Matej 26:17-19, Marko 14:12-16 i Luka 22:7-13 izvještaju o pripremama za poslednju Isusovu Pashu sa učenicima.
Ovo je dan prije Pashe. To ne može biti izbor u poslednjem trenutku jer su te pripreme bile opsežne. Prvo se u hram odnosilo jagnje da ga sveštenici zakolju. Zatim se donosilo na mjesto obroka da se kuva sa gorkim začinskim biljem, zajedno sa ostalim jelima. Četiri čaše vina konzumirale bi se po čovjeku u određenim trenucima obroka. Trebalo je pronaći i prostoriju dovoljno veliku za Isusa i svih dvanaest učenika. Sve je to trebalo pripremiti da Isus i dvanaestorica učenika zajedno jedu i slave nakon zalaska sunca u četvrtak naveče.
Postoje neslaganja među učenjacima Biblije oko Pashe. Kad u stvari počinje Pasha? Ponekad se u Bibliji izrazi „praznik beskvasnih hljebova“ i „pasha“ koriste da opišu kombinaciju od 14. nisana (Gospodnje Pashe) sa narednim praznikom dugim jednu sedmicu po imenu Beskvasni hljebovi. Tako bi prvi dan praznika Beskvasnih hljebova (u tom opštem smislu) bio 14. nisan. Ovaj običaj može prouzrokovati izvjesnu zabunu ukoliko nismo pažljivi. Razmotrićemo sledeće stihove:
Matej 26:17: „Prvog dana Praznika beskvasnih hljebova učenici priđoše Isusu i upitaše ga: ‘Gdje hoćeš da ti spremimo da jedeš pashalnu večeru?’“
Marko 14:12: „Prvog dana Praznika beskvasnih hljebova, kad se po običaju žrtvovala pashalna žrtva, njegovi učenici su ga upitali: ‘Gdje hoćeš da jedeš Pashu, da odemo i da ti je pripremimo?’“
Luka 22:1: „Približavao se Praznik beskvasnih hljebova, koji se zove Pasha.“
Luka 22:7: „Došao je dan beskvasnih hljebova, u koji je trebalo pripremiti Pashu.“
Luka 22:8: „Isus je poslao Petra i Jovana i rekao im: ‘Idite i pripremite nam Pashu da jedemo.’“
Čini se kao da gornji stihovi ukazuju da se pashalno jagnje moralo zaklati prvog dana beskvasnih hljebova ili 15. nisana (ali to se zapravo odnosi na 14. nisan, kao što će se vidjeti). Sledeći stih odnosi se na pashalni obrok kao da se dešava 15. nisana, u večeri posle raspeća, takođe 15. nisana:
Jovan 18:28: „Tada su Isusa odveli od Kajafe u namjesnikov dvor. Bilo je rano ujutru. Oni nisu ušli u namjesnikov dvor da se ne bi onečistili, već da bi mogli da jedu pashalnu žrtvu.“
Ova zabuna se može razjasniti kad uporedimo 2. Mojsijevu, 3. Mojsijevu i 2. Dnevnika.
Izlazak 12:5-10, 18: „Jagnje neka bude bez mane, muško, od godinu dana. Možete uzeti jagnje ili jare. Čuvajte ga do četrnaestog dana ovog mjeseca, a onda neka ga sav izraelski zbor zakolje predveče [popodne 14. nisana]. Neka uzmu malo krvi i njome poškrope oba dovratka i nadvratak ulaznih vrata na kućama u kojima će se jesti. Neka jedu meso te noći [prvi sati 15. nisana]. Neka ga jedu pečeno na vatri, s beskvasnim hljebom i gorkim zeljem. Ništa od tog mesa ne jedite sirovo ni kuvano u vodi, nego pečeno na vatri, s glavom, nogama i iznutricama. Ništa od toga ne ostavljajte do jutra, a ono što bi ostalo do jutra spalite vatrom… Prvog mjeseca, četrnaestog dana tog mjeseca, uveče počnite da jedete beskvasne hljebove i jedite ih sve do večeri dvadeset prvog dana tog mjeseca.“
Levitska 23:5,6: „Prvog mjeseca, uveče četrnaestog dana u mjesecu, Pasha je u čast Gospodu. Petnaestog dana tog mjeseca Praznik je beskvasnih hljebova u čast Gospodu. Sedam dana jedite beskvasne hljebove.“
2. dnevnika 35:1: „Josija je u Jerusalimu proslavio Pashu u čast Gospodu, i četrnaestog dana prvog mjeseca zaklali su pashalnu žrtvu.“
Hebrejski original za Izlazak 12:6 i Levitsku 23:5 doslovno znači „između predvečerja“ (množina). Prvo od ove dva predvečerja je kad sunce počinje da pada iz svog zenita u podne, a drugo kad sunce zalazi u 18 sati. Tako se između predvečerja odnosi na 15 sati, što se takođe nazivalo devetim satom.
