Poruke tri anđela zapisane u Otkrivenju 14:6-12 su od najveće važnosti, iz razloga što se propovijedaju svijetu u vrijeme kraja koje prethodi Drugom Hristovom dolasku. Ovo je jasno iz samog konteksta Otkrivenja 14. glava (vidi Otk. 14:14-20) i hronologije proročkih objava iz Danila i Otkrivenja koje uključuju i velika vremenska proročanstva.[1]
Kad proučavamo poruke tri anđela ili, kako se još naziva, trostruku anđeosku poruku, moramo imati na umu da one imaju logičan slijed i da su međusobno povezane. Zato nikad nije dobro da se propovijeda jedna od njih ili njen određeni segment, bez razumijevanja i povezivanja sve tri. Isto tako važno je prepoznati i istorijski okvir, kada, kako i ko je propovijedao ove poruke u proteklom periodu kada je svijet ušao u period koji nadahnuta Riječ naziva vremenom kraja.
Vremenom kraja se smatra period nakon isteka papske supremacije krajem 18. vijeka (vidi: Danilo 12:4), do okončanja Plana spasenja. Ključni događaj koji obilježava vrijeme kraja vezano za realizaciju Plana spasenja je istražna faza Božjeg suda koja je, prema najdužem vremenskom proročanstvu iz Danila 8:13,14; 9:22-27 o 2300 dana odnosno proročkih godina, započela od 1844. godine. Istražni sud odnosi se na Hristovo antitipsko posredovanje u nebeskoj Svetinji odnosno u odjeljenju zvanom Najsvetije mjesto ili Svetinja nad svetinjama gdje se obavlja djelo poznato u tipologiji zemaljske svetinje kao Dan pomirenja („Jom Kipur“ na hebrejskom). Istražni sud je prva faza Božjeg suda u kojem se razmatraju slučajevi svih ljudi koji su ikada živjeli na zemlji, zaključno sa živima u vremenu okončanja ovog suda, i verifikuju za spasenje ili za izvršni sud nad nepokajanima zlima (Otkrivenje 20:5, prvi dio; 20:7-15). On se takođe poistovjećuje sa vremenom milosti. Ovo zato što je vrijeme milosti isti okvirni period kao Istražni sud koji se završava sa okončanjem Hristove posredničke službe, kada će i prestati svaka mogućnost opredjeljenja za Boga i spasenje. I dok je početak Istražnog suda odnosno vremena milosti poznat, tu se ujedno i završavaju vremenska proročanstva Biblije tako da je termin završetka Istražnog suda, nakon čega neposredno slijedi Drugi Hristov dolazak, nepoznat. Mi jedino možemo pratiti znake vremena u kontekstu ispunjenja biblijskog proroštva za vrijeme kraja, ali ne i baviti se datiranjima koja su poznata samo Bogu (Marko 13:32,33).
Dakle, pravilnim razumijevanjem biblijske teologije i proročanstava (Danilo 12:10), mi znamo kako se realizuje Plan spasenja pred Drugi Hristov dolazak. Upravo u kontekstu tog znanja jedino se i mogu propovijedati poruke tri anđela na ispravan način. Ukoliko razvijamo i propovijedamo bilo kakvu devijantnu teologiju u tom pogledu, izvjesno će i naše razumijevanje poruka koje prenosimo biti pogrešno. I to je ono što danas vidimo u hrišćanskom svijetu među onima koji polažu pravo da budu nosioci poslednje Božje poruke svijetu. Stoga je od suštinske važnosti imati jasnu vizuru i povezane sve teološke aspekte posletka vremena kako ne bismo pali kao žrtve lažnih učenja. Ova tematika nije jednostavna i potrebno je cjelovito poznavanje Biblije, uključujući i tipologiju, za sveobuhvatno razumijevanje i zaokruženu cjelinu koja nema nelogičnosti, protivrječnosti, slabih tačaka ili, popularno rečeno, rupa. Bez toga, neupućenoj osobi, sve ovo može izgledati kao utopija ili naučna fantastika. Činjenica je da mi ne možemo poimati duhovne realnosti bez otkrivenja od Boga, čije projekcije i ispunjenje pratimo kroz religijska i istorijska događanja na zemlji. Tako funkcioniše zdrava utemeljena vjera.
