak da istraživači doista imaju malo pojma o tome kako je život mogao ‘stvoriti samog sebe’. Ne postoji vijabilna hipoteza o tome kako bi život mogao započeti kao jednostavan i, korak po korak, napredovati, te postati stvarna živa ćelija. Neo-darvinizam (mutacije i prirodna selekcija) često se poziva na pokušaj ‘uspona na nemoguću planinu’, ali to ne može pomoći, čak ni teoretski, sve dok ne postoji održiva samo-reproducirajuća cjelina, tzv. ćelija, za koju smo ranije naveli minimalne uslove (‘Koji su minimalni uslovi za život ćelije?’).
Život iz svemira?
Frensis Krik, su-otkrivač strukture dvostruke spirale DNK, poznati je zagovornik ‘života iz svemira’.[35] Predložio je da su vanzemaljci poslali život na zemlju – ideja poznata kao „usmjerena panspermija“. Drugi oblik ove ideje, jednostavno ‘panspermija’, je da je život nastao negdje drugdje u svemiru i stigao na zemlju u obliku mikroba na meteoritima ili kometima; Zemlja je na taj način „zasijana“ životom. Bilo koja verzija panspermije efektivno stavlja temu izvan dosega nauke. Jedini element panspermije koji se može testirati je sposobnost mikroba da prežive vožnju meteoritom do Zemlju. I to je testirano, te je ustanovljeno da mikrobi ne preživljavaju.[36]
Mnogo podsticaja za potragu za vanzemaljskom inteligencijom (SETI) i ekstra-solarnim planetama potiče od želje da se pronađu dokazi da je život mogao biti ‘tamo vani’. Ali čak ni cijeli svemir kao laboratorija ne rješava problem; život nikada ne bi nastao, kao što objašnjava sledeći odlomak.
Proračuni vjerovatnosti nastanka života
Bilo je mnogo pokušaja da se izračuna vjerovatnost nastanka života iz hemijskih spojeva, ali svi oni podrazumijevaju pojednostavljenje pretpostavki koje čine nastanak života čak mogućim (tj. vjerovatnost > 0).
Matematičar Ser Fred Hojl na razne je načine izrazio ekstremnu nevjerovatnost formiranja života ili čak dobijanje jednog funkcionalnog bio-polimera kao što je protein. Hojl je rekao: „Sada zamislite 1050 slijepih osoba [kada bi stajale rame uz rame, više bi nego ispunile cijeli naš planetarni sistem] svaku sa Rubikovom kockom i pokušajte odrediti mogućnost da sve one istovremeno stignu do riješenog oblika. Tada ćete imati vjerovatnost da slučajnim miješanjem dođete do samo jednog od mnogih bio-polimera o kojima zavisi život. Ideja da ne samo bio-polimeri, nego i operativni program žive ćelije mogu biti slučajno dovedeni u pra-supi ovdje na zemlji, očigledno je besmislica višeg reda. Život je očito kosmički fenomen.“[37]
Doista, možemo izračunati vjerovatnost dobijanja samo jednog malog proteina od 150 aminokisjelina u dužini, uz pretpostavku da su prisutne samo ispravne aminokisjeline, i uz pretpostavku da će se spojiti na pravi način (polimerizirati). Broj mogućih rasporeda 150 aminokisjelina, s obzirom na 20 različitih, je (20)150. Ili, vjerovatnost da će se to dogoditi s jednim pokušajem je oko 1 u 10195. Da ne bi neko protestvovao da svaka aminokisjelina ne mora biti u tačnom redosledu, to je samo mali protein i samo jedan od nekoliko stotina potrebnih proteina, od kojih su mnogi puno veći, a takođe mora nastati i DNK sekvenca, ozbiljno komplikujući problem. Doista, postoje proteini koji uopšte neće funkcionisati, čak i s malom promjenom njihovog slijeda.[38]
U to je vrijeme Hojl tvrdio da je život, prema tome, morao doći iz svemira. Kasnije je shvatio da čak i s obzirom na svemir kao laboratoriju, život nigdje ne bi nastao ne vođenim (ne-inteligentnim) procesima fizike i hemije:
„Vjerovatnost formiranja života od nežive materije je jedan naspram broja s 40.000 nula… to je dovoljno veliko da pokopa Darvina i cijelu evolucijsku teoriju. Nije bilo praiskonske supe, ni na ovoj planeti, niti na bilo kojoj drugoj, te ako počeci života nisu bili slučajni, oni su tada morali biti proizvod svrhovite inteligencije.“[39]
Da li brojka 1 u 1040.000 čini porijeklo života negdje u svemiru nemogućim bez svrsishodne inteligencije? Možemo li to reći?
