Ideja o postizanju hrišćanskog savršenstva ima svoj korijen u uvjerenju o spasenju, a takođe je usko povezana i sa pogledima na poslednju generaciju onih koji će živi dočekati Hristov drugi dolazak.
„Perfekcionizam“ pretpostavlja mogućnost da hrišćanin može postići i održati bezgrešno stanje u ovom životu. Ovo ograničava savršenstvo samo na moralne i duhovne dimenzije.
Shvatanje pojma „savršenstva“
Prije nego uđemo dublje u ovu materiju, moramo da znamo šta podrazumijevamo pod „savršenstvom“. Isus je rekao:
„Zato budite savršeni [zreli] kao što je vaš nebeski Otac savršen.“ (Matej 5:48)
Ovdje nas sam Isus poziva na savršenstvo. „Savršeni“ u ovom slučaju znači duhovno zreli, imajući u vidu kontekst ove izjave.
Dakle, čovjek je pozvan da bude „savršen“ u svojoj sferi, ljudskoj sferi. U mjeri u kojoj smo u mogućnosti, mi treba da pokažemo istinu, ljubav i vrsnoću božanskog karaktera.
Bog je svet u svojoj sferi. Čovjek je svet u svojoj sferi. I anđeli imaju svoju sferu. Ovo anđeosko savršenstvo nije uspjelo na Nebu. Ljudsko savršenstvo nije uspjelo u Edenu. Savršenstvo koje su anđeli imali prije nego što je Lucifer pao, bilo je relativno savršenstvo. To nije bilo apsolutno savršenstvo. Savršenstvo koje je Adam imao prije nego što je pao bilo je ljudsko savršenstvo, relativno savršenstvo. To nije bilo konačno, savršeno savršenstvo u apsolutnom smislu. Taj tip savršenstva posjeduje Bog i uvijek će ga posjedovati samo Bog. Božje savršenstvo karaktera se ne poboljšava. Uvijek je bilo savršeno – apsolutno savršeno. Ovo je Njegova sfera, božanska sfera, savršena sfera. Čovjekovo savršenstvo karaktera uvijek je bilo i uvijek će biti u odnosu na Božje – stvorenja prema Stvoritelju. I to bez obzira na konačno istrebljenje grijeha iz svemira. Čovjekovo savršenstvo je ograničeno. Ali čovjek može rasti. Čovjekovo savršenstvo raste jer je relativno. On je sposoban da se poboljša. Čovjek u svojoj ljudskoj prirodi, ili u svojoj sferi, napreduje iz jedne faze, ili ranga, ili nivoa, ili klase, ili stepena savršenstva, u drugu.
Iskustvo posvećenja počinje u trenutku obraćenja Bogu, i to se nastavlja tokom našeg života. Od obraćenja nadalje, postoji rast od jednog stanja savršenstva (tačnije zrelosti) do drugog.
Dakle, bitno je da razumijemo da pojam „savršenstva“ u ljudskom domenu ne podrazumijeva „perfekciju“ čak ni u stanju u kojem je bio Adam prije Pada, a kamoli u stanju u kojem je ljudski rod danas. Savršenstvo anđela i savršenstvo Adama i Eve zavisili su od lojalnosti Božjem poretku života i povezanosti sa Bogom. Stoga se može reći da je Lucifer prvi zloupotrijebio svoje „savršenstvo“ (Ezekiel 28:15), došavši do pretpostavke da mu Bog i Njegov Zakon nisu više potrebni. To implicira i ideju o samoodrživosti. Imajte ovo na umu za naše dalje proučavanje.
