Šta je povjerenje? Dva načina za razumijevanje riječi su „pouzdano očekivanje“ u nekoga ili nešto i snažno vjerovanje u nečiji integritet. Vjerujemo našim roditeljima da nas hrane i brinu o nama. Vjerujemo da će naši supružnici biti vjerni. I vjerujemo da će naši podređeni slušati i primiti naše upute.
Iako vjerujemo mnogim ljudima, naša pouzdana očekivanja nisu uvijek ispunjena. Roditelji se ne ponašaju uvijek u skladu sa svojim dužnostima i pozicijom, supružnici varaju, a podređeni bivaju otpušteni zbog nelojalnosti. Sa svakim odnosom koji uspostavimo, postoji i potencijal za mržnju, prekid veze, prezir. U ovim trenucima, na našu nesreću, gubimo povjerenje. Isto nije istina u našem odnosu sa Bogom (pod uslovom da imamo pravu vjeru). Iako ne vjerujemo uvijek Bogu, On nam uvijek daje razlog da vjerujemo.
Dakle, očigledno je da postoji kvalitativna razlika između povjerenja u Boga i ukazivanja povjerenja (palom) čovjeku. I naravno trebamo biti svjesni te razlike. Pogledajte kako je to divno sažeo apostol Pavle: „Ako budemo nevjerni, on ostaje vjeran, jer ne može da se odrekne samog sebe.“ (2. Timoteju 2:13) Bog je apsolutno dosledna Ličnost. Ljudi to nisu.
Obmana u insistiranju na povjerenju isključivo u Gospoda
Da li ste čuli ljude koji se pozivaju na biblijske stihove koji suprotstavljaju povjerenje u Boga sa povjerenjem u čovjeka, kako bi na vas prenijeli ideju da nijednom čovjeku ne smijete vjerovati kad se radi o razumijevanju Svetog Pisma, već da morate sami sve da radite?
Da li je to dobar savjet? Hajde prvo da pređemo neke stihove koji se bave ovim predmetom.
„Bolje je tražiti utočište kod Gospoda nego uzdati se u čovjeka zemaljskog. Bolje je tražiti utočište kod Gospoda nego uzdati se u velikaše.“ (Psalam 118:8-9)
Kao što vidimo, ovdje je napravljena komparacija šta je bolje, i naravno zaključak je jasan sam po sebi.
„Pruži nam pomoć u nevolji, jer je uzalud nadati se spasenju od čovjeka.“ (Psalam 108:12)
Ovaj stih kaže da ne možemo očekivati spasenje od čovjeka, što je opet logično.
„Ne uzdajte se u velikaše, u čovjeka zemaljskog, od koga spasenja nema. Duh njegov izađe iz njega, i on se vraća u zemlju svoju, tog dana propadnu misli njegove.“ (Psalam 146:3-4)
Čovjek je smrtan i glupo bi bilo od smrtnika očekivati spasenje. Isto nam kaže i sledeći stih:
„Zato se ne uzdajte u zemaljskog čovjeka kome je dah u nozdrvama, jer šta je on da biste računali na njega?“ (Isaija 2:22)
Interesantno je pročitati cijeli kontekst u kojem se nalazi ova konstatacija:
„Oholost zemaljskog čovjeka biće ponižena, ljudski ponos biće ponižen. Tog dana samo će se Gospod uzvisiti. Potpuno će nestati bezvrijednih bogova. Ljudi će ulaziti u pećine u stijenama i u rupe u zemlji zbog straha od Gospoda i od njegove veličanstvene uzvišenosti, kada on ustane i kada zemlja pred njim zadrhti. Tog dana će zemaljski čovjek rovčicama i slijepim miševima baciti svoje bezvrijedne srebrne bogove i ništavne zlatne bogove koji su za njega načinjeni da bi im se klanjao, i ulaziće u šupljine u stijenama i u pukotine u liticama, zbog straha od Gospoda i od njegove veličanstvene uzvišenosti, kad on ustane i kad zemlja pred njim zadrhti.“ (Isaija 2:17-21)
U knjizi proroka Miheja nalazimo opomenu:
„Ne vjerujte drugu. Ne uzdajte se u bliskog prijatelja. Pred onom koja ti na krilu leži pazi šta ti usta govore. Jer sin prezire oca, kćer ustaje na svoju majku i snaha na svoju svekrvu. Čovjeku su neprijatelji njegovi ukućani. A ja ću na Gospoda gledati. Spremno ću čekati Boga svog spasenja. Uslišiće me moj Bog.“ (Mihej 7:5-7)
Isus je ovo primijenio na razdvajanje i polarizaciju koja nastaje između obraćenih i neobraćenih.
