Roditelji su me po crkvenom običaju krstili u katoličkoj crkvi još dok sam bila mala i nesvesna Božijeg postojanja. Uticaj mrtve religije i komunizma u školskim udžbenicima su od mene napravili ljušturu koja samo biološki živi. Baka je često umela da me zastrašuje u crkvi zbog nevaspitanog sedenja, govoreći kako Bog to ne voli i ne odobrava, nije me puštala da u avgustu idem na bazen, jer će sveti Ilija da me povredi ognjem sa neba. Poklanjala mi je male statue svete Marije sa Međugorja i katoličke knjižice o pričesti i ispovedanju. Bila je zavedena i to što je znala, revno je meni prenosila. Još od malena sam išla sa majkom u katoličku crkvu u Zemunu. Kad god bi sveštenik rekao – gresi su vam oprošteni, ja sam se osetila očišćenom i spremnom da opet grešim, dok ne dođemo ponovo u crkvu. Nisam mnogo pitanja postavljala, jer mi je najbitniji bio mir koji sam dobijala u crkvi i izgovor da grešim bez griže savesti.
Sad kad pogledam, moja „duhovnost“ je bila duhovnost žene iz mračnog srednjeg veka. Stvoritelj je bio predstavljen kao tiranin koji se može potkupiti sopstvenim delima u vidu obreda i rituala. Deset godina sam išla u tu crkvicu, nekad sama, nekad sa majkom. Volela sam taj osećaj mira i čistoće posle mise. Moglo bi se reći da sam bila revni izgubljeni licemer. Nisam volela Boga, nego sebe. Nisam se raspitivala dublje ko je moj Stvoritelj. Osećaj koji sam dobijala mi je bio dovoljan da ostanem slepa sve do moje 24-te godine.
U petom razredu sam ukrala neku ukrašenu, mirišljavu kovertu iz knjižare na Slaviji. Toliko me je mučila savest, da sam je pocepala i zavapila Bogu za oprost. Hvala Bogu, usadio je u nas savest da nemamo izgovora.
Često sam znala pisati 10 Božijih zapovesti kao dete i igrati se crkve sa rođacima kod bake. Bog nije odustajao od mene, ali ni satana. Otrovno seme koje je baka posejala, ipak je dalo gorak plod u mojoj dvadesetoj godini. Duhovnost mi je bila zatrovana lažima Vavilona i materijalizmom.
Do svoje dvadeset i treće godine sam bila toliko uništena duhovno i fizički, da je majka danima plakala. Imala sam osećaj da je kod mene za razliku od mojih drugarica svaki greh duplo više izražen. Bila sam promiskuitetna, volela sam opijate, muškarce, prežderavanje, laž i prevaru. Volela sam sve ono što je sotona nudio do te mere da sam uživala u svakom grehu. Kulminacija zla u mom životu bila je ubijanje nedužnog deteta u mom stomaku, beg iz grada u kojem sam živela i šišanje na ćelavo.
Znajući da postoji bakin Bog, želela sam opet onaj osećaj mira i očišćenja, pala sam na kolena restoranskog WC-a, ali ovaj put u suzama zavapila za pomoć iz kaljuge u kojoj sam živela. Plakala sam, maskara mi se slivala niz obraze, sve što sam htela jeste da mi pomogne, ali ne i da me promeni. Bila sam sigurna da postoji, da me sluša. To mi je bilo dovoljno.
Grešila sam posle toga, bila ista Andrea u suštini. Otrovno, lažno seme jeste posađeno, plod je sazreo ali Bog ga je stiskao u svojim rukama tako jako, da je ostala praznina, praznina u koju je On počeo svoje seme da seje.
Posle tog jezivog perioda, odlazim za Ameriku, i usled obimnog slobodnog vremena i udaljavanja od starog društva počinjem da se pitam ko je zapravo Stvoritelj i ko sam zapravo ja, otkud ovoliko zla na planeti i šta je uzrok. Počela sam slušati razne teologe i na svoju ruku donositi zaključke. Od Arsenija Jovanovića i Rafaila do Miroljuba Petrovića i Radiše Antića. Jako brzo sam shvatila da je Rimo-katolička crkva ogromna laž i shvatila da je ona „Mali rog“ iz Danilovog proroštva. U te istine me je poučila adventistička crkva, čiji sam bila član 2 godine. Subota, post i Božiji zakon su za mene bili breme. I dalje se osećao duh ropstva u svemu tome. Visoko organizovana crkva je u meni budila osećaj dubokog poštovanja, slepo sam verovala u sve što kažu, za mene je ta crkva bila jedina Božija istinska crkva.
Prolazilo je vreme, a ja sam se sve više interesovala da do detalja izučim Reč Božju i sve što ima veze sa njom. Primetila sam da se nijedna crkva ne može organizovati po ljudskom izumu, a da ne postane Vavilon onog momenta kad je organizovana. Trebalo mi je pune 2 godine da shvatim da se crkva prilagođava svetu i da preovlađuje duh otpadništva. Distanca sa papstvom je popustila, što mi je bio znak da izađem iz nje, po nalogu Božijem iz Otkrivenja 18. glava. Kucala sam svim srcem, iskreno. Ostavila sam sve predrasude iza sebe i svu filozofiju ovog sveta i On je po svom obećanju otvorio. Prljava i gola uskočila sam u Vodu života. Izašla sam punih ruku istine o Njemu i o sebi. Kakvo oslobođenje! Nisam više biološki živa, već i duhovno! Smokvino lišće je zamenjeno svetlošću koja će se videti kad On ponovo dođe. Do tada živim u veri da samo On daje svetost i samo On daje odgovore na iskrene vapaje zatrovane duše.
