Pod sudbinom se obično smatra predodređeni tok događaja koji je izvan čovjekove kontrole. Međutim, postavlja se pitanje šta je to sudbina, da li sudbina ima inteligenciju, ili sistem moralnih vrijednosti na osnovu kojeg određuje šta je dobro a šta zlo, pa nekog čovjeka treba da kazni ili da nagradi, ili se radi samo o nasumičnom spletu okolnosti. No u praksi vidimo da je naš život pun uzroka i posledica. Na primjer, ako radimo – dobićemo platu; ako učimo, steći ćemo znanje; ako idemo u pravom pravcu, stići ćemo na svoj cilj. Svojim odlukama mi usmjeravamo nas život u pravcu koji želimo. Na primjer, ako neko pije alkohol i vozi, veće su šanse da će imati udes i da će stradati. Uzrok i posledice pokazuju da mnogo toga zavisi od naših namisli koje pokreću naše odluke.
Mi se rađamo i živimo na ovom svijetu u različitim uslovima i sa različitim predispozicijama i mogućnostima. Međutim, ne treba miješati životne okolnosti, socijalne i genetske predispozicije sa sudbinom ili predestinacijom. Nesreće nisu slučajnost, nego zlo koje su učinili drugi ljudi, sa predumišljajem ili iz nehata. Nepredvidive okolnosti koje dovode do nesreća prouzrokovane su ili našim ili tuđim zlom. Postoje lančani zakoni od uzroka do posledice, iako mi u svim slučajevima to nismo u stanju povezati.
Bog nije predodredio šta će ljudi izabrati, nego je stvorio zakon uzroka i posledica. Mi možemo da izaberemo šta ćemo da uradimo, ali ne možemo da izaberemo drugačije posledice našeg izbora, od onih koje je Bog predodredio.
Pitanje sudbine ili predestinacije spada u ona teška, granična, problematična i diskutabilna pitanja. Dok čitamo određene biblijske tekstove u nama počinje da se izgrađuje jedna koncepcija. Međutim, čitajući dalje mi nailazimo na druge stihove koji kao da su kontradiktorni onim stihovima koje smo već pročitali. Ovo je zaista problematičan teren i to zahtijeva veliku smotrenost od nas. Mi smatramo da je Biblija božanski nadahnuta knjiga. Ako je Bog autor Biblije, onda Biblija mora biti konzistentna knjiga – postojana u smislu saglasja svih datih istina, jer je Bog dosledno biće. To znači da određene izjave i načela koje je Bog davao u prošlosti, važe i u sadašnjosti, a važiće i za budućnost.
Pitanje predestinacije ili sudbine je veoma važno jer je povezano sa našim svakodnevnim životom, sa onim kako mi živimo iz dana u dan. Jer, ako postoji predestinacija, ishod će biti isti i, šta god radili, mi na to ne možemo uticati. Znači, ako smo zaista predodređeni, ne možemo da izađemo iz svojih okvira. Dakle, nemamo slobodu.
Razvijajući ovu temu vidimo da je pitanje predeterminisanosti vrlo povezano sa pitanjem ljudske slobode. Da li je čovjek slobodno biće ili čovjek nije slobodno biće? Ako postoji determinizam, ako postoji predodređenje, onda jedino što nama preostaje jeste doživljaj naše sudbine. Mi ne možemo ništa da izmijenimo i jedina stvar za nas koja ostaje jeste samo doživljaj naše sudbine. Možemo jedino da gledamo da tu svoju sudbinu što lakše podnesemo.
Većina ljudi ima problem suočavanja sa ovim dilemama. Ljudi bi voljeli da su slobodni, ali kad shvate da imati slobodan izbor znači biti odgovoran za svoje postupke, onda se uplaše slobode koju imaju. Zato mnogi ljudi prepuštaju da neko drugi donosi odluke umesto njih (astrolog, guru, sveštenik, političar, gazda na poslu). Sjetimo se kako u djelu „Braća Karamazovi“ veliki inkvizitor zamjera Hristu zato što je ljudima davao slobodu: „Ti si ljude opteretio davši im slobodu. Mi smo im dali hljeba, a uzeli slobodu.“
Međutim, ljudi mogu da iracionalno koriste slobodnu volju, to jest mogu da donesu pogrešne odluke i loše izbore, pa zato snose odgovornost za ono što su izabrali.
Mnogobožačke religije govore o tome da postoji neki fatum otprilike kao što kod Platona postoji „svijet ideja“. I tom fatumu, toj sudbini, ne mogu da se odupru čak ni bogovi. I bogovi stoje pod jurisdikcijom te sudbine. Postoji „svijet ideja“ na koje čak i Bog mora da se obazire ako hoće nešto da stvara.
Predestinacija u religiji znači da prije nego što iko išta učini, prije nego što iko išta pomisli, prije nego što iko išta vjeruje, čak i prije nego što se iko rodio, prije nego što je svijet stvoren – Bog je unaprijed odredio sudbinu svakog od nas.
Ako je čovjek bio predodređen da padne u grijeh, onda bi takav bog bio autor grijeha, i ne bi bio apsolutno pravedan. Ako je Bog svemoćan, bilo bi nepotrebno da sudbinski predodredi jedne ljude za spasenje, a druge za uništenje. Bog bi mogao odmah da stvori samo ljude za spasenje i da predodredi da niko nikada ne učini zlo. Činjenica da zlo postoji negira predodređenje, jer savršeno pravedni Bog nikada ne bi poželeo da stvori ljude koji čine zlo, a pogotovo da ih predodredi da moraju da čine zlo.
Ako postoji predodređenje onda božanska pravda gubi svaki smisao. Ako je neko predodređen da pretrpi neko zlo i onaj koji čini to zlo takođe je predodređen. Ako me je Bog predodredio da budem loš, kojim pravom On može da me izvede pred svoj nebeski sud i da me kažnjava. Dakle, po zahtjevu ljudske logike ne može se nikako spojiti božanska pravda i predeterminacija.
