Kao harizmatski profilisana tinejdžerka metodistkinja koja se ranih 1840-ih našla usred mileritskog propovijedanja, Elen Harmon je bila zahvaćena uzbuđenjem određivanja datuma za Hristov povratak. Nakon neuspjeha prvog predviđanja Vilijama Milera da će se Isus vratiti 1843. godine, njegov saradnik Samuel Snou brzo je izračunao novi datum 22. oktobra 1844. godine, a mileritski propovjednici su ponovo proglasili skori povratak Hrista. Nakon Velikog razočaranja 1844., mnogi adventisti nisu odmah odustali od nade u skori povratak. Samuel Snou je učio da su milerovci bili u „vremenskom kašnjenju“ dok je Isus polako išao na zemlju (Havakuk 2:3). Drugi adventisti, uključujući Džejmsa Vajta, ukazali su na parabolu u Luki 12:35-40 kako bi predvidjeli da će se Isus vratiti u „četvrtoj straži“ noći, za koju su smatrali da će se dogoditi u oktobru 1845. Neki su vjerovali da se truba za jubilej oglasila u oktobru 1844. i da će se Isus vratiti na kraju jubilarne godine u oktobru 1845. Tek kasne 1845. većina adventista je napustila ideju o stalnom predviđanju novih datuma za Hristov povratak. Međutim, Adventisti zatvorenih vrata, predvođeni Džozefom Bejtsom i Džejmsom i Elen Vajt, nastavili su da predviđaju Hristov povratak. Gospođa Vajt, tada već poznata kao vizionarka, u više navrata je davala neuspješna predviđanja o Hristovom povratku tokom svog života.
Rana propala predviđanja Elen Vajt
Lusinda Burdik, prijateljica gospođe Vajt iz 1840-ih, objašnjava kako je gospođa Vajt često predviđala Hristov povratak:
„Upoznala sam Džejmsa Vajta i Elen Harmon (sada gospođu Vajt) početkom 1845…. Pretvarala se da joj je Bog pokazao stvari koje se nisu ostvarile. Jedno vrijeme je vidjela da će Gospod doći drugi put u junu 1845. godine. O proročanstvu se raspravljalo u svim crkvama, i u malim ‘novinama zatvorenih vrata’ objavljenim u Portlandu, Mejn. Tokom ljeta, nakon što je prošao jun, čula sam kako je prijateljica pita kako objašnjava tu viziju? Ona je odgovorila da su joj ‘rekli na hananskom jeziku, a ona nije razumjela jezik; da sledećeg septembra Gospod dolazi, o drugom rastu trave umjesto prvog u junu.’ Septembar je prošao, a od tada je prošlo mnogo više, a Gospoda još nismo vidjeli. Ubrzo je svim iskrenim osobama postalo jasno da su joj mnoge stvari morale biti ‘rečene na hananskom jeziku’ ili nekom drugom koji ona nije razumjela, jer su se ponavljali neuspjesi. Mogla bih spomenuti mnoge koje sam sama znala.
Jednom, na putu za istočni dio Mejna, vidjela je da će imati velikih problema sa zlima, da će biti strpani u zatvor, itd. To su pričali u crkvama dok su prolazili. Kada su se vratili, rekli su da su se sjajno proveli. Prijatelji su pitali da li su vidjeli probleme sa zlima ili zatvorima? Oni su odgovorili: ‘Uopšte ništa.’ Ljudi u svim crkvama su ubrzo počeli da otvaraju oči i odlučno se protivili njenim vizijama; i, čim su to uradili, viđala ih je ‘sa mrljama na haljinama’, kako je to izrazila. Bila sam lično upoznata sa nekoliko službenika, koje je vidjela kako ulaze u kraljevstvo sa ‘Oh! tako briljantnim krunama, punim zvijezda.’ Čim su se suprotstavili vizijama, vidjela ih je ‘osuđene, proklete i zauvijek izgubljene, bez nade’.“[1]
Uprkos svojim neuspjesima 1844. i 1845. godine, gospođa Vajt je nastavila da predviđa Hristov skori povratak. Izgleda da su ona i Džejms usvojili pogled Džozefa Bejtsa da će Dan pomirenja trajati sedam godina, i da će se Hrist vratiti u jesen 1851.[2] Gđa Vajt je ubrzo imala vizije koje su podržavale Bejtsov pogrešan stav. Imala je viziju 18. novembra 1848. (u Dorčesteru), a Bejts je objavio njen transkript u svojoj knjizi, Pečat živog Boga, 1849. godine:
„Počelo je vrijeme nevolje, razlog zašto četiri vjetra nisu puštena, jer sveci nisu svi zapečaćeni…“
Prema ovoj viziji, 1849. godine je bilo vrijeme nevolje i proces pečaćenja je bio u toku. Bejts je pridružio svoj glas Elen Vajt i objavio u istoj knjizi da je „vrijeme nevolje počelo“.