Od kose prosvetljenje hidrogenom do go-go igračice
Još kao mlađa bila sam povučena devojčica. „Kako je mirna i skromna“, govorili su rođaci i komšije. Majka bi se zadovoljno smeškala i dodala: „Trudimo se, trudimo se.“ I sama nesvesna koliko će se njen trud srušiti kao kula od karata za samo koju godinu, jer nije pozvala u pomoć najmudrijeg savetodavca i čuvara i duše i tela.
„Mama, danas je u školu došla Sanja sa kikicama u boji, a vidi moju kosu!“, rekla sam razočarano. Ovo je period gde majke trebaju na kolenima otići Bogu i tražiti mudrost koju bi prenele svojim ćerkama. Ovo je period gde trebaju biti pune strpljenja ali u isto vreme nepokolebljivog karaktera i stava, i kada bi posadile seme, da ono ne biva kada je najosetljivije otrgnuto vetrom sotoninih laži i zamki. Upravo tu lukava zmija pravi najviše štete mladim ljudima. Upravo tu ona gazi i majku i ćerku jednim udarcem.
„Dođi, rastvorila sam hidrogen, da ti posvetli kosa, biće lepša nego Sanjina.“ Gotovo, posejala je seme gordosti, odakle svaki greh kao pijavica raste i lepi se na zidove mladog uma. Seme je raslo i donelo jedan veoma ružan plod i to veoma rano. Bio je proboden sa dva pirsinga i našaran sa dve tetovaže dok je još bio zelen. „Andrea, izgledaš kao prostitutka“, progovorio je stidljivo otac, stidevši se i sebe i mene. Uvređeno sam zalupila vrata i požurila ka zatamnjenim kolima. Tamo me niko neće vređati, pomislih.
Srljala sam iz lošeg u gore. Od kose prosvetljene hidrogenom, do go-go igračice u zlatnom kavezu diskoteke. Ah kakav divan osećaj, gledaju svi u mene, još ću i da im naplatim za to, ovo je život! Sipaj još tekile da izdržim ovu noć… „Ovo je život“ je samo mogao da izgovori neko ko je bezuman, neko ko nikad nije sebe pitao ko je, zašto je ovde i kuda ide.
Šminkanje je bio sastavni deo mog života, nešto što je moralo da bude utisnuto u naš DNK, ali zašto nije? Ne znam, niti me zanima, tu sam ja da ispravim, tu sam ja da ulepšam. Da li sam se nekada pitala zašto to radim? Da sebi budem lepša ili drugima? Drugima, naravno! Kako je lep osećaj kada ti se drugi dive i daju komplimente, kako je lep osećaj kada se stavlja akcenat na spoljašnjost, mnogo je lakše pričati i mariti o telesnom nego o duhovnom. A da li je bilo lepše, to se nisam pitala. Niko se nije pitao oko mene, zašto bih ja? Plivanje nizvodno je bilo deo moje prirode i mediji, društvo i kultura zemlje u kojoj živim nikada nisu ni pričali o plivanju uzvodno. Svaki put kao da si nadrogiran svojim egom, kao da ego ispusta magične supstance svaki put kada bih se našminkala i pogledala u ogledalo.
Nisam ni pomišljala da te smrtonosne supstance ispušta sam sotona u našu krv dokle god smo njegovi. Nisam ni pomišljala da šminkanje nije nikakvo ulepšavanje, jer je Božije naličje savršeno i ne može biti lepše. Duboko u sebi sam znala da se šminkam i doterujem za druge; moje samopouzdanje je zavisilo od broja komplimenata koje dobijam od drugih.
Zapravo sam se šminkala za svoj ego koji je sedeo na tronu moga života, sve dok nisam uzela Vodu života i umila se njome. Zar Božji mir koji ti mami osmeh nije najlepši karmin? Zar suze radosnice zbog zahvalnosti Bogu nisu najlepša maskara? Voda života kojom sam se umila donela mi je trezvenost (kao kada se umijemo posle dugog spavanja), da uvidim da je šminkanje kod žena ustupanje vrata svoga hrama demonima! Oni proizvode u tebi da ti svetle oči posebnim zavodničkim sjajem, oni ti daju krila da se osećaš važnom, ponositom, dominantnom. Kakva prevara! Kakva laž! Kakva sramota za divni, nežni, ljupki ženski rod kakvog veličanstveni Bog stvori! Kada bi žene umile lice Vodom života, shvatile bi kakvu nezahvalnost su iskazivale Tvorcu svaki put kada su se šminkale. Žene trebaju da se odreknu svega što liči na sujetu – svako ulepšavanje i isticanje svoga smrtnog, grešnog i propadljivog tela, i što izaziva sablazan muškog roda. Briga o duši treba da je tolika, da na ulepšavanje tela ne treba ni da se misli.
Andrea