Godine 1886, Elen Vajt je napisala da riječi Biblije nisu doslovno nadahnute:
„Bibliju su napisali nadahnuti ljudi, ali to nije Božji način razmišljanja i izražavanja. To je ljudski način. Bog, kao pisac, nije predstavljen. Nisu riječi Biblije nadahnute, već su ljudi ti koji su bili nadahnuti. Nadahnuće ne djeluje na čovjekove riječi ili njegove izraze, već na samog čovjeka, koji je pod uticajem Svetog Duha prožet mislima. Ali riječi i misli primaju otisak individualnog uma. Božanski um je raspršen. Božanski um i volja su spojeni s ljudskim umom i voljom; tako su izjave čovjeka Božja Riječ.“[1]
Prije 1880-ih – Verbalno nadahnuće
Prije ranih 1880-ih, Elen Vajt i Crkva adventista sedmih dana slijedili su primjer Vilijama Milera i protestantskih reformatora koji su učili da su stvarne riječi Biblije nadahnute.[2] Ovo je poznato kao verbalno nadahnuće. Citati u nastavku pokazuju da je Elen Vajt u početku vjerovala i propovijedala verbalnu inspiraciju Svetog pisma. Godine 1854. napisala je da su spisi apostola diktirani od strane Svetog Duha:
„Onaj koji je otac laži, zaslepljuje i obmanjuje svijet šaljući svoje anđele da govore u ime apostola i čine da izgleda kao da protivrječe onome što su napisali dok su bili na zemlji, a što je diktirao Sveti Duh.“[3]
Kao „Duh proroštva“, sama Elen Vajt je više puta tvrdila da njene vizije ne samo da su bile božanski nadahnute, već da joj je bila potrebna i božanska inspiracija prilikom zapisivanja poruka koje je primila: „Podjednako sam zavisna od Duha Gospodnjeg prilikom prepričavanja ili zapisivanja vizije kao i prilikom dobijanja vizije. Nemoguće mi je da prizovem stvari koje su mi pokazane, osim ako ih Gospod ne donese preda mnom u vrijeme kada Mu je ugodno da ih ispričam ili zapišem.“[4]
Godine 1876. je napisala:
„Božji pisari su pisali onako kako im je diktirao Sveti Duh, ne imajući nikakvu kontrolu nad samim djelom. Oni su zapisali doslovnu istinu…“[5]
Ove izjave Elen Vajt bile su u skladu s vjerovanjima rane Crkve adventista sedmih dana. Godine 1854., Dž.N. Endruz je napisao: „Sveto pismo nam dolazi s božanskim jamstvom da je svaka riječ u njemu božanski nadahnuta.“[6]
Alberto Tim, direktor istraživačkog centra Elen Vajt u Brazilu, napisao je da su „rani adventisti sedmog dana smatrali Sveto pismo nepogrešivim… Cijelo predavanje H.L. Hejstingsa o nadahnuću pojavilo se u časopisu Review and Herald 1883. godine, u kojem se Sveto pismo naziva „transkriptom Božanskog uma“.[7]
1880-1911 – Neuspjesi Elen Vajt navode adventiste sedmog dana da preispitaju verbalno nadahnuće
Nekoliko događaja je navelo adventiste sedmog dana da počnu sumnjati u verbalno nadahnuće.
Godine 1883, A.C. Long je objavio dokument koji pokazuje da su najraniji spisi Elen Vajt bili mijenjani. Long je pokazao da su značajna brisanja napravljena u njenim „nadahnutim“ spisima kada su njeni najraniji spisi ponovo objavljeni 1882. godine. Kako su vođe crkve adventista sedmog dana mogli opravdati brisanje nadahnutih riječi?
Godine 1883, prilikom revizije „svjedočanstava“ za ponovno štampanje, shvaćeno je da su potrebne izmjene. Nakon toga, Crkva je usvojila sledeću rezoluciju u kojoj je objašnjeno zašto bi riječi Elen Vajt trebalo promijeniti:
„33. Budući da su mnoga od ovih svjedočanstava napisana su pod najnepovoljnijim okolnostima, pisac je bio previše pritisnut tjeskobom i radom da bi posvetio kritičko razmišljanje gramatičkoj savršenosti spisa, te su štampana u takvoj žurbi da su ovi nedostaci ostali neispravljeni; i
Budući da vjerujemo da je svjetlost koju Bog daje svojim slugama prosvjetljenjem uma, te tako prenosi misli, a ne (osim u rijetkim slučajevima) same riječi kojima bi ideje trebale biti izražene; stoga je
Odlučeno. Da se pri ponovnom izdanju ovih svezaka naprave takve verbalne promjene kako bi se uklonili gore navedeni nedostaci, koliko je to moguće, bez ikakve promjene misli.“[8]
Godine 1887., D. M. Kenrajt je počeo razotkrivati plagijat i druge probleme vezane za Elen Vajt. Dr Kelog je takođe pokrenuo pitanje plagijata. Nekima je postajalo očigledno da „riječi“ Elen Vajt dolaze od drugih ljudi – ljudi koji nisu adventisti i ne poštuju subotu. Bio bi udarac priznati da su riječi ovih drugih neadventista bile „nadahnute“. Uostalom, Elen Vajt je otpisala one koji ne poštuju subotu kao „pali Vavilon“ i kao one koji su pod jakom zabludom. Kako bi nadahnute riječi mogle dolaziti od službenika palog Vavilona?