Istorijat teologije o savršenstvu u kasnijoj Reformaciji i među adventistima
Sredinom 19. vijeka, Čarls Fini (Charles Finney), evanđeoski propovjednik koji je uticao na neke od adventističkih pionira, promovisao je soteriologiju[1] koja je snažno naglašavala savršenstvo putem djela. Ova djela, naglasio je Fini, uključuju poštovanje Zakona i slijeđenje primjera Isusa Hrista.[2] Ali preporoditelji E.Dž. Vagoner, A.T. Džons i E.G. Vajt zadržali su uravnotežen tretman vjere i djela kao ključne za spasenje. Sama Elen Vajt je došla iz Metodističke crkve i nosila određeno nasleđe učenja o perfekcionizmu od Džona Veslija.[3] Vesli je imao prilično uravnotežene stavove o ovom predmetu, premda je tvrdio da bismo u ovom životu mogli znati da li smo postigli savršenstvo. Elen Vajt nikada ne sugeriše da možemo dostići tačku u svom životu u kojoj možemo znati da smo savršeni. U stvari, ona je dosledno podučavala drugačije, što se može vidjeti u sledećoj izjavi:
„Dokle god Sotona vlada, mi ćemo morati sebe da pokorimo, salijetani grijesima da ih nadvladamo; sve dok život traje, neće biti mjesta za zaustavljanje, tačke do koje možemo doći i reći, u potpunosti sam postigao. Posvećenje je rezultat doživotne poslušnosti.“ {The Acts of the Apostles 560.3}
„Ne možemo reći: ‘Ja sam bezgrešan’ dok se ovo grešno tijelo ne promijeni i ne oblikuje kao Njegovo slavno tijelo.“ {The Signes of the Times, March 23, 1888, par. 13}
Ovo su zaista jasni i uravnoteženi stavovi s kojima se možemo potpuno složiti.
Džons i Vagoner su postali sve uticajniji tokom ere nakon 1888. godine, kada su kao opoziciju imali „ljutite svece“[4] legaliste iz užeg vođstva crkve. Ovaj trend neizbježno dominira scenom do otprilike 1905. Oni su dalje razvili poruku pravednosti kako bi odgovorili na pitanja u vezi sa posvećenjem i sudom. I oni su shvatili da je posvećenje samo pod Hristovom pravednošću, kroz prebivanje svetog Duha, a ne obrnuto, kroz Zakon. Na žalost, ubrzo su počeli sa pretjerivanjem. Do 1905., Džons je prihvatio Kezičku svetost[5] u kojoj samo Duh čini osobu savršenom, a ne nečijom strogom poslušnošću Zakonu. Iako je ovaj pristup srodan reformacijskom učenju (podvlačeći vjeru u dobijanju nezasluženog pripisivanja Hristove pravednosti), to je okrenulo crkvu prema novom tipu perfekcionizma. Naglašavano je nečije postizanje savršenstva kroz krštenje Duhom. Ovdje je krštenik sposoban živjeti bezgrešnim životom. Ovo vjerovanje je, međutim, lako skliznulo u panteistički model prebivanja Duha. Elen Vajt se tada odlučno suprotstavila ovoj struji.
Debata o perfekcionizmu je splasnula. Ipak, stav crkve o odnosu između vjere i djela ostao je kontroverzan. Godine 1920. napori tadašnjeg predsjednika Generalne Konferencije A.G. Danielsa da povrati verziju poruke o pravednosti Elen Vajt pomračeni su još jednom teološkom preprekom. M.L. Andreasen, jedan od istaknutih adventističkih učenjaka, učio je da poslednja generacija na zemlji mora postići apsolutno savršenstvo prije Drugog dolaska.
U drugoj polovini 1950-ih, još jedan proglas o apsolutnom savršenstvu potresao je crkvu. Robert Brinsmed, Andreasenov učenik, zaključio je da će vjernici postati savršeni na kraju „istražnog“ ili „pre-adventnog suda“. Ovo se može postići potonjim izlivanjem Duha. Uprkos žaru i iskrenosti koji su proizašli iz ovog proglasa, ni on nije dobio podršku crkvenog vođstva. V.H. Branson, koji je u to vrijeme bio predsjednik GK, optužio je Brinsmeda da je savršenstvo stavio u suviše kasnu fazu u odnosu na presudu prije adventa. Branson je tvrdio da je savršenstvo moguće u svakom trenutku, ne u nekoj dalekoj budućnosti. Ovdje možemo vidjeti ponovno pojavljivanje koncepta perfekcionizma s novom urgencijom. Shodno tome, Brinsmed je pokušao da ponovo kalibrira svoj pogled kako bi ga spojio sa Bransonovim vremenom savršenstva. Ali umjesto da se dubinski bavi perfekcionizmom, Brinsmeda je privuklo pripisivanje i prenošenje Hristove pravednosti – rezultat njegovog proučavanja reformacijske teologije. Brinsmed je tvrdio da Bog može učiniti vjernika pravednim „odmah“. Izašao je s tim da ponovo traži odobrenje, ali bezuspješno. Ovaj put je bio na udaru kritike jer je poricao ideju savršenstva.
