Predstavljanje Autora objave
„Blagodat vam i mir od ‘Onoga koji jeste i koji je bio i koji dolazi,’ i od sedam duhova koji su ispred njegovog prestola, i od Isusa Hrista, koji je ‘Vjerni svjedok’, ‘Prvjenac iz mrtvih’ i ‘Vladar nad zemaljskim kraljevima’.“ (Otkrivenje 1:4,5)
Blagodat – nezasluživa milost – i mir dolaze čitaocima i držaocima objave u knjizi Otkrivenja, iako ova objava sadrži scenario zastrašujućih događaja u budućnosti, sve do kraja pobune na planeti Zemlji i svršetka Plana spasenja. Kako je to moguće? Jer „Onaj koji jeste i koji je bio i koji će doći“ i Njegov Sin Isus Hrist, „Vjerni svjedok“ i „Prvjenac iz mrtvih“ su „Vladari nad zemaljskim kraljevima“ koji kontrolišu sve i preuzimaju konačnu odgovornost za stanje u kojem se nalazimo. I ne samo to, Gospod Isus nas je „oprao od naših grijeha krvlju svojom“ (Otkrivenje 1:5, drugi dio) i „i učinio nas kraljevima i sveštenicima Bogu“ (Otkrivenje 1:6; vidi takođe 2. Petrova 2:4-9; 2. Mojsijeva 19:5, 6). Stupanje u savez sa Bogom osnovni je preduslov za naš mir, vjeru i poslušnost. Jer čovječanstvo nije prepušteno samo sebi i svojim problemima. Gospod svakom ljudskom biću nudi čudesni Dar spasenja. Ali Dar je samo jedan i način na koji ga primamo takođe jedan. Ne možemo mi Izvoru i Darodavcu života postavljati uslove. Naši putevi, naše zamisli, želje, planovi svi imaju otklon od Božjeg puta, istine i života koji pravi naša pala priroda. Jedini način da krenemo stazom koja vodi u život je vjerom i poslušnošću Tvorcu i Iskupitelju. On od nas želi razumnu vjeru, pa nam je upravo iz tog razloga praktično sve izobilno darovao u svojoj Riječi – Bibliji – tako da nemamo izgovora. On nam je preko svojih slugu, kao što je bio Jovan, otkrio budućnost. Ali takva spoznaja nije presudna za naše opredjeljenje. Bog ne apeluje samo na razum, već želi oporaviti i oplemeniti svaki aspekt našeg bića, posebno ljubav (vidi Jovan 6:44; 3:16-21). Odbijanje primanja te Ljubavi biće kobno kad dođe i ugleda Ga svako oko, uključujući i one koji su učestvovali u raspeću. Jer od Njega je sve, On je Prvi i Poslednji (sveobuhvatni).
Krunu ispunjenja proročkih objave predstavljaće dolazak Gospodnji radi oslobođenja Njegovog naroda: „Evo, dolazi s oblacima i vidjeće ga svako oko, čak i oni koji su ga proboli. I zbog njega će jadikovati sva zemaljska plemena.“ (Otkrivenje 1:7)
„Ja sam Alfa i Omega, početak i svršetak, govori Gospod Bog, koji jeste i koji je bio i koji dolazi, Svemoćni.“ (Otkrivenje 1:8)
Ovo predstavljanje je veoma interesantno iz nekoliko razloga. Prvo, iz uvodnog pozdrava u 4. stihu možemo zaključiti da se fraza „koji jeste i koji je bio i koji dolazi, Svemoćni“ odnosi na Boga Oca, jer se u 5. stihu Isus Hrist odvaja kao zasebna Ličnost. Ali pošto je Hrist, kao doslovni Sin Božji, božanski Kanal kroz koga se sve realizuje, On može biti Alfa i omega ili „početak i svršetak“ (vidi: Otk. 22:13). Bez obzira da li ove odrednice posmatramo u kontekstu Boga Oca ili Isusa Hrista, konotacije su da od Njih sve počinje i sve sa Njima završava. Ali Isus nikako ne može biti „Svemoćni“ (grčki: Pantokrator), već isključivo Bog Otac (uporedi sa 2. Korinćanima 6:18; Otkrivenje 4,8; 11,17; 15,3; 16,7.14; 19,6.15; 21,22), kao vrhovni suveren nad svima, uključujući i Hrista ( 1. Korinćanima 11,3).