Ono što je dalje vrlo značajno, naročito za vjernike, jeste: Ako postoji predodređenost, onda molitve postaju klasično gubljenje vremena. Mi samo dangubimo, trošimo vrijeme, zašto da se mi molimo? Zašto? – ako je sve zacrtano, predodređeno, itd. S druge strane, ako nije sve unaprijed određeno, molitva Bogu ima smisla.
Takođe, ako vjerujemo da smo neopozivo preodređeni za Božje kraljevstvo i vječni život, to nas može navesti da živimo kako god hoćemo, jer bez obzira na naše devijacije na kraju ćemo svakako stići na istu destinaciju. Dakle, to je vrlo opasno ako mi usvojimo takvu ideju. Slično je primjenljivo ako padnemo u drugu zabludu i povjerujemo da smo predoređeni za propast.
Biblijsko otkrivenje o predodređenosti
Pitanje koje se postavlja jeste da li je Božji izbor ljudi za spasenje zasnovan na našem izboru, ili je ljudski izbor zasnovan na Božjem izboru? Drugim riječima, pitanje je da li nas je Bog izabrao jer je znao šta ćemo izabrati, ili smo tako izabrali zato što smo bili predodređeni.
Ljudi imaju 3 stava po pitanju sudbine i spasenja: 1) Neki ljudi vjeruju da Bog predodređuje vjersku zajednicu, a ne pojedinca.
Po njima Bog je predodredio za spasenje vjersku zajednicu kao cjelinu, a ne sudi na osnovu odluke pojedinaca. Tako samo treba biti pripadnik određene vjerske zajednice, a ponašanje, riječi i djela postaju sporedni.
Uslovni izbor je vjerovanje da Bog izabira za vječno spasenje ljude za koje On unaprijed zna da će izabrati da imaju povjerenje u Njega.
Bezuslovni izbor je vjerovanje da Bog izabira ljude koje hoće u skladu sa Njegovim ciljevima, bez obzira na našu slobodnu volju.
Tako izgleda da Bog nasumično određuje ljude za propast bez krivice, a da nasumično spasava ljude bez ispravnih odluka.
Ljudi koji vjeruju da Bog određuje sudbinu, kažu da je misterija kako Bog određuje sudbinu, a da ljudi ipak ostaju odgovorni za svoju propast. U svakom slučaju, to je vrlo nelogična misterija.
Tako izgleda najlogičnije da je spasenje ljudi uslovljeno ličnim odgovorom na Božji poziv.
Da sada pogledamo šta govori Biblija. Biblija je standard koji nam pomaže u pravilnoj orijentaciji, jer mi možemo mnogo puta da budemo u iluzijama u vezi sa realnošću. Šta možemo znati o Bogu i višoj realnosti osim onoga što je On nama otkrio? Ono što je sigurno jasno svakom razumnom čovjeku jeste to da bi jedino Bog mogao da predodredi. Ali da vidimo koje su Njegove želje u pogledu čovjeka.
U 1. poslanici Timoteju 2. glava, 3. i 4. stih kaže: „To je dobro i ugodno u očima našeg Spasitelja, Boga, koji želi da se svi ljudi spasu i dođu u spoznaju istine.“
Dakle, Bog hoće, On želi da se svi ljudi spasu. Iz same činjenice što mi znamo da se svi ljudi neće spasiti, automatski proizilazi da On nije predodredio. Da je Bog stvorio automate koje bi On predodređivao u vječnoj sudbini, ovaj svijet bi potpuno drugačije izgledao. Ako Bog predodređuje sudbinu, bio bi apsurd da istovremeno želi da spasi sve ljude, a da ne može da sam sebi ispuni želju, jer neke ljude neće spasiti. Bog nije kontradiktoran, nego vrlo logičan. Iz činjenice da svi ljudi neće biti spaseni u prošlosti, a ni svi oni koji Boga neće u sadašnjosti – jasno je da ne postoji predeterminisanost.
Sledeći vrlo važan stih nalazimo u Matejevom Jevanđelju, 18. glava, 14. stih. O čemu se radi? Kada je Hrist odgovarao na pitanje: „Ko je najveći u kraljevstvu nebeskom?“ On je pozvao jedno malo dijete i govorio o tome kako mi treba da budemo kao mala djeca po svojim pobudama, svojoj jednostavnosti, bezazlenosti i povjerenju. U 14. stihu Isus kaže: „Tako ni vaš nebeski Otac ne želi da propadne ijedan od ovih malenih.“
Ako se obaziremo na želju Boga Oca, mi vidimo da Njegova želja nije da pogine nijedan najmanji. Dakle, Njegova je želja da se i taj najmanji spase. Opet vidimo nešto što apostol Pavle kaže u poslanicama: „Bog želi da svi budu spaseni.“ Iz te njegove želje, ako bi On htio da predeterminiše, predodredi sudbinski, svi bi išli u spasenje.
Pogledajmo i neke tekstove u Starom Savezu, jer postoje ljudi koji kažu da Stari Savez nije dobar, da se tamo predstavlja neki veoma strogi Bog. Čitamo u Knjizi proroka Ezekijela 33:11 šta kaže Bog preko proroka: „Reci im: Tako ja bio živ, govori Gospod Jahve, meni nije drago da onaj ko je zao umre, nego da se odvrati od svog puta i da živi. Odvratite se, odvratite se od svojih zlih puteva. Zašto da umrete, dome Izraelov?“ Dakle, Bog nikako ne želi da bilo ko propadne, a kamoli da nekoga predeterminiše da ide u propast. Bogu ne pada uopšte na pamet pomisao ili mali elemenat želje da neko propadne, a kamoli da kod njega postoji neka razvijena želja da On predeterminiše nečiji život da ide u propast. „Zar je meni drago da umre onaj ko je zao, govori Gospod, a ne da se odvrati od svojih puteva i ostane živ? … Odbacite od sebe sve svoje prestupe u kojima ste zgriješili, i načinite novo srce i novi duh. Zašto da mrete, dome Izraelov? Jer ja se ne radujem smrti nijednog koji umire, govori Gospod. Zato se obratite i živite!“ (Ezekijel 18:23,31,32)
Međutim, postoje i stihovi koji kao da upućuju da ipak postoji predodređenje. Postoji par stihova u Bibliji u određenim poglavljima koji su, čini nam se, drugačiji od ovoga što smo sad pročitali.