Šezdesetih godina GK je imenovala Edvarda Hepenstala, cijenjenog sistematskog teologa, sa njegovim učenikom Dezmondom Fordom, da se suprotstavi Brinsmedovoj tvrdnji. Približili su se Brinsmedovom poricanju savršenstva izlažući šta implicira davanje Hristove pravednosti. Hepenstal i Ford na kraju nisu uspjeli uvjeriti Brinsmeda da preispita svoj stav. U stvari, Brinsmed je postao aktivniji u propovijedanju protiv bilo kakvog ljudskog djela savršenstva zbog ljudske nemoći u pogledu posvećenja, za koje vjeruje da je takođe božanski dar. To znači da samo vjerom u Hrista osoba može biti opravdana i posvećena, dakle spašena.
Teološka fluktuacija bila je očigledna na početku 1970-ih. U Fordovom nastojanju da odbrani poziciju crkve od teoloških udaraca Brinsmeda, otišao je dublje u istraživanje predloga svog izazivača. Ali umjesto da opovrgne ovog izazivača, na kraju je stao na stranu Brinsmeda, posebno u reviziji reformacijske doktrine o pravednosti. Događaji iz 1970-ih iznjedrili su još jedan teološki forum, uglavnom za rješavanje uznemirujućih pitanja, kao i za ispitivanje Fordovog učenja, održan u aprilu 1976. u Kaliforniji. No pitanje savršenstva ostalo je neriješeno, a Ford je isključen iz crkve 1980. zbog negiranja istražnog suda u nebeskoj Svetinji (što je očigledni pokazatelj da je otišao predaleko u „vraćanju“ reformacijskim doktrinama koje odbacuju da ima išta posle krsta vezano za spasenje).
Uzimajući u obzir različite teološke rasprave, čini se da je Adventistička crkva iskusila i rast i nazadovanje od 1888. do 1976. Adventisti su uglavnom vjerovali da možemo biti spašeni kroz našu vjeru u Hrista (Efescima 2:8) i djela izvršena pod vođstvom Duha (Filipljanima 2:13). Ono što nije jasno je kako održati zamršenu ravnotežu između to dvoje u rješavanju brige o perfekcionizmu.
Robert Pirson, predsjednik Generalne konferencije od 1966-1979, kao i Herbert Daglas 1970-ih, zagovarali su teologiju poslednje generacije.
Teološki gledano, napetost između vjere i djela donekle potiče od dvosmislenosti uloge Hristove pravednosti u nečijem osiguranju spasenja. Bez obzira na zdravi balans koji izvjesno mora postojati u shvatanju udijela vjere i djela, čini se da preusmjeravanje na mogućnost sadašnjeg bezgrešnog života rezultira usmjeravanjem pažnje na sebe i gubljenjem Hrista iz vida.
Teologija poslednje generacije
Teologija poslednje generacije ili teologija „eshatološkog savršenstva“ je religijsko uvjerenje u pogledu moralnog savršenstva koje postižu posvećeni ljudi u poslednjoj generaciji prije Drugog Isusovog dolaska. Adventisti sedmog dana smatraju da će postojati ostatak vjernika u poslednje vrijeme koji su vjerni Bogu, što će se manifestovati neposredno prije drugog Hristovog dolaska, kao što sugeriše tekst o 144.000 svetaca opisanih u knjizi Otkrivenja. Adventisti uče da Isus Hrist nije bio samo Zamjena, već i primjer za čovjeka, te da hrišćani, kroz proces posvećenja, pobjeđuju grijeh, i imaju Hristov karakter savršeno reprodukovan u sebi kroz svetog Duha. Ali vjernici „konačne generacije“ smatraju da će Božji narod prestati činiti grešna djela prije završetka probe i prije „vremena velike nevolje“ (Danilo 12:1; Jeremija 30:7; Isaija 26:20) neposredno pred Drugi dolazak Isusa Hrista. Većina takođe vjeruje da je zatvaranje vremena milosti odgođeno ljudskim grijehom i nevjerstvom „laodikejske crkve“ (što se primjenjuje na crkvu ASD), ali se može ubrzati njihovim doslednim životom posvećenosti bez mane. Ovo gledište je podstaknuto eshatološkim prikazom u knjizi Elen Vajt pod nazivom Velika borba, gdje se kaže da kad Hrist završi posredničku službu u nebeskom Svetilištu, Božji narod će morati stajati jedno vrijeme bez Posrednika. {The Great Controversy, 613, 614} Mnogi su ovo vrijeme stajanja bez Hristovog posredovanja povezali sa neophodnošću postizanja savršenstva prije nego Hrist okonča završnu službu u Svetinji nad svetinjama.
