Poruke skupštinama u Maloj Aziji II

Poruka skupštini u Pergamu

„Anđelu skupštine u Pergamu napiši: Znam tvoja djela i gdje boraviš – tamo gdje je Sotonin presto – a ipak se čvrsto držiš mog imena i nisi porekao svoju vjeru u mene čak ni u danima Antipe, mog vjernog svjedoka, koji je ubijen u vašem mjestu, tamo gdje prebiva Sotona.“ (Otk. 2:13)

Pergam, kao strateško uporište na planinskom prevoju, bio je prije Hrista prestonica istoimenog kraljevstva, poznat po posebno pripremljenoj koži za pisanje, pergamentu. Godine 133. prije n.e., Pergam je postao dio Rimskog carstva, glavni grad azijske provincije i sjedište rimskog guvernera.

U tom gradu nalazili su se brojni paganski hramovi, između ostalog jedan podignut imperatoru Avgustu, prvi te vrste u svijetu, otvoren 29. godine prije n.e. Obavezno obožavanje imperatora, između ostalog, dovelo je do opšteg progonstva hrišćana u Jovanovo vrijeme. Tada je vjerovatno u Pergamu stradao i hrišćanin po imenu Antipa, o kojemu nema istorijskih podataka, ali zato Gospod ima sve informacije.

Po svemu sudeći, Pergam je tada bio najjače demonsko uporište u Maloj Aziji, te je stoga u ovoj poruci i označen kao „Sotonin presto“.

„Ipak, imam ponešto protiv tebe: tamo imaš neke koji se drže učenja Balama, koji je poučio Balaka da namami Izraelove sinove na grijeh – da jedu ono što je žrtvovano idolima i da čine blud. Tako imaš i one koji se na isti način drže učenja nikolinaca, na šta mrzim.“ (Otk. 2:14, 15)

Šta je bio osnovni problem sa Balamom, jednim od glavnih aktera događaja zapisanih u 4. Mojsijevoj 22-24. glava? Taj čovjek, nekada Božji prorok, napravio je trgovinu od svog zanimanja. On je nastojao da unovči svoju profesiju. Balam je praktično počeo da radi kao „prorok po pozivu“ za potrebe moćnika u regionu Hanana. Sličan duh i praksa bili su prisutni među nekima od pozvanih u Pergamu koji su očigledno podučavali vjernike da „uživaju u hrišćanskoj slobodi“, odajući se bludu i učešću u idolatrijskim gozbama.

Sotona isprva nije uspio da ostvari svoj plan preko proroka Balama za račun Balaka, jer je Gospod osujetio njihovu namjeru. Zašto? Jer su Izraelci bili vjerni i poslušni Gospodu. Ali demonski nadahnut Balam podučio je Balaka da Izraelce navede na nemoral kroz društvene kontakte sa Moabcima. U takvom društvu muškarci su brzo podlegli „čarima“ Moabki i pored bluda postali prijemčivi za sve ostale grijehe, posebno idolatriju. Interesantno je da se pojam Bal Feor može prevesti kao „Gospodar otvora“ ili „Gospodar vagine“. U Psalmu 106 kao sastavni dio ovih bahanalija navode se idolatrijske gozbe posvećene mrtvima.

Kult mrtvih i nemoral. Sekta Nikolinaca, po svemu sudeći gnostika, nije imala uspjeha među hrišćanima u Efesu, ali u Pergamu su očito bili pridobili svoje pristalice. Nema potrebe naglašavati da sve ovo, zaogrnuto nešto modernijim ruhom, vidimo i danas.

