Ideja o postizanju hrišćanskog savršenstva ima svoj korijen u uvjerenju o spasenju, a takođe je usko povezana i sa pogledima na poslednju generaciju onih koji će živi dočekati Hristov drugi dolazak.
Teologija poslednje generacije, kako je neki tumače, pretpostavlja da će poslednja generacija vjernika postići stanje moralnog savršenstva prije Hristovog drugog dolaska, što je stav na koji su uticali spisi Elen G. Vajt. Ova teologija sugeriše da je Hristov povratak uslovljen savršenstvom ove generacije, koncept koji je izazvao debatu i kontroverze unutar adventističkih krugova. Iako je Elen Vajt naglasila važnost hrišćana koji teže savršenstvu i odražavaju Hristov karakter, neki naučnici tvrde da Teologija poslednje generacije pogrešno tumači njene spise stavljajući pretjerani naglasak na ljudski napor i povezujući ga direktno s Hristovim povratkom.
„Perfekcionizam“ pretpostavlja mogućnost da hrišćanin može postići i održati bezgrešno stanje u ovom životu. Ovo ograničava savršenstvo samo na moralne i duhovne dimenzije.
Shvatanje pojma „savršenstva“
Prije nego uđemo dublje u ovu materiju, moramo da znamo šta podrazumijevamo pod „savršenstvom“. Isus je rekao:
„Zato budite savršeni [zreli] kao što je vaš nebeski Otac savršen.“ (Matej 5:48)
Ovdje nas sam Isus poziva na savršenstvo. „Savršeni“ u ovom slučaju znači duhovno zreli, imajući u vidu kontekst ove izjave.
Dakle, čovjek je pozvan da bude „savršen“ u svojoj sferi, ljudskoj sferi. U mjeri u kojoj smo u mogućnosti, mi treba da pokažemo istinu, ljubav i vrsnoću božanskog karaktera.
Bog je svet u svojoj sferi. Čovjek je svet u svojoj sferi. I anđeli imaju svoju sferu. Ovo anđeosko savršenstvo nije uspjelo na Nebu. Ljudsko savršenstvo nije uspjelo u Edenu. Savršenstvo koje su anđeli imali prije nego što je Lucifer pao, bilo je relativno savršenstvo. To nije bilo apsolutno savršenstvo. Savršenstvo koje je Adam imao prije nego što je pao bilo je ljudsko savršenstvo, relativno savršenstvo. To nije bilo konačno, savršeno savršenstvo u apsolutnom smislu. Taj tip savršenstva posjeduje Bog i uvijek će ga posjedovati samo Bog. Božje savršenstvo karaktera se ne poboljšava. Uvijek je bilo savršeno – apsolutno savršeno. Ovo je Njegova sfera, božanska sfera, savršena sfera. Čovjekovo savršenstvo karaktera uvijek je bilo i uvijek će biti u odnosu na Božje – stvorenja prema Stvoritelju. I to bez obzira na konačno istrebljenje grijeha iz svemira. Čovjekovo savršenstvo je ograničeno. Ali čovjek može rasti. Čovjekovo savršenstvo raste jer je relativno. On je sposoban da se poboljša. Čovjek u svojoj ljudskoj prirodi, ili u svojoj sferi, napreduje iz jedne faze, ili ranga, ili nivoa, ili klase, ili stepena savršenstva, u drugu.
Iskustvo posvećenja počinje u trenutku obraćenja Bogu, i to se nastavlja tokom našeg života. Od obraćenja nadalje, postoji rast od jednog stanja savršenstva (tačnije zrelosti) do drugog.
Dakle, bitno je da razumijemo da pojam „savršenstva“ u ljudskom domenu ne podrazumijeva „perfekciju“ čak ni u stanju u kojem je bio Adam prije Pada, a kamoli u stanju u kojem je ljudski rod danas. Savršenstvo anđela i savršenstvo Adama i Eve zavisili su od lojalnosti Božjem poretku života i povezanosti sa Bogom. Stoga se može reći da je Lucifer prvi zloupotrijebio svoje „savršenstvo“ (Ezekiel 28:15), došavši do pretpostavke da mu Bog i Njegov Zakon nisu više potrebni. To implicira i ideju o samoodrživosti. Imajte ovo na umu za naše dalje proučavanje.
Istorijat teologije o savršenstvu u kasnijoj Reformaciji i među adventistima
Sredinom 19. vijeka, Čarls Fini (Charles Finney), evanđeoski propovjednik koji je uticao na neke od adventističkih pionira, promovisao je soteriologiju[1] koja je snažno naglašavala savršenstvo putem djela. Ova djela, naglasio je Fini, uključuju poštovanje Zakona i slijeđenje primjera Isusa Hrista.[2] Sama Elen Vajt je došla iz Metodističke crkve i nosila određeno nasleđe učenja o perfekcionizmu od Džona Veslija.[3] Vesli je imao prilično uravnotežene stavove o ovom predmetu, premda je tvrdio da bismo u ovom životu mogli znati da li smo postigli savršenstvo. Elen Vajt, uobičajeno za nju, ima oprečne stavove, o ovom predmetu, zavisno od toga pod kakvim i čijim uticajem je bila kad je pisala ili od koga je prepisala gradivo.
Naravno, revni branioci lika i djela Elen Vajt uvijek će naći neki citat kojim će dokazivati da ona zapravo nije podučavala neophodnosti savršenstva poslednje generacije. Evo jednog takvog citata:
„Ne možemo reći: ‘Ja sam bezgrešan’ dok se ovo grešno tijelo ne promijeni i ne oblikuje kao Njegovo slavno tijelo.“[4]
Međutim, Elen Vajt uči, bez ikakvih nejasnoća, da moramo postići savršen karakter PRIJE nego što se Hrist vrati i da on tada neće ukloniti nikakve mane ili grijeh od nas jer ćemo već dostići savršenstvo, već će nam umjesto toga dati samo „završni dodir besmrtnosti“ prije nego što zakoračimo u nebo.[5] I uz Hristovu pomoć, kroz mnogo vlastitog truda i truda, možemo riješiti SVE svoje mane karaktera i postati savršeni u ovom životu baš kao što je Hrist bio savršen!