U ljeto 1849. godine, epidemija kolere pogodila je američke gradove ostavivši stotine ljudi mrtvih. Gospođa Vajt je očigledno vidjela ovaj događaj kao ispunjenje Isusovog proročanstva o „pošastima“ i drugim događajima koji su bili „početak trudova“ u poslednje vrijeme (Matej 24:7-8). Ona uliva strah u svoje čitaoce slikovitim predviđanjem da će uskoro biti okruženi mrtvim tijelima:
„Ono što smo vidjeli i čuli o pošasti, samo je početak onoga što ćemo vidjeti i čuti. Uskoro će mrtvi i umirući biti svuda oko nas.“[3]
Nedugo nakon što je ovo proročanstvo napisano, epidemija je završila i Sjedinjene Države su ušle u period relativnog mira i prosperiteta koji je trajao mnogo godina. Gornji red je uklonjen kada je odlomak ponovo objavljen 33 godine kasnije u Ranim spisima (1882). Danas, zahvaljujući anticipaciji onih koji su ga tiho izbrisali, malo je adventista sedmog dana svjesno ovog nadahnutog proročanstva.
U januaru 1849. gđa Vajt je podijelila još jednu od svojih vizija:
„Vidjela sam neke, koji su gledali predaleko za Gospodnji dolazak. Vrijeme je trajalo nekoliko godina duže nego što su očekivali, pa misle da bi moglo trajati još koju godinu i na taj način se njihov um odvodi od sadašnje istine, vani za svijetom.“[4]
U ovoj viziji gospođa Vajt je vidjela da je pogrešno za neke da misle da je dolazak Gospodnji tek za nekoliko godina. Ovo pokazuje da su je njene vizije naučavale da će Gospodnji dolazak biti prije od „nekoliko godina“. Koliko je godina „nekoliko“ godina? Dvije? Tri? Pet? Sada je prošlo 180 godina! Ironično, vjernici koje je kritikovala jer nisu očekivali skori Hristov povratak su zapravo bili u pravu, dok je ona bila u krivu.
U martu 1849. gđa Vajt je pisala sestri Hejstings opisujući kako je vrijeme preostalo do Hristovog povratka toliko „kratko“ da se može opisati kao „još nekoliko dana“.
„Još nekoliko dana ovdje u muci i onda ćemo biti slobodni. Vrijeme je kratko; držimo se do kraja.“[5]
Dana 24. marta 1849. gđa Vajt je u Nju Ipsviču imala viziju neimenovanog čovjeka:
„Vidjela sam da je ova osoba bila posuda gnjeva pripremljena za uništenje, rezervisana za sedam poslednjih zala…“[6]
Taj čovjek, navodno neki vrač koji je nanosio nevolju na gđu Elviru Hejstings, davno je umro (ukoliko je uopšte i postojao), a da nikada nije doživio „sedam poslednjih zala“ kako je gospođa Vajt predvidjela na osnovu onoga što je „vidjela“ u viziji. Ovo je još jedan definitivan dokaz da su njene vizije lažne.
U broju Pregleda od 1. avgusta 1849. gđa Vajt podsjeća svoje čitaoce da je vrijeme zapečaćenja u toku:
„Sotona sada koristi svaki izum u ovom vremenu zapečaćenja… Vidjela sam da je Sotona na djelu na ove načine da odvrati, prevari i odvuče Božji narod, upravo sada u ovom vremenu zapečaćenja.“
Do aprila 1850. gđa Vajt je tvrdila da je konačno rešetanje počelo:
„Počelo je snažno rešetanje.“[7]
U međuvremenu, njen muž Džejms je tvrdio da je izlazak Božjeg naroda iz Vavilona (Otkrivenje 18:4) već završen:
„Vavilon, nominalna crkva je pala. Božji narod je izašao iz nje. Ona je sada ‘sinagoga Sotone’ (Otk. 3:9), ‘prebivalište đavola, i zatvor svakog rđavog duha, i kavez svake nečiste i mrske ptice’ (Otk. 18:2).“[8]
27. juna 1850. gđa Vajt je napisala da je ostalo samo nekoliko mjeseci da se ljudi spreme:
„Moj anđeo pratilac je rekao: ‘Vrijeme je skoro gotovo. Spremite se, spremite se, spremite se.’ … sada je vrijeme skoro gotovo… a ono što smo mi godinama učili, oni će morati da nauče za nekoliko mjeseci.“[9]
Ovo je veoma značajna izjava. Gospođa Vajt je govorila da će adventističke doktrine koje su ona i njeni saradnici učili proteklih pet godina novi obraćenici morati da nauče za samo nekoliko mjeseci.