„Pokaj se, dakle. Ako se ne pokaješ, dolazim k tebi brzo, i ratovaću s njima mačem svojih usta.“ (Okt. 2:16) Onaj koji ima dvosjekli mač ratovaće s onima koji se ne pokaju, što znači da će se na njima ispuniti ona prokletstva koje najavljuje Riječ Božja onima koji odbacuju Dar milosti i spasenja. „Jer Božja riječ je živa i djelotvorna, oštrija je od svakog dvosjeklog mača i prodire dotle da razdvaja dušu i duh, kosti i njihovu moždinu, i može prosuditi misli i namjere srca.“ (Jevrejima 4:12)

„Onome ko pobijedi daću od skrivene mane, i daću mu bijeli kamen, i na kamenu napisano novo ime, koje ne zna niko osim onoga koji ga prima.“ (Otk. 2:17) Mana je hljeb Božji (2. Mojsijeva 16:14-36), hljeb Života (vidi Jovan 6:30-59)!

Novo ime. Jakov je dobio novo duhovno ime i nazvan je Izrael, jer je postao pobjednik. Novo ime pobjednika niko ne znao osim onog ko ga prima jer ono predstavlja njegov novostečeni karakter u borbi vjere, podesan za primanje vječnog života, i to je jedinstveno iskustvo za svakog od nas ponaosob.

 

Poruka skupštini u Tijatiru

„Anđelu skupštine u Tijatiri napiši: Ovo govori Sin Božji, onaj čije su oči kao plamen ognjeni, a noge kao čisti bakar: ‘Znam tvoja djela i tvoju ljubav, tvoju vjeru, službu i istrajnost, i da je tvojih poslednjih djela više nego onih ranijih.“ (Otk. 2:18, 19)

Položaj Tijatira na kružnom putu sedam gradova bio je značajan i to ga je učinilo trgovačkim mjestom. Hrišćani u Tijatiru su mogli primiti pohvalu od Gospoda za djela ljubavi, vjere i istrajnosti. Ali…

„Ipak, ovo imam protiv tebe: trpiš tu ženu Jezebelu, koja sebe naziva proročicom i poučava i zavodi moje sluge da čine blud i da jedu ono što je žrtvovano idolima.“ (Otk. 2:20) Starosavezna ličnost, Jezebela bila je ćerka neznabožačkog tirskog kralja, ozloglašena u vrijeme proroka Ilije, koja je u Izraelu uvela paganizam i smrću kažnjavala pripadnike prave religije (vidi 1. Kraljevima 16-21. glava). Šta razlikuje tijatirsku Jezebelu od nikolinaca ili balamovaca? Ona nije u kompromisu, ne sjedi na dvije stolice, kako se to popularno kaže, već je u okorjelom satanizmu. Ali predstavlja se i djeluje kao proročica i to joj daje legitimitet, čak i među hrišćanima. Oni je „trpe“, uvodeći tako sinkretizam u svoju zajednicu.

„Dao sam joj vremena da se pokaje, ali ona ne želi da se pokaje za svoj blud. Evo, baciću je u bolesničku postelju, a one koji s njom čine preljubu u veliku ne-volju, ako se ne pokaju za svoja djela, koja su ista kao i njena. I njenu ću djecu pobiti pomorom, pa će sve skupštine znati da sam ja onaj koji ispituje bubrege i srca, i svakome od vas daću po vašim djelima.“ (Otk. 2:21-23)

Bog u svojoj milosti svima daje vrijeme za pokajanje, jer svi dobijaju svjedočanstvo, ali ona nije željela pokajanje. Stoga će i ona i njeni učenici (djeca) nastradati, kako bi se znalo da je Gospod taj koji ispituje „najdublja osjećanja i motive“ (vidi Jeremija 11:20; 17:10; 20:12).

„A vama ostalima koji ste u Tijatiri, svima koji se ne drže tog učenja, koji nisu upoznali takozvane ‘Sotonine dubine’…“ (Otk. 2:24) Nije li mistika magije i satanizma ono što privlači mnoge duše danas, čak i one koji se nazivaju hrišćanima? Ali dubine satanizma leže u tajni bezakonja.

„Ne stavljam na vas nikakvo drugo breme, samo se držite onoga što imate, dok ja ne dođem.“ (Otk. 2:24 drugi dio, 25) Kakva jednostavna poruka ohrabrenja! Samo se držite onoga što imate. Budite postojani i to je sve. Nema mudrovanja i „nove napredne svjetlosti“ za zadovoljavanje znatiželje nepostojanih koji se hrane senzacijama, ili za učitelje drugog, navodno uzvišenijeg jevanđelja.