Pogledajmo napokon i jedan odlomak u knjizi proroka Jeremije:
„Ovako kaže Gospod: Proklet da je čovjek koji se uzda u zemaljskog čovjeka i svoje nade polaže u ljudsku mišicu, a srce mu se odvraća od Gospoda. On će biti kao osamljeno drvo u pustoj zemlji i neće vidjeti dobra kad ono dođe, nego će prebivati u sasušenim mjestima u pustinji, u slanoj i nenastanjenoj zemlji. Neka je blagosloven čovjek koji se uzda u Gospoda, kome je Gospod uzdanica. On će biti kao drvo posađeno pored voda, koje svoje korijenje pušta pored vodenog toka. Neće osjetiti žegu kada dođe, nego će njegovo lišće ostati zeleno. U sušnoj godini neće se brinuti i neće prestati rod da donosi.“ (Jeremija 17:5-8)
Zapazite da je prokletstvo na onome ko se uzda u ljudsku silu, a zaboravlja Gospoda. S druge strane, blagoslov je na onima koji se uzdaju u Boga.
Dakle, da li neki od ovih stihova govore kako bismo se morali ratosiljati svakog ljudskog autoriteta? Naravno da ne. Ako bi to bio slučaj, onda bi na osobu koja tako misli bila vrlo primjenljiva ova izjava:
„Ko se uzda u srce svoje, bezuman je, a ko postupa mudro, izbaviće se.“ (Izreke 28:26)
Šta se dešava ako ne postoje strukture autoriteta koje je sam Bog uspostavio?
„Kad nema mudrog vođstva, narod propada, a sigurnost je u mnoštvu savjetnika.“ (Izreke 11:14)
Kako bi se uopšte propovijedala Božja Riječ ako bi ljudi bili prepušteni sami sebi? Na koji način bi se izgrađivala zajednica u individualizmu?
„I dao je neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji, kako bi usmjeravali svete, kako bi služili i kako bi izgrađivali Hristovo tijelo, dok ne dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božjega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Hristove; da više ne budemo kao mala djeca koju zanosi tamo-amo svaki vjetar učenja, prema ljudskoj ćudi i lukavom umjeću za dovođenje u zabludu.“ (Efescima 4:11-14)
Ako nemate gore navedene autoritete, bićete prepušteni svakom „vjetru“ raznih učenja i laka meta za dovođenje u zabludu.
Prema tome, koja se skrivena premisa nalazi iza očigledno loše sugestije da ostavite ljude koji su istinski autoriteti u Božjem djelu i da „vjerujete samo Bogu i Bibliji“? U najblažoj varijanti to može biti obična glupost, a najčešće je u pitanju mehanizam za vrbovanje i pridobijanje neopreznih na svoju stranu. Preduslov za to je da prvo iskompromitujete i nađete mane onome ili onima koje vidite kao smetnju. Kad se ovo dogodi, obično se trajno urušava svako povjerenje i ljudi postaju skeptični i tamo gdje ne treba da budu. Nekima koji su bili zavedeni na stranputicu često ego ne dozvoljava da se vrate onima kojima bi trebali. Tako i sami postaju oruđa za spoticanje drugih i sabotiranje nosilaca istine.
Pored toga, još jedan faktor može biti uključen, a to je idolopoklonički odnos prema Bibliji. Ova vrsta idolopoklonstva može nastati upravo iz razloga nerazumijevanja nadahnuća i odnosa božanskog i ljudskog u proizvodnji Svetog Pisma. Ovo se prepoznaje po fanatičnim pogledima na Bibliju.