Odatle je jasno da se pashalno jagnje moralo klati popodne 14. nisana i jesti u noći 15. nisana. Ipak, prema 2. Mojsijevoj 12:18, beskvasni hljeb takođe se morao jesti počevši sa 14. nisanom, poznatim kao Gospodnji prolazak, koji je dan prije praznika Beskvasnih hljebova (ovo je razlog za zabunu).
Dakle, to je bilo vrijeme kad se obavljala Gospodnja večera – u četvrtak uveče (noću) po našem računanju dana, na 14. nisan, koja se sastojala od hljeba i grožđanog soka, ali bez pečenog jagnjeta. Kasnije tog istog dana, u popodnevnim časovima oko 15h, klalo se pashalno jagnje. Da se pashalno jagnje moralo zaklati popodne 14. nisana može se potvrditi i na drugim mjestima u Izlasku. Zapazite kad se događalo dnevno žrtvovanje jagnjadi:
Izlazak 29:39: „Jednog ovna prinesi ujutru, a drugog ovna prinesi uveče.“
Ovdje je jasno da je dnevna žrtva uključivala dva jagnjeta, prvo ujutro i drugo naveče, što znači popodne prije zalaska sunca (već smo rekli da na hebrejskom doslovno čitamo „između predvečerja“). Jevrejski istoričar Josif Flavije potvrđuje da su se pashalna jagnjad klala od devetog do jedanaestog sata, što znači od 15h do 17h.
„Tako su ovi prvosveštenici, po dolasku praznika koji se naziva Pasha (Prolazak), kad su klali svoje žrtve, od devetog do jedanaestog sata, ali tako da društvo ne manje od deset počinje svaku žrtvu.“ (Jevrejski ratovi, knjiga VI, poglavlje IX, odjeljak 3)
Prema tome, dva događaja, vrijeme ubijanja pashalnog jagnjeta i smrti Isusove, precizno se podudaraju u petak popodne 14. nisana, u vrijeme Gospodnje večere, u 15h.
Ovo dodatno potvrđuje tajming originalne Pashe u Egiptu:
Izlazak 12:29: „U ponoć je Gospod pobio sve prvjence u egipatskoj zemlji…“
Brojevi 33:3: „Krenuli su iz Ramese prvog mjeseca, petnaestog dana prvog mjeseca. Odmah sjutradan, posle Pashe, Izraelovi sinovi su izašli uzdignutih pesnica pred očima svih Egipćana.“
Očito se pashalno pogubljenje prvjenaca u Egiptu dogodilo u ponoć 15. nisana. Tako referenca u Jovanu 18:28 na pashalni obrok koji se vršio na dan posle raspeća govori o obroku u kojem se jelo pashalno jagnje, što se događalo u ranim satima 15. nisana. Pashalno jagnje koje simbolizuje Isusa klato je nekoliko sati ranije, popodne 14. nisana. Stoga se Matej 26:17, Marko 14:12 i Luka 22:1,7,8 svi zapravo odnose na 14. nisan (u opštem smislu) nazivajući to prvim danom beskvasnih hljebova.
Sada se možemo vratiti izvještajima iz jevanđelja o pripremama Isusa i učenika za Pashu. Isus je odlučio da je vrijeme da Petar i Jovan izvrše pripreme. Petar i Jovan vjeruju da Isus zna šta treba da rade. Isus ih upućuje da idu kod određenog čovjeka. Formulacija u Mateju 26:18 sugeriše da je Isus možda unaprijed dogovorio i prostoriju i sastanak s tim čovjekom, ali to nije sasvim jasno. Dobili su neobične, naizgled nasumične upute: idite u Jerusalim. Kod kapije pronađite čovjeka koji nosi vrč vode. Slijedite ga do jedne kuće (Luka 22:8-10).
