Poznanje Isusa Hrista (14)

Hristov dolazak na Zemlju je otkrivenje Boga ljudima i anđelima.

„Objavio sam tvoje ime ljudima…“ (Jovan 17:6)

Ime u Bibliji je sinonim za karakter. Bog se najprije otkriva u djelima stvaranja, koja su pomračena grijehom i u sebičnom ljudskom oku. Zatim se otkriva u posredovanju opšte blagodati za sve ljude. Ali kroz Hrista On ispunjava najuzvišeniju namjeru živog prikaza blagodati i spasonosne samopožrtvovane ljubavi koja je najveće načelo života u Njegovom kraljevstvu. Stoga je poznanstvo sa Hristom od najveće važnosti za nas.

Isus je sve radio za Očevu slavu, od kojeg je sve primio da bi dao ljudima (vidi: Jovan 7:18; 8:28). Kroz Sina proslavlja se Otac, a preko stvorenih bića u službi zahvalnosti ljubav se opet uzvraća Božanstvu. To je osnovna koncepcija života u Božjem kraljevstvu. U grijehu je prekršen taj Zakon, i kroz grijeh je ušla sebičnost koja na svaki način pokušava da pogrešno prikaže Božji karakter, a sebe da predstavi kao žrtvu Njegove nepravde i Njegovog Zakona koji navodno ograničava slobodu.

Pošto je Božjem karakteru ljubavi strana prisila, a ljubav se ne može zapovijediti, On nije mogao kao vrhovni Suveren upotrijebiti moć vlasti ili bilo kakav oblik sile za rješavanje problema grijeha u pobuni. Zbog toga je Njegova mudrost prije mjerljivih vremena predvidjela sve mogućnosti pobune, tako da su Otac i Sin napravili Plan spasenja (Rimljanima 16:25,26; 2. Timoteju 1:9,10; Titu 1:2).

Dolazak Isusa Hrista na Zemlju označio je početak živog ispunjenja Božje volje među pobunjenim čovječanstvom. „Zato, ulazeći u svijet, on kaže: Žrtvu i prinos nisi htio, nego si mi pripremio tijelo… Evo, došao sam – u svitku knjige pisano je o meni – da vršim tvoju volju, Bože.“ (Jevrejima 10:5-7) „Riječ je postala tijelo i prebivala je među nama i gledali smo njenu slavu, slavu kao jedinorođenog od Oca, punu blagodati i istine.“ (Jovan 1:14)

Hristov dolazak je krunski nepobitni dokaz Božje ljubavi prema palom čovječanstvu, Njegove namjere da nas spasi.

Suština Božje namjere sa ljudskim rodom izražena je u ovim riječima: „Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da niko ko vjeruje u njega ne bude uništen, nego da ima vječni život. Jer Bog nije poslao svog Sina u svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spase kroz njega.“ (Jovan 3:16,17) Osnovni Hristov pokretački motiv zapisan je u proroštvu: „Evo, dolazim, u svitku knjige pisano je o meni. Bože moj, ja uživam u vršenju volje tvoje, i zakon je tvoj duboko u meni.“ (Psalam 40:7,8)

Spustivši se na nivo čovjeka, Hrist je ispoljio božanski karakter samopožrtvovane ljubavi. On je pristao da na Njega padne sve ono što mi zaslužujemo kako bismo kroz Njega mogli živjeti. To je bio jedini način da spasi čovjeka vječne razdvojenosti od Boga i smrti. Ali tu se namjera Oca i Sina sa Planom spasenja ne zaustavlja. Zahvaljujući toj jedinstvenoj demonstraciji Božje ljubavi, veza sa ljudskim rodom postaće neraskidiva, a anđeli i sva ostala stvorenja koja nijesu pala imaće vječno svjedočanstvo o Božjem karakteru, što će zauvijek spojiti sve u jednu porodicu, bez ikakve opasnosti da se zlo ponovo podigne. „Obilno nam je udijelio tu blagodat zajedno sa svom mudrošću i razboritošću, time što nam je obznanio tajnu svoje volje. Ta tajna je u skladu s onim što želi, s njegovom namjerom da se sve uredi kad se navrši vrijeme, naime da se sve ponovo sastavi u Hristu – ono što je na nebesima i ono što je na zemlji.“ (Efescima 1:8-10) „A kad mu sve bude pokoreno, tada će se i sam Sin pokoriti onome koji mu je sve pokorio, da Bog bude sve svima.“ (1. Korinćanima 15:28)

Hrist koji je jedno sa Bogom Ocem pristao je da postane jedno sa palim čovjekom, da bi nas spasao!