Ako bismo odbacili sve autoritete i oslanjali se na individualno razumijevanje Biblije, onda bi sve što treba da radimo za napredak Božjeg djela bila distribucija Biblija. Neki to i rade. Ali dati nekome Bibliju samo po sebi ne mora značiti ništa jer i sa Biblijom osoba može i dalje misliti da je religija koja je dominantna na njenom području ispravna ili čak da Biblija podržava reinkarnaciju i New Age.
Filip je pitao etiopskog dvoranina: „Razumiješ li to što čitaš?“ A on je rekao: „Kako bih mogao ako mi neko ne objasni?“ I zamolio je Filipa da se popne i sjedne pored njega. (Djela 8:30-31)
Očito Biblija ne podržava individualizam niti privatna tumačenja, kako bi neki htjeli da prikažu.
Koja su ograničenja ljudskih struktura autoriteta?
(1) Opseg ovlašćenja je ograničen na područje ovlasti koje im je Bog dao. Bog ne zahtijeva od nas da se pokoravamo delegiranim autoritetima izvan legitimne sfere njihove vlasti. Zbog toga se žene pozivaju da „budu pokorne svojim muževima“ – ne svim muškarcima (1. Petrova 3:1; Efescima 5:22). Iz istog razloga, neprikladno je da roditelji nameću svojoj odrasloj djeci s kime moraju stupiti u brak, ili da građanske vlasti kažu svojim građanima koja vjerska uvjerenja moraju imati, ili da vjerske starješine govore hrišćanima koje poslove mogu prihvatiti.
(2) Ne postoji autonomna delegirana vlast. Sva delegirana ovlašćenja su pod Božjom vlašću. Zbog toga, kada se Sveto pismo obraća onima koji imaju delegirani autoritet, ono se u istom odlomku obraća i onima koji vrše delegiranu vlast i podsjeća ih na njihove odgovornosti pred Bogom.
(3) Božji plan za svu delegiranu vlast je služenje (Marko 10:41-45; Rimljanima 13:4).
(4) Jednom delegirani autoritet ne znači garanciju doživotnog ili trajnog autoriteta. Sam naimenovani autoritet može da zastrani ili da zloupotrijebi svoj položaj, bilo da se radi o pojedincu ili upravnom tijelu, u kom slučaju potčinjenost ne samo da nije obavezna nego je kontraproduktivna.
Ukazivanje povjerenja ljudima je praktična potreba
Vjerovati ljudima nije loša ideja, u stvari, vjerovati određenim ljudima je mudro i bitno. Biblija jasno govori iz Knjige Postanja da Bog ne želi da bilo ko od nas bude sam. Bog je stvorio Evu za Adama, i za svakog od nas Bog želi društvo u nekom obliku.
Kada vjerujemo ljudima, možemo ubirati plodove zdrave veze. Par od povjerenja kao rezultat toga doživljava mir i smirenost u svojoj vezi. Kada se dogode sumnjive stvari, ostvaruje se komunikacija i svi problemi se rješavaju. Prijatelji koji imaju povjerenja razgovaraće, dijeliti tajne i nositi teret jedni drugima. Djeca koja vjeruju odraslima vjerovatnije će dijeliti i tražiti podršku.
Međutim, ljudi, za razliku od Boga, mogu oštetiti povjerenje, bilo slučajno ili namjerno. Ako smo navikli da svaki put kad nam zatreba pomoć trčimo ka ljudima a ne Bogu, razočaraćemo se. Ponekad ljudi ne žele da čuju naše probleme, ponekad su nedostupni. Postoje slučajevi kada vjerujemo ljudima samo da bismo dobili loš savjet, da bi nas slagali ili da bi neko otkrio naše tajne. Ne upuštaju se svi u ovo, ali vjerovati ljudima bez ograničenja potencijalno može imati ovaj rezultat. To je rizik koji preuzimamo kada gradimo vezu.
Srećom to nije slučaj sa Bogom. On je za nas ono što ljudi nikada ne mogu biti, i zbog toga će uvijek ostati pouzdan. Ali isti taj Bog dao je Zakon koji reguliše odnos sa Njim u vertikalnoj ravni i naše međuljudske odnose u horizontalnoj ravni. Logično naš odnos se ne može zadržati isključivo u prvom setu Božjih instrukcija. Mudrost se sastoji u pravilnom prosuđivanju gdje što pripada, koliku ima težinu i gdje su granice.
Pavle Simović