Ovo su njene vlastite riječi o toj temi:
„Kao što je Sin Čovječji bio savršen u svom životu, tako i Njegovi sledbenici trebaju biti savršeni u svom životu. Uravnotežen karakter formira se pojedinačnim dobro izvedenim djelima. Jedan nedostatak, koji se njeguje umjesto da se prevlada, čini čovjeka nesavršenim i zatvara pred njim vrata Svetog Grada… U svoj otkupljenoj vojsci neće se vidjeti nijedan nedostatak…“[6]
„Možemo pobijediti. Da; potpuno, u cjelosti. Isus je umro da nam pruži put bijega, da bismo mogli pobijediti svaku zlu narav, svaki grijeh, svako iskušenje…“[7]
„On [Hrist] nije čak ni mišlju podlegao iskušenju. Tako može biti i s nama.“[8]
„Da bismo pustili Isusa u naša srca, moramo prestati griješiti.“[9]
„Biti iskupljen znači prestati griješiti.“[10]
„…obraćenje nije završeno dok ne postigne savršenstvo hrišćanskog karaktera.“[11]
„Ljudska bića mogu u ovom životu postići savršenstvo karaktera.“[12]
„Savršenstvo karaktera je dostižno za svakoga ko mu teži.“[13]
„A kad rod prispije, odmah baca srp, jer je došla žetva. Hrist s čežnjom čeka da se objavi u svojoj crkvi. Kada se Hristov karakter savršeno reprodukuje u Njegovom narodu, tada će doći da ih zatraži kao svoje.“[14]
Govoreći o vremenu velike nevolje, kad Hrist napusti posredničku službu u nebeskoj svetinji, a Božji narod bude živio bez Posrednika, Elen izjavljuje:
„Samo oni koji imaju čiste ruke i čista srca opstaće u tom iskušenju… Sada je vrijeme, dok četiri anđela drže četiri vjetra, da osiguramo naš poziv i izbor.“[15]
„Kada On dođe, neće nas očistiti od naših grijeha, ukloniti s nas mane u našem karakteru ili nas izliječiti od slabosti našeg temperamenta i naravi. Ako se uopšte učini za nas, sav ovaj posao će biti završen prije tog vremena. Kada Gospod dođe, oni koji su sveti ostaće i dalje sveti. Oni koji su sačuvali svoja tijela i duh u svetosti, u posvećenju i časti, tada će primiti završni dodir besmrtnosti. Ali oni koji su nepravedni, neposvećeni i prljavi ostaće takvi zauvijek. Tada se za njih neće obaviti nikakav posao da se uklone njihovi nedostaci i da im se daju sveti karakteri. Pročišćivač tada ne sjedi da nastavi svoj proces pročišćavanja i ukloni njihove grijehe i njihovu pokvarenost. Sve se to treba učiniti u ovim satima probe. Sada se ovaj posao treba obaviti za nas…
Ali kada se uhvatimo za Božju istinu, njen uticaj utiče na nas. Ona nas uzdiže i uklanja od nas svaku nesavršenost i grijeh, bilo koje prirode. Tako smo spremni da vidimo Kralja u Njegovoj ljepoti i konačno da se ujedinimo sa čistotom i nebeskim anđelima u kraljevstvu slave.“[16]
„Sama slika Božja treba da se reprodukuje u ljudskom biću. Božja čast, čast Hristova, uključena je u usavršavanje karaktera Njegovog naroda.“[17]
„Pavle opisuje djelo Božjih ambasadora kao ono kroz koje će svaki čovjek biti predstavljen savršenim u Hristu Isusu. Oni koji prihvate istinu nebeskog porijekla trebaju biti pročišćeni, oplemenjeni, posvećeni kroz nju. Biće potrebno mnogo mukotrpnog truda da se dostigne Božji standard istinske muževnosti…
Savršenstvo karaktera je cjeloživotni posao, nedostižan onima koji nisu spremni da mu teže na Božji način, sporim i mukotrpnim koracima.“[18]
„Niko ne mora propustiti da u svojoj sferi dostigne savršenstvo hrišćanskog karaktera. Hristovom žrtvom osigurano je da vjernik primi sve što se odnosi na život i pobožnost. Bog nas poziva da dostignemo standard savršenstva i stavlja pred nas primjer Hristovog karaktera. U svojoj ljudskosti, usavršenoj životom stalnog otpora zlu, Spasitelj je pokazao da kroz saradnju s Božanstvom ljudska bića mogu u ovom životu postići savršenstvo karaktera. Ovo je Božje uvjeravanje nama da i mi možemo postići potpunu pobjedu.“[19]
„Još nismo savršeni; ali naša je privilegija da se oslobodimo zapetljanosti sebe i grijeha i napredujemo ka savršenstvu. Velike mogućnosti, visoka i sveta dostignuća, dostupna su svima.“[20]
„Uravnotežen karakter formiraju pojedinačna, dobro izvršena djela. Jedan nedostatak, koji se njeguje umjesto da se prevaziđe, čini čovjeka nesavršenim i zatvara pred njim vrata Svetog Grada. Onaj koji uđe u nebo mora imati karakter bez mrlje, bore ili bilo čega sličnog. Ništa što oskvrnjuje nikada ne može tamo ući. U svoj otkupljenoj vojsci neće se vidjeti nijedan nedostatak.“[21]
„Dragocjeni sati probnog vremena dati su vam da biste mogli ukloniti svaku manu iz svog karaktera, i to biste trebali nastojati učiniti, ne samo da biste mogli dobiti budući život, već i da biste mogli biti korisni u ovom životu.“[22]
Naša grešna ljudska priroda i prošli grijesi uvijek će nas činiti nesavršenima. Ako je Elenino učenje o perfekcionizmu tačno, naše nesavršeno, neispravno, grešno ljudsko stanje zatvorilo bi vrata Svetog grada svakom ljudskom biću koje je postojalo.