„A onome ko pobijedi i ko se bude držao mojih djela sve do kraja, daću vlast nad narodima.“ (Otk. 2:26) Ovo može samo da se odnosi na jedno, a to je Božji revizioni sud u vrijeme milenijuma, o čemu ćemo govoriti u zasebnoj temi (vidi 1. Korinćanima 6:2, 3; Otkrivenje 20:4). Konstrukcija ovog obećanja bazira se na tipičnom jevrejskom načinu izražavanja koje je, na žalost, od „tjelesnih“ Jevreja pogrešno shvaćeno kao dominacija nad drugim narodima u smislu služenja inferiornog superiornom.

„…i daću mu jutarnju zvijezdu“. (Otk. 2:28) Hrist sebe identifikuje sa pravom Jutarnjom zvijezdom koja donosi svjetlost života i Božje slave (vidi Otkrivenje 22:16).

 

Poruka skupštini u Sardu

„Anđelu skupštine u Sardu napiši: Znam tvoja djela – imaš ime da si živ, a mrtav si. Budno pazi i ojačaj ono što je ostalo, a tek što nije umrlo, jer nisam pronašao da su tvoja savršena u Božjim očima. Zato imaj na umu ono što si primio i ono što si čuo. Drži se toga, i pokaj se! Jer ako ne budeš pazio, doći ću kao lopov i nećeš znati u koji ću čas doći na tebe.“ (Otk. 3:1-3)

Imaš ime da si živ, a mrtav si. Hrišćani i vjernici po imenu, dok su vjera i djela na izdisaju, praktično su duhovno mrtvi. Ova poruka korespondira sa porukom Laodikeji. Zajednica u Sardu većinski je bila duhovno obamrla, ali stanje nije bilo beznadežno. Trebalo je da se pokaju, da se jednostavno sjete onog što primili i čuli i vrate se na stazu kojom su prvobitno krenuli. U protivnom, ako ne budu pazili, svjetovna tupost odvući će ih u smrt.

„Ali imaš u Sardu nekoliko onih koji nisu uprljali svoje haljine i oni će hoditi sa mnom u bijelim haljinama, jer su dostojni.“ (Otk. 3:4) Bijele haljine su simbol Hristove žrtve koja pere i pokriva grijehe i čini čovjeka dostojnim nebeskog nasleđa (vidi Otkrivenje 6:11; 7:9, 13, 14).

„Onaj ko pobijedi biće odjeven u bijele haljine i neću izbrisati njegovo ime iz knjige života, nego ću priznati njegovo ime pred svojim Ocem i njegovim anđelima.“ (Otk. 3:5)

Drugim riječima, bez naše saradnje u djelu spasenja, pobjeda se ne može ostvariti, niti je Hrist sam ostvaruje bez našeg pristanka i učešća.

 

Poruka skupštini u Filadelfiji

 „Anđelu skupštine u Filadelfiji napiši: Ovo govori onaj koji je svet i istinit, koji ima Davidov ključ, koji kad otvori niko ne može zatvoriti, a kad zatvori niko ne može otvoriti. Znam tvoja djela. Evo, otvorio sam pred tobom vrata, koja niko ne može da zatvori.“ (Otk. 3:7, 8) Davidov ključ predstavlja Hristovo vladalačko pravo. On je otvorio vrata spasenja vjernicima iz Filadelfije, i niko ih ne može spriječiti da uđu u život (vidi Rimljanima 8:34-39)!

„Znam da imaš malo snage, a ipak si držao moju riječ i nisi se odrekao mog imena.“ (Otk. 3:8 drugi dio)

Kakva poruka ohrabrenja i nade! Naše „malo snage“ je dovoljno ako ostanemo u Hristu. Mi možemo da ne poslušamo poruku istine, odbacimo nebesku svjetlost i odamo se grijehu i tako prekinemo vezu između Boga i svoje duše. Ali ako se u iskušenju uhvatimo sa ono malo snage za Njegovu Riječ i Ime (karakter), On će nas izbaviti.