Do septembra 1850. gđa Vajt je upozoravala da je pečaćenje skoro završeno i da je Isus skoro završio sa svojim radom u Svetinji nad svetinjama:
„Vidjela sam da je vrijeme da Isus bude u Svetinji nad svetinjama bilo skoro završeno, i da to vrijeme može trajati samo malo duže… Vrijeme pečaćenja je vrlo kratko i uskoro će biti gotovo.“[10]
Nakon neuspješnog predviđanja o Hristovom povratku 1851. godine, nije prošlo mnogo vremena prije nego što su neki adventisti odredili novi datum 1854. Gđa Vajt je 1854. godine tvrdila: „Pokazana mi je kratkoća vremena.“[11] Ko bi joj pokazao nešto što se ispostavilo da je potpuno lažno? Bog ne! Nakon što je 1854. postalo očigledno da se Isus ne vraća, ona je navodno vidjela da će „vrijeme proći“.[12]
Revizija istorijskih promašaja
Nakon decenija neuspjelih predviđanja, Vajtovi su dali sve od sebe da izbrišu ili kamufliraju Elenina lažna predviđanja i preinače mnoge događaje kao da su još uvijek u budućnosti:
(1) Vrijeme nevolje je tek u budućnosti:
1894. – „U samoj smo sjenci vremena nevolje koje se brzo približava…“[13]
1906. – „Vrijeme nevolje nam je sada veoma blizu.“[14]
1909. – „Vrijeme nevolje je pred nama.“[15]
(2) Pečaćenje je odloženo:
1897. – „Gospodnji rad je ometen, vrijeme zapečaćenja odloženo.“[16]
(3) Ponovo se dešava izlazak iz Vavilona:
1897. – „Sada je vrijeme… mi uzvikujemo poruku crkvama ‘Vavilon je pao, pao je,… Izađite iz njega narode moj’… Neka oni koji vjeruju poruci upozorenja za ove poslednje dane otkriju svijetu da su izašli, da ne sudjeluju u njenim grijesima, da ne primaju njene pošasti.“[17]
1906. – „U osamnaestom poglavlju Otkrivenja dat je poziv crkvama da izađu iz Vavilona. Došlo je vrijeme kada sav Božji narod mora biti okupljen u društvo i imenovan kao Njegov poseban narod…“[18]
(4) Sedam poslednjih zala je još budućnost:
1894. – „Svijet će uskoro napustiti anđeo milosti, a sedam poslednjih zala će biti izliveno.“[19]
1895. – „Sedam poslednjih zala će se sručiti na neposlušne.“[20]
1899. – „Svijet će uskoro napustiti anđeo milosti, a sedam poslednjih zala će biti izliveno.“[21]
(5) Rešetanje je počelo tek 1899:
1860. – „Uskoro se mora dogoditi rešetanje da bi se crkva pročistila.“[22]
1887. – „Sada imamo malo rešetanja, ali vrijeme rešetanja će uskoro doći.“[23]
1899. – „Više puta sam pred tobom i drugima izlagala da će doći vrijeme rešetanja, kada će se protresti sve što se može protresti, da ono što se ne mogu poljuljati može ostati. Sada ulazimo u to vrijeme.“[24]
1901. – „Došlo je vrijeme kada će sve što se može poljuljati biti uzdrmano. Nalazimo se u vremenu rešetanja.“[25]
Stoga su mnoge lažne izjave Elen Vajt, koje su bile zasnovane na njenim vizijama, ili uklonjene iz kasnijih verzija njenih spisa ili reinterpretirane da znače nešto drugo. Ukoliko vas zbunjuje da su, prema Elen Vajt, rani adventisti objavili sve tri anđeoske poruke (prvu 1837-1844; drugu 1844; treću u istom periodu kao upozorenje na „žig zvijeri“),[26] a da su one ipak nastavljene da se objavljuju, sada znate da se radi o naknadnom revizionizmu.
Lažno proročanstvo iz 1856.
Najspektakularnije od njenih neuspjelih proročanstava bilo je specifično predviđanje dato na konferenciji 1856. kojoj je prisustvovalo 67 vjernika. Ova izjava je kasnije objavljena u knjizi Svjedočanstva i dobila je široku pažnju unutar crkve ASD. Gđa Vajt je tvrdila da joj je u viziji pokazano da će neki od prisutnih na konferenciji 1856. biti živi prevedeni na nebo:
„Pokazano mi je društvo prisutno na konferenciji. Anđeo je rekao: ‘Nešto je hrana za crve, neki su predmet sedam poslednjih zala, neki će biti živi i ostati na zemlji da budu prevedeni prilikom Isusovog dolaska.’“[27]
Gospođa Vajt izričito navodi da će neki od onih koji su prisustvovali sastanku konferencije 1856. pretrpjeti sedam poslednjih zala koji se izlivaju na zle prije Hristovog povratka (Otkrivenje 15:1-8). Nadalje, ona navodi da će neki biti živi kada se Isus vrati. Vajtovi su imali takvo povjerenje u ovu „viziju“ da je ona objavljena u Svjedočanstvima gđe Vajt Crkvi i dobila široku distribuciju. Međutim, do 1943. svi oni koji su prisustvovali konferenciji su preminuli. Ovo je ostavilo Crkvu ASD pred dilemom da pokuša smisliti kako objasniti tako istaknuti proročki neuspjeh.
Biblija ne ostavlja nikakvu sumnju da kada prorok daje predviđanje koje se ne obistinjuje, taj prorok ne govori u ime Gospodnje:
„Ako prorok kaže nešto u Gospodnje ime, pa se to ne dogodi i ne ispuni se, onda to nije rekao Gospod. Taj prorok je to rekao iz drskosti. Ne boj ga se.“ (Ponovljeni zakon 18:22)
Lažu li Božji anđeli?
Da bismo povjerovali izjavama Elen Vajt, moramo zaključiti da su anđeli lažovi. Zašto? Obratite pažnju na ono što je Isus rekao o svom povratku: „A o tom danu i o tom času [danu i času Hristovog drugog dolaska] ne zna niko – ni anđeli na nebu, niti Sin, nego samo moj Otac.“ (Matej 24:36).
Isus je rekao da samo Otac zna dan. Anđeli ne znaju dan Hristovog povratka! Datum povratka je tajna poznata samo Bogu, što je potpuno logično, jer samo Bog posjeduje apsolutno znanje. Sama svrha ove Hristove izjave je da upozori vjernike da odbace svako ljudsko ili anđeosko biće koje tvrdi da zna dan Hristovog povratka.