Nakon ovog vrlo važnog kratkog uvoda, možemo preći na poruke tri anđela, gdje ćemo prve dvije kratko sumirati, a trećom se pozabaviti malo detaljnije. Treba znati da je Otkrivenja knjiga proročke simbolike tako da u ovom slučaju pojam „anđeo“ ne označava doslovnog pojedinačnog Božjeg anđela već prije „glasonošu“ ili „glasnika“ (što je značenje termina „anđeo“) koji na zemlji pronosi date poruke. Kolektivizam se podrazumijeva sam po sebi, jer to svakako ne čini jedna osoba.
Poruka prvog anđela
Anđeo koji leti „posred neba“ je slika koja nam odmah govori o najsvečanijoj važnosti i univerzalnosti ove poruke. Poruka koju on nosi je „vječna dobra vijest“ (ili na grčkom „jevanđelje“). Razlozi zašto se „dobra vijest“ naziva „vječnom“ su višestruki: 1) Ona potiče od Onoga koji je vječan tj. od Boga; 2) „Dobra vijest“ je isto što i Plan spasenja koji je unikatan i vječan od trenutka kad je osmišljen od Oca i Sina, zatim preko njegove objave čovječanstvu, počevši od Adama do našeg vremena (ne postoji nikakav alternativni Plan spasenja ili „Plan B“), pa sve do njegove konačne realizacije; 3) Konotacije i rezultati „dobre vijesti“ ili Plana spasenja su vječni i imaju učinak za svu vječnost.
Ova poruka se objavljuje „onima koji žive na zemlji“, dakle svim stanovnicima naše planete. Ona je od Boga, univerzalna, nadnacionalna, kosmopolitska, upućena „svim narodima i plemenima i jezicima i ljudima“.
Poruka se objavljuje „jakim glasom“, što se odnosi na njenu snagu i uticaj. Zatim se poruka konkretizuje: „Bojte se Boga i dajte mu slavu“. „Bojati se Boga“ znači imati strahopoštovanje prema Stvoritelju univerzuma i Iskupitelju čovječanstva. Ovo ima posebnu težinu zbog poplave ateizma i sekularnog humanizma, upravo u istom vremenskom okviru, koji imaju snažnu tendenciju zamagljivanja i brisanja Božje ličnosti iz umnog sklopa čovjeka i njegovih predstava o životu. Ako se k tome doda umnožavanje pseudo religija, dobija se jedna velika konfuzija u kojoj se poruka koju za nas ima Stvoritelj može čuti samo ako se objavi „jakim glasom“ (jasnim i razumljivim koji nosi pečat Božjeg poslanja).
„Davanje slave Bogu“ je zapravo poziv na povratak istinskog vrednovanja jedinog Boga, što nije moguće bez obnove svih biblijskih istina koje će ljude dovesti do razumijevanja najkonkretnijeg dijela poruke prvog anđela – da je „došao čas njegovog suda“. Istorijski, ovo se desilo kroz Adventni pokret. Nakon isteka proročkih 2300 dana odnosno godina, započeo je Istražni Božji sud na Nebu. I to je trajna poruka koju treba nositi do kraja.
Da ne bismo imali nedoumica oko identifikacije Boga, poruka prvog anđela završava sledećom objavom: „Poklonite se Onome koji je stvorio nebo i zemlju i more i izvore voda.“ Ovo jasno ukazuje na biblijskog Boga Stvoritelja, koji ima i svoj sveti dan kao uspomenu na Stvaranje i posvećenje od Boga – Subotu. Dakle, poruka prvog anđela morala je sadržati i ovu važnu istinu koja je vjekovima bila pogažena, a Božji sveti dan falsifikovan paganskim praznikom posvećenim suncu odnosno Sotoni.