Prigovor koji daju ljudi koji vjeruju u sudbinsko predodređenje jesu određeni tekstovi u Bibliji, na primjer da je Bog unaprijed kroz Isusa Hrista odredio ljude za posinaštvo, po ugodnosti Njegove volje: „Jer je unaprijed odredio da nas kroz Isusa Hrista usvoji kao sinove, po ugodnosti volje svoje.“ (Efescima 1:5)
Da bi bilo jasnije koga ili šta je Bog predodredio, pogledaćemo objašnjenje istog pisca, apostola Pavla:
„A znamo da sve zajedno na dobro ide onima koji vole Boga, onima koji su pozvani po njegovoj namjeri. Jer one koje je unaprijed znao, njih je i predodredio da se saobraze po obličju njegovog Sina, da on bude prvorođeni među mnogom braćom. A one koje je unaprijed odredio, njih i poziva; one koje pozva, njih i opravdava; a one koje je opravdao, njih i proslavlja.“ (Rimljanima 8:28-30)
Kako ovo da razumijemo? Da ovo raščlanimo. U 28. stihu se pojavljuje vrlo značajan dio stiha „pozvani po njegovoj namjeri.“ Dakle, Bog ima izvesnu namjeru, Bog nije indiferentan u odnosu na čovjeka. To je vrlo značajno. Postoje ljudi (deisti) koji misle da je Bog stvorio ovaj svijet, dao mu zakone po kojima će on funkcionisati i onda se jednostavno isključio – On je indiferentan prema sudbini čovjeka. Ne, Bog nije indiferentan prema sudbini čovjeka, nego On ima određenu namjeru. I ta namjera je Božji plan spasenja.
Da li su Bog Otac i Sin Božji Isus Hrist sami imali slobodu volje i odlučivanja prilikom dizajniranja ovog Plana? Naravno da jesu! Otac je sa svoje strane morao da donese najtežu odluku, da preda svog Sina za grijehe svijeta. „Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da niko ko vjeruje u njega ne bude uništen, nego da ima vječni život.“ (Jovan 3:16) S druge strane, Sin Božji se dragovoljno ponudio da se ponizi i žrtvuje za naše spasenje. „Zato me Otac i voli, jer ja polažem svoj život da bih ga opet primio. Niko mi ga ne oduzima, nego ga ja sam od sebe polažem. Imam vlast da ga položim i imam vlast da ga opet primim. Takvo sam uputstvo primio od svog Oca.“ (Jovan 10:17,18)
Ovaj plan spasenja ima određene etape. Koje su to etape? Prva etapa je Božje predznanje. Sledeća etapa je predodređenje. Treća etapa je pozivanje ili poziv – Bog zove. Četvrta etapa je opravdanje. I peta etapa, u koju još niko nije ušao je proslavljanje – ono definitivno i konačno proslavljanje. To je sadržano u ovim stihovima apostola Pavla.
Jasno je da nikakvog plana nema bez predznanja. Mi moramo imati određena predznanja da bi pravili određeni plan. Plan uvijek podrazumijeva postojanje određenog znanja. Koja su to znanja u vezi sa ovim planom? To je Božje znanje o održivom poretku života, znanje da smo mi pali u grijeh, Božije znanje da mi sami ne možemo sebe da spasemo, itd. Postoji neki skup znanja, predznanja koje Bog ima da bi On pravio određeni plan.
Druga stepenica je predodređenje. Vidimo da Bog ovdje predodređuje. Bog kao apsolutno biće ima pravo da predodređuje. Ali šta da predodređuje? „On predodređuje ko će biti spasen.“ To nam govori apostol Pavle. Kako to sad? Vrlo je lako razumjeti. Ovdje se kaže da je On odredio da će biti spaseni oni koji se budu „saobrazili po obličju Sina Njegova“ – obličju Isusa Hrista. Ovo je najvažnija stepenica. Ako budemo razumjeli ovu stepenicu, onda neće biti problema za dalje. Šta je to Bog predodredio? Bog je predodredio profil. On je odredio karakter ili profil ili tip ličnosti koji će biti spasen. Bog je predodredio da spase ljude koji su nalik Njegovom Sinu po karakteru, dakle odredio je karakterni profil spasenih. To znači da Bog nije odredio kog pojedinca će spasiti, nego je odredio kakav karakter je prikladan da se nađe u Božjem kraljevstvu. Bog nije odredio KOGA će spasiti, niti ko će željeti da bude takva ličnost, nego je predodredio koje osobine moraju imati ljudi koje će spasiti. Te osobine uslovljene su Božjim održivim poretkom života, odnosno usklađenošću sa moralnim zakonom kao definicijom poretka života.
U tom smislu postoji apsolutno predodređenje. Budući da Bog želi trajno riješiti probleme kakve danas imamo na Zemlji u uslovima postojanja grijeha, On je odredio profil, On je odredio ko može ući u Njegovo kraljevstvo. Svi oni koji hoće da se uklope u taj profil, u obličje Sina Božijeg oni će ući. To svakako podrazumijeva voljnost za odbacivanje grijeha i saradnju sa Bogom na izgradnji takvog profila.
Mi možemo da izaberemo kakvi ljudi želimo da budemo, a Bog će poštovati našu odluku, i na osnovu toga što smo odlučili, Bog će nas ili spasiti ili konačno verifikovati da budemo uništeni za vječnost po našem izboru.