„Evo, dovešću one iz Sotonine sinagoge, koji kažu da su Judejci a nisu, nego lažu – evo, dovešću ih da se poklone pred tvojim nogama i vide da te ja volim.“ (Otk. 3:9) Ovo se može u potpunosti i doslovno ispuniti samo o izvršnom Božjem sudu (vidi Isaija 45:22-25; Rimljanima 14:10-12).

„Pošto držiš riječi trpeljivosti moje, i ja ću tebe sačuvati iz časa kušnje koji će doći na cio svijet, da bi se iskušali oni koji žive na zemlji. Dolazim brzo. Čvrsto se drži onoga što imaš, da ti niko ne uzme nagradu (krunu ili vijenac).“ (Otk. 3:10, 11) Šta nam govori ovo obećanje? Koliko je važan kontinuitet na putu hrišćanina? Strpljenje, podnošenje, istrajnost. Stalni rast u vjeri i poslušnosti. Veoma su važni, jer ako postojano gradimo hristoliki karakter, bićemo sačuvani u vremenu najvećeg iskušenja koje dolazi na stanovnike zemlje – što eshatološki može odgovarati samo vremenu nevolje pred Drugi Hristov dolazak.

„Onoga ko pobijedi učiniću stubom u hramu mog Boga i on više neće izaći odatle. Napisaću na njemu ime mog Boga i ime grada mog Boga, novog Jerusalima koji silazi s neba od mog Boga, i moje novo ime.“ (Otk. 3:12)

Ovo je simbolički jezik. Drugim riječima, pobjednici u Hristu se povezuju sa Bogom za vječnost, primaju sve i postaju sudionici Božjeg karaktera, ljudi po obličju Božjemu, naslednici svih obećanja.

 

Poruka skupštini u Laodikeji

„Anđelu skupštine u Laodikeji napiši: Ovo govori Amin, vjerni i istiniti svjedok, početak stvaranja Božjeg.“ (Otk. 3:14)

Gospod je preko različitih imena u cijelom Pismu otkrivao svoje atribute ljudima. On je „Amin“ jer Njegova riječ je i „bi tako“, On je „Vjerni i Istiniti Svjedok“ jer nosi direktno božansko svjedočanstvo, On je Početak Stvaranja Božjeg, Jedinorođeni Sin Božji, Jedini te vrste. Biblija jasno kaže da je On prije nama mjerljivih vremena potekao od Oca, kao Njegov dio. Ne kao stvorenje. Da bismo ovo razumjeli, analogiju nalazimo prilikom stvaranja Adama i Eve. Adam je otac čovječanstva, stvoren po Božjem obličju, ali Eva je stvorena kasnije, od Adamovog rebra (vidi 1. Mojsijeva 1:26-28; 2:7, 18-25), što znači da je proistekla od njega samog! Dakle, samo Bog je vječan u apsolutnom smislu, jer sam nema uzrok svog postojanja! Sin Božji je imao svoj početak u Ličnosti prije svakog stvaranja!

„Znam tvoja djela: nisi ni hladan ni vruć. Da si barem hladan ili vruć! Ali, pošto si mlak, a nisi ni vruć ni hladan, izbljuvaću te iz svojih usta. Govoriš: ‘Bogat sam i stekao sam bogatstvo i ništa mi više ne treba’, a ne znaš da si jadan i bijedan i siromašan i slijep i go.“ (Otk. 3:15-17)

„Laodikeja. – Grad čije se ime pominje u Svetom Pismu koji je ležao na granici Frigije i Lidije, oko 65 km istočno od Efesa (Otk. 3:14), na obalama rijeke Likus. Prvobitno se zvao Diospolis a zatim Roas, a kasnije Laodikeja, po Laodiki, ženi Antioha II, kralja Sirije, koji ga je ponovo sagradio. To je bio jedan od najvažnijih i najprosperitetnijih gradova u Maloj Aziji. U svom vrlo ranom periodu postao je jedan od glavnih sjedišta hrišćanstva (Kološanima 2:1; Otkrivenje 1:11). Sada je to pusto mjesto koje Turci nazivaju Eski-hisar ili ‘stari zamak’.“[1]

Grad je čak imao i banjsku vodu koja je vododuktom dovedena do naselja od vrelih izvora koji su se nalazili južno. Ta voda je na svom putu postajala mlaka i bljutava za piće, ali dobra za kupanje. Stoga ne treba da nas začudi slika koju je Gospod upotrijebio za svoju duhovnu poruku i pouku. Tipično od Njega, zar ne?