Jedan od fundamenata ili stubova prave vjere je pravilno razumijevanje Božjeg identiteta. Jer ukoliko propustimo da doslovno primijenimo Hristov nalog: „Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte“ (Jovan 14:1), postoji velika vjerovatnoća da ćemo propustiti i useljenje u stanove na Nebu koje Bog i Hrist pripremaju za nas (Jovan 14:2,3). Očito u ovom obrascu obožavanja i poklanjanja povjerenja nema mjesta za trećeg (1. Timoteju 2:5) niti za bilo kakve filozofske „bogove“, „trojedine“ ili neke druge. Jer ako ne shvatimo i prihvatimo biblijske definicije Božjeg identiteta, ako ne vjerujemo Bogu Ocu i Sinu Božjem da su upravo ono što kažu da jesu, mi nikako ne možemo razumjeti ni pravilno vrednovati Plan spasenja (koji se takođe pretvara u laž i fikciju). Kako ćemo onda primiti i pronositi „vječnu dobru vijest“ svijetu? Ako je zatrujemo ljudskim tradicijama i paganskim vjerovanjima, to nikako ne može biti „vječna dobra vijest“.
Poruka drugog anđela
„Pad Vavilona“ u kontekstu datom u Otkrivenju 14. glava podrazumijeva pad duhovnog entiteta koji je izgubio svaki kredibilitet pred Bogom.
Da bi nam bilo jasno zašto nadahnuta Riječ toliki akcenat stavlja na padu „Vavilona“ (kojem je posvećeno čak cijelo jedno poglavlje – Otkrivenje 18. glava), moramo razumjeti šta predstavlja ovaj entitet.
Kada je Lucifer odbacio svog nebeskog Oca kao Izvor života i božanski obrazac potčinjavanja kroz Sina, on je uništio izvorni koncept vrijednosti koja dolazi iz odnosa. Odvojen tako od Boga, on se našao u poziciji da neprekidno sam sebi i drugima dokazuje da vrijedi. Na taj način bio je začet ciklus hroničnog nedostatka vrijednosti: neprekidna borba u čežnji za odobravanjem i očajničko pokušavanje da se ta čežnja zadovolji sa ličnim dostignućima, gdje je stvoreno biće samo sebi svoj izvor i svoj bog. Tako je stvorena izopačena konkurencija koja stavlja osobu u poziciju da mora neprekidno potvrđivati svoje postojanje i boriti se za identitet, kontrolu, nadmoć i vladavinu nad drugima. Ovo je razlog zašto Biblija kaže da nema mira bezbožnicima ili zlima (Isaija 57:21).
U satanskom konceptu, koji je prenesen kroz navođenje na pobunu čovjeka i na zemlju, kompletan sistem vrijednosti je izopačen. Tako su i ljudi postali „bogovi“ za sebe. Iz perspektive grijeha, boga za sebe, oni su počeli posmatrati istinskog Boga ne više kao Izvor života i blagoslova već prije kao silu koja izgleda veća od njihove i donosi strah od sankcija, ali i gnjev, ogorčenost i mržnju. U takvom poretku Sotoni nije bilo teško da Boga predstavi na potpuno pogrešan način, a sebe kao boga koji je dobročinitelj svijetu.
U jednoj ovakvoj nemogućoj situaciji, Bog nam nije mogao pristupiti sa rješenjem koje dolazi spolja, kao pregovarač sa paketom popravnih mjera, već se morao ponovo povezati sa nama kroz svog Sina.
Čovječanstvo se sve više kvarilo, a potpuna moralna propast pretpotopnog svijeta nastala je integracijom dvije odvojene grupe: pobožnih i svjetovnih. Struktura toka života i blagoslova bila je razorena, što je direktno ugrozilo opstanak čovječanstva, te je Bog morao radikalno intervenisati.