Ljudi koji izaberu da dozvole Bogu da ih posveti i preobrazi da imaju Hristove osobine, oni će biti spaseni. Ako Bog spasava samo apsolutno dobre ljude, onda ne bi spasao nikoga. Bog ne kaže da On donosi odluku umjesto ljudi. Bog ne tera ljude da izaberu karakter kakav je Hristos demonstrirao na Zemlji, nego nas poziva da sami izaberemo. On nas obavještava šta nam je potrebno da bi bili u Njegovom kraljevstvu i šta treba da izaberemo da bi tamo bili. Dakle, Bog nije predodredio naše odluke, ali je predodredio posledice naših odluka.
Bog bira koji tip ljudi želi da spasi. Bog ima na to pravo, jer je On stvorio svijet sa zakonitostima njegove održivosti. Ljudi nisu predodređeni za spasenje, nego je spasenje predodređeno za ljude koji traže Boga. Naš karakter određuje našu sudbinu.
U tom smislu postoji apsolutni Božiji determinizam odnosno uslov za primanje spasenja. On je odredio da samo oni koji uzrastu u visinu rasta Hristova (to je taj profil), oni ulaze u nebesko kraljevstvo.
Kada je Bog to odredio, On onda zove. Koga On zove? Sada ćemo da vidimo koga Bog zove. Dakle, kada je Bog napravio plan, On onda poziva ljude (vidi Luka 14:16-24). To je sledeća stepenica – pozivanje. Mora postojati poziv. On, koliko stoji do njega, poziva sve. Sve dovde zavisi od Boga.
Da Bog nije htio, da Bog nije pozivao, šta bi vrijedili naši napori. Da Bog nije htio da nas spase, mi bi mogli da se upinjemo koliko god hoćemo. Dakle, sve ovo zavisi od Boga.
Sada dolazi nešto što zavisi od nas. Neki bi voljeli da i ovo dalje zavisi od Boga, ali ovo dalje ne zavisi od Boga. Zašto bi neki voljeli da i ovo drugo zavisi od Boga? Zato da bi izbegli ličnu odgovornost. Neki bi voljeli da nemaju odgovornost. Zato se kaže da čovjek za svoje spasenje može da uradi i sve i ništa. Ništa u smislu da ako Bog nije htio da ga spase on nikako ne bi mogao biti spasen, a kad je Bog već htio, čovjek može da uradi sve za svoje spasenje. To sada zavisi od njega. To je ta stepenica.
Kako ovo sad zavisi od čovjeka? U Mateju 19:21 čitamo: „Ako hoćeš da budeš savršen…“ Ima puno tekstova koji govore o ovome, Bog na mnogo mjesta kaže čovjeku „ako“, poštujući njegovu slobodnu volju.
Vidjeli smo da do ove tačke nema slobode. Dotle čovjek ne može da odlučuje jer je Bog suvereni vladar svemira i On tačno zna šta hoće u svome domu, kao što jedan domaćin zna šta hoće u svome domu. Međutim, taj domaćin hoće nas da ugosti u svome domu, ali zavisi od nas da li mi hoćemo, da li mi želimo. Ako mi ne želimo, On će ostati bez izvjesnog broja gostiju. To ne zavisi samo od Boga. To zavisi i od nas – od toga da li mi hoćemo. Ako mi kažemo „Da“, onda Bog dobija šansu da nas opravda – onda tek može Bog nas da opravda. Mi ne možemo biti opravdani ako ne kažemo Bogu „Da“, jer nema nikog drugog da nas opravda. Isus Hrist koji je položio svoj život na krstu Golgote, položio ga je da bi nas opravdao. Zato mi moramo da kažemo Bogu „Da“ i tek tada Bog ima pravo da nas opravda.
Zašto? Zato što u svemiru postoji borba između dobra ili zla. Po čemu bi sada Bog morao nekoga prisiliti da bude opravdan. Bog je i optuženi vlasnik svemira. Jer Lucifer uvijek može da kaže Bogu: „Zašto ti njega opravdavaš kad on neće da bude opravdan? On hoće da bude na mojoj strani. Zašto se ti toliko petljaš za njegovu sudbinu?“ Zato Isus kaže: „Ako tražite dobićete, ako ne tražite nećete dobiti.“
Bog nikoga ne želi da prisiljava ni svojom ljubavlju. On je rekao u banji Betezdi bolesnome: „Hoćeš li da budeš zdrav?“ Da je on rekao „Neću“, da li bi Hrist njemu nametnuo svoju ljubav? Ne. Isus nikome ne nameće svoju ljubav. Ako čovjek hoće, On će mu je dati. Zato i spasenje, sve što Bog daje to je dar, ništa On ne nameće. On ne želi da ima infantilne vjernike koji će biti upropašćeni bolesnom sentimentalnom ljubavlju od strane Boga. On želi da ima zrele vjernike koji su aktom svoje slobodne volje u odgovoru zahvalnosti i ljubavi rekli Bogu „Da“. Bogu ne trebaju uništene ličnosti, bilo da ih On uplaši kaznom, bilo da ih obaspe potkupljivačkom dobrotom. Ne, Njemu trebaju apsolutno slobodne ličnosti koje će mu reći: „Da Bože, mi tebe hoćemo i tvoj poredak života.“ Poništiti čovjekovu volju to znači uništiti čovjeka. Zato ovdje čovjek odlučuje, i to Biblija stalno ističe.