Dakle, laodikejski hrišćani su imali sličan problem kao oni u Sardu. Ova poruka se može primijeniti na sve koji su imali veliku svjetlost i mnogobrojna preimućstva, ali to nijesu znali da cijene. Ima onih koji misle da imaju cijelu istinu i oholo se hvale poznavanjem Riječi Božje, dok njene spasonosne sile nema u njihovom životu. Stanje mlakosti jednako je ravnodušnosti, nezainteresovanosti i gubljenja posvećene radosti hrišćanskog življenja.

Kao i sve ostale poruke skupštinama, poruka Laodikeji nije namijenjena samo laodikejskim hrišćanima, već svima koji su prezreli svjetlost koju su dobili od Boga. Zašto? Zbog prilike da se pokaju.

„Savjetujem ti da od mene kupiš zlata pročišćenog u vatri i tako se obogatiš, i bijele haljine da se obučeš i da se ne pokaže sramna golotinja tvoja. Kupi i očne masti da namažeš oči, pa da progledaš. Sve one koje volim ja ukoravam i opominjem. Zato budi revan i pokaj se!“ (Otk. 3:18, 19)

Nebesko blago je ono što nam je potrebno, ne zemaljsko. Čitajmo jevanđelja i vidjećemo koja je razlika između jednog i drugog. Vjera koja kroz ljubav radi. „Bijele haljine“ koje smo već pominjali su jedina odjeća koja može pokriti sramotu naše golotinje, naslijeđenu još od Edena, kada su novopečeni „bogovi“ shvatili da se prvo moraju koliko-toliko upristojiti pa onda paradirati (vidi 1. Mojsijeva 3. glava). Međutim, pokrivalo koje su oni izabrali nije bilo prikladno pa ih je Gospod obukao kako dolikuje onima koji će prihvatiti Njegov Plan spasenja. Isto tako, ako mi ne prihvatimo Njegove bijele haljine, ulazak na „Svadbu Jagnjetovu“ biće nam nemoguć (vidi Matej 22:1-14; Otkrivenje 19:7-9). Što se tiče „očne masti“, ona ne bi pomogla potpunom slijepcu, ali pomaže onima čiji vid je zatamnjen usljed kompromisa u nevjerstvu i grijehu. Pomazanje je uvijek u Bibliji simbol posvećenja, duhovne prekretnice.

Jer Gospod koje voli njih ukorava i opominje (vidi 5. Mojsijeva 8:5; Jevrejima 12:5-11). I napokon, savjet Gospodnji se vrlo konkretizuje u riječima: „Budi revan i pokaj se.“ Revnost je odgovor na mlakost.

„Evo stojim na vratima i kucam. Ako ko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večeraću s njim i on sa mnom.“ (Otk. 3:20)

Kakva slika! Neki umjetnik ilustrovao je ovu izjavu tako što Hrist stoji pred vratima koja imaju kvaku samo sa unutrašnje strane, što znači da mi odlučujemo da li ćemo otvoriti svoja srca ili ignorisati kucanje. Zajednička večera u biblijska vremena predstavljala je najveći oblik gostoprimstva i časti.

 „Onome ko pobijedi daću da sjedne sa mnom na moj presto, kao što sam i ja pobijedio i sjeo sa svojim Ocem na njegov presto.“ (Otk. 3:21) Hrist je naš Spasitelj i On dijeli s nama plodove tog spasenja. Doslovno ispunjenje ovog obećanja dogodiće se za vrijeme milenijuma (vidi Otkrivenje 20:4).