Ako anđeli ne znaju dan Hristovog povratka, kako su onda mogli reći Elen Vajt da će neki od prisutnih na konferenciji 1856. biti živi prevedeni? Da li se Bog protivio Hristovoj Riječi i uputio anđele u tu tajnu? Uzmite u obzir ovo:
- Bog je sveznajući. On zna budućnost. Bog zna tačan dan i tačan sat kada se Hrist vraća na zemlju (Matej 24:36). On je znao taj tačan dan i tačan sat prije nego što je svijet stvoren.
- Bog „ne može lagati“ (Titu 1:2). Stoga je apsolutno nemoguće da je Bog mogao reći svojim anđelima da se Hrist vraća unutar životnog vijeka ljudi na konferenciji 1856. godine. Ako bi rekao svojim anđelima da se Hrist vraća u 1800-ima, dok je sve vrijeme znao da su dan i sat još daleko u budućnosti, onda bi bio lažov.
Pa zašto bi onda Bog – znajući sve vrijeme tačno vrijeme Hristovog povratka – dozvolio svom anđelu da kaže proroku nešto za šta je znao da se NEĆE desiti?
Jedno je sigurno: ako je anđeo rekao Elen Vajt da će se Hrist vratiti dok neki prisutni na toj konferenciji još budu živi, to nije bio Božji anđeo![28] Radi se svakako o njenom „anđelu pratiocu“ kojeg je više puta spominjala tokom svoje službe i za kojeg je tvrdila da joj je bio vodič kako u vizijama i snovima tako i u stvarnom životu.[29]
Čini se da se gospođa Vajt kasnije premišljala o skorom Hristovom povratku, jer je u proljeće 1857. izjavila da je adventistima potrebno više vremena da „razviju karakter“, pišući: „Vidjela sam da ova poruka neće ostvariti svoje djelo u nekoliko kratkih mjeseci.“[30] Ova „vizija“ bila je direktna kontradikcija sa izjavom koju je dala 1850. da će novi obraćenici morati naučiti doktrine „za nekoliko mjeseci“ jer je vrijeme bilo tako kratko.
Neuspješna predviđanja bez prestanka
Početkom 1860-ih, kada je adventistički evanđelista Merit Iton Kornel propovijedao o „duhovnim darovima“, spomenuo je da su neki postavili povratak Hrista u 1867. ili 1868. On je navodno toj grupi rekao da je sestri Vajt „pokazano da su dobili vrijeme postavljeno predaleko.“[31] Dok se vizija gđe Vajt o ovoj temi ne može naći u kolekciji White Estatea, nema razloga da se vjeruje da je Kornel – dugogodišnji prijatelj i saradnik Vajtovih – lagao. Ovo je još jedan pokazatelj da su njene vizije bile netačne. Kako je Kornel to prikladno sažeo:
„Neuspjeh bilo kakvog predviđanja bio bi dokaz da prorok nije bio od Boga.“[32]
Nakon konferencije u Mineapolisu 1888. i poruke o opravdanju vjerom koju su iznijeli A.T. Džons i E.Dž. Vagoner, a koju su mnogi kasnije poistovjetili sa (novom) „glasnom vikom“,[33] Elen Vajt je pisala nekoliko godina kasnije:
„Da se Božji narod dao na posao kao što su se trebali dati na posao odmah nakon sastanka u Mineapolisu 1888., svijet je mogao biti upozoren za dvije godine i Gospod bi došao.“[34]
Zapazite iz sledećeg citata da ovo nije puka pretpostavka gđe Vajt – ona je to „vidjela“:
„Takođe sam vidjela da bismo, da ste prihvatili njihovu poruku [Džonsa i Vagonera], bili u kraljevstvu dvije godine od tog datuma, ali sada se moramo vratiti nazad u pustinju i ostati četrdeset godina.“[35]
Osim što je gđa Vajt propustila da objasni kako bi još relativno malobrojni adventisti sedmog dana napunili svu zemlju slavom i kako bi se u roku od dvije godine ispunila sva preostala neispunjena proročanstva, moramo primijetiti da je prema ovom viđenju i „četrdeset godina u pustinji“ prošlo sad već davne 1928. godine. Šta se dogodilo sa crkvom Adventista sedmog dana 1928. godine? Opet ništa.
Isus dolazi u trećoj ili četvrtoj straži?