Analiza problematike teologije „savršenstva“
Kritičari teologije poslednje generacije ističu sledeće:
- Teologija savršenstva je poruka samo za one koji žele biti visoko samodisciplinovani u mislima i ponašanju. To često rezultira razočaranjem, odustajanjem od svake nade i u pretpostavljanju da će izgubiti spasenje.
- Teologija savršenstva čini ponašanje fokusom nečijeg hrišćanskog života. Radi se o ulaganju maksimalnog napora u smanjenje nečije grešnosti, i stoga je jedan oblik spasenja djelima.
- Teologija savršenstva proizvodi izolaciju, stvarajući odvojenost od onih koji se trude da ne griješe i fokusirana je na cilj savršenog življenja koji teži izolaciji od vanjskog svijeta i hrišćanske braće i sestara koji nemaju takve poglede na „savršenstvo“.
- Teologija savršenstva sugeriše da moramo živjeti životom koji teži da se fokusira na legalizam.
- Teologija savršenstva sugeriše da je moguće biti bez grijeha u ovom životu sa palom prirodom. To na neki način uvodi dualističke poglede o našoj prirodi.
- Teologija savršenstva postavlja fokus na nama umjesto na ispunjavanju Hristovog i Božjeg naloga. U Otkrivenju 14:4-5 spaseni se opisuju kao „oni koji se nisu onečistili sa ženama“ (palim crkvama i sektama), u čijim „ustima se ne nađe prevara“! Oni, dakle, rade ono što je ispravno, ne opterećujući se nagradom ili kaznom. U središtu velike kontroverze između Hrista i Sotone ne nalazi se takmičenje ko je svetiji, već sukob između dva koncepta, istine i zablude! Ni Hristov život nije bio podređen nadmetanju u vrlinama, već ispunjavanju misije od Boga.
Oni koji poučavaju o „bezgrešnom savršenstvu“ imaju tendenciju da pogrešno shvataju i misle o savršenstvu prvenstveno kao izbjegavanju određenih oblika ponašanja ili uspješnom odupiranju iskušenjima da se ne učini pogrešno. Iako savršenstvo svakako uključuje odsustvo grešnog ponašanja, ono nije samo negativno, već ima i pozitivnu stranu koja se sastoji u prisustvu određenih stavova i postupaka. Primjer dat u životu samoga Hrista, krajnja je manifestacija svetog karaktera.
Kako, dakle, doći do uravnoteženih zdravih stavova?
Prvo, paralelno čišćenju nebeske svetinje u antitipskom Danu pomirenja, Božji narod na zemlji mora očistiti svoj hram duše dok Hrist čisti svetinju na Nebu. To podrazumijeva da svi naši grijesi moraju biti pokajani kako bi mogli biti tretirani. „Hrist čeka sa čežnjom da se manifestuje u svojoj crkvi. Kada Hristov karakter bude savršeno reprodukovan u Njegovom narodu, tada će On doći polažući pravo na njih kao svojinu.“ {Christ’s Object Lessons, p. 69.} Ovo jeste tačno, ali može postati veliki problem ako Hrista posmatramo kroz naočari trinitizma kao „bogočovjeka“ na zemlji. Ako Hrista vidimo na biblijski način, nećemo u svojoj prirodi polagati pravo na ono što je nemoguće postići. Pred hrišćanina je postavljen uzvišen ideal da „dostignemo mjeru rasta punoće Hristove“ (Efescima 4:13), i to podrazumijeva najprije čvrsto stajanje u zajedništvu, vjeri i (objektivnoj) istini (vidi stihove 14. i 15.), a ne lični „perfekcionizam“. „Ako neko u riječima ne griješi, on je savršen čovjek, sposoban da zauzda i cijelo tijelo.“ (Jakov 3:2)
Drugo, dobar dio neadekvatnog razumijevanja predmeta „savršenstva“ potiče iz nedorečene i sektaški shvaćene teologije o 144.000 iz Otkrivenja koji se uglavnom poistovjećuju sa poslednjom generacijom (mnogi čak tvrde da je 144.000 doslovan broj). Ispravno razumijevanje 144.000 uveliko nas oslobađa fanatičnih ideja o savršenstvu poslednje generacije.[6]
Treće, prenaglašena dimenzija hrišćanskog posvećenja pod Novim savezom uzrokovana je dijelom pogrešnim razumijevanjem Božjih obećanja da će načiniti novi savez i upisati svoj Zakon u srcima Njegovog naroda (Jevrejima 8:8-12; ref. Jeremija 31:31-34). Ako propustimo da zapazimo da je ovo proces koji na kraju završava realnim otkupljenjem spasenih (vidi: Jevrejima 11:39-40), uključujući preobražaj tijela i život bez prisustva grijeha i zla, dodaćemo perspektivi „savršenstva ovdje i sada“ još jedan „ugaoni kamen“ fanatizma.