Kad nas opravda, onda Bog može da nas proslavi. Ove stepenice idu po prirodi stvari. Ono što je vrlo važno jeste da postoji nešto što je Bog predodredio, a to je profil ljudi koji će biti spaseni, ali ličnosti nisu predodređene. Ono što Bogu zadaje poseban problem u svemu ovome jeste to što On poštuje čovjekovu slobodnu volju kao trajnu vrijednost, jer je On stvorio čovjeka kao slobodno biće. Koliko On poštuje čovjeka vidimo i u tome da će On u drugom uskrsenju uskrsnuti nepokajane da im saopšti sud. Oni će ići u vječnu smrt, ali neće otići a da ne znaju presudu. Takvo poštovanje ličnosti imate samo kod biblijskog Boga. Ono što zadaje problem Bogu nije to što smo mi grešni, jer Biblija kaže da smo svi grešnici. To nije problem, jer smo u stanju da se pošteno suočimo sa činjenicama i to priznamo.
Ali postoji druga kategorija grešnika, a to su grešnici kalkulanti. To je pravi problem, prava muka – grešnici kalkulanti. Grešnik kalkulant se manifestuje u mnogo oblika. Navešćemo jedan primjer. „Čekaj me, Bože, do sedamdesete godine dok ispunim neke moje planove i želje, a onda ako me želiš, napravi nešto, Ti si svemoguć.“ Drugim riječima, mladost i najbolje godine – đavolu, a onda što ostane – Bogu.
Predestinacija i proroštvo
Kada počnemo da razmišljamo o proročanstvima čini nam se da ne može biti validnih proročanstava ako ne postoji predeterminacija. Jer, ako se nešto mora dogoditi, apsolutno je jasno da postoji neko ko je predodredio da se tako mora desiti. I ako krenemo od stava da se jedan događaj morao desiti, onda ga je neko predeterminisao. To može biti samo Bog.
Ako postoji nepredodređenost, onda proročanstva postaju vrlo diskutabilna jer ima puno toga što naizgled može da ugrozi ispunjenje određenih proročanstava. Jer ako je bilo predodređeno da Isus umre, bilo je predodređeno i da ga Juda izda, i da ga se Petar posle odrekne, da ga Pilat osudi, itd. Čini nam se da ne može biti i proročanstava i nepredeterminacije, nego da mora biti to dvoje zajedno.
Da bi smo to dobro razumjeli potrebno je da učinimo još jedan mentalni napor. Proučavanje Biblije zahtijeva napore. Biblija mora duboko da se „kopa“. Dakle, ljudi su pozvani ne da budu čitaoci Biblije, nego istraživači Biblije. Da su ljudi više istraživali Bibliju ne bi imali neke probleme koje sada imamo.
Treba da razmotrimo šta su proročanstva i koje vrste proročanstava postoje. Proročanstvo najjednostavnijim riječima jeste predskazivanje događaja koji će tek da se dese. Proročanstva mogu da se podijele u tri kategorije: prva – proročanstva Božje volje, druga – proročanstva Božijeg predznanja i treća – uslovna proročanstva.
Proročanstva Božije volje. – Upravo smo govorili šta je Božja namjera, šta je Njegov plan. Dakle, postoje proročanstva Božje volje. Iz božanske volje su proistekla neka proročanstva kao što su plan spasenja, da će doći Spasitelj, da će Spasitelj položiti svoj život, itd. To su proročanstva u kojima Bog izražava volju i želju da spase čovjeka. Prvo proročanstvo sadržano je već u protojevanđelju koje je saopšteno Adamu i Evi neposredno posle pada u grijeh još u Edenskom vrtu.
Dakle, iz božanske volje proističu određene namjere i On iz svoje volje saopštava šta će biti. Ono što je vrlo važno kod ovih proročanstava jeste to, da ne postoji sila u univerzumu koja može da omete to proročanstvo. Proročanstva Božje volje niko nikada nije mogao, niti će moći da omete. Proročanstvo je bilo da će doći Hrist na zemlju među ljude. Niko to proročanstvo nije mogao da omete. Takođe nema te sile koja može da spriječi Hrista da ponovo dođe po svoje na planetu Zemlju. Ovo je vrlo važno. Proročanstva Božje volje ne mogu se ugroziti ni na koji način.
Ako je čovjek slobodan, zar on tom svojom slobodom ne može da omete ta proročanstva i ugrozi njihovo ispunjenje? Mogu ljudi pod kontrolom Sotone i palih anđela da to pokušavaju, što se, na primjer, vidi kroz istoriju opstajanja Božjeg naroda i genealogije Isusove. Dakle, naša slobodna volja i naše aktivnosti mogu da ugrožavaju (Sotona je preko Iroda pokušao da ubije bebu Hrista) ali ne i da spriječe proročanstva Božje volje.
Proročanstva Božjeg predznanja. – Ova druga vrsta proročanstava je komplikovanija. To su proročanstva koja proizilaze iz Božjeg predznanja. Bog nikako ne želi da Njegova zajednica otpadne, a ipak kaže: „U hramu će se pojaviti čovjek bezakonja.“ Apsurdno je vjerovati da to proističe iz Božje volje. On je taj koji bi najmanje volio da se usred hrišćanske zajednice pojavi čovjek bezakonja, ali kaže: „Pojaviće se vuci koji neće štedjeti stada.“ On je taj koji bi najmanje želio da se među hrišćanima pojave takvi ljudi, ali On zna unaprijed da će se pojaviti i On nas obavještava – iz svoje ljubavi – da znamo. Bog ne želi da budu progonstva. Bog ne želi mnoge stvari, ali On nas unaprijed obavještava. Isus nam otvoreno govori da ćemo u svijetu imati nevolju. Dakle, to nisu proročanstva koja proizlaze iz božanske volje.
Međutim, mnogi ljudi ne prave razliku između ova dva tipa proročanstva i oni izjednačavaju jedna i druga proročanstva – za njih sva proročanstva proističu iz Božije volje. Ne proističu sva proročanstva iz Božje volje, nego neka iz božanske volje, a neka iz božanskog predznanja.