Dan Gospodnji
„Ja, Jovan, vaš brat i drug u nevolji, i u kraljevstvu i strpljenju Isusa Hrista, bio sam na ostrvu zvanom Patmos za riječ i svjedočanstvo Isusa Hrista. Bio sam u Duhu u Gospodnji dan, i iza sebe začuo snažan glas, poput zvuka trube, kako govori…“ (Otkrivenje 1:9, 10)
Bog je u svojoj Riječi dao dragocjena obećanja onima koji drže i tvore Njegov Zakon. U Četvrtom uputu Dekaloga (2. Mojsijeva 20:8-11) On se predstavio čovječanstvu kao Tvorac (1. Mojsijeva 2:2, 3) i naveo svoju jurisdikciju. Stoga je Subota ili Šabat znak između Njega i Njegovog naroda, da bi ljudi znali ko ih posvećuje (vidi Ezekiel 20:12).
Jovanu je ovaj dan bio posebno dragocjen, dok je prognan radi „riječi i svjedočanstva Isusa Hrista“ boravio na ostrvu Patmos. Nije teško zamisliti ga kako se prisjeća života i rada sa Isusom i svih Božjih obećanja iz Pisma. On je u molitvi, slično kao Danilo nekoliko vjekova ranije (vidi Danilo 9. glava), tražio utjehu i posebnu milost od Boga, ne samo za sebe već i svoju braću sapatnike rasijane po zemlji nakon pustošenja Jerusalima. Jovan je sigurno tražio i odgovore na pitanja koja su ga mučila, za budućnost Božjeg naroda. I Gospod odgovara na njegovu molitvu uvodeći ga preko svog anđela u duhu kako bi mogao primiti objavu.
Nebeska realnost
Šta je Isus prvo želio da pokaže Jovanu? Kad se Jovan okrenuo da vidi Onog koji govori s njim, ugledao je veličanstveni prizor Sina Čovječijeg u svom nebeskom sjaju, Onog koji se kvalifikovao svojim rođenjem u ljudskom obličju, životom savršene poslušnosti Zakonu, pos-redničkom smrću kao Otac čovječanstva, drugi Adam, i uskrsenjem da vrši stvarnu antitipsku službu pomirenja kao naš Prvosveštenik i Zastupnik pred Ocem. Tu službu On obavlja u Nebeskom Svetilištu (Otk. 2:1; vidi Jevrejima poslanicu). Međutim, početna vizija sadržala je samo one elemente koji su bili važni za poruke pozvanima u sedam gradova Male Azije, dok viđenja vezano za samu Svetinju slijede kasnije.
Veličanstvena pojava Sina Čovječijeg (Otkrivenje 1:12-16) među „sedam svijećnjaka“ sa „sedam zvijezda“ u ruci i „dvosjeklim mačem“ iz njegovih usta, ili viđenje slave Božje, djelovala je na Jovana (Otkrivenje 1:17) slično kao na neke druge velike proroke u prošlosti: Danila, Isaiju, Ezekiela…
Ključevi od smrti i hada
Gospod hrabri svog slugu, predstavlja se još jednom i ističe da je On sad Gospodar života, i da ima ključevi od smrti i hada. Smrt je suprotnost životu, to znamo, ali šta je „had“?
Grčka riječ „hades“ pominje se 11 puta u Novom Savezu i odgovara hebrejskoj riječi „šeol“, koja se nalazi na 66 mjesta u mazoretskom tekstu, i odnosi se na podzemni svijet mrtvih, što simbolički predstavlja zajedničku grobnicu čovječanstva. Smrt i had su dakle sinonimi za mjesto gdje se, uslovno rečeno, nalazimo nakon gašenja bioloških funkcija ovog tijela podložnog propadanju i smrti zbog grijeha (vidi 1. Korinćanima 15:53-57). Hrist, kao Prvjenac ili Prvina iz mrtvih, koji je umro kao Sin Čovječiji u ljudskom tijelu za grijehe svijeta, sada može posredovati za nas da i mi iskusimo istu pobjedu (vidi 1. Korinćanima 15:22, 23; Rimljanima 5:16-19)! Stoga je Isus Onaj koji ima ključeve da nas oslobodi smrti i podigne u život.
Objašnjenje simbola
Nakon naloga da zapiše šta je vidio, Gospod Jovanu počinje da objašnjava elemente viđene u viziji. „Ovo je tajna sedam zvijezda koje si vidio u mojoj desnici i sedam zlatnih svijećnjaka: sedam zvijezda predstavljaju anđele sedam skupština, a sedam svijećnjaka predstavljaju sedam skupština.“ (Otkrivenje 1:20)
Ovo je obrazac kako biblijsko proroštvo objašnjava samo sebe, da bi se vjerni Božji narod sačuvao od zabluda i nagađanja.