U poslepotopnom svijetu, sa neuporedivo lošijim uslovima za život, Sotona nije morao dugo čekati na priliku za nametanje svog koncepta kroz Hama i njegovo potomstvo. Konačno je postavljen prototip tiranina u ličnosti Nimroda. Nimrod je manifestovao sve satanske atribute, počevši od uvjeravanja sebe i drugih u zavisnost o sopstvenoj sili i dostignućima (Nimrodu se kroz njegova razna imena u vanbiblijskim izvorima i mitovima pripisuju razne vještine, znanja i moći), do manipulacije narodom kroz okultnu religiju i autoritet zasnovan na teritorijalnom i upravnom potčinjavanju. Nimrod je formirao LIČNO kraljevstvo kao zamjenu za Božje. U duhovnoj dimenziji, to je obožavanje Sotone preko predstavništva. Ovaj koncept je prenesen i kopiran u sve kasnije svjetske imperije, a vrhunac svoje manipulativne i obmanjivačke sile ima i imaće u Vavilonu posletka vremena. Osnovna karakteristika ovakvog duha je potreba da se kontrolišu i imaju u svom posjedu ili stanju zavisnosti drugi ljudi, čime se direktno ili indirektno podređuju Sotoni.
Dakle, istorijski, Vavilon se prvi put pominje u Bibliji u knjizi Postanja 11:1-9, gdje je opisana prva velika pobuna protiv Boga nakon repopulacije zemlje posle globalnog Potopa, osmišljena u centralizaciji moći i uprave nad čovječanstvom iz urbanog centra, čiji simbol je bio Vavilonska kula (cca. 1996. godine od Stvaranja ili oko 340 godina posle Potopa). Isti obrazac centralizacije političko-vjerske sile sukcesivno su kopirale sve kasnije velike imperije: Asirija, Vavilon, Medo-Persija, Grčka, Stari Rim i papski Rim. To znači da nakon propasti Vavilona kao fizičkog, doslovnog entiteta, njegov duh nije nestao, naprotiv, sistem obmane se modifikovao, razvijao i usavršavao.
Biblijska proročka panorama, kao i istorija, otkrivaju nam razvoj i smjenu bezbožnih sila sve do Drugog Hristovog dolaska. Posebno mučna faza i najteži udarac Božjem djelu desio se kroz uspon i supremaciju papske crkve koja je standarde duhovnog bluda, hule na Boga i surove kontrole stanovništva podigla do maksimuma. Zbog toga se u proročanstvima iz Otkrivenja i naziva „Majkom bludnicama“ (Otk. 17:1-6). S njom su „zemaljski kraljevi blud činili, a oni koji žive na zemlji opijali se vinom njenog bluda“ (Otk. 17:2). U konačnom „svi su se narodi opili vinom gnjeva njenog bluda“ (Otk. 18:2), jer ovaj sistem pobune protiv Boga raširen još od Vavilonske kule prožima kompletnu zemlju.
Sada se možemo vratiti poruci drugog anđela iz 14. glave. Vavilon se naziva „gradom velikim“ i „bludnicom koja sjedi na mnogim vodama“ (Otk. 17:1,5), jer se radi o konkretnom entitetu.
„Bludnica je sve narode opila vinom pomame bluda svoga.“ „Vino bluda“ su lažne doktrine, lažna satanistička filozofija i mreža obmana kojima se manipuliše čitavim svijetom. Ta manipulacija je porediva sa pijanstvom od lošeg, otrovanog ili začaranog vina. „A ako je i pokrivena dobra vijest koju objavljujemo, pokrivena je onima koji odlaze u propast, onima kojima je bog ovog doba zaslijepio nevjernički um, da do njih ne prodre svjetlost slavne dobre vijesti o Hristu, koji je obličje Boga nevidljivog.“ (2. Korinćanima 4:3,4)
Tako objava o padu Vavilona u kontekstu vremena u kojem se pronosi podrazumijeva sledeće:
- Identifikovanje nosioca duhovnog Vavilona (Majke bludnicama);
- Raskrinkavanje sistema duhovnog Vavilona u svjetlosti Božje Riječi;
- Identifikaciju i objavu pada ćerki velike „Majke“. „Ćerke“ su sve one vjerske zajednice i denominacije koje baštine „Majčino“ nasleđe (teološki, ideološki, organizaciono, kooperativno i na druge načine) i odbijaju se pokajati i pokoriti istini koja posebno uključuje poruku prvog anđela kao neophodnost u pripremi za Drugi Hristov dolazak.