„Ja i Otac jedno smo.“ (Jovan 10:30)

„U početku je bila Riječ, i Riječ je bila sa Bogom, i Bog je bio Riječ.“ (Jovan 1:1)

„Za nas postoji jedan Bog Otac od koga je sve, i mi u Njemu, i jedan Gospod, Isus Hrist, kroz koga je sve, i mi kroz Njega.“ (1. Korinćanima 8:6)

„On je slika nevidljivog Boga, prvorođeni prije svakog stvaranja. Jer je kroz njega sve bilo stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo da su to prestoli ili uprave ili poglavarstva ili vlasti. Sve je stvoreno kroz njega i za njega. On je prije svega, i sve je u njemu objedinjeno.“ (Kološanima 1:15-17)

Čovječanstvu je bila data objava šta će biti kad dođe Mesija: „Tada će se otkriti slava Gospodnja i svi će je ljudi vidjeti, jer su to riječi iz Gospodnjih usta.“ (Isaija 40:3-5)

„I Riječ postade tijelo i napravi sjenicu među nama, i gledali smo njegovu slavu, slavu kao jedinorođenog od Oca, punu blagodati i istine.“ (Jovan 1:14)

„A pošto su ta djeca [ljudski rod] sudionici tijela i krvi, tako i on sam uze udijela u tome, da kroz smrt uništi onoga koji ima vladavinu smrti, to jest Đavola, i da oslobodi sve koji su zbog straha od smrti cio život bili podložni ropstvu. Jer on ne uze na sebe prirodu anđela, već uze na sebe sjeme Abramovo. Zato je u svemu morao da postane poput svoje braće.“ (Jevrejima 2:14-17)

Sin Božji je pristao da se dobrovoljno žrtvuje za ljudski rod.

„Ja sam dobri pastir i poznajem svoje ovce i moje ovce poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i kao što ja poznajem Oca. I svoju dušu polažem za ovce… i sve će biti jedno stado s jednim pastirom. Zato me Otac i voli, jer ja polažem svoju dušu da bih je opet primio. Niko mi je ne oduzima, nego je ja sam od sebe polažem.“ (Jovan 10:14-18)

Ovim činom samopožrtvovane ljubavi čak i ljubav Oca i Sina dobija novu višu dimenziju!

Isus je za svijet izvor spasonosne blagodati koja može da saosjeća sa svima. On je sva ljudska bića smatrao vrijednim života. Njegova naklonost nije pravila vještačke podjele među ljudima, proizvedene grešnim motivima. On je u svojoj ljudskoj prirodi mogao najbolje da razumije ljudsku slabost. Ne postoji ljudska patnja ili nevolja koja je Njemu strana. On je naš Srodnik, spreman da otkupi naše izgubljeno nasleđe (vidi: 3. Mojsijeva 25:25, 47-49; Isaija 59:20; Ruta 4:3-10).

„I oni su pjevali novu pjesmu: Dostojan si da uzmeš svitak i otvoriš njegove pečate, jer si bio zaklan i otkupio si nas Bogu svojom krvlju iz svakog plemena i jezika i naroda i narodnosti.“ (Otkrivenje 5:9)

Isus je u svom radu na zemlji stupao u blizak odnos sa ljudima, nalazio se tamo gdje im je pomoć potrebna. On je rušio barijere koje su gordost, sujeta i licemjerje grešnika podigli, čak i one koje su smatrane nepremostivima. „Nevjesta Hristova“ je kompletni Božji narod, ko god oni bili. Svaka duša je pozvana u Božje kraljevstvo (vidi: Luka 14:16-24).

„A sad u Hristu Isusu, vi koji ste nekada bili daleko, blizu postadoste krvlju Hristovom. Jer je on naš mir, koji je oboje sastavio u jedno i srušio pregradni zid koji nas je razdvajao.“ (Efescima 2:13,14)

Za svoje učenike starao se na poseban način, čak je milostiv i ljubazan do kraja bio i prema svom izdajniku Judi.

Isusov život bio je besprekoran. Nijedan grijeh nije ukaljao Njegov karakter (vidi: Jovan 14:30; Jevrejima 4:15; 2. Korinćanima 5:21; 1. Petrova 2:22; 1. Jovanova 3:5).

On ničim nije izazivao upadljivost, nikad nije skretao pažnju na sebe na način kako paradira grešan čovjek. Živio je u siromaštvu, bio neshvaćen i zbog toga usamljen. Ali kao Čovjek čeznuo je za saosjećanjem, duboko doživljavao patnju zbog uvreda i odbacivanja od onih koje je došao da spase (vidi: Matej 23:37).

Isusa je odlikovala nepokolebljiva vjera i oslanjanje na Oca i Njegovu Riječ. Tom Riječju se branio kao Čovjek od svih iskušenja, tom Riječju je išao naprijed kako je određeno za Njega. On se potpuno pokoravao Zakonu i volji Božjoj. Njegova misija zahtijevala je veliku silu i stoga se usrdno molio da je prima kako bi mu osvjetljavala put i vodila ga kroz svakodnevne zadatke.

Ali Isus nikad nije provocirao zlo ili se nepotrebno izlagao opasnosti. U Njegovom radu nema ni trunke fanatizma, i to takođe treba da služi nama za primjer.

Prividni neuspjeh nije ga obeshrabrivao.