Godine 1868, gospođa Vajt piše o viziji koju je imala:
„Vidjela sam da je straža za stražom u prošlosti. Zbog toga, treba li biti manjka budnosti? O ne! Veća je potreba neprekidne budnosti, jer je trenutaka manje nego prije prolaska prve straže. Sada je period čekanja nužno kraći nego na početku. Ako smo onda s nesmanjenom budnošću stražili, koliko je više potrebna dvostruka budnost u drugom bdjenju. Prolazak druge straže doveo nas je do treće, i sada je neoprostivo popustiti našu budnost. Treći sat zahtijeva trostruku ozbiljnost. Postati nestrpljivi sada značilo bi izgubiti svu našu ozbiljnost, upornost da stražimo do sada. Duga noć tmine iskušava; ali jutro se odgađa u milosti, jer ako bi Učitelj došao, toliko bi ih se zateklo nespremno. Božja nevoljnost da Njegov narod propadne bila je razlog tako dugog odlaganja.“[36]
„Prva i druga straža su prošle. Mi smo u trećoj straži, čekamo i čekamo Gospodarev povratak. Ostalo je samo malo vremena za straženje… U prvoj straži očekivali smo našeg Gospoda, ali smo se razočarali.“[37]
Noćne straže su bile jednako vremensko razdoblje u antičkom svijetu:
- Prva straža:18-21h
- Druga straža: 21-24h
- Treća straža: 0-3h
- Četvrta straža: 3-6h
Nema sumnje da je Elen gledala na mileritski pokret kao na prvu stražu jer bilježi razočaranje adventista. Mileritski pokret započeo je 1831. i završio 1844. Pod pretpostavkom da su sve ostale straže za sličan vremenski period od 13 godina, straže se mogu izračunati na sledeći način:
- Prva straža: 1831 – 1844 (gđa Vajt je rekla da je ovo prošlo)
- Druga straža: 1845 – 1858 (gđa Vajt je rekla da je ovo prošlo)
- Treća straža: 1859 – 1872 (gđa Vajt je rekla da je ova straža sadašnja straža iz 1868. godine, ali je ostalo samo „malo vremena“)
- Četvrta straža: 1873 – 1886 (Ova straža je još bila u budućnosti 1868.)
Prema teoriji Džejmsa Vajta o paraboli iz Luke 12, Isus će se vratiti u četvrtoj straži, što bi njegov povratak smjestilo negdje između 1873. i 1886. Očigledno je vizija gospođe Vajt o tome da su se nalazili u trećoj straži bila lažna.
Savremenici Elen Vajt postaju svjesni da je ona lažni prorok
Adventisti su bili svjesni ovih lažnih proročanstava, a za neke je to bio dovoljan razlog da napuste sektu. Jedan primjer je Stiven Mek Kalaf, koji je rođen sedam godina nakon incidenta 1856. godine. Kao mladi adventistički evanđelista, susreo se s Elen Vajt kada je posjetila Australiju 1890-ih. Kasnije je shvatio da je Elen Vajt plagijator i da nije pravi Božji prorok. Nakon toga je održavao javne sastanke kako bi objasnio adventistima zašto više ne vjeruje u Elen Vajt. S.N. Haskel je prisustvovao jednom sastanku, te je izvijestio o jednom od razloga zašto je Mek Kalaf odlučio napustiti sektu ASD:
„Da na nekom sastanku na kojem su bila brojna braća, uključujući i mene [Haskela], vidite da ćemo svi živjeti dok Gospod ne dođe i da ćemo svi biti spašeni, ali mnogi umiru, na našu zbunjenost.“[38]
Nakon Elenine smrti 1915. godine, najviši crkveni čelnici i akademici ASD, svjesni problema koje su njeni spisi predstavljali crkvi, uključujući i njen opsežni plagijat, sazvali su konferenciju kako bi se pozabavili ovim pitanjima. Skup je nazvan Biblijska konferencija 1919. godine, a svi učesnici su se zakleli na tajnost. Shvativši da je Crkva ASD bila kriva za iznošenje velike laži svom članstvu u vezi s Elen Vajt, oni su se sada suočili s izazovom pokušaja da otkriju istinu o njoj crkvi, a da ne prouzrokuju kolaps cijele denominacije. Srednje rješenje koje se činilo prihvatljivo da se nekako sačuva „duh proroštva“ bila je teza da njeni spisi nisu verbalno nadahnuti. To je izazvalo takve kontroverze i podjele u crkvi da su transkripti Biblijske konferencije iz 1919. zakopani duboko u arhive Generalne konferencije, zaboravljeni i ponovo slučajno otkriveni tek 1974.
Kriza sa Nedjeljnim zakonom i nova predviđanja
Počevši ponovo 1888. godine, u periodu od nekoliko godina, u Sjedinjenim Državama vodila se velika debata o donošenju nacionalnog zakona o nedjelji. Za to vrijeme, gospođa Vajt je još jednom upozorila da će Hristov dolazak svjedočiti i sadašnja generacija. Napisala je:
„Doći će čas; nije daleko, i neki od nas koji sada vjerujemo da će biti živi na zemlji, i vidjeće predviđanje potvrđeno, i čuti glas arhanđela, i trubu Božju kako odjekuje od planine i ravnica i mora, do krajnjih djelova zemlje.“[39]
Prošlo je 136 godina otkako je Elen Vajt ovo napisala, a svaka osoba koja je bila dio „nekih od nas“ kojima se obraćala, sada je odavno preminula. Sledeće godine dala je slične izjave:
„[Uskrsnuće] nije daleko u budućnosti. Neki od nas će nesumnjivo živjeti kada se glas začuje svuda…“[40]
„Pred nama je vrijeme nevolje kakve nikada nije bilo… Živimo u poslednjim danima, a generacija koja će svjedočiti konačnom uništenju nije ostala bez upozorenja o ubrzanim Božjim sudovima.“[41]
Gospođa Vajt je potvrdila da je generacija u kojoj živi bila upozorena i da će biti „svjedok“ konačnog uništenja. Ta generacija je nestala prije više decenija, a nijedna od njih nije bila svjedok konačnog uništenja.