Četvrto, skrivena premisa insistiranja na „savršenstvu“ je pronalaženje modela sigurnosti spasenja. Ako bismo sebe mogli vidjeti (ili čak zamišljati) kao „savršene“, to bi značilo da smo sasvim slobodni od svake sumnje u svoje spasenje. Međutim, kad čitate završna poglavlja Velike borbe zapazićete da Božji narod u „vrijeme Jakovljeve muke“ muče nedoumice da li su pokajali svaki grijeh, što ne bi bio slučaj da vjeruju kako su dostigli „savršenstvo“.
Kad se nađu u ćorsokaku sa problematikom posvećenja, hrišćani obično idu u krajnosti liberalnog jevanđelja, redefinisanja grijeha i pretjerivanja o opravdanju vjerom, ili u suprotnom smjeru, ka fanatičnim i realno neodrživim projekcijama „savršenstva“ u držanju Zakona.
Dodatni razlozi zašto teorija savršenstva nije održiva
Prema Hristovim riječima, neki ljudi se spasavaju „u pet do dvanaest“ (vidi: Matej 20:1–16).[7] Konkretan primjer spasavanja u poslednjem trenutku nalazimo u slučaju razbojnika koji je bio razapet do Hrista. Njemu je obećan „raj Božji“ (Luka 23:40-43) iako očigledno nije imao vremena za razvoj hrišćanskog „savršenstva“.
Ali šta je sa „poslednjom generacijom“ onih koji će živi dočekati Hristov drugi dolazak? Šta mislite da je glavna svrha izlivanja „pozne kiše“ ili posebne sile Duha svetoga na nosioce Božje poruke poslednih dana? Njihovo savršenstvo ili davanje sile za iznošenje istine? Naravno ovo drugo, baš kao što je bilo i izlivanje „rane kiše“ od Pedesetnice u vrijeme apostola. (Zapazite da rana kiša nije učinila apostole nepogrešivima!) To znači da je glavni Božji cilj obraćenje što je moguće više ljudi prije isteka vremena milosti. Dakle, postavlja se pitanje da li će ti obraćenici biti „druga liga“ u odnosu na stare nosioce istine? Naravno da ne, jer u Hristovoj priči iz Mateja 20. glava istu „platu“ primaju oni koji su od jutra radili u „vinogradu“ kao oni koji su se priključili u kasnim popodnevnim satima! Zašto su onda bitni zreli nosioci istine? Jer Bog može najbolje da ih upotrijebi kao oruđa za nošenje Njegovih završnih poruka svijetu za poslednje dane, zato što te poruke ne smiju biti iskompromitovane i kontaminirane lažnim učenjima (niti, pak, tvrdnjom da doktrine nisu bitne)!
Zaključak
Savršenstvo, dakle, nije krajnje ni u jednom trenutku u hrišćanskom iskustvu, ali ono postoji, kao stanje zrelosti koje odgovara našem napretku (vidi: Marko 4:26-29)! I nakon konačnog iskupljenja, spaseni će dalje napredovati i razvijati svoj karakter i potencijale ličnosti. „Savršenstvo“ će ostati relativno sve dok smo ljudi, i to kroz buduću vječnost. Konačno savršenstvo, potpunost savršenstva, apsolutno savršenstvo, jedino posjeduje Bog.
