Smrt je suprotnost životu – prestanak življenja. Strah od smrti je jedan od osnovnih i najjačih ljudskih strahova. Filozofi i psiholozi vjekovima su se trudili da ga ublaže ili nekako eliminišu, ali ovaj strah spada u kategoriju realnih problema čovječanstva i ne može se nikako izbjeći kao činjenično stanje. Početkom XX vijeka formirana je nova naučna disciplina koja se naziva tanatologija. Ona se bavi istraživanjem i analizom svih činjenica i informacija prikupljenih iz medicine, biologije, psihijatrije, psihologije, psihoanalize, sociologije, ali i antropologije, istorije, religije, filozofije i umjetnosti vezanih za smrt. Jednom riječju – naučna disciplina koja se bavi smrću.
Argument za strah od smrti se jednostavno izvodi:
- Ako je smrt zlo za osobu koja je umrla, tada je strah opravdan i trebamo se bojati smrti.
- Smrt jeste zlo za osobu koja je umrla.
- Dakle, treba se bojati smrti.
Naravno ako postavimo tezu da smrt nije zlo za osobu koja je umrla, izvlači se suprotni argument.
Strah od smrti može može biti kompatibilan sa našim važnim životnim željama i ciljevima na način da nas motiviše da ostvarujemo životne želje i ciljeve, imajući u vidu konačnost vremena koje imamo na raspolaganju, uključujući i strah od moguće prevremene smrti. Svakako da očaj od neproživljenog i neostvarenog kratkog života pojačava nekontrolisani strah od smrti. Vezanost i pohlepa ljudi prema materijalizmu dodatno uvećaju patologiju smrti. Ako je uloga straha od smrti da nas „parališe“, tada strah od smrti poprima iracionalnu kakvoću.
Strah od smrti je, međutim, racionalan, ako je u funkciji ostvarenja dobrobiti osobe, u skladu sa njenim životnim ciljevima ili pak realnoj nadi da smrt nije konačni kraj.
Starogrčki filozof Epikur je vjerovao da je osnovna misija filozofije da olakša ljudsku patnju i da odagna strah od smrti, koji je najveći uzrok ljudske patnje. Upravo taj sveprisutni strah od smrti sprečava čovjeka da uživa u životu. Epikur je vjerovao da je duša smrtna i da nestaje sa tijelom, a ako naša duša ne nastavi da živi, onda nemamo čega da se plašimo u životu nakon smrti. Iz tog uvjerenja je nastao ovaj njegov čuveni citat koji kaže: „Tamo gdje sam ja nema smrti; tamo gdje je smrt, nema mene.“
Očito Epikurovo nevjerovanje u zagrobni život je doprinijelo relativno razumnom pomirljivom stavu koji je imao po ovom pitanju.
S druge strane, u gotovo svim religijama postoji vjerovanje da je život vječan i da se nastavlja u zagrobnom obliku. Ali religiozne osobe koje vjeruju u neki vid zagrobnog života mogu imati čak uvećane strahove od smrti, bilo da očekuju „reinkarnaciju“, ispaštanje duše u „čistilištu“, „paklu“ i sl.
Jedino izvorna biblijska religija nema iracionalne predstave o zagrobnom životu. Kada opisuje stvaranje čovjeka, Biblija kaže da je spajanjem „praha zemaljskog“ i „daha života“ nastala „duša živa“ (1. Mojsijeva 2:7). Nigdje se ne kaže da je čovjek dobio dušu, već da je čovjek = duša. Nigdje u Bibliji se ne kaže da duša može da postoji nezavisno od tijela, da nadživi tijelo i ode u raj ili pakao. Naprotiv, prilikom smrti duša jednostavno prestaje da postoji, jer se razdvajaju elementi od kojih je sastavljena (Psalam 146:4; 1. Mojsijeva 3:19; Ezekijel 18:20; Propovjednik 12:7). Samo Bog ima apsolutnu i bezuslovnu besmrtnost (1. Timoteju 6:16).