Dakle, na jednoj strani imamo predznanje, a na drugoj predodređenje. Koje su razlike između ova dva pojma? Razlika je dvojaka. Prva je da predznanje pripada razumu, Božjem razumu, a predodređenje pripada Božjoj volji. To je vrlo važno da znamo. Predznanje ne pripada Božjoj volji, već pripada Božjem razumu. I druga razlika koja proističe iz ove je da predznanje ne utiče na slobodu, na našu slobodu. Predodređenje utiče na našu slobodu – kada bi ga bilo.
Znači, predznanje pripada Božjem razumu i ne utiče na našu slobodu, a predodređenje pripada Božjoj volji i ono bi uticalo na našu slobodu kada bi postojalo. Da navedemo jedan primjer, da bi ovo ilustrovali, da bi vidjeli kako predznanje ne znači predodređenost.
Recimo, astronom može tačno da nam kaže kada će biti pomračenje Sunca ili Mjeseca. Da li je taj astronom predodredio to pomračenje? Ne, to se dešava po unutrašnjim zakonima, a on samo iz svog predznanja kaže kada će se to desiti.
Isto tako Bog – procesi će se dešavati po svojoj prirodi, ali Bog iz svog predznanja kaže kada će biti „pomračenje“ hrišćanstva. Predznanje ne podrazumijeva determinaciju, ne znači određenje nego samo predznanje i ono se tiče samo božanskog razuma. Dakle, Bog nije predodredio da se desi to i to, ako to ne spada u proročanstva božanske volje. Ovo se dobro može shvatiti kada pratimo proročanstva i njihova ispunjenja u životu Isusa Hrista.
Uslovna proročanstva. – Treća kategorija su uslovna proročanstava, i prava je katastrofa kada neko i ta proročanstva stavi u isti koš. Pogledajmo jedan primjer iz knjige proroka Jeremije: „Kad nekom narodu i nekom kraljevstvu kažem da ću ga istrijebiti, zatrti i uništiti, ali se taj narod odvrati od svoje zloće za koju sam mu govorio, meni će biti žao što sam htio nevolju da mu nanesem. A kad nekom narodu i nekom kraljevstvu kažem da ću ga izgraditi i zasaditi, ali on počne da čini ono što je zlo u mojim očima ne slušajući moj glas, odustaću od dobra koje sam htio da mu učinim.“ (Jeremija 18:7-10)
Dakle, Bog neće ispuniti to što je rekao. Šta kaže? „Biće mi žao.“ Postoje određena proročanstva koja Bog izriče – uslovna proročanstva, koja podrazumijevaju čovjekov stav. „Izraelci, vi ćete biti blagosloven narod ako, ako, ako,… U suprotnom doći će prokletstva na vas.“ Da li će se desiti jedno ili drugo zavisi od konkretnog stava pojedinca ili određene grupacije. Da to provjerimo!
Bog je dao nalog proroku Joni: „Ustani, idi u Ninivu, veliki grad, i viči protiv njega, jer se njihova zloća popela do mene!“ (Jona 1:2) Bog upućuje Jonu da ide u Ninivu da propovijeda protiv Ninive, da će ona biti razorena, da će biti upropaštena, da od nje neće ništa ostati. Kad je napokon Jona poslušao, čitamo: „Jona je ušao u grad i išao njime dan hoda, objavljujući: ‘Još samo četrdeset dana i Niniva će biti uništena!’“ (Jona 3:4) Dakle, proročanstvo kaže: „Još 40 dana i Niniva će propasti.“ A šta su Ninivljani uradili? Vrlo su ozbiljno shvatili poruku od Boga, pokajali se vrlo dramatično i to pokazali. I šta se kaže u 10. stihu, kada su oni već tako odgovorili: „Bog je vidio njihova djela, da su se odvratili od svog zlog puta, i zato je Bog zažalio zbog zla koje je rekao da će im učiniti, i nije učinio.“
To su uslovna proročanstva koja zavisi od reakcije ljudi na poruku. Direktno proročanstvo je bilo „Za četrdeset dana biće tako.“ Da li će se to ispuniti (ako je uslovno proročanstvo), zavisi od stava.
Dakle, postoje te tri vrste proročanstava. Kada to znamo onda nema nikakvih problema da razumijemo da može da postoji proročanstvo, a da ne postoji predeterminacija, predodređenje šta će konkretno biti sa određenom ličnošću ili mjestom. Čovjek, ipak, utiče na svoju sudbinu. Biblija ističe da čovjek utiče na svoju sudbinu. Kako? U Rimljanima poslanici 10,8-13 se kaže: „Nego šta kaže Pismo? Riječ je blizu tebe, u tvojim ustima i u tvom srcu Ta riječ je poruka vjere koju propovijedamo.“ Znači Bog hoće da kaže da nam je jasna Njegova Riječ. Jednoga dana kada budeš stajao na mome sudu nećeš moći da kažeš: „Bilo je to daleko od mene.“ Ne, bilo ti je dostupno (vidi: 5. Mojsijeva 30:10-20).
„Jer ako svojim ustima priznaješ Isusa Gospoda, i ako u svom srcu vjeruješ da ga je Bog podigao iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem vjeruje za pravednost, a ustima se priznaje za spasenje… Nema razlike između Judejca i Grka, jer je nad svima isti Gospod.“ (Rimljanima 8:9-12)
Dakle, ovdje je izneseno nešto što može da se kaže da je kao kruna svega ovoga. Tvoja vjera definiše tvoju sudbinu.
U Jeremiji 18. i 19. glava Bog je pokazao jednu divnu sliku o grnčaru, kako Bog stalno pokušava da obnovi čovjeka, ali je prorok Jeremija kupio jedan novi sud i razbio ga pred narodom. Prorok je rekao da je Bog sve uradio, stalno zove, stalno želi da popravi. Taj grnčar je stalno popravljao sud. On se oštetio, ali grnčar hoće da ga dovrši. Tako i Bog hoće da dovrši čovjeka, Bog hoće da čovjeka spase, ali ako neko ne bude htio, on će biti „razbijen“. On će ispasti iz Božje ruke. On će gurnuti Božju ruku, što znači da mi zaista imamo slobodu, da se Bog izuzetno trudi oko nas, ali da mi nemamo jednu vrstu slobode. Ovo je ključna rečenica – mi imamo slobodu da živimo i da biramo, ali nemamo slobodu da mijenjamo rezultate svoga izbora. To je vrlo značajno.