Sve u svemu, u spisima Vajtove, mogu se pronaći citati koji snažno naglašavaju perfekcionizam (bezgrešnost) kao i neki koji ga opovrgavaju, ostavljajući u haosu poklonike „duha proroštva“.
Džons i Vagoner su postajali sve uticajniji tokom ere nakon 1888. godine, kada su kao opoziciju imali „ljutite svece“[23] legaliste iz užeg vođstva crkve. Sama Elen Vajt, crkvena proročica, tada je napravila preokret i stala uz ove mlade propovjednike, dok se „stara garda“ osjećala izdanom. Ovaj trend neizbježno dominira scenom do otprilike 1905. Oni su dalje razvili poruku pravednosti kako bi odgovorili na pitanja u vezi sa posvećenjem i sudom. I oni su shvatili da je posvećenje samo pod Hristovom pravednošću, kroz prebivanje svetog Duha, a ne obrnuto, kroz Zakon. Na žalost, ubrzo su počeli sa pretjerivanjem. Do 1905., Džons je prihvatio Kezičku svetost[24] u kojoj samo Duh čini osobu savršenom, a ne nečijom strogom poslušnošću Zakonu. Iako je ovaj pristup srodan reformacijskom učenju (podvlačeći vjeru u dobijanju nezasluženog pripisivanja Hristove pravednosti), to je okrenulo crkvu prema novom tipu perfekcionizma. Naglašavano je nečije postizanje savršenstva kroz krštenje Duhom. Ovdje je krštenik sposoban živjeti bezgrešnim životom.
U drugoj polovini 1950-ih, još jedan proglas o apsolutnom savršenstvu potresao je Adventističku crkvu. Robert Brinsmed, Andreasenov učenik, zaključio je da će vjernici postati savršeni na kraju „istražnog“ ili „pre-adventnog suda“. Ovo se može postići potonjim izlivanjem Duha. Branson je tvrdio da je savršenstvo moguće u svakom trenutku, ne u nekoj dalekoj budućnosti. Ovdje možemo vidjeti ponovno pojavljivanje koncepta perfekcionizma s novom urgencijom. Shodno tome, Brinsmed je pokušao da ponovo kalibrira svoj pogled kako bi ga spojio sa Bransonovim vremenom savršenstva. Ali umjesto da se dubinski bavi perfekcionizmom, Brinsmeda je privuklo pripisivanje i prenošenje Hristove pravednosti – rezultat njegovog proučavanja reformacijske teologije. Brinsmed je tvrdio da Bog može učiniti vjernika pravednim „odmah“.
Šezdesetih godina Generalna Konferencija je imenovala Edvarda Hepenstala, cijenjenog sistematskog teologa, sa njegovim učenikom Dezmondom Fordom, da se suprotstavi Brinsmedovoj tvrdnji. Približili su se Brinsmedovom poricanju savršenstva izlažući šta implicira davanje Hristove pravednosti. Hepenstal i Ford na kraju nisu uspjeli uvjeriti Brinsmeda da preispita svoj stav. U stvari, Brinsmed je postao aktivniji u propovijedanju protiv bilo kakvog ljudskog djela savršenstva zbog ljudske nemoći u pogledu posvećenja, za koje vjeruje da je takođe božanski dar. To znači da samo vjerom u Hrista osoba može biti opravdana i posvećena, dakle spašena.
Teološka fluktuacija bila je očigledna na početku 1970-ih. U Fordovom nastojanju da odbrani poziciju crkve od teoloških udaraca Brinsmeda, otišao je dublje u istraživanje predloga svog izazivača. Ali umjesto da opovrgne ovog izazivača, na kraju je stao na stranu Brinsmeda, posebno u reviziji reformacijske doktrine o pravednosti. Događaji iz 1970-ih iznjedrili su još jedan teološki forum, uglavnom za rješavanje uznemirujućih pitanja, kao i za ispitivanje Fordovog učenja, održan u aprilu 1976. u Kaliforniji. No pitanje savršenstva ostalo je neriješeno, a Ford je isključen iz crkve 1980. zbog negiranja istražnog suda u nebeskoj Svetinji (što je očigledni pokazatelj da je otišao predaleko u „vraćanju“ reformacijskim doktrinama koje odbacuju da ima išta posle krsta vezano za spasenje).
Robert Pirson, predsjednik Generalne konferencije od 1966-1979, kao i Herbert Daglas 1970-ih, zagovarali su teologiju poslednje generacije.
Teološki gledano, napetost između vjere i djela donekle potiče od dvosmislenosti uloge Hristove pravednosti u nečijem osiguranju spasenja. Bez obzira na zdravi balans koji izvjesno mora postojati u shvatanju udijela vjere i djela, čini se da preusmjeravanje na mogućnost sadašnjeg bezgrešnog života rezultira usmjeravanjem pažnje na sebe i gubljenjem Hrista iz vida.
Teologija poslednje generacije
Teologija poslednje generacije ili teologija „eshatološkog savršenstva“ je religijsko uvjerenje u pogledu moralnog savršenstva koje postižu posvećeni ljudi u poslednjoj generaciji prije Drugog Isusovog dolaska. Vjernici „konačne generacije“ smatraju da će Božji narod prestati činiti grešna djela prije završetka probe i prije „vremena velike nevolje“ (Danilo 12:1; Jeremija 30:7; Isaija 26:20) neposredno pred Drugi dolazak Isusa Hrista. Većina takođe vjeruje da je zatvaranje vremena milosti odgođeno ljudskim grijehom i nevjerstvom „laodikejske crkve“ (što se primjenjuje na crkvu ASD), ali se može ubrzati njihovim doslednim životom posvećenosti bez mane. Ovo gledište je podstaknuto eshatološkim prikazom u knjizi Elen Vajt pod nazivom Velika borba, gdje se kaže da kad Hrist završi posredničku službu u nebeskom Svetilištu, Božji narod će morati stajati jedno vrijeme bez Posrednika.[25] Mnogi su ovo vrijeme stajanja bez Hristovog posredovanja povezali sa neophodnošću postizanja savršenstva prije nego Hrist okonča završnu službu u Svetinji nad svetinjama.