Poruka trećeg anđela
Ovdje je istrajnost svetih, koji drže uputstva Božja i vjeru Isusovu.“ (Otkrivenje 14:9-12)
Zbog siline pritiska i sveobuhvatnosti satanizma na zemlji, ova poruka takođe zahtijeva pronošenje „jakim glasom“. Poruku ove vrste nije nimalo ugodno nositi. Zapravo svaka od tri anđeoske poruke zahtijeva punu posvećenost, nepokolebljivo poštenje, doslednost i čistotu. To je razumljivo ako imamo na umu da su ovo poslednje poruke čovječanstvu od Boga koje opredjeljuju ljude za život ili smrt.
Težina i važnost poruka trojice anđela ukazuju nam na još jednu vrlo važnu stvar, a to je da ih NIJE MOGUĆE direktno i beskompromisno propovijedati iz institucija sistema koje nazivamo „crkvama“. Jer da bi se našle i bile „priznate“ u sistemu, crkve se moraju povinovati uslovima sistema, gdje su svakojaki kompromisi na štetu istine neminovni. Osim „političke korektnosti“, crkve sa njihovim hijerarhijama su „uhlebljene“ u sistemu i imaju svoja područja monopola i interesa, što ih dodatno onemogućava i diskvalifikuje kao kanale istine i svjetlosti od Boga. Iz razloga što sve „ćerke“ pribjegavaju šemama obmane velike „Majke“, ponovljena objava o padu Vavilona i poziv na izlazak u Otkrivenju 18. glava bez dileme ne uključuje ostanak u nijednoj institucionalizovanoj vjerskoj zajednici. U protivnom: i) bićemo saučesnici u njenim/njihovim grijesima; ii) zadesiće nas njene nevolje (Otk. 18:4), tj. dijelićemo njihovu sudbinu.
Objava „Ako se ko pokloni zvijeri i njenom liku i primi žig na čelo ili na ruku, on će takođe piti vino Božjeg gnjeva koje je nerazvodnjeno natočeno u čašu gnjeva njegovog“ ima punu težinu i može se davati samo kad je razobličen sistem duhovnog Vavilona, u kontrastu sa Božjim originalnim planom spasenja. Jer da bi ljudi prepoznali falsifikat, prvo je nužno dobro poznavanje originala.
Prva „zvijer“ i „lik zvijeri“ su entiteti opisani u 13. glavi Otkrivenja. Za njihovu pravilnu identifikaciju potrebno je povezati i razmotriti proročanstava u njihovim istorijskom kontekstu. Ovdje se zbog nedostatka prostora nećemo baviti tim detaljima,[2] već samo ukazati da je prva zvijer Rimokatolička crkva, a druga SAD ili otpali institucionalizovani protestantizam koji na suptilniji način, pod plaštom demokratije, prodaje svijetu isti otpad od Boga, zbog čega se i naziva „likom“ ili „ikonom“ zvijeri. Ne treba zaboraviti ni brojne sekte koje srljaju iz jedne u drugu obmanu, gdje nije ništa bolja situacija. Cijeli taj sistem radi na globalističkom projektu Novog svjetskog poretka, čiju suštinu će činiti jedna politička i jedna religijska (satanistička) uprava. „Poklanjanje zvijeri i njenom liku“ znači pristanak na taj koncept ili saradnju. Svejedno je da li ćete se pokloniti „zvijeri“ ili „liku zvijeri“, suština i učinak su isti.