Ona je 1892. napisala:
„Nešto veliko i odlučujuće treba da se dogodi, i to vrlo skoro. Ako bi bilo ikakvog kašnjenja, karakter Božji i njegov prijesto biće kompromitovani.“[42]
Pošto je prošlo 132 godine od kada je ovo napisano, da li je karakter Božji ugrožen? Ili je propalo još jedno lažno proroštvo?
Sedam zala počelo 1901.
Godine 1864. gđa Vajt je iz vizije opisala vrijeme za poslednjih sedam zala:
„Dok je Isus izlazio iz Svetinje nad svetinjama, čula sam zvonjavu zvona na njegovoj haljini, i dok je odlazio, oblak tame prekrio je stanovnike zemlje. Tada nije bilo posrednika između krivca i uvrijeđenog Boga. Dok je Isus stajao između Boga i krivca, uzdržanost je bila na narodu; ali kada je Isus istupio vani između čovjeka i Oca, uzdržanje je uklonjeno i Sotona je imao kontrolu nad čovjekom. Bilo je nemoguće da se zla izliju dok je Isus služio u Svetilištu; ali kako je njegovo djelo tamo završeno, dok se završava njegovo posredovanje, nema ničega što bi zaustavilo Božji gnjev, i on provaljuje s bijesom na nezaklonjenu glavu krivog grešnika, koji je omalovažavao spasenje i mrzio ukor.“[43]
Iz ove izjave je jasno da poslednja zla neće biti „izlivena“ dok se ne završi istražni sud, dok Isus ne prekine svoje djelo posredovanja, a vrijeme probe se ne zatvori. Godine 1901. gđa Vajt je napisala:
„Pošasti Božije već počinju da se izlivaju. U nekim djelovima svijeta Bog dopušta da pošasti padaju.“[44]
Ako su pošasti počele da se izlivaju 1901. godine, to stvara kontradikciju sa njenom izjavom iz 1864. u kojoj je rekla da se pošasti neće izliti sve dok se ne zatvori vrijeme probe. Postoje samo tri rješenja za ovaj problem:
- Pošasti mogu pasti prije nego što se vrijeme probe zatvori, što znači da je njena vizija iz 1864. bila lažna.
- Pogriješila je u vezi pošasti koje su pale 1901. godine, što znači da je njena izjava iz 1901. bila lažna.
- Vrijeme probe je zatvoreno prije 1901. godine.
Šta je od ovog tačno?
Zaključak
Godine 1943., Džon Harvi Kelog, kao dijete od 4 godine koje je prisustvovalo konferenciji 1856., bio je poslednji učesnik koji je preminuo. Vrijeme je pokazalo da je „duh proroštva“ kao najveći zalog „poslednje crkve“ pogriješio, a adventistički apologeti bili su primorani da izvode svoju najbolju mentalnu gimnastiku kako bi smislili „objašnjenja“ za ovaj i brojne druge proročke debakle. Prošlo je 168 godina otkako je Elen Vajt izrekla svoje lažno proročanstvo iz 1856. godine, a svaka osoba iz te generacije je sada odavno preminula. Gospođa Vajt je ponavljala predviđanja o bliskom Hristovom povratku tokom čitave svoje proročke karijere i vrijeme je postalo krajnji arbitar u dokazivanju da su njene vizije lažne.
____________________________
[1] Lucinda Burdick as quoted in Miles Grant, An Examination of Mrs. Ellen White’s Visions (Boston, Massachusetts: Advent Christian Publication Society, 1877).
Interesantno je zapaziti da je gđa Burdik, koja je dobro poznavala Vajtove, smatrala da se Elen pretvarala odnosno lagala za vizije. Šta god da je bila istina vezano za njen navodi dar, činjenično je dokazivo da je gđa Vajt lagala u više navrata tokom njene karijere i da to nije priznavala čak ni kada je bilo očigledno. Ovo je ogroman problem jer je njene laži i ispade zapravo pripisivala Bogu, što je bogohuljenje.
Mlada Elen Harmon je tražila afirmaciju među mileritima. Da bi se neko istakao u takvom društvu, najpogodniji način bio je manifestacija nekog duhovnog „dara“. Zašto vizionarstvo? Povreda glave izazvana pogotkom kamenom ostavila je Elen Harmon u tronedjeljnoj komi praćenoj amnezijom u dobi od devet godina, što je višestruko povećalo izglede da će ona razviti neku vrstu poremećaja kao što su napadi epilepsije temporalnog režnja. Njeni snovi i vizije počeli su kada je imala petnaest godina, otprilike šest godina nakon nesreće. Uporedo je došla u kontakt sa metafizičkim kroz ekstremnu harizmatsku profilaciju njene matične Metodističke crkve i na mileritskim sastancima, što je učvrstilo u samoobmani. Ipak, ključni doprinos za sticanje statusa adventističke proročice došao je kroz njeno povezivanje i udaju za Džejmsa Vajta, jednog od lidera i osnivača crkve.
[2] Joseph Bates, The Typical and Anti-typical Sanctuary, p. 10 (1850).
[3] Ellen White, Present Truth, Sept. 1849.
[4] Ellen White, Broadside 2, January 31, 1849, par. 11.
[5] Ellen White, Letter 4, 1849 to Brother and Sister Hastings, March 22 from Topsham, Maine.
[6] Ellen White, Manuscript 7, 1849, pisan 24. marta u Topšemu, Mejn. Ona je takođe vidjela da će gospodari robova „pretrpjeti sedam poslednjih zala“ (Early Writings, 276).