Perfekcionizam pada na biblijskom testu
Iako ideja o postizanju hrišćanskog savršenstva može zvučati uzvišeno i plemenito, zapravo je nemoguća misija. Ne možemo doći do tačke u ovom životu gdje smo bez grijeha i spremni zakoračiti u raj, i sve što nam treba je da nam Bog da besmrtnost. Tačka u kojoj će se to dogoditi, odnosno, da se promijenimo u Hristovu sliku, postanemo savršeni i oslobođeni grešne prirode, je Hristov povratak. Sve dotle, mi smo grešnici „lišeni Božje slave“ (Rimljanima 3:2-3).
Rimljanima 7. glava govori o borbi obraćenog hrišćanina sa grijehom. Obraćen je naš um, ali tijelo je i dalje grešno. I ostaće takvo do drugog Hristovog dolaska.
„Jer dobro koje želim da činim, ne činim, nego zlo koje ne želim da činim, to činim. A ako činim ono što ne želim, onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim, dakle, ovaj zakon u sebi: kad želim da činim dobro, u meni je zlo. Po svom unutrašnjem čovjeku zaista uživam u Božjem zakonu, ali u svojim udovima vidim drugi zakon koji ratuje protiv zakona mog uma i zarobljava me zakonom grijeha koji je u mojim udovima.“ (Rimljanima 7:19-23)
„Ako kažemo da nemamo grijeha, sami sebe zavaravamo i istina nije u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravednosti.“ (1. Jovanova 1:8-9)
„Svi smo mi postali kao nečisti, i sva je naša pravda kao prljava haljina; svi kao lišće uvenusmo, i naše izopačenosti odniješe nas kao vjetar.“ (Isaija 64:6)
„Gospod s neba gleda sinove ljudske, da vidi ima li koga da je razuman, traži li ko Gospoda. Svi su zastranili, svi su se pokvarili, nema nikog ko dobro čini, nema nijednog.“ (Psalam 14:2-3)
„Ne kao da sam već postigao ili se već usavršio, već stremim ne bih li se kako domogao, kao što se mene domogao Hrist Isus. Braćo, ja ne smatram da sam to već osvojio. Ali jedno činim: zaboravljam ono što je iza mene i trudim se da dosegnem ono što je ispred mene, trčim ka cilju, ka nagradi visokog poziva Božjeg u Hristu Isusu.“ (Filipljanima 3:12-14)
„Tako je i uskrsenje mrtvih. Sije se u raspadljivosti, a uskrsava u neraspadljivosti. Sije se u sramoti, a uskrsava u slavi. Sije se u slabosti, a uskrsava u sili. Sije se tjelesno tijelo, a uskrsava duhovno tijelo. Postoji zemaljsko tijelo, a postoji i duhovno tijelo.“ (1. Korinćanima 15:42-44)
Ovi stihovi nam pokazuju da se mijenjamo kada se Hrist pojavi, i da se uskrsnuće iz mrtvih i postizanje savršenstva događaju istovremeno. I idemo u grob u sramoti i slabosti, a uskrsavamo u slavi.
Iako je naš cilj biti slični Hristu, jedini način da budemo dostojni neba jeste da prihvatimo Hristov savršeni život da pokrije naše živote i da Njegova pravednost i svetost stanu umjesto naših. To se ne postiže „uklanjanjem svake mane iz našeg karaktera“ kroz „spore i mukotrpne korake“.
Analiza problematike teologije „savršenstva“
Kritičari teologije poslednje generacije ističu sledeće:
- Teologija savršenstva je poruka samo za one koji žele biti visoko samodisciplinovani u mislima i ponašanju. To često rezultira razočaranjem, odustajanjem od svake nade i u pretpostavljanju da će izgubiti spasenje.
- Teologija savršenstva čini ponašanje fokusom nečijeg hrišćanskog života. Radi se o ulaganju maksimalnog napora u smanjenje nečije grešnosti, i stoga je jedan oblik spasenja djelima.
- Teologija savršenstva proizvodi izolaciju, stvarajući odvojenost od onih koji se trude da ne griješe i fokusirana je na cilj savršenog življenja koji teži izolaciji od vanjskog svijeta i hrišćanske braće i sestara koji nemaju takve poglede na „savršenstvo“.
- Teologija savršenstva sugeriše da moramo živjeti životom koji teži da se fokusira na legalizam.
- Teologija savršenstva sugeriše da je moguće biti bez grijeha u ovom životu sa palom prirodom. To na neki način uvodi dualističke poglede o našoj prirodi.
- Teologija savršenstva postavlja fokus na nama umjesto na ispunjavanju Hristovog i Božjeg naloga. U Otkrivenju 14:4-5 spaseni se opisuju kao „oni koji se nisu onečistili sa ženama“ (palim crkvama i sektama), u čijim „ustima se ne nađe prevara“! Oni, dakle, rade ono što je ispravno, ne opterećujući se nagradom ili kaznom. U središtu velikog sukoba između Boga i Sotone ne nalazi se takmičenje ko je svetiji, već sukob između dva koncepta, istine i zablude! Ni Hristov život nije bio podređen nadmetanju u vrlinama, već ispunjavanju misije od Boga.
Oni koji poučavaju o „bezgrešnom savršenstvu“ imaju tendenciju da pogrešno shvataju i misle o savršenstvu prvenstveno kao izbjegavanju određenih oblika ponašanja ili uspješnom odupiranju iskušenjima da se ne učini pogrešno. Iako savršenstvo svakako uključuje odsustvo grešnog ponašanja, ono nije samo negativno, već ima i pozitivnu stranu koja se sastoji u prisustvu određenih stavova i postupaka. Primjer dat u životu samoga Hrista, krajnja je manifestacija svetog karaktera.