Ukupan broj događaja (ili „elementarnih logičkih operacija“) koji su se mogli odigrati u svemiru od pretpostavljenog velikog praska (13,7 milijardi godina) izračunao je, istraživač sa MIT-a, Set Lojd, a radi se o vrijednosti ne većoj od 10120.[40] To daje gornju vrijednost broja eksperimenata koji su teoretski mogući. Ovo ograničenje znači da se događaj s vjerovatnošću 1 u 1040.000 nikada ne bi dogodio. Niti naš mali protein od 150 aminokisjelina ne bi nastao.
Međutim, biofizičar Harold Morovic[41] došao je do mnogo manje vjerovatnosti od 1 u 1010.000.000.000. To je bila šansa da minimalistička bakterija nastane iz supe svih osnovnih građevnih blokova (npr., teoretski dobijenih zagrijavanjem mješavine živih bakterija kako bi se ubile i razložile na njihove osnovne komponente).
Kao ateista, Morovic je tvrdio da stoga život nije rezultat slučajnosti i da se mora pretpostaviti da postoji neko svojstvo raspoložive energije koje pokreće stvaranje entiteta koji ga mogu koristiti (tzv. život). To zvuči jako slično ideji Gaje, koja svemiru pripisuje panteistička mistična svojstva.
U novije vrijeme ateistički filozof Tomas Negel predložio je nešto slično kao odgovor na porijeklo života i uma.[42]
Bilo što osim vjerovanja u natprirodnog Stvoritelja, izgleda.
Različite izračunate vjerovatnosti proizlaze iz teškoća izračunavanja takvih vjerovatnosti i različitih pretpostavki koje su napravljene. Ako računamo pomoću pretpostavki koje su najpovoljnije za abiogenezu i rezultat je još uvijek smiješno nevjerovatan, onda je to po materijaliste snažniji argument od realističnijih pretpostavki koje rezultiraju još nevjerovatnijim rezultatom (jer materijalista može pokušati argumentovati protiv nekih pretpostavki s potonjim pristupom).
Međutim, svi proračuni vjerovatnosti hemijskog porijekla života čine nerealne pretpostavke u prilog tome da se to dogodi, inače bi vjerovatnost bila nula. Na primjer, Morovicova supa svih sastojaka žive ćelije ne može postojati jer će hemijske komponente međusobno reagovati na načine koji će ih učiniti nedostupnima za formiranje složenih polimera žive ćelije, kao što je gore objašnjeno.
Teoretičar visokog profila Hubert Joki (Univerzitet Berkli) shvatio je taj problem:
„Slučajno porijeklo života u praiskonskoj supi je, s obzirom na vjerovatnost, nemoguće na isti način kao što je to slučaj sa strojem koji bi se vječno gibao. Izuzetno male vjerovatnosti izračunate u ovom poglavlju ne obeshrabruju prave vjernike… [međutim] Praktična osoba mora zaključiti da se život nije dogodio slučajno.“[43]
Napominjemo da je Joki u svojim izračunima velikodušno odobrio da sirovine budu dostupne u praiskonskoj supi. Ali u prethodnom poglavlju svoje knjige, Joki je pokazao da iskonska supa nikada ne bi mogla postojati, pa je pozivanje na nju čin „vjere“. Kasnije je zaključio da je „paradigma praiskonske supe samoobmana koja se temelji na ideologiji njezinih prvaka“.[44]
Još priznanja
Napominjemo da Joki nije jedini visoko profilisani akademik koji jasno govori o ovom pitanju:
„Svako ko vam kaže da on ili ona zna kako je započeo život na Zemlji prije nekih 3,4 milijarde godina, je budala ili varalica. Niko ne zna.“ (Profesor Stjuart Kaufman, istraživač porijekla života, Univerzitet u Kalgariju, Kanada)[45]
„…moramo priznati da trenutno nema detaljnih darvinističkih prikaza evolucije bilo kojeg biohemijskog ili ćelijskog sistema, samo niz nadobudnih špekulacija.“ (Franklin M. Harold, profesor emeritus biohemije i molekularne biologije, Državni univerzitet Kolorado)[46]
„Danas smo u mraku po pitanju puta od ne-života do života kao što je bio i Čarls Darvin kad je pisao: ‘Glupost je u sadašnjem trenutku razmišljati o porijeklu života; moglo bi se jednako tako razmišljati i o porijeklu materije.’“ (Pol Dejvis, BEYOND direktor: Centar za temeljne koncepte u nauci pri državnom univerzitetu Arizona.)[47]