Prema Bibliji, smrt je posledica pada u grijeh. „Zato, kao što je kroz jednog čovjeka u svijet ušao grijeh i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili…“ (Rimljanima 5:12). Stanje smrti je neka vrsta nesvjesnog sna, do ponovnog podizanja u život od Boga u uskrsenje života ili uskrsenje konačnog suda. U Starom Savezu „šeol“ je mjesto gdje prebivaju mrtvi, bez razlikovanja dobrih od zlih. „Šeol“ je sinonim za grob. U Novom Savezu grčka riječ „hades“ pominje se 11 puta i odgovara hebrejskoj riječi „šeol“, koja se nalazi na 66 mjesta u mazoretskom tekstu, i odnosi se na podzemni svijet mrtvih, što simbolički predstavlja zajedničku grobnicu čovječanstva. Had je sinonim za smrt i grob (vidi Otkrivenje 20:14).
Dakle, ako ne poznajemo biblijski koncept života i smrti bićemo skloni ispraznom filozofiranju i tražiti rešenja za problem straha od smrti tamo gdje se ona ne nalaze niti se mogu naći. Dok su u prošlosti neki ljudi tragali za raznim mističnim i „čarobnim“ rješenjima problema smrti, danas mnogi vjeruju da će jednom to postati ostvarivo uz pomoć nauke. No situacije kao što je trenutna sa korona virusom pokazuju koliko su ljudi zapravo krhki, a „svemoćna“ nauka ni izbliza u stanju da riješi takav problem.
Poštenom istraživaču nije teško shvatiti koliko je biblijski koncept jedini smislen i realan. Biblija otkriva da je grijeh – suprotstavljenost Božjem poretku života – uljez koji je donio smrt. Robovanje grijehu jednako je robovanju smrti. To jednostavno znači da se mora riješiti problem grijeha da bi se riješio problem smrti.
Smrt je naš neprijatelj (1. Korinćanima 15:26). Mi u sebi ili sami po sebi nemamo nikakvo rešenje da promijenimo tu neminovnost. Ali Bog kroz Plan spasenja i misiju Isusa Hrista rešava problem smrti.
„A pokazala se sada [blagodat] kad se pojavio naš Spasitelj, Hristos Isus, koji je ukinuo smrt, a obasjao život i neraspadljivost posredstvom dobre vijesti.“ (2. Timoteju 1:10; vidi takođe Rimljanima 5:17-21)
„Ono što je bilo od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo posmatrali i što su naše ruke opipale: o Riječi života. I život se javi, i vidjeli smo, i svjedočimo, i javljamo vam život vječni, koji je bio kod Oca, i javio se nama; što smo vidjeli i čuli to javljamo vama da i vi s nama imate zajednicu; a naša je zajednica s Ocem i sa Sinom Njegovim Isusom Hristom. Ovo pišemo da vaša radost bude potpuna.“ (1. Jovanova 1:1-4)
„Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim kroz mene.“ (Jovan 14:6)
„A pošto su ta djeca [ljudski rod] sudionici tijela i krvi, tako i on sam [Hrist] uze udijela u tome, da kroz smrt uništi onoga koji ima silu smrti, to jest Đavola, i da oslobodi sve koji su zbog straha od smrti cio život bili podložni ropstvu.“ (Jevrejima 2:13,14)
„Ne boj se. Ja sam Prvi i Poslednji, i živ sam. Bio sam mrtav, i evo živim u vjekovima vjekova, i imam ključeve od smrti i hada.“ (Otkrivenje 1:17,18)
Kako je ovo primjenljivo na ljudski rod, objašnjava apostol Pavle:
„A ako smo umrli s Hristom, vjerujemo da ćemo i živjeti s njim. Jer znamo da Hristos, nakon što je ustao iz mrtvih, više ne umire; smrt više nema vlast nad njim. Jer smrću kojom je umro, umro je grijehu jedanput, a što živi, Bogu živi. Tako i vi, smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Hristu Isusu Gospodu našem.“ (Rimljanima 6:8-11) Hrist je Spasitelj iz grijeha i posledično Spasitelj od smrti. Ulaskom u savez sa Bogom, čije javno priznanje je krštenje (Rimljanima 6:1-7), mi postajemo sudionici diobe života koji je Hrist stekao (vidi Kološanima 3:3,4)!