Kako, dakle, doći do uravnoteženih zdravih stavova?
Prvo, paralelno čišćenju nebeske svetinje u antitipskom Danu pomirenja, Božji narod na zemlji mora čistiti svoj hram duše dok Hrist čisti svetinju na Nebu. To podrazumijeva da svi naši grijesi moraju biti pokajani kako bi mogli biti tretirani. Ako Hrista vidimo na biblijski način, nećemo u svojoj prirodi polagati pravo na ono što je nemoguće postići. Pred hrišćanina je postavljen uzvišen ideal da „dostignemo mjeru rasta punoće Hristove“ (Efescima 4:13), i to podrazumijeva najprije čvrsto stajanje u zajedništvu, vjeri i (objektivnoj) istini (vidi stihove 14. i 15.), a ne lični „perfekcionizam“. „Ako neko u riječima ne griješi, on je savršen čovjek, sposoban da zauzda i cijelo tijelo.“ (Jakov 3:2)
Drugo, dobar dio neadekvatnog razumijevanja predmeta „savršenstva“ potiče iz nedorečene i sektaški shvaćene teologije o 144.000 iz Otkrivenja koji se uglavnom poistovjećuju sa poslednjom generacijom (mnogi čak tvrde da je 144.000 doslovan broj). Ispravno razumijevanje 144.000 uveliko nas oslobađa fanatičnih ideja o savršenstvu poslednje generacije.[26]
Treće, prenaglašena dimenzija hrišćanskog posvećenja pod Novim savezom uzrokovana je dijelom pogrešnim razumijevanjem Božjih obećanja da će načiniti novi savez i upisati svoj Zakon u srcima Njegovog naroda (Jevrejima 8:8-12; ref. Jeremija 31:31-34). Ako propustimo da zapazimo da je ovo proces koji na kraju završava realnim otkupljenjem spasenih (vidi: Jevrejima 11:39-40), uključujući preobražaj tijela i život bez prisustva grijeha i zla, dodaćemo perspektivi „savršenstva ovdje i sada“ još jedan „ugaoni kamen“ fanatizma.
Četvrto, skrivena premisa insistiranja na „savršenstvu“ je pronalaženje modela sigurnosti spasenja. Ako bismo sebe mogli vidjeti (ili čak zamišljati) kao „savršene“, to bi značilo da smo sasvim slobodni od svake sumnje u svoje spasenje.
Kad se nađu u ćorsokaku sa problematikom posvećenja, hrišćani obično idu u krajnosti liberalnog jevanđelja, redefinisanja grijeha i pretjerivanja o opravdanju vjerom, ili u suprotnom smjeru, ka fanatičnim i realno neodrživim projekcijama „savršenstva“ u držanju Zakona.
Dodatni razlozi zašto teorija savršenstva nije održiva
Prema Hristovim riječima, neki ljudi se spasavaju „u pet do dvanaest“ (vidi: Matej 20:1–16).[27] Konkretan primjer spasavanja u poslednjem trenutku nalazimo u slučaju razbojnika koji je bio razapet do Hrista. Njemu je obećan „raj Božji“ (Luka 23:40-43) iako očigledno nije imao vremena za razvoj hrišćanskog „savršenstva“.
Ali šta je sa „poslednjom generacijom“ onih koji će živi dočekati Hristov drugi dolazak? Šta mislite da je glavna svrha izlivanja „pozne kiše“ ili posebne sile Duha svetoga na nosioce Božje poruke poslednih dana? Njihovo savršenstvo ili davanje sile za iznošenje istine? Naravno ovo drugo, baš kao što je bilo i izlivanje „rane kiše“ od Pedesetnice u vrijeme apostola. (Zapazite da rana kiša nije učinila apostole nepogrešivima!) To znači da je glavni Božji cilj obraćenje što je moguće više ljudi prije isteka vremena milosti. Dakle, postavlja se pitanje da li će ti obraćenici biti „druga liga“ u odnosu na stare nosioce istine? Naravno da ne, jer u Hristovoj priči iz Mateja 20. glava istu „platu“ primaju oni koji su od jutra radili u „vinogradu“ kao oni koji su se priključili u kasnim popodnevnim satima! Zašto su onda bitni zreli nosioci istine? Jer Bog može najbolje da ih upotrijebi kao oruđa za nošenje Njegovih završnih poruka svijetu za poslednje dane, zato što te poruke ne smiju biti iskompromitovane i kontaminirane lažnim učenjima (niti, pak, tvrdnjom da doktrine nisu bitne)!
Izopačena psihologija „perfekcionizma“ i „elitizma“
Svaki toksični vjerski sistem zapravo funkcioniše kao sekta ili izolovana grupa koja sebe smatra „posebnom“. U kontaktu sa sektama, osoba se sistematski truje zavisnošću o sekti i njenim guruima. Pripadnici toksično-vjerskog sistema tvrde da ih njihova priroda, sposobnosti, ili znanje na neki način čine „posebnima“. U toksičnom sistemu, vođa uzdiže samog sebe kao nekog sa naročitom sudbinom ili misijom koju niko drugi ne može da izvrši. To naročito pomazanje ili poziv često nije ništa drugo do patološka potreba za poštovanjem ili ugledom. Takve vođe (ili „proroci“) tvrde da imaju Božje pomazanje tako da bi svako nedvosmisleno zaključio da je svako kolebanje u podršci njima zapravo kolebanje u vjeri u Boga.
Vođa ili guru se ne zaustavlja na vlastitoj posebnosti, već insistira na stalnom postavljanju zahtjeva za dostizanjem visokih ciljeva koji su čovjeku nedostižni. Najčešće pod obrazloženjem da ako ljudi ne dostižu te ciljeve to je samo zbog nedostatka vjere, lijenosti ili nekih drugih duhovnih mana.