„Novina i složenost ćelije toliko je daleko od bilo čega ne-živog u svijetu danas da nas zbunjuje kako je to postignuto.“ – Kiršner, M.V. (profesor i voditelj odjela za biologiju sistema, Medicinski fakultet Harvard, SAD.) i Gerhart, J.C. (profesor na diplomskoj školi, Univerzitet u Kaliforniji, SAD).[48]
„Zaključak: Naučni problem porijekla života može se okarakterisati kao problem pronalaženja hemijskog mehanizma koji je vodio sve od početka prvog auto-katalitičkog ciklusa reprodukcije do poslednjeg zajedničkog pretka. Sve sadašnje teorije su daleko nedorasle tom zadatku. Iako još uvijek ne razumijemo ovaj mehanizam, sada imamo razumijevanje veličine problema.“[49]
„Najveća praznina u evolucijskoj teoriji ostaje samo porijeklo života … jaz između takve zbirke molekula [aminokisjelina i RNK], pa čak i najprimitivnijih ćelija ostaje ogroman.“ (Kris Vils, profesor biologije na Kalifornijskom Univerzitetu, SAD).[50]
Čak je i doktrinarni materijalista Ričard Dokins priznao je Benu Stajnu (dokumentarni film „Expelled“) da niko ne zna kako je život počeo:
Ričard Dokins: „Znamo kakav se događaj morao dogoditi za nastanak života – bio je to nastanak prvog samo-replicirajućeg molekula.“
Ben Stajn: „Kako se to dogodilo?“
Ričard Dokins: „Rekao sam vam, ne znamo.“
Ben Stajnn: „Dakle, nemate pojma kako je počelo?“
Ričard Dokins: „Ne, niti iko ima.“
„Nikada nećemo znati kako se život prvi put pojavio. Međutim, proučavanje nastanka života je zrelo, dobro uspostavljeno područje naučnog istraživanja. Kao i u drugim područjima evolucijske biologije, odgovori na pitanja o porijeklu i prirodi prvog oblika života mogu se smatrati samo ispitivanjima i objašnjenjima, a ne definitivnim i konačnim.“[51]
Zaključak
Život nije nastao fizikom i hemijom bez inteligencije. Inteligencija potrebna za stvaranje života, čak i najjednostavnijeg života, daleko je veća od ljudske; još uvijek se tapkamo uokolo pokušavajući u potpunosti razumjeti kako funkcionišu najjednostavniji oblici života. Još se mnogo toga može naučiti čak i od najjednostavnije bakterije. Zaista, što više spoznajemo, ‘problem’ porijekla života postaje sve teži; rješenje ne postaje bliže, ono postaje udaljenije. Ali pravi problem je ovaj: porijeklo života vrišti da postoji super-inteligentni Stvoritelj života i to jednostavno nije prihvatljivo današnjem svjetovnom umu.
Porijeklo života je maksimalno dobro u smislu naučnog ‘dokaza’ u prilog postojanja Boga.
Dr Don Batten (creation.com)
______________________________
[1] http://evolution.berkeley.edu/evosite/evo101/IIE2aOriginoflife.shtml
[2] Myers, P.Z., 15 misconceptions about evolution, 20 February 2008, scienceblogs.com; Matzke, N., What critics of neo-creationists get wrong: a reply to Gordy Slack, pandasthumb.org. Dawkins tries to deal with the origin of life in his book The Greatest Show on Earth, where he claims to ‘prove evolution’. See Sarfati, J., The Greatest Hoax on Earth? ch. 13, 2010, Creation Book Publishers.
[3] Kerkut, G.A., Implications of Evolution, Pergamon, Oxford, UK, p. 157, 1960 (available online at ia600409.us.archive.org/23/items/implicationsofev00kerk/implicationsofev00kerk.pdf); Što je evolucija? (Kerkut). creation.com/evolution-definition-kerkut.
[4] Šećeri imaju linearne oblike koji sadrže karbonile – vidi sliku 2. Ciklički oblici koji se javljaju u nukleinskim kisjelinama takođe prevladavaju u obliku otopine, ali u ravnoteži s linearnim oblikom. Kada nešto reaguje snažno s aldehidom, onda se regeneriše više linearnog oblika da zamijeni ono što reaguje, tako da će se konzumirati sve molekule šećera.