 

Sedam poruka skupštinama u Maloj Aziji kao razdoblja u hrišćanskoj istoriji

Neki tumači Otkrivenja, kao što je bio Ser Isak Njutn, pokušavali su odrediti sedam crkvenih razdoblja na osnovu 2. i 3. glave Otkrivenja. Takođe postoje crkve u nominalnom hrišćanskom svijetu u čijoj teološkoj literaturi nalazimo proročke primjene poruka skupštinama u Maloj Aziji na cijelu hrišćansku istoriju. I očekivano, ugrađuju svoju ustanovu/crkvu u te projekcije. Ali ako ih pitate da precizno identifikuju ostalih šest „oficijelnih crkava“, shvatićete da tu postoje vrlo ozbiljni problemi, nedoslednosti, te biblijska i istorijska nesaglasnost.

Međutim, da bismo se objektivno bavili istorijom Božjeg naroda, najprije moramo da definišemo ko je Božji narod, onako kako ga Biblija identifikuje – oni koji drže uputstva Božja i imaju svjedočanstvo Isusa Hrista ili vjeru Isusovu – Otk. 12:17; 14:12),[2] a zatim da pratimo kroz vjekove gdje nalazimo takve ljude. Zvanična, uveliko lažirana, vjerska istorija teško da nam u tome može pomoći. Ono što je važno naglasiti je činjenica da rane hrišćanske zajednice nijesu bile formalno-pravni entiteti u sistemu, niti ikakve crkve u smislu kako se danas razumije taj pojam. Bog nikada ne poziva ljude da se integrišu u svjetski sistem, niti je tako Isus učio. Takav kurs znači neminovni otpad.

Crkve baštine svoju tradiciju na ekumenskom spajanju neznaboštva i hrišćanstva, gdje se paganske službe, rituali, relikvije, božanstva i objekti predstavljaju pod maskom hrišćanstva. One se prepoznaju u Otkrivenju 17. i 18. glava kao Žena bludnica i njene kćerke ili duhovni Vavilon. Nasuprot tome, 12. glava Otkrivenja daje neprekinuti kontinuitet čiste „Žene“ (Božjeg Izraela) kao aktivnog sudionika i pratioca Plana spasenja od pada u grijeh (vidi 1. Mojsijeva 3:15) do kraja istorije pobunjene zemlje (Otkrivenje 12:1,2,5,6, 13-17). Istovremeno proročanstvo o 1260 godina prevlasti bogohulne vjersko-političke sile isključuje tu ustanovu kao baštinike hrišćanstva, a etiketira je kao paganizam, usmjeren na zemaljske stvari (vidi takođe Otkrivenje 11:1,2), sopstvenu prevlast, moć i kontrolu (Otkrivenje 13:1-8). Dakle, oni koji zaista pripadaju Božjem narodu ne mogu istovremeno pripadati „crkvi“ i nalaziti se „u pustinji“ (Otk. 12:13,14), progonjeni od te iste crkve. To bi bilo apsurdno.

Zvanične vjerske ustanove takođe neće biti meta progonstva u eshatološkom vremenu nevolje, već odvojeni Božji narod, pojedinci i grupe izvan profilacije sistema. Sve crkve su napravile pogubne kompromise da bi bile „priznate“ (Isaija 4:1), i one faktički služe kao trening centri za usvajanje mješavine istine i zablude koja onemogućava razlikovanje istine i onog što dolazi, te stvara privid lažne duhovnosti i lažne sigurnosti u masi.

Dakle, Božji narod se ne može ukalupiti u ustanove palog čovjeka, jer samo Gospod je kvalifikovan za ispitivanje srca i najdubljih naših misli i osjećanja (vidi Jeremija 17:10). Čak ni samim Božjim prorocima nije dato da se bave pretpostavkama ko se sve nalazi na Božjoj strani, a ko ne (vidi 1. Kraljevima 19:14, 18). Tako nešto ne može biti garantovano bilo kojom ustanovom (crkvom), teritorijom, državom ili porijeklom (vidi Jovan 3:6, 8; 4:20-24; Matej 13:28-30).