Čovjeka bi trebalo biti dovoljno lako pronaći; obično je posao žena da nose vodu. Čovjek mora biti sluga ako to radi. To znači da on nije vlasnik kuće.
Ne samo da vlasnik kuće ima sobu, već je i namještena (Luka 22:12). Petar i Jovan rade kako Isus kaže i imaju jednu od najvažnijih noći u svom životu.
Uzimajući u obzir sve što Isus želi reći svojim učenicima (Jovan 13-17), gornja soba je idealna. Ovdje će Isus oprati noge učenicima u živom primjeru vođstva sluge. On će reći učenicima da će ga jedan od njih izdati, ali i da će ga svi napustiti. On će otkriti da odlazi – vraća se Ocu – i da ga ne mogu slijediti.
U stvari, u roku od pedeset dana od ovog obroka, Isus će umrijeti, uskrsnuti i uzaći na nebo Ali On im takođe obećava Duha svetoga. Duh sveti će ih voditi dok šire vijest o Isusovom uskrsnuću i grade zajednicu.
Isusovo raspeće ispunjava desetine proročanstava. Neka je on sam govorio. Dan i noć ranije su dokazali da je on potpuno svjestan onoga što se dešava oko njega.
Naravno, oko priprema sve se dešava upravo onako kako je Isus rekao.
To, međutim, nije kraj. On će im uskoro reći da će ga jedan od njih izdati (Luka 22:21); te noći, Juda čini upravo to (Luka 22:47-48). Isus kaže da će učenici otpasti (Marko 14:27); to se zbiva (Marko 14:50). On kaže da će ga se Petar tri puta odreći (Luka 22:34); Petar to čini (Luka 22:54-62). I Isus kaže da će biti „ubrojan među prestupnike“, dijelom zato što učenici nose mačeve (Luka 22:36-38); i zaista jeste (Luka 23:1-2). On će čak predvidjeti da neće ponovo slaviti Pashu ili piti vino sve dok to ne bude mogao učiniti u Božjem kraljevstvu (Luka 22:16-18).
Ali Isus takođe proriče velike stvari. Novi savez u njegovoj krvi dolazi (Luka 22:20). Učenici će vladati s njim, suditi dvanaest plemena (Luka 22:28-30). Petar će biti obnovljen i odvesti ostale u dublju vjeru (Luka 22:32). I „od sada će Sin čovječji sjediti zdesna sile Božje.“ (Luka 22:69)
Da shvatimo da Isusu možemo povjeriti sve stvari, male i velike.
Pasha pojedena, ljubomora ukorena (Matej 26:20; Marko 14:17; Luka 22:14-16, 24-30)
„Čas“ koji je došao je sumrak (Luka 22:14), pošto po biblijskom kalendaru dani počinju u sumrak (Postanje 1:5), a večera počinje kada sunce zađe.
Ovaj stih se može uzeti kao jedan od Lukinih uvoda. Jovan daje mnogo više o ovoj noći, uključujući Isusa koji pere noge učenicima, dugačak govor o tome šta znači njegov odlazak i zastupničku molitvu (Jovan 13-17). Samo Luka uključuje raspravu o tome ko je najveći (Luka 22:24-30). Sporovi oko veličine dešavali su se više puta; Matej i Marko uključuju slične rasprave ranije (Matej 18:1-4; 20:24-28; Marko 9:34-35; 10:41-45). Luka takođe bilježi uputstva za putovanja koja drugi pisci jevanđelja ne uključuju (Luka 22:35-38).
Sada, Isus kaže da je želio podijeliti ovaj obrok s njima. Možda se pitaju: da li je ovo pashalni obrok prije nego što su Jevreji oslobođeni rimske vlasti? Oni još uvijek ne razumiju da Isus ne govori o slobodi iz Rima. On govori o spasenju od smrti i grijeha.
Isus je ispunjenje Pashe. Jevreji su bili zaštićeni od Božjeg suda krvlju jagnjeta, oslobođeni ropstva u Egiptu i pozvani u Obećanu zemlju. Isus je naše pashalno Jagnje (1. Korinćanima 5:7; 1. Petrova 1:19), čijom krvlju možemo primiti oproštenje (Rimljanima 5:8-11). Bog nas oslobađa od grijeha i poziva u pravi život (Efescima 1:3-14; 2:1-10).