[5] Sarfati, J., World record enzymes, Journal of Creation 19(2):13–14, 2005; creation.com/world-record-enzymes-richard-wolfenden.
[6] Bergman, J., Why the Miller-Urey research argues against abiogenesis. creation.com/why-the-miller-urey-research-argues-against-abiogenesis
[7] Truman, R., What biology textbooks never told you about evolution. creation.com/what-biology-textbooks-never-told-you-about-evolution
[8] Sarfati, J., Origin of life: instability of building blocks. creation.com/origin-of-life-instability-of-building-blocks
[9] Ibid.
[10] See for example Potassium ion channel, hydrated ionic radii, Scientific blunder in DeWitt interview?, 21 August 2010. creation.com/ionic-error.
[11] Krogh, A. et al., Predicting transmembrane protein topology with a hidden Markov model: application to complete genomes, Journal of Molecular Biology 305(3):567–580, 2001; dx.doi.org/10.1006/jmbi.2000.4315.
[12] Transporter Proteins in Mycoplasma genitalium G-37; membranetransport.org/index.html
[13] „Desno“ i „lijevo“ u smislu kiralnosti odnosi se na položaj amino skupine (NH2) kao što je prikazano na standardiziranom dijagramu (Fišerova projekcija) aminokisjeline.
[14] Sarfati, J., Origin of life: the chirality problem; creation.com/origin-of-life-the-chirality-problem (updated 2010).
[15] Cairns-Smith, A.G., Evolutionist criticisms of the RNA World conjecture, from Genetic Takeover and the Origin of Life, 1982; creation.com/cairns-smith-detailed-criticisms-of-the-rna-world-hypothesis.
[16] Stanford researchers produce first complete computer model of an organism; news.stanford.edu, 19 July 2012.
[17] Sarfati, J., How simple can life be? creation.com/how-simple-can-life-be. Research on a synthetic cell, JCVI-syn3.0, showed that 473 genes were essential, 65 of which had no known function: C.A. Hutchison III et al., Design and synthesis of a minimal bacterial genome, Science 351:1414, March 25, 2016; doi: 10.1126/science.aad6253.
[18] Sarfati, J., Origin of life: the polymerization problem. creation.com/origin-of-life-the-polymerization-problem
[19] Davies, P., The secret of life won’t be cooked up in a chemistry lab: Life’s origins may only be explained through a study of its unique management of information, The Guardian, Sunday 13 January 2013; guardian.co.uk/commentisfree/2013/jan/13/secret-life-unveiled-chemistry-lab
[20] Davies, P., Life force, New Scientist 163(2204):27–30, September 18, 1999.
[21] Popper, K.R., “Scientific reduction and the essential incompleteness of all science”; in Ayala, F. and Dobzhansky, T., (Eds.)., Studies in the Philosophy of Biology, University of California Press, Berkeley, p. 270, 1974.
[22] Smith, C., Lost in translation: The genetic information code points to an intelligent source, 6 May 2010; creation.com/genetic-code-intelligence.
[23] Freeland, S.J., et al., Early fixation of an optimal genetic code, Molecular Biology and Evolution 17(4):511–18, 2000; mbe.oxfordjournals.org/content/17/4/511.full.
[24] S četiri nukleotidna „slova“ koja čine DNK i kada se, mehanizmom za čitanje, tri čitaju u isto vrijeme („kodon“), to daje 4x4x4 = 64 različite mogućnosti (3-slovna „kodona“).
[25] Tri se obično koriste kao „stop“ kodovi za označavanje kraja sekvence koja kodira protein, tako da se 61 normalno koristi za kodiranje aminokisjelina.
[26] Novoa, E.M. and de Pouplana, L.R., Speeding with control: codon usage, tRNAs, and ribosomes, Trends in Genetics 28(11):574–581, November 2012; ww2.biol.sc.edu/~elygen/biol655/translation%20speed.pdf.
[27] Newly discovered DNA repair mechanism, Science News, sciencedaily.com, 5 October 2010.
[28] Sarfati, J., New DNA repair enzyme discovered, 13 January 2010; creation.com/DNA-repair-enzyme. Tomas Lindahl, Paul Modrich, and Aziz Sancar won the 2015 Nobel Prize for Chemistry for discovering three different DNA repair mechanisms: Batten, D., DNA repair mechanisms ‘shout’ creation, Creation 38(2):56, April 2016. creation.com/dna-repair-mechanisms-shout-creation.