Evo kako je to Isus objasnio Marti kojoj je umro brat Lazar:
„Isus joj reče: ‘Tvoj brat će ustati.’ Marta mu reče: ‘Znam da će ustati o uskrsenju u poslednji dan.’ Tada joj Isus reče: ‘Ja sam uskrsenje i život. Ko vjeruje u mene, ako i umre, živjeće. I svako ko živi i vjeruje u mene, nikada neće umrijeti. Vjeruješ li u to?’ Ona mu odgovori: ‘Da, Gospode, ja vjerujem da si ti Hristos, Sin Božji, onaj koji treba da dođe na svijet.’“ (Jovan 11:23-27; vidi takođe Jovan 1:4)
Kao što vidimo, Biblija vrlo jasno govori o rešenju za problem smrti i straha od smrti. Ako prihvatamo to kao izvjesnost, naša percepcija straha od smrti i umiranja se sasvim mijenja:
„I ne želim, braćo, da budete u neznanju u pogledu onih koji su umrli, da ne tugujete kao drugi, koji nemaju nadu. Jer ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji su umrli u Isusu dovesti s njim.“ (1. Solunjanima 4:13,14)
To će biti slučaj i sa mogućnošću prevremene ili nasilne vlastite smrti. Isus je rekao:
„Ne bojte se onih što ubijaju tijelo, a ne mogu da ubiju i dušu. Nego, više se bojte onoga koji može da uništi i dušu i tijelo u geheni.“ (Matej 10:28)
Dakle, kao što čovjek nema moć da obezbijedi sebi vječni život tako nema moć ni da ovjekovječi smrt, niti to može zavisiti od čovjeka, ali itekako zavisi od Boga tj. našeg odnosa prema Božjoj ponudi života. Ukoliko odbijamo rešenje ključnih egzistencijalnih problema čovječanstva koje može ostvariti samo Bog, smrt je neminovnost kao konačni ultimativni kraj.
„Ko vjeruje Sina, ima vječni život. Ko [tvrdoglavo] odbija Sina, neće vidjeti život, nego Božji gnjev ostaje na njemu.“ (Jovan 3:36)
Završna faza realizacije Božjeg Plana spasenja uključuje i eliminaciju smrti vječnom anihilacijom njenih uzročnika i nosilaca: „A smrt i had bili su bačeni u ognjeno jezero. Ovo je druga smrt.“ (Otkrivenje 20:14)
Zbog „ljubavi“ prema nemoralnim „zadovoljstvima“, ljudskoj slavi i dostignućima, čak su i oni koji su se predstavljali religioznima („pravovjernima“) odbijali Isusov poziv da imaju život, iz razloga što im nikako nisu odgovarali uslovi pod kojima se ulazi i ostaje ispod spasonosne blagodati.
„A vi ne želite da dođete k meni da biste imali život.“ (Jovan 5:40)
„Zato ću, dome Izraelov, svakome od vas suditi prema njegovim putevima’, govori Gospod. ‘Obratite se, odvratite se od svih svojih prestupa, i ne dajte da vam išta postane kamen spoticanja koji vas navodi na grijeh. Odbacite od sebe sve svoje prestupe u kojima ste zgriješili, i načinite novo srce i novi duh. Zašto da mrete, dome Izraelov?“ (Ezekijel 18:30,31)
Nevjerovatna je ljudska iracionalnost i uporna namjera da upražnjavaju grijeh i zlo, dok istovremeno traže neko „magično“ rešenje za strah od smrti ili čak eliminaciju smrti. Pribjegavanje pseudo religioznosti, neosnovanom vjerovanju u zagrobni život (vječnu egzistenciju dobra i zla), ateizmu, raznim psihološkim trikovima ili nadanju u „svemoćnu nauku“ nikad ne mogu postati rešenje pa makar im dali vremena koliko ateistički „naučnici“ navodnoj evoluciji.
„Ovo, dakle, kažem i opominjem vas u Gospodu: nemojte više živjeti kao što žive neznabošci u svom ispraznom razmišljanju, zamračenog uma i otuđeni od života koji daje Bog, zbog neznanja koje je u njima, zbog neosjetljivosti njihovog srca. Izgubivši svaki osjećaj za ono što je čestito, predali su se besramnim djelima da bi pohlepno činili svakakvu nečistotu. Ali to nije u skladu sa onim što ste naučili o Hristu, ako ste ga zaista čuli i bili poučeni od njega – po istini koju je Isus naučavao – da skinete staru ličnost oblikovanu vašim ranijim načinom života, koju kvare njene prevarne želje, i da se obnovite u duhu uma svojega, i da obučete novog čovjeka, koji je po Bogu stvoren u pravednosti i istinskoj svetosti.“ (Efescima 4:17-24)