Napokon, Otkrivenje 2. i 3. glava ne bavi se nikakvim crkvama, iako se pohvale, ukori, opomene i obećanja mogu primijeniti na sve zajednice vjernika kroz vjekove. Osim toga, nalog Jovanu da zapiše „ono što je vidio i ono što se sada događa i ono što će se dogoditi posle ovoga“ (Otk. 1:19) ne odnosi se samo na poruke skupštinama u Maloj Aziji, već na cijelo Otkrivenje (vidi Otk. 22:16).

Međutim, određena proročka primjena nesumnjivo postoji. U uvodnom izlaganju o sedam skupština u Maloj Aziji kojima se Isus obraća, napomenuli smo da je u vrijeme kad je Otkrivenje pisano zasigurno bilo još hrišćanskih skupština u tom području. Stoga imamo osnovane razloge da vjerujemo da je ovih sedam izabrano zbog duhovnih uslova koji su u njima postojali odnosno zbog zbirne lokalne i opšte primjene upućenih poruka. Ovi uslovi se mogu primijeniti na četiri načina:

1. Oni opisuju uslove koji su postojali u tih sedam skupština kad im je Jovan pisao.
2. Oni opisuju uslove koji su postojali u drugim skupštinama „tih dana“ i u „bilo koje drugo vrijeme“ u istoriji hrišćanstva.
3. Oni opisuju stanja koja karakterišu i „pojedine vjernike“ i zbog toga Jovan svako pismo završava ovim podsticajem: „Ko ima uho, neka čuje šta Duh govori skupštinama“ (Otk. 2:7,11,17,29; 3:6,13,22).
4. Oni opisuju sedam karakteristika istorije hrišćanstva od prvog vijeka do danas, ali koje nemaju strogi sukcesivni slijed u smislu „smjene“ jednog profila skupštine drugim. Na primjer, „gubitak prve ljubavi“ – ukor Efescima – je zajednička karakteristika koju mogu imati hrišćani svih vjekova, i sl.

U vezi sa poslednjom stavkom, najbolje što možemo izvući je sledeća podjela perioda hrišćanske istorije:

• Efes (značenje: poželjna) – apostolsko razdoblje prvog vijeka.
• Smirna (značenje: miomiris) – nevolje i progonstvo hrišćana pod Rimskim carstvom tokom 2. i 3. vijeka. (U periodu između 303-313. godine, bilo je desetogodišnje teško progonstvo hrišćana pod Dioklecijanom – Otk. 2:10.)
• Pergam (značenje: uzdignuti) – kompromisi sa paganstvom i ekumensko spajanje crkve i države u 4. i 5. vijeku.
• Tijatira (značenje: žrtveni prinos; zamak?) – prevladavajuća idolatrija u hrišćanskom svijetu kroz Srednji vijek; dominacija Papstva – lažnog proroka, predstavljenog kroz Balama i Jezebelu. Ovo poređenje odgovara istorijskoj stvarnosti, jer kao što je Balam simbol kompromisa sa paganstvom i navođenja Izraela na grijeh, tako je i Jezebela bila na poziciji vladarke u starom Izraelu i zavodila narod na otpad – što oboje odgovara djelovanju Papstva. Dalje, bacanje „Jezebele“ u „bolesničku postelju“ istorijski se ispunilo u gubitku supremacije papske crkve nakon isteka 1260 godina, 1798. godine. Svima koji „čine preljubu“ sa njom (u doktrinama i praksama) slijedi velika nevolja i pomori (Otk. 2:22,23), pred Hristov drugi dolazak.
• Sard (značenje: obnova) – period podizanja reformacije u 16. i 17. vijeku – ustajanje pojedinaca koji su izvodili ljude iz mrtvila „crkve“ po imenu.
• Filadelfija (značenje: bratska ljubav) – veliki hrišćanski preporod, obilježen snažnim misionskim djelom. U poruci Filadelfiji takođe nalazimo posebno Hristovo predstavljanje kao onog koji ima ključ koji „kad otvori niko ne može zatvoriti, a kad zatvori niko ne može otvoriti“. Istorijski to odgovara Njegovom prelasku u nebesku Svetinju nad svetinjama 1844. godine, po isteku 2300 proročkih godina iz Danila 8:14, radi završnog djela pomirenja odnosno Istražnog suda. Tada su se zatvorila vrata prvog dijela Svetilišta, a otvorila vrata Svetinje nad svetinjama, da bi se fokus Božjeg naroda posebno usmjerio na Zakon, pečaćenje na spasenje i pronošenje poslednjih poruka čovječanstvu (Otk. 14:6-12). (Za detalje vidjeti „Danilo i istorija svijeta“, poglavlje 8, „Proročanstvo o 2300 dana“, kao i dalje izlaganje o tim predmetima u ovoj knjizi.)