To vrijedi za Božju fizičku tvorevinu kojom smo okruženi u našem svijetu pokvarenom grijehom, kao i za Njegovo moralno savršenstvo u našoj ljudskoj prirodi. Stvari u prirodi daju sve od sebe da predstavljaju Božje savršenstvo, ali kvarenje grijeha otežava prirodnim stvarima da savršeno otkriju Božje savršenstvo. Zbog toga je potreban Spasitelj, da kroz Njegovu žrtvu i djelo pomirenja najprije nama povrati izgubljenu Božju slavu, a zatim posledično i kompletnoj tvorevini. Dotle, mi imamo naše ljudsko moralno „savršenstvo“ u tijelu s mozgom s ozbiljnim ograničenjima i navikama razmišljanja sputanim dugim godinama pogrešnog mišljenja i djelovanja.
Termin „savršenstvo“ primijenjen na čovjekov sadašnji moralni život bio je predmet mnogih sporova. Prikladnost upotrebe te riječi u bilo kojem smislu stvarnog opisa je osporavana. Ali doslednost Svetom Pismu zahtijeva od nas da vjerujemo da u nekom važnom smislu hrišćani mogu biti savršeni čak i u ovom životu, iako još uvijek moraju čekati savršenstvo u doslovnom smislu u životu koji dolazi. Ovaj važan smisao u kojem Biblija predstavlja čovjekovu sadašnjost savršenstva odnosi se na položaj vjernika u jedinstvu s Hristom kroz primanje Duha (2. Korinćanima 6:3, 4; Galatima 3:27; Kološanima 2:10-12; 1. Korinćanima 12:13). Postavljen „u Hrista“ hrišćanin dobija savršenu poziciju jer ga Otac vidi u savršenstvu Sina. Ali što se njegovog stvarnog iskustva tiče, međutim, hrišćanin spoznaje svoj savršeni položaj samo u onoj mjeri u kojoj vjeruje (računa na) ono što je u Hristu, ne sam po sebi.
Moramo da naučimo i da gledamo na sebe kao udove kolektivnog tijela gdje je glava sam Hrist. To istovremeno znači da svaki ud ima svoj domen „savršenstva“ i da svi zajedno čine tijelo koje može naslijediti spasenje. Insistiranje na ličnom „savršenstvu“ upravo nas odvaja od te kolektivne zajednice, opterećuje nas strahovima i stvara fanatični umni sklop.
Pavle, koji je prepoznao da su on i neki hrišćani već savršeni tj. zreli (1. Korinćanima 2:6; Filipljanima 3:15), gotovo u istom dahu izjavljuje da nisu dostigli savršenstvo, već da treba da nastave (Filipljanima 3:12). Tako „savršen“ čovjek može postati savršen. Može težiti boljem savršenstvu (većem stepenu zrelosti). Ali u svim slučajevima, bez razlike, pobjeda je obećana samo onima koji istraju do kraja. Pobjednici će primiti Božji pečat.
U zaključku, oni koji upražnjavaju biblijsku vjeru, čuvaće se od svake krajnosti. Oni neće: 1) tvrditi da su bezgrešni ili savršeni; 2) vjerovati u svoje prirodne naklonosti i želje; 3) promovisati teologiju „samo vjeruj“ kao uslov spasenja. Ali hoće isticati da svakodnevna poslušnost Božjem zakonu, kao odgovor vjere u Božju blagodat i pripravu, gradi karakter koji nam osigurava vječni život u kraljevstvu Božjem (Otkrivenje 12:17; 14:5, 12).
Dok se s jedne strane moramo čuvati od pogrešnih vjerovanja koja mogu podstaći fanatizam u pogledu sticanja hrišćanskog savršenstva, s druge strane ne smijemo umanjivati Božje uslove primanja dara spasenja niti se, pak, odreći druge faze iskupljenja koja se postiže Hristovom službom u nebeskoj Svetinji, vraćajući se tako pogrešnom gledištu ranijih reformatora da je sve završeno na krstu. Napokon, prisjetimo se definicija s početka – ako ne ispunjavamo svrhu života koju je Tvorac odredio, „savršenstvo“ neće raditi.