Isus je jasan sa učenicima. On izjavljuje da sada zajednički jedu poslednju pashu i da neće više imati takvu priliku do uspostavljanja Božjeg kraljevstva. Tada će konačno biti ispunjeno sve što Pasha predstavlja. Božji narod će biti konačno slobodan i uživati u stvarnoj i vječnoj Obećanoj zemlji.
Učenici idu od brige oko toga ko će od njih izdati Isusa do svađe oko toga koji će biti najveći. Do sada je to uobičajena rasprava među ovim ljudima (Matej 18:1); ton se kreće od šale do stvarne borbe. Isus se ne zabavlja. Luka je jedini pisac koji ovu raspravu stavlja u Poslednju večeru.
Fokusna tačka postaje: Ko želimo da budemo? Hoćemo li se boriti za vlast i oštro vladati? Ili želimo slijediti Isusov primjer vođstva sluge i prihvatiti poziciju i autoritet koji je Otac pripremio za nas?
Učenici će biti vođe; kakvi će oni biti vođe?
Hoće li oni biti poput nejevrejskih vladara? Herod Antipa je uhapsio Jovana Krstitelja jer je Jovan govorio istinu. Zatim je odrubio glavu Jovanu jer je Antipa bio uhvaćen u glupom zavjetu (Matej 14:1-12). Pilat je krao iz hramske riznice da bi izgradio akvadukte, dao da se premlate oni koji su protestovali, razapeo Isusa jer su ga jevrejske vođe ucjenjivale (Jovan 19:12) i pobio Samarićane koje je uhvatio šarlatan (Josif Flavije, Ratovi 2.9.4, 175- 77. Starine 18.3.32, 60–62).
Takvi se čak nazivaju „dobrotvorima“ ili „pokroviteljima“.
Isus im daje bolji način. Nemojte gospodariti ljudima; služite im. Slijedite njegov primjer. To je nebeski sistem vrijednosti koji će opet biti uspostavljen. Trebamo se sada navikavati na njega.
Hoće li učenici uzeti njegov primjer? Hoćemo li mi? Hoćemo li tražiti autoritet u zajednici, gospodariti onima koje vodimo, i hoditi ponosno uz priznanja naroda? Ili ćemo preuzeti ručne poslove kada ih treba obaviti i misliti na druge kao da su viši od nas (Filipljanima 2:3)?
Isus je objasnio da se njegovo kraljevstvo ne odnosi na status, već na služenje. Uprkos tome, Isus im daje nadu da se drže: oni će biti vođe u njegovom kraljevstvu. Prvo, oni već sada imaju ulogu u Božjem kraljevstvu. Ovo je Božji uticaj na svijet: manifestacija Njegove slave i suvereniteta. Učenici pokazuju ovaj autoritet ostajući uz Isusa tokom njegovih kušnji (Luka 22:28). Čini se da to znači Isusov zemaljski život i iskušenja koja su došla s njim (Jevrejima 2:18; 4:15). Nakon uznesenja, oni će imati ovlasti da šire dobru vijest u Jerusalimu, Judeji i Samariji, i do krajeva svijeta (Djela 1:8). Oni će biti vođe zajednice, predstavljajući Isusovu vladavinu i blagoslov svijetu. Ali struktura Božjeg kraljevstva nije tako jednostavna i njeno ispunjenje nije tako brzo kako oni misle.
Uprkos nepostojanosti učenika, Isus ih identifikuje kao one koji su istrajali s njim. Uprkos njihovom neprikladnom hvatanju za moć, on im obećava kraljevstvo, mjesto za njegovim kraljevskim stolom i prijesto na kojima će suditi izraelskim plemenima. To će se dogoditi, ali tačni detalji i vrijeme su Božja odgovornost. Za dvadeset i četiri sata, kada je Isus u grobu, a učenici se skrivaju, biće im izuzetno teško povjerovati u ovo.
Učenici uče da ne mogu preuzeti autoritet podvrgavajući ljude svojoj moći: oni nemaju nikakvu moć. Ali oni će voditi kada im Bog da moć i autoritet.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