Šta predstavlja primanje „žiga zvijeri“ na „čelo“ ili na „desnu ruku“? Čelo predstavlja um. To znači pristanak na lažni sistem bogosluženja i prihvatanje lažnog boga. Kao što Bog ima svoj pečat na umu primaoca istine (Otkrivenje 7. glava), tako i Sotona ima svoj žig na umu primaoca obmane. Bog je u Bibliji objasnio svom narodu da On ima posebni znak Njegovog posvećenja. To je Šabat ili Subota (vidi Ezekiel 20:12). Nasuprot tome i Zvijer ima žig svoga autoriteta. To je svetkovanje nedjelje ili Dana sunca, simbola iza kojeg stoji Sotona. Katolička crkva tvrdi da njen autoritet stoji iza ove promjene. Dolazi vrijeme kad će svetkovanje nedjelje postati obaveza nametnuta silom zakona. Ali to će se izdejstvovati postepeno i na suptilan način kako bi bilo prihvatljivo svim ideološkim profilima stanovništva. Šta još karakteriše „hrišćanstvo“ okupljeno oko svetkovanja nedjelje? Bez sumnje, to je doktrina o trojstvu. To je integralni dio jedne cjeline i isti protagonisti stoje iza obje ustanove u istom vremenskom periodu (na Nikejskom saboru 325. godine je ustanovljena dogma o trojstvu, a 321. godine donijet je dekret o obaveznom svetkovanju „dana sunca“ – nedjelje). I tada je bio cilj stvaranje jedne ekumenske religije. Kao što vidimo, „žig zvijeri“ nije nešto imaginarno, što zahtijeva posebnu inteligenciju da bi se prepoznalo. Da je tako, Bog ne bi mogao biti pravedan u najsvečanijem strašnom upozorenju da će primaoci žiga zvijeri „piti vino Božjeg gnjeva koje je nerazvodnjeno natočeno u čašu gnjeva njegovog“. „Nerazvodnjeno“ znači nepomiješano sa milošću koju su pobunjenici protiv Boga poslednji put prezreli. Poklonicima satanizma „biće suđeno vatrom i sumporom pred svetim anđelima i pred Jagnjetom“, što se odnosi na izvršni Božji sud. „I dim mučenja njihova dizaće se u vjekove vjekova“ metaforički ukazuje na vječni učinak ovog suda. „Oganj“ i „dim“ mučenja Suda Božjeg ne traju vječno, ali su posljedice vječne. Pouka iz istorije pobune takođe je vječna. „Ni danju ni noću nemaju počinka oni koji se klanjaju zvijeri i njenom liku, i svi koji primaju žig njenog imena.“ Zašto? Jer nijesu pomireni sa Bogom i nemaju oproštaj grijeha, što jedino može donijeti stvarni mir.
Stati za Boga u poslednjem velikom sukobu istine i zablude znači stati za život. Vječni. Ali većina ljudi, na žalost, ide linijom manjeg otpora i radi svojih sebičnih prolaznih interesa i egzistencije spremni su pokoriti se kontrolorima sistema koji im nameću ideologiju da od moći vlastodržaca zavisi njihov opstanak i mir. I da se ne bi našli izopšteni iz društva, oni su poslušni, ne zato što u to vjeruju, već iz straha i da bi mogli funkcionisati, kupovati i prodavati. Tako se žig dobija i na desnoj ruci, koja predstavlja rad, aktivnost.
Napokon možemo konstatovati da je „žig zvijeri“ žig sotonskog karaktera, žig pobune protiv Boga, nepovratno utisnut u umovima satanista preko njegovih glavnih i najmoćnijih ekspozitura na zemlji i njihovih vjerskih ustanova.
Dakle, okosnicu poruke trećeg anđela, u kontekstu razobličavanja satanskog sistema, čini poziv za odlučno odvajanje od njega, u protivnom, ko ne posluša, biće izgubljen za vječnost. To znači da se ova poruka još ne propovijeda u svojoj punoj snazi, iz razloga što se ni „žig zvijeri“ još uvijek ne nameće globalno i pod silom zakona. Da bi se činilo tako nešto u Božjoj sili, nosiocima poruke biće neophodno ono što se u teologiji naziva „poznom kišom“, odnosno posebnom silom od Boga, većom od one koje su imali apostoli prilikom izlivanja „rane kiše“, sile Svetog Duha, o Pedesetnici i nakon toga.