Sedam zvijezda su predstavnici sedam skupština pozvanih iz svijeta od Boga. Anđeo je glasnik, nosilac poruke/istine od Boga, i to se takođe može odnositi na čovjeka. Sedam „zvijezda“ simbolično se nalaze u Hristovoj ruci, a oko Njega je „sedam svijećnjaka“, koje su pozvani u sedam skupština u Maloj Aziji. Ovo svjedoči o Hristovoj prisutnosti i brizi za Njegov narod (vidi Matej 28:20; Isaija 63:9).
Sedam skupština pozvanih
„Ono što vidiš napiši u svitak i pošalji u sedam skupština koje su u Aziji: u Efes, Smirnu, Pergam, Tijatiru, Sard, Filadelfiju i Laodikeju.“ (Otkrivenje 1:11)
Treba znati da je na prostoru rimske provincije Azije postojalo više nego sedam hrišćanskih skupština. Pored pomenutih, Kolos se nalazio vrlo blizu Laodikeje, Milet (Djela 20:17-38) je bio najbliži Patmosu, a blizu Pergama nalazila se Troada. Oko porijekla imena „Azija“ ne postoji saglasnost među naučnicima, dok mnogi muslimani smatraju da je naziv potekao od drevne egipatske kraljice Azije koja je usvojila Mojsija.
To znači da je broj sedam u datim vizijama više korišćen simbolički nego za konkretne poruke doslovnim hrišćanskim zajednicama u tim mjestima. Ovo svakako iz razloga što se poruke knjige Otkrivenja odnose na sve buduće hrišćane svih vjekova. Broj sedam je Božiji broj punoće i savršenstva, i tom smislu treba razumjeti i izraz „sedam duhova“ koji se nalaze ispred Božjeg prestola (Otkrivenje 1:4), najvjerovatnije kao savršenu diobu Svetog Duha Božjeg i Hristovog koji se daruje vjernicima preko službe anđela.
Prvo pitanje koje nam se nameće je da li je Jovanu bio fizički izvodljiv ovaj zadatak. Dakle, apostol je dobio jasan zadatak da napiše viziju i objavu na svitku i pošalje ga u sedam skupština. Gdje su se one tačno nalazile?
Već smo rekli da većina istorijskih izvora se slažu da je centar Jovanovog djelovanja bio u Efesu, gdje je i nastavio svoj život nakon amnestije prognanih hrišćana 95. godine. Dakle, prvo mjesto gdje je Jovan trebao ići sa Božjom objavom je Efes, što je potpuno logično, kao što je logična i ruta, kružni put, odnosno redosled ostalih mjesta kada biste morali kao glasnik odnijeti kopije svitaka knjige Otkrivenja.
Iako su poruke prije svega usmjerene na budućnost i svevremenske, Gospod ih šalje konkretnim destinacijama, skupštinama u azijskim gradovima tog vremena. Stoga uporedo moramo pratiti njihovo značenje tadašnjim i budućim hrišćanima kroz sve vjekove. Jer „sve im se to događalo za primjer i napisano je za upozorenje (pouku) nama, koji živimo na kraju vjekova (eona).“ (1. Korinćanima 11:10)
Poruka skupštini u Efesu
„Anđelu skupštine u Efesu napiši: „Ovo govori onaj koji drži sedam zvezda u desnici, onaj koji hoda među sedam zlatnih svećnjaka: Znam tvoja djela, tvoj trud i istrajnost, i da ne možeš trpjeti zle ljude, da si iskušao one koji kažu da su apostoli, a nisu, i utvrdio si da su lažljivci. Istrajan si i trpio si zbog mog imena i nisi se umorio.“ (Otkrivenje 2:1-3)
Predstavljanje Hrista kao Onog koji „drži sedam zvijezda“ odnosi se na Njegovu brigu za Božji narod kroz sve vjekove. Hodanje među sedam zlatnih svijećnjaka simbolički označava mjesto gdje nas On zastupa, tj. nebesku Svetinju.
Gospod pohvaljuje revnost i istrajnost hrišćana u Efesu. Što su bliži svome Gospodu, oni sve oštrije razlikuju dobro i zlo i mrze na zlo. Oni takođe čuvaju Riječ Božju od kvarenja preko lažnih učitelja i poslanika. Sam Jovan u svojoj poslanici savjetuje: „Ljubazni! Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga; jer mnogi lažni proroci iziđoše na svijet.“ (1. Jovanova 4:1) Kako se to radi? Biblija otkriva fundamentalne istine s kojima nema nikakvog kompromisa. Uporedo s time odvija se Plan spasenja i vjernici slijede ono što možemo nazvati progresivnom istinom. Oboje je od ključne važnosti za zdravost naše vjere. I to su pozvani u Efesu dobro znali. Oni su primjenjivali Hristove pouke u praksi. Zato lažni poslanici nijesu imali uspjeha među njima. To je bila odlika ranog apostolskog hrišćanstva.