Savršenstvo u Hristu kao jedina mogućnost za naše spasenje
Kako u kontekstu svega rečenog da shvatimo objavu da ništa nesveto neće ući u Božji grad (Otkrivenje 21:27)? Zapazite da u istom stihu stoji da će ući samo oni koji su „zapisani u Jagnjetovoj knjizi života“. Kako to?
Uslov vječnog života je sada upravo ono što je uvijek bio – upravo ono što je bilo u raju prije pada naših praroditelja – poslušnost Božjem zakonut. Ako bi se vječni život odobrio pod bilo kojim uslovom osim ovoga, onda bi sigurnost cijelog univerzuma bila ugrožena.
Zbog Adamovog grijeha naša priroda je pala i mi ne možemo sebe učiniti pravednima. Pošto smo grešni, nesveti, ne možemo savršeno da poštujemo Božji zakon. Mi nemamo vlastitu pravednost kojom bismo mogli odgovoriti zahtjevima Božjeg zakona. Ali Hrist je omogućio izlaz iz ove nemoguće situacije. Živio je na zemlji usred probi i iskušenja s kakvima se mi moramo suočiti. Živio je bezgrešnim životom. On je umro kao naš Posrednik, a sada nudi da uzme naše grijehe i da nam dâ svoju pravednost. Ako Mu se predate i prihvatite Ga kao svog Spasitelja, tada, koliko god vaš život bio grešan, zbog Njega se smatrate pravednima. Hristov karakter stoji umjesto vašeg karaktera, i vi ste prihvaćeni pred Bogom kao da niste zgriješili.
Više od toga, Hrist mijenja srce. On nastava u vašem srcu vjerom. Ovu vezu sa Hristom treba da održavate vjerom i neprekidnim predanjem svoje volje Njemu; i sve dok to radite, On će raditi u vama da hoćete i činite kako je Njemu ugodno. Dakle, možete reći: ‘Jer život koji sada živim u tijelu, živim vjerom Sina Božjeg, koji me je volio i predao sebe za mene.’ Galatima 2:20. Zato je Isus rekao svojim učenicima: ‘Nećete, naime, govoriti vi, nego će u vama govoriti Duh vašega Oca.’ Matej 10:20. Tada ćete sa Hristom koji radi u vama manifestovati isti duh i činiti ista dobra djela – djela pravednosti, poslušnosti.
Dakle, nemamo se čime pohvaliti. Nemamo osnova za samouzvišenje. Naša jedina osnova nade je u Hristovoj pravednosti koja nam je pripisana, i u onoj koju tvori Njegov Duh koji djeluje u nama i kroz nas.
Zaključićemo izjavom apostola Pavla: „Budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svog Sina u obličju grešnog tijela, za grijeh osudio grijeh u tijelu, da bi se pravedni zahtjevi Zakona ispunili na nama koji ne hodimo po tijelu, nego po Duhu.“ (Rimljanima 8:3,4)
________________________
[1] Hrišćansko učenje o spasenju ljudi od grijeha.
[2] Melvin Dieter, The Holiness Revival of the 19th Century (Lanham: Scarecrow Press, 1996), 18–20.
[3] Vesli je napisao knjigu A Plain Account of Christian Perfection, objavljenu 1780-ih.
[4] Kao hrišćani, vjerovatno ste imali prilike doći u kontakt sa „svecima“ koji zapravo djeluju vrlo ljutito i često su puni nekog bijesa i nepravde. Ova kategorija ljudi je slična farisejima iz opisa datih u jevanđeljima.
[5] Pokret višeg života, takođe poznat kao Kesvički pokret, je protestantska teološka tradicija unutar evanđeoskog hrišćanstva koja zastupa različito učenje o doktrini cjelokupnog posvećenja. Njegovo ime potiče od Higher Christian Life, knjige Vilijama Bordmana objavljene 1858., kao i od grada u kojem je pokret prvi put promovisan – Kezičke konvencije u Keziku (Keswick), Engleska.
[6] Vidi: Zašto 144.000 iz Otkrivenja ne može biti doslovan broj, Četiri anđela i pečaćenje 144.000, i 144.000 zapečaćenih na spasenje.
[7] Za detaljni uvid, pogledati članak Stariji brat i ogorčeni radnici: Je li Bog nepravedan prema nama?
