Najbitnija stvar u životu svakog čovjeka je njegov odnos s Kristom. Sam život na ovom svijetu, ali i onaj u budućem mu ovisi o tome. Ljudi većinom nemaju predodžbu o tome jer rijetko tko im govori istinu o tome tko je Krist i čemu služi to pomazanje.
„Crkve“ ga prikazuju kao mističnu povijesnu ličnost s nejasno definiranim karakterom „bogočovjeka“ (ovo je njima jako bitno zato da uvjere ljude da oni imaju Božji autoritet, zato koriste te konstrukcije o „bogočovjeku“) koji je u jednom trenutku ponio grijehe svijeta na sebi i osigurao nam vječni život, sve je ustvari obavijeno mistikom i velom nejasnoća. Rijetko tko ide dalje od toga, ulazi u dubinu njegovog karaktera i misije. U njegov život se upire prstom kao nešto što se dogodilo u prošlosti i čega smo mi danas baštinici, kao da više nije živ, a njegova „Crkva“ je današnja realnost te da je praktički svoje ovlasti prepustio „Crkvama“ da one upravljaju njegovom zajednicom na Zemlji. Stalno nam se pred očima maše križem i žrtvom, a ne ulazi se dublje u uvid čemu je služila ta žrtva, osim da opere grijehe onih koje „Crkva“ proglasi spašenima. Krist sve to dopušta, jer davno smo upozoreni:
„Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti!“ Galaćanima 6,7
Upravo tim usporedbama sa sjemenom Bog nam je pokazao suštinu svog plana spasenja čovjeka i zašto nam je Krist uopće bio potreban. Riječ Božja je sjeme koje Bog posadi u čovjeka, a to sjeme će proklijati i rasti u nama na ovom svijetu dok konačno ne donese plod na idućem.
„On odgovori: ‘Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta.’“ Matej 13,37-40
„A onaj koji pribavlja sjeme sijaču i kruh za jelo, pribavit će i umnožiti sjeme vaše i povećati plodove pravednosti vaše.“ 2. Korinćanima 9,10
„A on im reče: ‘Vama je dano znati otajstva kraljevstva Božjega, a ostalima u prispodobama – da gledajući ne vide i slušajući ne razumiju. A ovo je prispodoba: Sjeme je Riječ Božja. Oni uz put slušatelji su. Zatim dolazi đavao i odnosi Riječ iz srca njihova da ne bi povjerovali i spasili se. A na kamenu – to su oni koji kad čuju, s radošću prime Riječ, ali korijena nemaju: ti neko vrijeme vjeruju, a u vrijeme kušnje otpadnu. A što pade u trnje – to su oni koji poslušaju, ali poneseni brigama, bogatstvom i nasladama života, uguše se i ne dorode roda. Ono pak u dobroj zemlji – to su oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti.’“ Luka 8,10-15
Ukoliko sjeme padne na plodno tlo u nama i prihvatimo Riječ Božju kao istinu možemo očekivati da će nam se dogoditi transformacija karaktera u na grubo 4 faze:
- Ljubav i poštovanje prema Božjem karakteru nakon što smo bili izloženi i povjerovali Riječi Božjoj. Uzdizanje i veličanje Božjeg karaktera iznad svega, jer iz njega izvire sve što je dobro za čovjeka. Ovo je početak odnosa s Bogom.
- Pokajanje pred Bogom zbog našeg načina razmišljanja i djelovanja jednom kada shvatimo koliko vrijede naša pamet, procjene i naša djela u usporedbi s Božjim i kuda nas to vodi. Prihvaćanje moralnog Zakona i Kristove posredničke službe. Spoznaja da je Božja zajednica savršena i točno po mjeri čovjeka. Ostvarenje svih ljudskih potreba dolazi samo kroz Stvoritelja.
- Novorođenje, krštenje Duhom, formalno započinjanje drugačijeg načina življenja i razmišljanja, početak rada u Božjoj sili. Odbacivanje zabluda svijeta. Sve dublje razumijevanje moralnog zakona i otkrivanje Božjih tajni. Postajemo radnici za žetvu.
- Integracija u Božju zajednicu izabranih na ovom svijetu, molitva za Božje darove da možemo nastaviti duhovni rast do savršenstva karaktera koji se ostvaruje Božjom silom i posredovanjem Krista. Božji darovi u zajednici. Predstavljamo Božju zajednicu na Zemlji i radimo pod Kristovim vodstvom za konačno ostvarenje Božjeg plana.