Identifikacija Božjeg naroda – nosilaca poruka tri anđela
Poruka trećeg anđela završava se bavljenjem Božjim narodom: „Ovdje je istrajnost svetih, koji drže uputstva Božja i vjeru Isusovu.“
Doslednost istini i istrajnost u istini su glavne odlike Božjeg naroda.
„Zbog velikog bezakonja ohladnjeće ljubav mnogih. Ali, ko istraje do kraja, biće spasen. A ova dobra vijest o Kraljevstvu propovijedaće se po cijelom svijetu kao svjedočanstvo svim narodima, i tada će doći kraj.“ (Matej 24:12-14)
Stabilnost i postojanost u vjeri su izuzetno važni. Biblija ne poznaje i ne podržava ono što bismo mogli nazvati vjerskim eksperimentisanjem. Dvije ključne karakteristike za prepoznavanje pravih vjernika, koji se nazivaju „svetima“, jer su posvećeni za spasenje, nalazimo upravo u ovom tekstu – sveti „drže uputstva Božja i vjeru Isusovu“! To su dva aspekta jedne cjeline. Bez poštovanja i držanja Božjih uputa, koje nazivamo i Božjim Zakonom, nije moguće držati ni vjeru Isusovu. Isusova vjera takođe se zasnivala na poslušnosti Bogu Ocu i pokoravanju Njegovoj volji. Grešnom ljudskom srcu neophodno je pokoravanje Bogu i pokoravanje jevanđelju. Ako odvojimo ili odbacimo Božje Upute, nebitno kojim smo se lukavim izgovorima poslužili da to opravdamo, to više nije vjera Isusova. „Ako držite moja uputstva, ostaćete u mojoj ljubavi, kao što sam ja održao Očeva uputstva i ostajem u njegovoj ljubavi.“ (Jovan 15:10)
Plan spasenja je BOŽJA INICIJATIVA, BOŽJA PRIPRAVA I REALIZACIJA I BOŽJI DAR KROZ HRISTA (vidi: Jevrejima 2:14-17; Rimljanima 8:32-34; 1. Korinćanima 15:45), te stoga VJERA nije naša vjera (jer je mi nijesmo ni proizveli), već HRISTOVA i kao takva neprikosnovena, neotuđiva i nepromjenljiva u svojoj OBJEKTIVNOJ DIMENZIJI. (Subjektivna dimenzija zavisi od progresa naše spoznaje istine i poslušnosti istini.)
Međutim, vjera Isusova obuhvata i nešto više. Mi nijesmo bezgrešni kao Isus. Nama je potreban Spasitelj od grijeha. Mi se ne možemo spasiti kroz paket „popravnih mjera“ niti djelima zakona (Galatima 2:16). Stoga „vjera Isusova“ podrazumijeva opravdanje vjerom. Opravdanje vjerom je pravednost koju Bog daruje čovječanstvu kroz Plan spasenja koji se realizuje u Hristovoj posredničkoj misiji u korist palog ljudskog roda. Ono podrazumijeva poistovjećivanje sa Hristovim životom, smrću i posredovanjem u našu korist. Opravdanje vjerom postaje efektivno umiranjem u vjeri starom životu da bismo mogli pripasti Hristu i živjeti u Hristu (vidi: Rimljanima 7. glava; zapazimo da smo mi ti koji treba da „umru“, ne Zakon koji je vječan, pravedan i dobar).