• Laodikeja (značenje: narod suda) – hrišćanstvo „poslednjih dana“, u vrijeme istražnog Božjeg suda, obilježeno mlakim stanjem, čija glavna mana je samozadovoljstvo, duhovna oholost i letargija, što onemogućava uvid u stvarno stanje stvari i nasušnom potrebom za istinskim pokajanjem. Izostanak pokajanja značiće propast ove skupštine koji se može porediti sa sudbinom pet ludih djevojka (Matej 25:1-13).

Jako je važno primijetiti da, budući da se o Gospodnjem dolasku govori u poslednje četiri poruke skupštinama (Tijatira – Otk. 2:25; Sard – Otk. 3:3; Filadelfija – Otk. 3:10,11; Laodikeja – 3:18), to opet potvrđuje prethodnu konstataciju da se određeni uslovi tih skupština, njihovo djelovanje i obilježja nastavljaju uporedo sve do Hristovog drugog dolaska. Od pomenutih, Filadelfija ima obećanje da će biti sačuvana „iz časa kušnje“ (Otk. 3:10) koji je pred nama. Filadelfija „ima malo snage“ (jer je malobrojna), i takođe ima problem sa lažnim „Judejcima“ po imenu (crkvom koja se lažno predstavlja kao Božja), ali ona predstavlja one koji će kao pobjednici dočekati Hrista.

Ono što je očito, ako insistiramo na sukcesivnom „nasleđivanju“ jedne „crkve“ onom sledećom, tada ćemo biti prinuđeni da Božji narod identifikujemo u sistemu – duhovnom Vavilonu – umjesto izvan njega, što je kontradiktorno Božjim namjerama sa Njegovim izabranima, kao i sa istorijskim činjenicama. Bog uvijek opominje i poziva svoj narod da izađu iz Vavilona, ne da uđu u njega. Sukcesivni slijed takođe bi predstavljao vrstu vjerovanja u dispenzacije, što je opet pogrešno i više svojstveno astrologiji i „fatalističkim“ okultnim naukama.

Bog je u Otkrivenju proročkim jezikom izložio istoriju, kako svog naroda, tako i Njegovih neprijatelja. Metodom istoricizma, poštujući pravilo da Biblija sama sebe tumači, i uz pomoć drugih proročkih knjiga, Otkrivenje se otvara u jednu vrlo smislenu i logičnu cjelinu, tako da nema nikakve potrebe za iznuđenim usklađivanjem Biblije i svjetske istorije gdje je to u domenu improvizacije. „Ko ima uho“ (dar ispravne duhovne percepcije i raspoznavanja stvari), taj može da „čuje“ (i razumije) „šta Duh govori skupštinama“!

U zaključku, poruke sedam skupština imaju lokalnu i opštu primjenu koja se mora shvatiti na objektivan i nepristrasan način, u skladu sa istorijskim činjenicama i sa kompletnim Božjim otkrivenjem u Svetom Pismu.

__________________________

[1] Easton’s Bible Dictionary – Laodicea.

[2] Vidi „Božji narod i poslednji događaji“, Pavle Simović; predavanje „Nasleđe Izraela“, prof. dr Valter Fajt, www.religija.me