Početak odnosa s Ocem je spoznaja i poštivanje njegovog karaktera. To je temeljni uvjet da da bi uopće mogli uzeti u razmatranje integraciju u Božju zajednicu, jer netko tko odbija iskazati dužno poštovanje, status, ili uopće ne cijeni Božji karakter iz kojeg proizlazi i definirana je zajednica s Bogom, nema uopće što tamo tražiti. Preduvjet prihvaćanja Božje riječi je da njoj budemo izloženi.
„Govorio im je: ‘Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.’“ Luka 10,2
„I ja ću poslati dva svoja svjedoka da, obučeni u kostrijet, prorokuju tisuću dvjesta i šezdeset dana.“ Otkrivenje 11,3
Bilo usmeno svjedočenje, bilo pisana Riječ Božja (dva svjedoka iz Otkrivenja koji simboliziraju dva saveza, Stari i Novi) ili bilo koji drugi način preko kojeg ćemo doći do i spoznati istinu o Božjem karakteru i planu za čovjeka posijat će sjeme u nama.
„Ja ljubim one koji ljube mene i nalaze me koji me traže.“ Mudre izreke 8,17
„Sine moj, ako primiš moje riječi i pohraniš u sebi moje zapovijedi, i uhom svojim osluhneš mudrost i obratiš svoje srce razboru; jest, ako prizoveš razum i zavapiš za razborom; ako ga potražiš kao srebro i tragaš za njim kao za skrivenim blagom – tada ćeš shvatiti strah Gospodnji i naći ćeš Božje znanje. Jer Jahve daje mudrost, iz njegovih usta dolazi znanje i razboritost.“ Mudre izreke 2,1-6
Posljedica spoznaje Boga je pokajanje pred Bogom. U trenutku kada shvatimo tko je Bog i kakav je njegov odnos prema svojim stvorenjima, što je sve napravio za nas i što nam je pripremio u budućnosti, te kakva je priroda njegove zajednice i uopće svrha čovjeka u Božjem svemiru, možemo jedino izraziti beskrajnu zahvalnost Ocu i odbaciti svoje dosadašnje namjere i djela. Čovjek je nesavršen u svakom pogledu, iz svog otpalog karaktera stvara jedino propast i uništenje, nikakvim svojim naporima ne može se uzdići niti spasiti od kraljevstva smrti.
„Opakoga će uhvatiti njegova zloća i sapet će ga užad njegovih grijeha.“ Mudre izreke 5,22
„Da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast.“ Efežanima 4,22
Najuža definicija Božje zajednice izražena je kroz Deset Božjih zapovijedi. Njima je definiran odnos s Ocem kao i odnos između ljudi. Na ovom svijetu, u ovom grješnom tijelu čovjek ih ne može postojano držati i zato mu treba zagovor Krista pred Ocem. Kada uđemo u vječni život i dobijemo novo tijelo koje neće biti podložno grijehu, tada će ih svi Božji odabrani moći držati bez posrtanja. Prihvaćanje Božjih zapovijedi i moralnog zakona posljedica je razumijevanja prirode Božje zajednice u koju nam je obećano ući.
„Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.“ Ivan 14,15
Sve to dovest će čovjeka do stanja „novorođenja“ Duhom, držanja moralnog zakona vjerom u Krista koja na kraju opravdava pred Ocem. Rad u sili Božjeg Duha, oslanjanje na Krista i njegove ovlasti i položaj u svemiru, općenito izvor i kriterij aktivnosti nismo više mi i naša otpala priroda, strasti, požude, tjelesna mudrost, nego Otac i Sin. U ovoj fazi dobivamo dublje uvide u odnos Oca i Sina te kako taj odnos definira sve ostale odnose u svemiru, kako je to kriterij za sve zajednice inteligentnih bića, kako njih dvojica rade da stvore okolinu savršenog ostvarenja svih potreba svojih stvorenja.
„Njezin protulik, krštenje – ne odlaganje tjelesne nečistoće, nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu – i vas sada spasava po uskrsnuću Isusa Krista“ 1. Petrova 3,21
„Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva nego neraspadljiva: riječju Boga koji živi i ostaje.“ 1. Petrova 1,23
„On nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga.“ Titu 3,5-7
„A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.“ Ivan 1,12-13
„Tko god vjeruje: ‘Isus je Krist’, od Boga je rođen. I tko god ljubi roditelja, ljubi i rođenoga.“ 1. Ivanova 5,1
I konačno tako postajemo dio Božjeg izabranog naroda na Zemlji.
„Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista.“ Filipljanima 3,20
„Zato, braćo, to revnije uznastojte učvrstiti svoj poziv i izabranje: to čineći – ne, nećete posrnuti nikada!“ 2. Petrova 1,10
Kriteriji Božje zajednice odabranih postavljeni su odavno prije nego je sam čovjek stvoren. Ispunjavanje i zadovoljavanje kriterija donosi mjesto na nebu, kriterije je postavio Otac, a Sin Božji pomaže čovjeku da ih ispuni pred Ocem. Bog se ne mijenja, kao što se ne mijenja niti Krist, mi smo ti koji se trebaju promijeniti da bi ušli u taj unaprijed definiran odnos njih dvojice i tako u zajednicu s njima.
„Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlila u kome nema promjene ni sjene od mijene.“ Jakovljeva 1,17
„Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijek.“ Hebrejima 13,8
To znači da su svi naši osobni napori prema usavršavanju bilo svog karaktera, bilo zajednice u kojoj živimo, bilo zajednice odabranih bez Božje pomoći uzaludni. Sve to postaje ogroman teret ukoliko se Božje djelo ne unosi u razmišljanje i djelovanje u svijetu. Čak i ako podignemo efikasnost u materijalnoj domeni, još uvijek nam ostaje ogromna duhovna praznina i duhovne potrebe koje je nemoguće zadovoljiti materijalnim stvarima.
U Bibliji dana nam je jedna takva transformacija karaktera jednog od velikana među Božjim apostolima.
„Savao je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu.“ Djela apostolska 8,3
Savao je bio školovani farizej, vrlo revan u svom poslu, u držanju djela Zakona i u namjeri da se obračuna s kršćanima, sektom heretika kako su ih tada smatrale židovske vođe. Nije ni sumnjao da su ga trovali lažima da zadrže svoju poziciju u narodu.
„Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k velikomu svećeniku, zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem. Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’ On upita: ‘Tko si, Gospodine?’ A on će: ‘Ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti.’“ Djela apostolska 9,1-6
Tek izravnom Kristovom intervencijom Savao je spoznao istinu. Kao farizej bio je od malih nogu treniran poznavati Pismo i znao je cijeli Tanakh (Stari Zavjet) na pamet, doslovno riječ po riječ. To ogromno znanje i zamemorirane informacije same po sebi nisu mu otvorile um da spozna istinu i prepozna Krista, niti će to napraviti ikome drugome. Tek nakon što mu se Krist direktno objavio, tek nakon što je slijep ušao u Damask, tek nakon što se u tami svojih misli osvjedočio koliko je bio zaslijepljen lažnim učenjima i pokajao se pred Bogom što je uopće u to vjerovao, tek tada, nakon spoznaje istine i pokajanja, Bog mu je dao Duh da progleda i izliječi se sljepila. Ljuske su mu pale s očiju. Savao je bio uvjeren da služi Bogu, cijenio ga je, bio spreman napraviti sve što se od njega traži jer je mislio da Bog to od njega traži, ali bio je obmanut od ljudskog sustava inspiriranog Sotonom koji uzdiže čovjeka tako što Božje ovlasti i karakter pripisuje sebi putem nekog „nasljeđa“ i „izabranosti“. Slično rade i današnje „Crkve“.
„Ananija ode, uđe u kuću, položi na nj ruke i reče: ‘Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga.’ I odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se i uzevši hrane, okrijepi se. Nekoliko dana provede s učenicima u Damasku.“ Djela apostolska 9,17-19
Nakon toga Savao je primio Duh Božji i bio integriran u Božju zajednicu odabranih. To nam u malom prikazuje ustvari bit većeg Božjeg plana za čovjeka i kako Bog radi da napuni mjeru spasenih. Prvo primamo istinu, pa kada ju iskreno i istinski spoznamo, pokajemo se za svoj dosadašnji život i djela jer su opačine prema Božjim standardima. Nakon pokajanja primamo Duh i bivamo integrirani u Božju zajednicu. Savao je bio iskren i imao iskrene namjere i već ogromno znanje u trenutku kada mu se Krist objavio pa je u njegovom slučaju to brzo išlo, ali kao što vidimo, znanje samo po sebi ne garantira da možemo spoznati istinu, da se možemo pokajati jer znanje koje proizvodi ovaj svijet čak i kada se radi o tumačenju Božje objave je usmjereno protiv Stvoritelja pa ne vidimo u čemu griješimo. Znanje koje sami učenjem i pamćenjem stječemo ne osigurava nam da možemo uopće vjerovati u Mesiju, primiti Božje darove, ili biti Božji suradnici bez Božje intervencije u našem biću. Ovo je jako bitno za shvatiti, jer osim usvajanja znanja jako je bitno imati i direktnu povezanost s Kristom koji će nam dati ispravna znanja.