Na taj način manipulator vodi u začarani krug krivice, sramote, grijeha, straha i još većih padova, a u takvom duhovnom, mentalnom i psihičkom stanju nemoguće je zdravorazumsko i trezveno razmišljanje, što omogućava maksimalnu manipulaciju i iskorišćavanje osoba dovedenih u takvo stanje.
Toksično-vjerski sistem zarobljava sve svoje religijske zavisnike putem tiranije perfekcionizma. Pošto su učeni da pripadaju elitnom sistemu, vjernici su ubijeđeni da mogu da dostignu savršenstvo, misle da moraju da ga dostignu i osjećaju užasnu sramotu (i krivicu) kada to ne uspiju. Težeći ka savršenstvu, na kraju se razbole, postaju licemjeri ili napuste vjeru pod izgovorom da ona „ne funkcioniše“. Umjesto povjerenja u Boga, oni premještaju svoj fokus na izbjegavanje neuspjeha, ismijevanja i kritike.
Ovo pravilo koje zabranjuje pravljenje grešaka povećava sramotu i strah, krivicu i motiviše članove toksičnog sistema da poriču i potiskuju svoju ljudskost. Greška se smatra razlogom za strah da njihovoj vjeri nedostaje snaga. Strah postaje motivacija da se radi još napornije kako bi se kompenzovao nedostatak vjere koja je prouzrokovala grešku. Perfekcionisti su gonjeni željom da dostignu standard koji nikada ne može biti dostignut.
Voljno prihvatanje da su grešni, a ne poricanje grijeha, omogućava ljudima da uče i rastu. Prihvatanje stvarnosti grijeha podrazumijeva prihvatanje sopstvene ljudskosti, što vodi uviđanju naše potrebe za božanskim Spasiteljem da nadoknadi ono sto sami ne možemo da postignemo. Time što prihvataju Hrista, hrišćani potvrđuju da lično savršenstvo ne može biti postignuto u ovom životu. Osoba koja poriče tu istinu živi u stalnom strahu od nedosezanja standarda. Strah od činjenja grešaka, strah od sagrešenja ne dozvoljava žrtvi perfekcionizma da iskusi Božju milost i hvata je u zamku toksičnog religijskog sistema.
Vjerska praksa perfekcioniste postaje okrenuta ka proizvodu; odnos sa Bogom postaje manje važan u odnosu na rezultate prihvatljivog ponašanja.
Kada šire mentalitet „mi protiv njih i proklinju zla ovog svijeta, toksični vjernici na taj način na ličnoj osnovi napadaju „grešnike“ i uzdižu postojanje „svetaca“. Time oni implicitno tvrde da su se uzdigli iznad svakodnevnih grijeha svijeta. Poruka je često da je ova grupa zavisnika dostigla novi nivo življenja do kog drugi nisu došli. Kada zavisnici završe sa svojim učenjima „mi protiv vas“, više niko ni ne biva privučen da se pridruži njihovoj grupi vjerom. U nju se ulazi samo manipulacijom.
Religijski zavisnici često prestaju da reaguju i funkcionišu kao ljudska bića. Ne pokazuju saosjećanje prema ljudima koji su u bolu, ili prema onima koji se osjećaju zatočenima u grijehu.
Revni zavisnici čine da se grešnici osjećaju otuđenima i omraženima. U zavisnikovoj želji da se izdigne iznad svih drugih gubi se ona privlačna Hristova priroda koja je okupljala ljude oko njega.
Samopravednost zauzima mjesto ponizne službe Bogu, koja ih je najvjerovatnije krasila na početku njihovog hodanja u vjeri.
Što toksičniji postaje njihov sistem vjerovanja, to vise jača mentalitet organizacije „mi protiv njih“. Što sistem postaje glomazniji, to je više zavisnika koje mora da zaštiti. Kako se služba razvija, to će sve temeljnije biti preispitivana i oni koji sumnjaju u motive vođstva, u zavisnike koji ih slijede i u čitavu organizaciju uočiće neka toksična vjerovanja i prepoznati ili kao takva. Kada takva istraživanja počnu, religijskim zavisnicima se manipuliše da bi povjerovali kako ih je napao neprijatelj.
Ukoliko neki ljudi ne cijene dovoljno vođstvo, gurua ili „proroka“ da bi se pokorili njihovoj diktatorskoj vladavini, uslijediće pozivanje na Božje pomazanje da bi svako nedvosmisleno zaključio da je svako kolebanje u podršci zapravo kolebanje u vjeri u Boga.
Kad se pojave ozbiljni kritičari sa validnim argumentima, slijedi njihova diskreditacija. Etiketiranje je pokušaj dehumanizacije kritičara kako bi odbacivanje i njih i njihovih mišljenja bilo daleko lakše. Sekta izbjegava da se obrati kritičaru lično, već stavlja negativnu etiketu na svakoga ko se ne slaže. Umjesto suočavanja sa problemom, sekta izjavljuje i širi strah da postoje „klevetnici“, „izdajnici“, „nezadovoljnici“, neki koji su potpali pod vlast demona, koji žele da unište službu ili organizaciju. Etikete postaju simbolični pozivi u boj koji se koriste da bi ugušili pobunu. Kada se neko etiketira, postaje daleko teže da se ta osoba doživi kao ljudsko biće sa stvarnim potrebama i sa potencijalom da ispravno rasuđuje.
Sekte se dobro služe ovom tehnikom, i kada koriste glasine i aluzije da bi uništili reputaciju iskrenog kritičara, ostali sledbenici su spremniji da pristanu na predloženi tretman disidenta ukoliko etiketa uspije da ga dehumanizuje ili čak demonizuje.