Hrist je bio najveći Učitelj. On je znao kako da pripremi svoje učenike da otvore jevanđelje svijetu nakon svršetka Njegove misije na zemlji. Istinu je iznosio na način koji je najbolje razumljiv ljudima, ali bez kompromisa sa bilo kakvim oblikom obmane. Ta istina nije bilo suvoparno izlaganje činjenica, već istina u ljubavi i iz ljubavi. Obraćao se pojedincima kao i mnoštvu. Predmet Njegovih razgovara bila je svjetlost od Boga, izlaganje te svjetlosti na različite načine, posebno u pogledu razumijevanja Plana spasenja i Božjeg kraljevstva. On je zabludu pobjeđivao istinom, kao što se mrak nadvladava svjetlošću. Uticaj i učinak Hristovog učenja bio je evidentan na sve: od Njegovih učenika, preko naroda, do sveštenstva i rimskih osvajača i stranaca. Dalekosežnost Hristove nauke obuhvata sve narode na zemlji, iako je On fizički bio ograničen svojom misijom kao Čovjek na zemlji.

Hrist je djelovao kao veliki ljekar tijela i duše. Provodio je svoje vrijeme i na jednom i na drugom poslu. U najvećem broju slučajeva, fizičko i duhovno iscjeljenje išli su uporedo, ruku pod ruku. Potreba napaćene duše je prepoznavala spas u Njemu. On je takođe davao pouke o načelima duhovnog i tjelesnog zdravlja. On je bio Gospod koji je davno kazao Izraelu: „Ako budete dobro slušali glas Gospoda, svog Boga, i ako budete radili ono što je ispravno u njegovim očima i ako budete slušali njegova uputstva i držali sve njegove uredbe, neću pustiti na vas nijednu bolest… Jer sam ja Gospod ljekar vaš.“ (2. Mojsijeva 15:26)

Radi boljeg shvatanja Njegovog djela i misije, Hrist je poređen sa: hljebom života (Jovan 6:33-35); vodom života (Jovan 4:14); ugaonim kamenom (Matej 21:42-44; Psalam 118:22; Isaija 28:16; Djela 4:11; Efescima 2:20; 1. Petrova 2:6); svjetlošću (Jovan 1:5; 3:19; 8:12; 9:5; Isaija 42:6; 49:6; Luka 2:32; Djela 13:47); čokotom loze (Jovan 15:1-6); te napokon Jagnjetom u kontekstu nevine Žrtve (Jovan 1:29,36; Isaija 53:7; 1. Petrova 1:19; Otkrivenje 5:6).

Isus je učinio brojna čuda koja su bila vidljivi dokaz Njegovog božanskog poslanja, ali nijedno od njih nije učinjeno da zadovolji nevjerovanje ili da se putem manifestacije natprirodne sile nevjernik navede da se iz pogrešnih motiva vrati Bogu. Isus nikad nije činio čuda u svoju korist, a bio je čak optužen da ih čini pomoću sotonske sile. Ali čuda nijesu najveći dokaz Hristove misije, nego Njegov karakter u činjenju Božjih djela i govorenju Božjih riječi. Stoga takva čuda nijesu poželjna za Božje neprijatelje koji zapravo žele Boga samo kao čarobnjaka koji bi ispunjavao njihove sebične želje ili potvrđivao fanatične predstave, bez moralnih obaveza i posvećenog života.

Isus je u svemu postao pobjednik kroz vjeru. To je velika istina koja je kulminirala na krstu Golgote, u najtežoj mogućoj situaciji i nezamislivoj duševnoj i tjelesnoj agoniji. Golgota je krunsko ispoljavanje samopožrtvovane ljubavi i treba da bude predmet naše posebne pažnje, jer otkriva najsvečanije znanje o Isusu i Bogu. Tu se pokazala sva strahota grijeha, čije breme je Spasitelj stavio na sebe i podnio njegovo prokletstvo i gnjev božanske pravde. Tek nakon što je u potpunosti završio svoje djelo, Isus je položio svoj život za nas. Pobjeda je bila izvojevana. Ljubav i istina, pravda i mir, integrisali su se na krstu. Strašna vladavina i moć Sotone nad ljudskim rodom bila je slomljena. Smrt je pobijeđena. Bog je dokazao da Njegova ljubav može povratiti obmanutog grešnika, da se ne mora ukinuti pravda da bi se primijenila blagodat. To je dar čovječanstvu u Hristu! Mi se opravdavamo „darom, blagodaću njegovom, kroz iskupljenje koje je u Hristu Isusu, kojega odredi Bog da bude žrtva pomirenja kroz vjeru u njegovu krv, da pokaže pravdu svoju oproštenjem pređašnjih grijeha, u dugom trpljenju Božjem, da se pokaže pravda njegova u sadašnje vrijeme, da je On pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove.“ (Rimljanima 3:24-26) Božja ljubav se ispoljila kroz oboje – blagodat i pravdu Njegovu. U Božjem Planu spasenja u Hristu susreću se milost i istina, pravda i mir (vidi: Psalam 85:10).

Poznanje Isusa Hrista je živo jevanđelje.