Savao je misleći da služi Bogu ustvari služio Sotoni. To nas dovodi do ključne stvari koja nam priječi da spoznamo istinu, kako nam je i sam Otac objavio preko Sina. Đavao je taj koji dolazi i odnosi Riječ iz srca. Đavao je naš praiskonski neprijatelj i čovjekoubojica od početka.
„Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži.“ Ivan 8,44
Svojim vještim i suptilnim metodama obmane i manipulacije stvorio je masu svojih prvo anđeoskih, a zatim i ljudskih suradnika i sljedbenika.
„Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.“ Efežanima 6,12
„Jer takvi su ljudi lažni apostoli, himbeni radnici, prerušuju se u apostole Kristove. I nikakvo čudo! Ta sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla.“ 2. Korinćanima 11,13-14
S druge strane Bog je zametnuo neprijateljstvo između roda zmije i roda žene (žena je u Bibliji simbol ljudske Bogu vjerne zajednice na Zemlji).
„Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“ Postanak 3,15
Očito je da je Bog neprijatelj Sotoni, da se Sotona pobunio protiv njegove vladavine što je rezultiralo njegovim izbacivanjem s neba.
„Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda?“ Izaija 14,12
To neprijateljstvo nastavilo se i na Zemlji. Sam Krist nas je upozorio da je došao donijeti mač, sukob i borbu. Krist je zapovjednik svoje vojske i zajednice, kao što je Sotona zapovjednik svoje. Ta borba je definirala sudbinu naše planete od početka.
„Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač.“ Matej 10,34
Da li Bog ustvari voli Sotonu, njegove anđele i ljudske sljedbenike?
Zašto nas je uputio da volimo svoje neprijatelje?
„Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici?“ Matej 5,43-46
U ono vrijeme kada je Krist davao ovu uputu većina svijeta još nije čula radosnu vijest o spasenju. Nisu spoznali niti ikada čuli istinu o Kristu koji je došao svojom žrtvom ponijeti njihove grijehe ukoliko to žele. Trebalo je tu vijest raširiti po svijetu, objaviti ju narodima. Veliki progoni uslijedili su nakon što se evanđelje počelo propovijedati svijetom.
Stav kršćanina nije stav neprijatelja nego prijatelja koji želi pomoći svima. To je suština ove Kristove pouke.
Bilo što osim generalno blagonaklonog stava prema tim zavedenim ljudima koji su bili u potpunoj tami bilo bi kontraproduktivno. Mnogi su se obratili nakon što su vidjeli ljubav apostola za čovjeka, jer čovjek traži zajednicu temeljenu na ljubavi, ali nigdje u svijetu pod Sotoninom vladavinom ju ne nalazi. Vrlo je važno da imamo bratsku ljubav, prvo prema braći u Kristu koja će trajati vječno, jer tu zajednicu čeka vječnost, a zatim i prema drugim ljudima, ali ne bezuvjetno. Niti Krist ne voli bezuvjetno sva svoja stvorenja za sva vremena, samo ona koja se podlažu Ocu, samo svoju braću po Duhu, ostale čeka peć ognjena. Ne postoji raj za sve, samo za one koji prihvate uvjete raja i pravila koja će tamo vladati.
„Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.“ Matej 13,49-50
Onima koji odbijaju Božji dar nemoguće je uistinu pomoći, jer ne postoji alternativa.
„Gdje vas ne prime i ne poslušaju riječi vaših, iziđite iz kuće ili grada toga i prašinu otresite sa svojih nogu. Zaista, kažem vam, lakše će biti zemlji sodomskoj i gomorskoj na Dan sudnji negoli gradu tomu.“ Matej 10,14-15
Što tko sije, to će i žeti. Danas je u svijetu drugačija situacija i gotovo da nema čovjeka koji nije čuo za Isusa Krista iz Nazareta. Mnogo je i danas onih koji radosnu vijest odbijaju, ali sada ne postoji apsolutno nikakvo opravdanje za takvo ponašanje, osim sitnih svjetovnih ili oportunističkih interesa.
„Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.“ Izlazak 20,5
Bog blagoslivlja one koji ga ljube, a kažnjava one koji ga mrze. Bog je izvor svega dobrog za one koji ga slijede, a satire one u otvorenoj pobuni.
„Jer će biti satrti zlikovci, a koji se u Jahvu uzdaju, baštinit će zemlju“ Psalam 37,9
„Bog mira satrt će ubrzo Sotonu pod vašim nogama. Milost Gospodina Isusa s vama!“ Rimljanima 16,20
Vlatko Lacković