U kom smislu postoji preodređenje, a u kojem ne?
Dakle, Bog je uradio sve za nas – obavijestio nas je da smo slobodni, dao nam moć da biramo, obavijestio nas je šta stoji iza kog izbora, ali nam nije dao moć (to je ono predodređenje) da mijenjamo rezultate svoga izbora. Ako neko sjedne u voz za Beograd, on ne može pred Beogradom da kaže: „Bože, ja bih da uđem u Sarajevo.“ Mi smo na željezničkoj stanici svoga života. Mi smo sada apsolutno slobodni da kažemo u koji voz hoćemo da uđemo i Bog to poštuje. Ali mi ne možemo jednog dana, kad dođemo pred Boga da mijenjamo rezultate svoga izbora. To ne može, to je predeterminisanost. Nemojmo da mislimo da nema nikakve predodređenosti. Ima predodređenosti profila ili smjera u kome određeni voz putuje, a nama ostaje da li ćemo ući u jedan ili u drugi voz. Ne postoji nikakav alternativni „treći“ ili nezavisni ishod. Tu je nauka Svetog Pisma kristalno jasna.
Ali vezano za naš slobodan izbor nema nikakve predeterminacije. Apostol Petar je na pitanje ljudi: „Šta nam treba činiti da se spasemo?“, odgovorio: „Pokajte se i neka se svako od vas krsti u ime Isusa Hrista za oproštenje svojih grijeha.“ (Djela 2:37,38) Sam izraz „pokajte se“ podrazumijeva čovjekovu slobodu. Da je Bog predodredio neke ljude za propast, ne bi nas pozivao da se pokajemo. Čovjek se nikada ne kaje za djela koja je morao da učini, nego samo za ona djela koja je apsolutno svjestan da je na osnovu svoje slobodne volje učinio. Ni samo spasenje ne bi imalo smisla ako se čovjek samo ponašao po predeterminisanom programu. Ljudi koji vjeruju da nam je Bog predodredio sudbinu, očigledno optužuju Boga da je nepravedan. Čak i ljudi koji budu spaseni imali bi problem da vjeruju Bogu ako nepravedno uništava ljude koje je navodno predodredio da čine zlo.
Sve ovo nam pokazuje da je ideju o sudbinskom predodređenju izmislio neko ko je želio da prikaže Boga kao nepravednog, kako nam uskraćuje slobodu izbora, i svaku drugu slobodu.
Kad čovjek bira zlo i čini zlo, time odbacuje Božju zaštitu od prevara, pa autor laži i zla lako može da ga navede da vjeruje da je sudbinski predodređen da čini zlo. Interesantno je da ljudi ne priznaju svoju krivicu za zlo, ne prepoznaju krivicu Sotone za zlo, a drsko optužuju Boga da im je odredio „zlu sudbinu“.
Sama činjenica da imamo sposobnost razmišljanja, razlučivanja i odlučivanja, pokazuje da imamo lični izbor. Čak i ako spasite nekoga ko čini zlo, on će nastaviti da čini zlo, čime bi Bog indirektno dozvolio da nekome bude učinjeno zlo. Spasenje od posledica učinjenog zla ne mijenja zločinca.
Koga Bog ne želi da spasi? Postavlja se pitanje da li Bog voli ljude koji neće biti spaseni, i da li je to ljubav drugačijeg kvaliteta nego prema onima koje će spasiti. Ljudi koji vjeruju da je Bog predodredio neke ljude za propast, misle da se Bog oko njih i ne trudi, da im ne šalje proroke, i da ih ne poziva na pokajanje.
Međutim, u Bibliji Bog kaže da mu nije milo da umre bezbožnik, nego da se vrati bezbožnik sa svoga puta i bude živ (Ezekijel 33:11). Taj tekst smo već navodili. Bog kaže da ne odbacuje nikoga ko ga traži, pa onda nema smisla da je predodredio ljude da ga ne traže (5. Mojsijeva 4:29).
Problem je što jedna grupa ljudi ne mari za Božju blagodat, opomene i pripravu spasenja: „Ili možda prezireš bogatstvo njegove dobrote i uzdržljivosti i dugog trpljenja, ne shvatajući da te Božja dobrota vodi do pokajanja?“ (Rimljanima 2:4)
Bog je svim ljudima pokazao veliku milost, dobrotu i strpljenje, ali je dobio različit odgovor od dvije strane. Jedni su htjeli, a drugi nisu htjeli: „Koliko puta sam htio da skupim tvoju diecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali niste htjeli.“ (Matej 23:37).
Ljudi čine zlo, a onda optužuju neku sudbinu, kob, udes, predestinaciju, čime zapravo optužuju Boga. Tako ljudi koji odbace Boga uzrokuju da Bog odbaci njih (Rimljanima 1:24-31). Prvo ljudi odluče šta hoće, a Bog onda poštuje njihovu odluku.
Predestinacija je obrnuto tvrđenje – da prvo Bog predodredi čovjeka, a onda čovjek odabere ono što mu je Bog odredio.
U svakom slučaju, Bog voli sve ljude na isti način. Bog ne diskriminiše ljude, niti je prema nekim ljudima više naklonjen. Isus kaže: „A ja vam kažem: volite svoje neprijatelje, blagosiljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, i molite se za one koji vas klevetaju i progone, da budete sinovi svoga Oca, koji je na nebesima. On čini da njegovo sunce izlazi i zlima i dobrima, i šalje kišu i pravednima i nepravednima.“ (Matej 5:44,45)
Kako je Bog „otvrdnuo“ srce faraonu?