[7] Ellen White, Present Truth, April, 1850. Elen Vajt je napisala 1861, „…mi vjerujemo da je vrijeme rešetanja došlo.“ (Letter 5b, 1861, to Lucinda Hall) Elen Vajt je napisala 1864, „Vidjela sam da smo sada u vremenu rešetanja.“ (Testimony for the Church #10 (1864), 38; Review and Herald, Jan. 19, 1864).
[8] James White, Present Truth, April, 1850.
[9] Ellen White, Early Writings, 64-67. U Letter 30, 1850, to Brother and Sister Loveland, Elen Vajt je napisala: „Vrijeme je skoro završeno.“
[10] Ellen White, Experience & Views, 46-47. 1847, gospođa Vajt je napisala „Draga braćo i sestre, ovo je posebni sastanak za one koji imaju pečat živog Boga.“ (A Word to the Little Flock, 17).
[11] Ellen White, Manuscript 6, 1854, par. 2.
[12] W.H. Ball, Hope of Israel vol. 1, no. 11, Oct. 23, 1866, 79.
[13] Ellen White, Home Missionary, Dec. 1, 1894.
[14] Ellen White, Letter 54, 1906.
[15] Ellen White, Testimonies, vol. 9 (1909), 210.
[16] Ellen White, Letter 106, 1897.
[17] Ellen White, Manuscript 146, 1897.
[18] Ellen White, Manuscript 101, 1906.
[19] Ellen White, Manuscript 24a, 1894.
[20] Ellen White, Review and Herald, July 23, 1895.
[21] Ellen White, Manuscript 122, 1899.
[22] Ellen White, Spiritual Gifts, vol. 2 (Battle Creek, MI: Seventh-day Adventist Publishing Association, 1860), 284.
[23] Ellen White, Letter 17, 1887.
[24] Ellen White, Letter 5, 1889.
[25] Ellen White, Review and Herald, June 18, 1901. Takođe je napisala 1901: „Mi smo u vremenu rešetanja, vremenu kad će sve što se može izrešetati biti izrešetano.“ (Testimonies, vol. 6, 331).
[26] Vidi: Ellen White, Early Writings (1882), 235.; Spiritual Gifts (1858), vol. 1, 134.; Early Writings, 237.; The Story of Redemption (1947), 364-65.; Early Writings, 260.; The Present Truth, August 1, 1849.; The Spirit of Prophecy vol. 4 (1884), 232-233.; The Great Controversy (1911), 615-616.
[27] Ellen White, Testimonies, Vol. 1, 131.
[28] Elen Vajt je navodno u svojoj prvoj viziji decembra 1844. čula dan i čas Hristovog drugog dolaska:
„Čula sam glas Božji kao mnoge vode, koji nam dao dan i čas Isusovog dolaska. Živi sveci, njih 144.000, poznali su i razumjeli glas, dok su zli mislili da je grmljavina i zemljotres.“ (Early Writings 14.1)
Kasnije je poricala da ima neko saznanje o danu i času Hristovog povratka:
„Ovo je dio pasusa. Izjave na stranicama 11 i 27 [stranice 15 i 34, sadašnjeg izdanja Ranih spisa] odnose se na isto vrijeme. One sadrže sve što mi je ikada pokazano u vezi sa određenim vremenom Gospodnjeg dolaska. Nemam ni najmanjeg znanja o vremenu koje govori Božji glas. Čula sam proglašen čas, ali nisam se sjećala tog sata nakon što sam izašla iz vizije. Preda mnom su prolazile scene tako uzbudljivog, svečanog interesa jer nijedan jezik nije adekvatan za opisivanje. Sve je to za mene bila živa stvarnost, jer se u blizini ovog prizora pojavio veliki bijeli oblak, na kojem je sjedio Sin Čovječji.“ (Letter 38, 1888.; 1SM 75.4)
Slično tome, Vajtova je kasnije negirala da zna ko bi mogao sačinjavati 144.000, iako su u fazi „zatvorenih vrata“ decidno učili da je to doslovan broj subotara zatvorenih vrata, plus njima (tada) nepoznatih adventista koji prolaze kroz vrijeme velike nevolje (vidi: EW 15-16; 1T 68; Spiritual Gifts, Vol. 2, 53,1 – 54,1; uporedi sa 1SM 174, 1901; 3SM 51). U kasnijim izdanjima Velike borbe koncept doslovnog broja adventista je zadržan, samo je „vrijeme nevolje“ projektovano u budućnosti (The Great Controversy, pp. 648-649). Osnovna ideja je da su samo članovi sekte posebno privilegovani kao 144.000 (EW 39-40). Pošto je Elen Vajt „vidjela“ da će preminula sestra Hejstings biti među 144.000 (Letter 10, 1850; 2SM 263), ova i njene druge izjave primoravaju adventiste da vjeruju da će svi koji su primili vijesti trojice anđela i u međuvremenu pomrli biti podignuti u posebnom uskrsenju pred Drugi Hristov dolazak kako bi i sami prošli kroz vrijeme nevolje. Vajtova, budući i sama svjesna koliko se upetljala sa svojim „vizijama“ i zbunila teologe da ne znaju šta da vjeruju o 144.000, kasnije je savjetovala braću da je „ćutanje elokvencija“ (C.C. Crisler, leading secretary in Mrs. White’s office, addressed to Elder E. E. Andross, December 8, 1914).