„Ipak, imam nešto protiv tebe: ostavio si ljubav koju si imao u početku. Zato se sjeti odakle si pao, pokaj se i čini ranija djela. Ako se ne pokaješ, dolazim k tebi, i ukloniću tvoj svijećnjak s njegovog mjesta.“ (Otkrivenje 2:4, 5)
U svojoj revnosti mi često zanemarimo osnovni pokretački motiv za službu Bogu: ljubav (vidi 1. Korinćanima 13. glava). Kad se čovjek obrati Bogu, sve njegove sposobnosti se unapređuju. Tada smo u iskušenju da se oslonimo na svoje snage. Ulazimo u višu školu hrišćanskog rasta. Iskušenje koje nas tada čeka takođe se podiže na viši nivo i postaje nalik onome koje je imao i sam Gospod Isus, a to je da se osloni na sebe umjesto stalne zavisnosti od svog Oca. Sotona ga je tu kušao, i on to čini i nama. Tako upadamo u grijeh duhovne i intelektualne oholosti koja postepeno gasi našu ljubav, za šta nam je potrebno pokajanje. Jer ako se ne pokajemo, završićemo slično kao navodno velike duhovne vođe, tzv. crkveni oci iz prošlosti, i neovlašćeno prenijeti Božje ingerencije na sebe i svoje ustanove. Gospod kaže, sjeti se odakle si došao i prizemlji se, još si sa palom prirodom na neprijateljskoj teritoriji, svaki tvoj korak zavisi od Mene, jer bez Mene ne možeš činiti ništa (vidi Jovan 15:5). Ukoliko primijetimo navedene simptome duhovnog zastranjenja, imamo potrebu za pokajanjem, ili konkretno vraćanjem sa stranputice opet na pravi put. Ovo je nešto što mnogi hrišćani u svojoj oholosti previđaju.
„Ali, ovo dobro činiš: mrziš djela nikolinaca, koja i ja mrzim.“ (Otk. 2:6) Prema ranim hrišćanskim izvorima, riječ je o sekti đakona Nikole, koja je učestvovala u idolatrijskim gozbama i promovisala poligamiju. Ne možemo sjedeti na dvije stolice. „Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu demonsku. Ne možete jesti sa stola Gospodnjeg i sa stola demonskog.“ (1. Korinćanima 10:21) Efežani su se gadili na grijehe onih koji su upali u idolatriju. Gospod to mrzi, jer svaka idolatrija je jednaka prizivanju demona, pa tako i mi treba da se ophodimo po tom pitanju.
„Ko ima uho, neka čuje šta Duh govori skupštinama: Onome ko pobijedi daću da jede s drveta života, koje je usred raja Božjeg.“ (Otkrivenje 2:7)
Kako se pobjeđuje, govorićemo detaljnije u nastavku našeg proučavanja. Pobjednici će imati pristup drvetu života, čiju funkciju vidimo iz prve i poslednje knjige u Svetom Pismu. Kroz svoje poruke skupštinama, Gospod izlaže različite aspekte i rezultate pobjede koja predstavlja primanje dragocjenih Božjih obećanja.
Poruka skupštini u Smirni
„Anđelu skupštine u Smirni napiši: Ovo govori on, Prvi i Poslednji, koji je bio mrtav i oživio.“ (Otk. 2:8) Kao što u obećanju pobjede nalazimo njene rezultate, tako Gospod u uvodu poruke ističe da je kroz Njegovu silu i uskrsenje pobjeda omogućena. On je Prvi i Poslednji u smislu sveobuhvatnosti svojih ingerencija.
„Znam tvoja dela, nevolju i siromaštvo – ali ti si bogat.“ (Otk. 2:9, prvi dio)
Svijet neće lovorikama dočekati one koji stanu na Gospodnju stranu. Naprotiv, „u svijetu imate nevolju, ali budite hrabri, ja sam pobijedio svijet.“ (Jovan 16:3) Svijet je neprijateljski nastrojen prema Bogu, jer svijetom vlada Zli (vidi 1. Jovanova 5:19) i to neprijateljstvo se održava na one koji demonstriraju Hristov karakter. Naše vrlo moguće materijalno siromaštvo u svijetu nadomješta veliko bogatstvo Božje blagodati i stajanja u spasenju. Mi smo ovdje samo u prolazu, putnici do stvarnog doma.