Kao argument da Bog predodređuje sudbinu, ljudi navode da je Bog predodredio faraona za propast, jer mu je „otvrdnuo srce“.
„Dakle, onima kojima hoće on je milostiv, a koje hoće otvrdnjava.“ (Rimljanima 9:18)
Dakle, pitanje je da li je Bog stvaranjem predodredio faraona za propast, ili je Bog učinio sve da bi naveo faraona da prestane da čini zlo, ali faraon nije odustao od zla.
Bog je tražio od faraona da oslobodi Izraelce, koji su bili njegovi robovi. Faraon je odbio, javno pokazujući nepoštovanje prema Bogu. Bog je preko Mojsija, učinio 10 čuda pred faraonom, jedno po jedno, i svaki put je prorekao da nevolja neće prestati dok faraon ne prihvati da pusti narod. Kad bi faraon priznao da je pogriješio, Bog je najavio prestanak zla tačno na određeni način. Zatim bi faraon ponovo promijenio mišljenje, nije poslušao Boga i nije dao Izraelcima slobodu. Bog je faraonu dao najveće dokaze svoje pravde i milosti i time mu je otvrdnuo srce. Bog mu je dao sve argumente, i nije postojalo ništa uvjerljivije šta bi Bog mogao da učini, pa je time faraonovo srce postalo tvrdo, nepromjenljivo i ogrezlo u odbacivanju Boga.
„Ali faraon reče: ‘Ko je Gospod da poslušam njegov glas i da pustim Izrael? Ja ne poznajem tog Gospoda i neću pustiti Izrael.’“ (2. Mojsijeva 5:2)
Činjenica stoji da je Bog pravedno kaznio faraona, da je faraonovo srce otvrdnulo njegovim izborom, stalnim odbacivanjem Božjih poziva na pokajanje. To što Bog „otvrdne srce“ nekome, ne znači da je Bog učinio da taj čovjek ne može da reaguje na duhovne pozive, nego da je tog čovjeka Bog prepustio stanju koje je ta osoba sama već izabrala.
Princip pisaca Biblije jeste da sve događaje pripisuju Bogu jer je vrhovni autoritet koji je u konačnici odgovoran za sve, bez obzira da li to Bog čini ili samo dopusti da se dogodi, a da to nije spriječio.
Argument za predodređenje, ljudi vide i u tome što Bog kaže: „Kao što je napisano: ‘Jakova sam volio, a Isava zamrzio.’“ (Rimljanima 9:13)
Međutim, Božji stav prema njima posledica je izbora koji su Jakov i Isav napravili. Jakov da se bori za duhovno prvenaštvo, jer je vjerovao u Božje obećanje da će se iz potomstva prvorođenih Abramovih potomaka roditi Mesija, dok Isav nije mario za duhovne stvari, pa je prodao prvenaštvo, oženio se neznaboškinjama i nanosio bol svojim pobožnim roditeljima.
Dakle, Bog ne bira kojoj osobi će se smilovati, nego je izabrao da se smiluje čovjeku koji je pokazao određene osobine i napravio dobar izbor.
Kako će Bog da reaguje na nas zavisi od „materijala“ koji smo ugradili u naš karakter.
Kao što kriminalac ponavljanjem krađa postaje okoreli kriminalac, tako naše srce postaje tvrdo ponavljanjem grijeha i istrajavanjem u grijehu.
Bog želi da ponovo stvori naše srce da bude meko, mesno. To je suština Novog saveza sa Božjim narodom (Ezekijel 37:26-28; Jeremija 31:31,33,34; Ezekijel 18:31,32).
Dakle, vidjeli smo da je u Bibliji opisano kako čovjek ima moralni izbor, i da je odgovoran za svoje izbore. Pad čovjeka u grijeh pokazuje da su ljudi zloupotrijebili slobodnu volju i nisu poslušali Boga. Da su ljudi mašine koje čine zlo jer su tako stvorene, onda Bog ne bi čovjeka smatrao odgovornim i ne bi nas pozivao da se pokajemo prije nego što On dođe da izvrši svoju presudu. Bog ne može da nam da sreću i mir a da nam pri tom ne da sebe. Sreća i mir nerazdvojivo su vezani za Boga i ne mogu se naći van Njega.
Bog je predodredio poslednje poglavlje naših života sa dva moguća završetka. Ne postoji nikakva alternativna opcija izvan toga (Matej 12:30). Bog ima plan za naš život. Bog zna našu budućnost i ima kontrolu nad njom, ali ne određuje našu sudbinu. Božja volja ne ugrožava našu slobodnu volju. Čovjek je stvoren da ima slobodnu volju.
Ukoliko mi sami ne preuzmemo kontrolu nad našom sudbinom, neko drugi će je preuzeti. Mi imamo mogućnost da upravljamo svojom sudbinom. Prava sudbina je naš potencijal koji čeka da ga ostvarimo. Čovjekov karakter je njegova sudbina. Dakle, naš izbor da imamo povjerenje u Boga da definiše našu sudbinu. Ne odlučuje pripadnost naciji, rasi ili vjerskoj zajednici, nego povjerenje ili nepovjerenje u Boga, poslušnost ili neposlušnost. Dakle, Bog je uradio sve za nas – obavijestio nas je da smo slobodni, dao nam moć da biramo, obavijestio nas je šta stoji iza kog izbora. Bog kaže:
„Danas za svjedoke protiv vas uzimam nebesa i zemlju: stavio sam pred tebe život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Zato izaberi život da budeš živ i ti i tvoje potomstvo.“ (5. Mojsijeva 30:19)
Osim što moramo uključiti razum da bismo odgovorili na neka zahtjevnija pitanja, mi isto tako moramo paziti da nas neko ne zavede manipulativnim tumačenjima Biblije koja se uglavnom zasnivaju na vađenju tekstova izvan konteksta u kojem su dati i ukupnog konteksta temeljnih učenja.