Pošto nije jednostavno udružiti se protiv ljudi koji racionalno misle i imaju različita gledišta koriste se etikete da bi se protivnici polarizovali, a sledbenici podstakli da se sukobljavaju sa protivnicima. Neprijatelj biva diskvalifikovan, čime se izbjegava bavljenje teškim pitanjem koje je pokrenuo „neprijatelj“. Korišćenjem etiketa uništava se i mogućnost pronalaženja istine u argumentima opozicije. Ko još želi da sluša ograničenog otpadnika? Pošto ograničena osoba koja stavlja prigovor na vaš stav nema nikakav ugled, ta osoba se odbacuje kao mjerodavan protivnik.
Etiketiranje potcjenjuje i odstranjuje opoziciju a konstatuje nadmoćnost religijskih zavisnika.
Stoga sekte i njihovi gurui čine jako puno da istaknu izvanrednost crkve ili organizacije. Ostalim sledbenicima će se govoriti kako oni posjeduju naročita znanja i uvide nedostupne drugima. Ili da samo oni imaju ekskluzivni posjed istine i niko drugi.
Komunikacija u toksičnom vjerskom sistemu nije dvosmjerna. Informacije se smatraju validnima samo ukoliko dolaze sa vrha organizacije i prenose se do dna, ili se izdaju unutar organizacije i emituju ka spolja. Vođstvo (vođa) iznosi svoje stavove i odbija da uvaže razliku u mišljenjima. Oni na vrhu više ne čuju opažanja i potrebe naroda, a zavisnici koji su unutra više ne mare za potrebe ljudi koji su izvan.
Sve ovo je viđeno u crkvi Adventista sedmog dana koja se baštini na ekskluzivističkoj tvrdnji o posjedovanju „Duha proroštva“, kao i u brojnim sektama koje su formirane kao nus produkti ili otpad iz ovog zatrovanog sistema. Naravno i u drugim crkvama i sektama, u većoj ili manjoj mjeri.
Zaključak
Savršenstvo, dakle, nije krajnje ni u jednom trenutku u hrišćanskom iskustvu, ali ono postoji, kao stanje zrelosti koje odgovara našem napretku (vidi: Marko 4:26-29)! I nakon konačnog iskupljenja, spaseni će dalje napredovati i razvijati svoj karakter i potencijale ličnosti. „Savršenstvo“ će ostati relativno sve dok smo ljudi, i to kroz buduću vječnost. Konačno savršenstvo, potpunost savršenstva, apsolutno savršenstvo, jedino posjeduje Bog.
To vrijedi za Božju fizičku tvorevinu kojom smo okruženi u našem svijetu pokvarenom grijehom, kao i za Njegovo moralno savršenstvo u našoj ljudskoj prirodi. Stvari u prirodi daju sve od sebe da predstavljaju Božje savršenstvo, ali kvarenje grijeha otežava prirodnim stvarima da savršeno otkriju Božje savršenstvo. Zbog toga je potreban Spasitelj, da kroz Njegovu žrtvu i djelo pomirenja najprije nama povrati izgubljenu Božju slavu, a zatim posledično i kompletnoj tvorevini. Dotle, mi imamo naše ljudsko moralno „savršenstvo“ u tijelu s mozgom s ozbiljnim ograničenjima i navikama razmišljanja sputanim dugim godinama pogrešnog mišljenja i djelovanja.
Termin „savršenstvo“ primijenjen na čovjekov sadašnji moralni život bio je predmet mnogih sporova. Prikladnost upotrebe te riječi u bilo kojem smislu stvarnog opisa je osporavana. Ali doslednost Svetom Pismu zahtijeva od nas da vjerujemo da u nekom važnom smislu hrišćani mogu postati zreli čak i u ovom životu, iako još uvijek moraju čekati savršenstvo u doslovnom smislu u životu koji dolazi. Ovaj važan smisao u kojem Biblija predstavlja čovjekovu sadašnjost odnosi se na položaj vjernika u jedinstvu s Hristom kroz primanje Duha (2. Korinćanima 6:3, 4; Galatima 3:27; Kološanima 2:10-12; 1. Korinćanima 12:13). Postavljen „u Hrista“ hrišćanin dobija savršenu poziciju jer ga Otac vidi u savršenstvu Sina. Ali što se njegovog stvarnog iskustva tiče, međutim, hrišćanin spoznaje svoj savršeni položaj samo u onoj mjeri u kojoj vjeruje (računa na) ono što je u Hristu, ne sam po sebi.
Moramo da naučimo i da gledamo na sebe kao udove kolektivnog tijela gdje je glava sam Hrist. To istovremeno znači da svaki ud ima svoj domen „savršenstva“ i da svi zajedno čine tijelo koje može naslijediti spasenje. Insistiranje na ličnom „savršenstvu“ upravo nas odvaja od te kolektivne zajednice, opterećuje nas strahovima i stvara fanatični umni sklop.
Pavle, koji je prepoznao da su on i neki hrišćani već savršeni tj. zreli (1. Korinćanima 2:6; Filipljanima 3:15), gotovo u istom dahu izjavljuje da nisu dostigli savršenstvo, već da treba da nastave (Filipljanima 3:12). Tako „savršen“ čovjek može postati savršen. Može težiti boljem savršenstvu (većem stepenu zrelosti). Ali u svim slučajevima, bez razlike, pobjeda je obećana samo onima koji istraju do kraja. Pobjednici će primiti Božji pečat.
U zaključku, oni koji upražnjavaju biblijsku vjeru, čuvaće se od svake krajnosti. Oni neće: 1) tvrditi da su bezgrešni ili savršeni; 2) vjerovati u svoje prirodne naklonosti i želje; 3) promovisati teologiju „samo vjeruj“ kao uslov spasenja. Ali hoće isticati da svakodnevna poslušnost Božjem zakonu, kao odgovor vjere u Božju blagodat i pripravu, gradi karakter koji nam osigurava vječni život u kraljevstvu Božjem (Otkrivenje 12:17; 14:5, 12).