[29] Za ove i brojne druge detalje o „daru proroštva“ Elen Vajt, vidi „Skrivena istina o Elen Vajt“, Institut za izučavanje religije 2024.
[30] Ellen White, Spiritual Gifts, vol. 2, 223.
[31] W.H. Ball, Hope of Israel vol. 1, no. 11 (Oct. 23, 1866), 79.
[32] Merritt Eaton Cornell, Miraculous Powers: Scripture Testimony on the Perpetuity of Spiritual Gifts, 2nd ed., (Takoma Park: General Conference, 1875), 15.
[33] „Anđeo“ je rekao Elen Vajt da je „glasna vika“ bila 1847. (A Word to the Little Flock, 14.2).
[34] General Conference Bulletin, 1892.
[35] Napisano iz Melburna, Australija, 9. maja 1892. (GCB)
[36] Ellen White, Testimonies, Vol. 2, 193.
[37] Ellen White, Testimony for the Church at Alcott, New York, (1868), 15.
[38] Arthur White, Ellen G. White: The Australian Years: 1891 – 1900 vol. 4, 282.
[39] Ellen White, Review and Herald, July 31, 1888.
[40] Ellen White, Bible Echo, January 15, 1889.
[41] Ellen White, Review and Herald, November 5, 1889.
[42] Ellen White, “The Crisis Imminent,” Manuscript 27, Australia, February 18, 1892. White Estate je objavila ovaj manuscript 2014. Ovaj citat je takođe objavljen u Special Testimonies Series A, No. lb, (1892) 38.
[43] Ellen White, Spiritual Gifts, vol. 1, 198.
[44] Ellen White, Manuscript 62, 1901 (Manuscript Releases, vol. 5, 17).
Kako ljudima uopšte pada na pamet da se izjašnjavaju o čemu je napisano da niko ne zna termin drugog Hristovog dolaska? I ako imaju imaju snove, vizije ili slično na tu temu, valjda je odmah jasno da su plod demonskih aktivnosti? Šta misliti o ostalim vizijama gospođe Vajt, da li su onda sve rezultat demonskih aktivnosti?
Njene “vizije” su tipična harizmatska tripovanja ili izmišljanja. Objašnjeno je detaljnije u skripti Skrivena istina o Elen Vajt.
Da li je Elen Vajt (prva)? pisala da je nedelja žig zveri? Je li podržavala tu tvrdnju? Da li vi verujete u to?Ako jeste, kako je onda došlo do toga da Bog koristi lažnog proroka da objavi svetu istinu o zigu zveri a to je najvažnija stvar za čovečanstvo danas. Ili da pitanje postavim drugačije : ako je ona bila lažni prorok i pod kontrolom demona, kako to da je ona zastupala ideju da je nedelja žig zveri? Ili je u pitanju treća mogućnost – da je prvo bila harizmatik, pa je Bog delovao preko nje ali je ona bila sklona padu kao i svi mi i time su demoni imali pristup njoj kao i svima nama? Moram da vam kažem da ste ranije imali vrlo ubedljive argumente kad ste branili Elen Vajt od napada a sada ste takođe veoma ubedljivi, ali u suprotnom smeru. Ili Ovo je veoma zbunjujuće naročito za nekog ko je preko njenih spisa došao do istine, kao i za one koji su prvo pročitali njene spise pa tek onda Bibliju? Zato vas molim da razjasnite.
Nije teško shvatiti taj odnos. Iako je Adventni pokret počeo kao klasična apokaliptička sekta, oni su u isto vrijeme bili spremni istraživati Bibliju da utvrde šta je istina o određenim predmetima. Prihvatili su subotu kao sedmi dan (mislim najviše kroz uticaj baptista sedmog dana), bili su netrinitarci itd. Vremenom su adventisti sedmog dana uspostavili vrlo dobre teološke doktrine po pitanjima koja su ranije loše shvaćena u protestantizmu (kao na primjer Božji sud u tri faze). Što se tiče Elen Vajt, ona je kaskala za njima i „potvrđivala“ svojim „vizijama“ njihova trenutna vjerovanja, bila ispravna ili pogrešna. Zahvaljujući njenoj vezi i udaji za Džejmsa Vajta, jednog od glavnih lidera male grupe adventista „zatvorenih vrata“, ona je dobila status „duha proroštva“ i veoma uticala na vođenje crkve. Adventisti su braneći svog „proroka“ bili prevareni da budu ljudi laži. Umjesto što bi im prisustvo živog proroka, kako su vjerovali, obezbijedilo status ekskluzivne crkve poslednjih dana, dobili su najvećeg mogućeg sabotera na pijedestalu vođstva, čije greške i ispade su morali da pokrivaju na svaki mogući način. Ali ni sa Elen Vajt stvari nijesu crno-bijele: Bog ili Sotona, kako je ona često znala da predstavlja. Ona je i sama dala određeni doprinos crkvi, iako su to najčešće bili plagijati preuzeti i prerađeni od drugih.
Drugim riječima, zato što se Elen Vajt pretvarala (ili umislila) da je nešto što nije, to nije razlog da odbacimo bilo koju zdravu doktrinu koju je iznio adventni pokret. Ako bismo nešto odbacili, moraju da se daju jasni argumenti za to.