Spasenje djelima Zakona i spasenje blagodaću su međusobno isključivi. Zbog toga apostol Pavle u svojim poslanicama ističe opravdanje vjerom nasuprot opravdanju djelima Zakona, koje je nemoguća misija. „I da je u njemu svako ko vjeruje opravdan od svega od čega po Mojsijevom zakonu niste mogli biti opravdani.“ (Djela 13:39) Mi moramo biti djeca „slobodne“, a ne djeca „robinje“, djeca obećanja Božjeg (Galatima 4:21-31). Nikad ne smijemo pasti u zamku koja nas može na bilo koji način lišiti slobode koja je u Hristovom spasenju i Božjem obećanju. „Odvojiste se od Hrista, vi koji pokušavate da se opravdate po Zakonu, izašli ste iz okrilja njegove blagodati.“ (Galatima 5:4) Jevanđelje nam omogućava da pripadnemo Hristu u kojem imamo slobodu od svega čemu smo robovali: grijehu (Jovan 8:32-36; Rimljanima 8:3), smrti (Jovan 5:24; Jevrejima 2:14,15; 2. Timoteju 1:10; 1. Jovanova 5:12; Otkrivenje 20:6), Sotoni (Jovan 12:31; 16:11; Jevrejima 2:14), osudi (Rimljanima 8:1), prokletstvu Zakona (Galatima 3:13). U toj slobodi stojimo kad prihvatimo jevanđelje, kad postanemo poslušni jevanđelju, kad se poistovjetimo sa Hristom, kad i mi umremo u Njemu da bismo živjeli. Hrist nas oslobađa od onog čega se sami nikad ne bismo mogli osloboditi.
Međutim, našu slobodu ne smijemo doživjeti kao duhovnu nezavisnost ili samodovoljnost „u duhu“, jer tako nešto ne postoji. Sloboda jevanđelja je sloboda u Hristu, pod Hristovim „jarmom“ (Matej 11:28-30). Bog nam tada daje svoj Duh sveti koji nam svjedoči smo djeca Božja (Rimljanima 8:16,17), i mi imamo mir kao prvi rod jevanđelja (Rimljanima 5:1). Ali mi i dalje živimo u grešnom tijelu i u grešnom svijetu, i spasenje kao konačna realnost je još u budućnosti. Zato Pavle kaže da je spasenje nada (Rimljanima 8:24,25). I zato nam je i dalje potrebna vjera u poslušnosti i život po Hristovoj vjeri.
Opravdanje svakako ima zakonske i sudske konotacije. „A sada je on [Isus] dobio službu koja je uzvišenija od one prethodne, pa je postao posrednik saveza koji je isto tako bolji od onog prethodnog, saveza koji je zakonski utemeljen na boljim obećanjima.“ (Jevrejima 8:6) Plan iskupljenja zakonski je zasnovan pod oba saveza, jer, između ostalog, daje legalni okvir djelu Božjem. Ne postoji oproštenje bez plaćanja cijene za oproštaj. „Bez prolivanja krvi nema oproštenja.“ (Jevrejima 9:22) Hrist je utvrdio Zakon tako što je ispunio savršenu zakonsku pravednost (živio bez grijeha pod Zakonom) i napravio bajpas za sudsku pravdu Zakona koji traži smrt prestupnika. Mi sami nijesmo bili u stanju ispuniti ni jedan ni drugi zahtjev, i to je ono što Pavle i što cijela Biblija podrazumijevaju pod opravdanjem vjerom. Mi možemo imati apsolutnu sigurnost u Hristu kroz opravdanje vjerom, jer u Hristu: 1) Bog nije protiv nas; 2) Zakon nije više protiv nas. Mi vjerom utvrđujemo Zakon, ali ne fiktivnom vjerom, već vjerom u ono što je Hrist već obavio u utvrđivanju Zakona.
Samo duboko razumijevanje i cijenjenje Hristove ljubavi, djelotvorno pokazane u Njegovoj misiji u korist čovječanstva, može utvrditi uravnoteženu i stabilnu vjeru u našim srcima koja neće poricati niti se odricati od bilo kojeg segmenta istine. Takva vjera se napaja sa Izvora života i jedina može izdržati do kraja najveće probe ikad postavljene pred čovjeka koja je pred nama.
_____________________________
[1] Za detalje vidi „Danilo i istorija svijeta u biblijskom proroštvu“ i „Otkrivenje života i apokalipsa smrti“.
[2] Vidi „Otkrivenje života i apokalipsa smrti“, poglavlje 8. „Zvijeri iz mora i zemlje, Lik zvijeri i 666“.