Dok se s jedne strane moramo čuvati od pogrešnih vjerovanja koja mogu podstaći fanatizam u pogledu sticanja hrišćanskog savršenstva, s druge strane ne smijemo umanjivati Božje uslove primanja dara spasenja niti se, pak, odreći druge faze iskupljenja koja se postiže Hristovom službom u nebeskoj Svetinji, vraćajući se tako pogrešnom gledištu ranijih reformatora da je sve završeno na krstu. Napokon, prisjetimo se definicija s početka – ako ne ispunjavamo svrhu života koju je Tvorac odredio, napredak neće doći.
Savršenstvo u Hristu kao jedina mogućnost za naše spasenje
Kako u kontekstu svega rečenog da shvatimo objavu da ništa nesveto neće ući u Božji grad (Otkrivenje 21:27)? Zapazite da u istom stihu stoji da će ući samo oni koji su „zapisani u Jagnjetovoj knjizi života“. Kako to?
Uslov vječnog života je sada upravo ono što je uvijek bio – upravo ono što je bilo u raju prije pada naših praroditelja – usklađenost sa Božjim poretkom života. Ako bi se vječni život odobrio pod bilo kojim uslovom osim ovoga, onda bi sigurnost cijelog univerzuma bila ugrožena.
Zbog Adamovog grijeha naša priroda je pala i mi ne možemo sebe učiniti pravednima. Pošto smo grešni, nesveti, ne možemo savršeno da poštujemo Božji zakon. Mi nemamo vlastitu pravednost kojom bismo mogli odgovoriti zahtjevima Božjeg zakona. Ali Hrist je omogućio izlaz iz ove nemoguće situacije. Živio je na zemlji usred probi i iskušenja s kakvima se mi moramo suočiti. Živio je bezgrešnim životom. On je umro kao naš Posrednik, a sada nudi da uzme naše grijehe i da nam dâ svoju pravednost. Ako mu se predate i prihvatite ga kao svog Spasitelja, tada, koliko god vaš život bio grešan, zbog Njega se smatrate pravednima. Hristov karakter stoji umjesto vašeg karaktera, i vi ste prihvaćeni pred Bogom kao da niste zgriješili.
Više od toga, Hrist mijenja srce. On nastava u vašem srcu vjerom. Ovu vezu sa Hristom treba da održavate vjerom i neprekidnim predanjem svoje volje Njemu; i sve dok to radite, On će raditi u vama da hoćete i činite kako je Njemu ugodno. Dakle, možete reći: ‘Jer život koji sada živim u tijelu, živim vjerom Sina Božjeg, koji me je volio i predao sebe za mene.’ Galatima 2:20. Zato je Isus rekao svojim učenicima: ‘Nećete, naime, govoriti vi, nego će u vama govoriti Duh vašega Oca.’ Matej 10:20. Tada ćete sa Hristom koji radi u vama manifestovati isti duh i činiti ista dobra djela – djela pravednosti, poslušnosti.
Dakle, nemamo se čime pohvaliti. Nemamo osnova za samouzvišenje. Naša jedina osnova nade je u Hristovoj pravednosti koja nam je pripisana, i u onoj koju tvori Božji Duh koji djeluje u nama i kroz nas.
Zaključićemo izjavom apostola Pavla: „Budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svog Sina u obličju grešnog tijela, za grijeh osudio grijeh u tijelu, da bi se pravedni zahtjevi Zakona ispunili na nama koji ne hodimo po tijelu, nego po Duhu.“ (Rimljanima 8:3-4)
______________________
[1] Hrišćansko učenje o spasenju ljudi od grijeha.
[2] Melvin Dieter, The Holiness Revival of the 19th Century (Lanham: Scarecrow Press, 1996), 18–20.
[3] Vesli je napisao knjigu A Plain Account of Christian Perfection, objavljenu 1780-ih.
[4] Ellen G. White, The Signes of the Times, March 23, 1888, par. 13.
[5] Ellen G. White, Christian Temperance, Vol. 2, p. 355.
[6] Ellen G. White, The Faith I Live By, p. 44.
[7] Ellen G. White, Testimonies, Vol. 1, p. 144.
[8] Ellen G. White, Desire of Ages, p. 123.
[9] Ellen G. White, Signs of the Times, March 3, 1898.
[10] Ellen G. White, Review & Herald, Sept. 25, 1900.
[11] Ellen G. White, Testimonies, Vol. 2, p. 505.
[12] Ellen G. White, Acts of the Apostles, p. 531.
[13] Ellen G. White, Selected Messages Vol. 1, p. 212.
[14] Ellen G. White, Christ’s Object Lessons, p. 69.
[15] Ellen G. White, Early Writings, p. 58.
[16] Ellen G. White, Christian Temperance, Vol. 2, p. 355.
[17] Ellen G. White, The Desire of Ages, p. 671.
[18] Ellen G. White, Testimonies for the Church, Vol. 5, p. 500.
[19] Ellen G. White, The Acts of the Apostles, p. 530.
[20] Ibid, p. 565.
[21] Ellen G. White, Messages to Young People, p. 144.
[22] Ibid, p. 415-416.
[23] Kao hrišćani, vjerovatno ste imali prilike doći u kontakt sa „svecima“ koji zapravo djeluju vrlo ljutito i često su puni nekog bijesa i nepravde. Ova kategorija ljudi je slična farisejima iz opisa datih u jevanđeljima.
[24] Pokret višeg života, takođe poznat kao Kezički pokret, je protestantska teološka tradicija unutar evanđeoskog hrišćanstva koja zastupa različito učenje o doktrini cjelokupnog posvećenja. Njegovo ime potiče od Higher Christian Life, knjige Vilijama Bordmana objavljene 1858., kao i od grada u kojem je pokret prvi put promovisan – Kezičke konvencije u Keziku (Keswick), Engleska.
[25] Ellen G. White, The Great Controversy, pp. 613, 614.
[26] Vidi: Zašto 144.000 iz Otkrivenja ne može biti doslovan broj, Četiri anđela i pečaćenje 144.000, i 144.000 zapečaćenih na spasenje.
[27] Za detaljni uvid, pogledati članak Stariji brat i ogorčeni radnici: Je li Bog nepravedan prema nama?