[29] Cox, M.M., Keck, J.L. and Battista, J.R., Rising from the Ashes: DNA Repair in Deinococcus radiodurans, PLoS Genetics 6(1): e1000815, 2010; doi:10.1371/journal.pgen.1000815.
[30] Catchpoole, D., Life at the extremes, Creation 24(1):40–44, 2001; creation.com/extreme and Sarfati, J., Hydrothermal origin of life? Journal of Creation 13(2):5–6, 1999; creation.com/hydrothermal.
[31] Morelle, R., Darwin’s warm pond idea is tested, 13 Feb. 2006; news.bbc.co.uk/2/hi/science/nature/4702336.stm.
[32] Prioni se ponekad predlažu kao replicirajući proteini, ali prioni uzrokuju da postojeći proteini postanu deformisani; oni se ne repliciraju tako što uzrokuju da se aminokisjeline podudaraju u ispravnom nizu kako bi napravile kopiju priona (za prione se smatra da uzrokuju bolest ludih krava).
[33] Yockey, H., Information Theory, Evolution and the Origin of Life, Cambridge University Press, 2005, pp. 118–119.
[34] Evolutionist criticisms of the RNA World conjecture; Quotable Quote by Cairns-Smith; creation.com/cairns-smith-detailed-criticisms-of-the-rna-world-hypothesis. See also, Mills, G.C. and Kenyon, D., The RNA World: A Critique, Origins & Design 17(1); arn.org/docs/odesign/od171/rnaworld171.htm.
[35] Bates, G., Designed by aliens? Creation 25(4):54–55, 2003; creation.com/aliens.
[36] Sarfati, J., Panspermia theory burned to a crisp: bacteria couldn’t survive on meteorite, 10 Oct 2008; creation.com/panspermia-theory-burned-to-a-crisp-bacteria-couldnt-survive-on-meteorite.
[37] Hoyle, Fred, The Big Bang in Astronomy, New Scientist 92:521–527, 1981.
[38] Primjera radi, Rojal Truman je istraživao protein ubikvitin, prisutan u eukariotima, kako bi pokazao da su male varijacije u sekvenci dopuštene zbog funkcionalnosti, tako da je isključeno slučajno (naturalističko) porijeklo takvog proteina; vidi Truman, R., The ubiquitin protein: chance or design? Journal of Creation 19(3):116–127, 2005; creation.com/the-ubiquitin-protein-chance-or-design
[39] Sir Fred Hoyle, as quoted by Lee Elliot Major, “Big enough to bury Darwin”. Guardian (UK) education supplement, Thursday August 23, 2001; education.guardian.co.uk/higher/physicalscience/story/0,9836,541468,00.html
[40] Lloyd, Seth, Computational capacity of the universe, Physics Review Letters 88:237901, 2002; http://arxiv.org/abs/quant-ph/0110141v1.
[41] Morowitz, H., Energy Flow in Biology, Academic Press, NY, 1968.
[42] Nagel, T., Mind and Cosmos: Why the Materialist Neo-Darwinian Conception of Nature Is Almost Certainly False, Oxford University Press, 2012.
[43] Yockey, H., Information Theory and Molecular Biology, Cambridge University Press, 1992, p. 257.
[44] Ibid. p. 336; see Quotable quote: Primeval soup—failed paradigm.
[45] Stuart Kauffman, At Home in the Universe: The Search for the Laws of Self Organization and Complexity, Oxford University Press, p. 31, 1995.
[46] Harold, F.M., The way of the cell: molecules, organisms and the order of life, Oxford Uni. Press, New York, p. 205, 2001.
[47] Davies, Paul, The Cosmos Might Be Mostly Devoid of Life: We still have no idea how easy it is for life to arise —and it may be incredibly difficult, Scientific American, 1 September 2016; www.scientificamerican.com/article/the-cosmos-might-be-mostly-devoid-of-life.
[48] Kirschner, M.W. and Gerhart, J.C., The plausibility of life: Resolving Darwin’s Dilemma, Yale University Press, New Haven and London, p. 256, 2005.
[49] Watchershauser, G., Origin of life: RNA world versus autocatalytic anabolism, The Prokaryotes, Vol. 1, 3rd edition, chapter 1.11, pp. 275–283, p. 282, 2006.
[50] Quoted in, Evolution’s final frontiers, New Scientist 201(2693):42, 2009.
[51] Lazcano, Antonio, Historical Development of Origins Research, Cold Spring Harbor Perspectives in Biology 2(11): a002089, November 2010; doi: 10.1101/cshperspect.a002089.