„Znam i hulu onih koji sebe nazivaju Judejcima, a nisu, nego su Sotonina sinagoga.“ (Otk. 2:9, drugi dio)
Na koga ovi što sebe nazivaju Judejcima (Jevrejima) hule? Na Mesiju, svog Spasitelja. Oni kojima je religija postala sama sebi svrha, koji su izopačili Božju objavu, nastojali su po svaku cijenu da razbiju malo hrišćansko stado kroz pozive da se vrate „otačkoj vjeri“ i „Mojsijevom zakonu“. Primjer apostola Pavla najbolje je svjedočanstvo o surovosti i upornosti tih „čuvara vjere“.
Nije li se ta ista praksa ponavljala kroz sve vjekove? Ondje gdje su lažni Jevreji ili Jevreji po tijelu stali, nastavila je lažirana hrišćanska crkva. Ovu vrstu perfidne obmane i mržnje nalazimo i danas i ona će djelovati sve do kraja istorije pobune, a sila zablude će se povećavati. Njena opasnost mnogo više je izražena u vještini obmane, lukavo smišljenim teorijama i ljudskim izmišljotinama, nego u progonstvu. Putem moći tradicije, autoriteta ustanove, konformizma, pritiska javnog mnjenja i sredine i sličnih mehanizama, održava se iluzija o „pravovjernosti“ otpadničke religije.
Kako Gospod kategoriše tu vrstu vjernika? Kako Sotoninu zbornicu. Jer Sotona je njihov stvarni gospodar, bez obzira na položaj, slavu, počasti, ugled i uticaj koji mogu imati. Test je Riječ Božja, bez čijeg pečata sve to ne vrijedi ništa pred Bogom.
„Ne boj se onoga što ćeš pretrpjeti. Evo, Đavo će neke od vas bacati u zatvor da budete potpuno iskušani, i da deset dana budete u nevolji. Budi vjeran sve do smrti i daću ti vijenac života.“ (Otk. 2:10)
Ovo je najava nevolja koje očekuju hrišćane. Ali šta god bude, nemate razloga da se plašite, govori Gospod. Okolnosti u kojima se možemo naći nikad nijesu mjerilo našeg stanja pred Bogom. Zapravo, zbog Gospodnje Riječi i svjedočanstva možemo proći slično kao Jovan ili apostol Pavle. Sotona i demoni nadahnjuju ljude da to čine Božjim slugama.
Proročkih „deset dana“ znači do deset godina (vidi: 4. Mojs. 14:34; Ezek. 4:6). Da li se ovo ispunilo na skupštini u Smirni, ne znamo ali jeste istorijski u periodu progona hrišćana pod rimskim carem Dioklecijanom između 303-313. godine. U svakom slučaju, Gospod nas poziva na vjernost do kraja, do same smrti, prve smrti odnosno gašenja ovog života. Zašto? Jer, „onome ko pobijedi, druga smrt neće naškoditi.“ (Otk. 2:11)
Objasnićemo termin „druga smrt“ kada se budemo bavili Božjim izvršnim sudom i drugom smrću. Ono što je sada važno je da shvatimo da prva smrt, dakle smrt kojom svi umiremo, ne znači zbogom životu zauvijek, ako smo umrli u Gospodu, ako pobijedimo. „Dobro sam se borio, trku sam do kraja istrčao, vjeru sam sačuvao. Od sada se za mene čuva vijenac pravednosti, kojim će me Gospod, pravedni sudija, nagraditi u onaj dan – i ne samo mene nego i sve koji željno čekaju da se on pojavi.“ (2. Timoteju 4:7, 8)
Kao što Hrist nije završio svoju misiju iskupljenja svojim životom i smrću na krstu, tako ni mi svojim obraćenjem Bogu ne bivamo „neopozivo“ spaseni, jer to je tek početak izgradnje hristolikog karaktera i borbe vjere koja traje cijelog života. Zbog slobodne volje, uvijek imamo opciju da se predomislimo i kažemo Gospodu „ne“, kao što su mnogi, na žalost, uradili. Taj proces se obično dešava kroz zastranjivanje u vjerskim i intelektualnim izgovorima za grijeh. Tada i vjera i djela primaju sotonski žig. Upravo kako upozorava poruka pozvanima u Smirni, oni koji su umišljali da su Jevreji u stvarnosti su bili zbornica Sotonina.