Godine 1910., V.V. Preskot je pozvan da pomogne u reviziji knjige Velika borba. Tim nas obavještava da se „Preskot osjećao vrlo nelagodno zbog toga što je morao predložiti revizije spisa nadahnutog proroka“ i da je ovaj događaj „postao odlučujući faktor koji je naveo Preskota na pretpostavku da je Sveto pismo verbalno nadahnuto, ali ne i spisi Elen Vajt.“[9] Godine 1911., V.K. Vajt je dodao da gospođa Vajt „nikada nije tvrdila da je nadahnuta verbalno.“[10] Sličnu izjavu nalazimo i u njegovom pismu Leroju E. Frumu iz 1928.[11]
Početkom 1900-ih, izbila je kontroverza oko riječi „svakodnevna“ u Danilu 8 i Kelogova kriza.
Tokom ovog perioda, među vođama adventističke crkve raslo je uvjerenje da Elen Vajt nije bila verbalno nadahnuta. Međutim, mnogi vođe ASD nastavili su vjerovati u verbalno nadahnuće Biblije. Slijedi nekoliko primjera:
1890 – „Novi zavjet ne govori o nadahnuću kao da je dato ljudima, ili o ljudima koji su nadahnuti. Spisi su bili nadahnuti, ili, doslovno, ‘Bogom nadahnuti’.“ (“Questions on Inspiration,” Signs of the Times, Oct. 27, 1890)
1909 – „Naglašeno je verbalno nadahnuće riječi Svetog pisma na izvornom hebrejskom, haldejskom i grčkom jeziku. ‘Ove riječi’, kako je navedeno, ‘bile su riječi nadahnute Božjim Duhom.’ (“Versions and Verbal Inspiration,” Signs of the Times, Nov. 17, 1909)
1911 – „Milton C. Vilkoks, urednik Znakova vremena, izjavio je da su ‘originalne riječi’ ‘kojima su govorili prorok i apostol’ bile nadahnute. ‘Nije osoba’, prema Vilkoksu, ‘bila inspirisana; bila je to Bogom nadahnuta Riječ.’“
Nakon 1911. Crkva adventista sedmog dana postepeno napušta verbalno nadahnuće
Vođama je postalo očigledno da je uticaj Elen Vajt prevelik, a alternative previše rizične za bilo kakvu službenu izjavu kojom se negira njeno božansko nadahnuće.
Godine 1944. konačno je objavljena izjava gospođe Vajt iz 1886. da „riječi Biblije nisu nadahnute“. Tokom narednih godina, neke vođe adventističke crkve usvojili su stav da riječi Biblije nisu nadahnute, već samo misli koje stoje iza tih riječi (nadahnuće misli). U međuvremenu, drugi vođe adventističke crkve nastavili su zagovarati da su riječi Biblije nadahnute. Artur Vajt, unuk Elen Vajt, počeo je zagovarati nadahnuće misli 1970-ih. Napisao je: „Izjave Elen G. Vajt u vezi s Biblijom i njenim djelom ukazuju na to da koncept verbalnog nadahnuća nema potporu ni u riječima biblijskih pisaca ni u njenim vlastitim riječima.“[12] Godine 1981. još jedan sekretar Ellen G. White Estate, Rodžer Kun, počeo je zagovarati nadahnuće misli u nizu članaka u časopisu Journal of Adventist Education.[13]
Konačno, 1988. godine, u svojoj službenoj doktrinarnoj knjizi, Generalna konferencija Adventista sedmih dana službeno je napustila verbalno nadahnuće Biblije: „Bog je nadahnuo ljude – ne riječi.“[14] Tako je Crkva adventista sedmog dana konačno popustila pred (plagiranom) idejom Elen Vajt i priznala da riječi Biblije nisu nadahnute. Ovo je još jedan primjer kako se Adventistička crkva nasukala na „hrid“ plagijata Elen Vajt, tretirajući ih kao riječi nadahnuća. No bili su prisiljeni na ovaj stav, jer ako bi priznali da su riječi Biblije nadahnute, onda bi to dokazalo da je njihova proročica, Elen Vajt, bila inferiorna u odnosu na biblijske proroke. Ovo je takođe bio zgodan način da se relativizuju očigledne greške i ispadi Elen Vajt. Umjesto da priznaju da je Elen Vajt lažni prorok, sekta je odlučila napustiti koncept verbalnog nadahnuća.
Nadahnuće misli protivrječi većini izjava Elen Vajt
Kroz sva svoja djela, gospođa Vajt više puta protivrječi svojoj izjavi o nadahnuću misli iz 1886. godine i tvrdi da su riječi Biblije nadahnute.
Hrist je diktirao riječi koje je Mojsije napisao. – „On [Mojsije] napisao je sve riječi Gospodnje u knjigu, da je kasnije mogu koristiti. Na gori ih je napisao onako kako ih je sam Hrist diktirao.“[15]
Jeremija sadrži Božje riječi. – „Prorok Jeremija, pokoravajući se Božjim zapovijestima, diktirao je riječi koje mu je Gospod dao Baruhu, svom pisaru, koji ih je zapisao na svitak.“[16]
Riječi Svetog pisma su nadahnute:
„Izvjesna oholost je pomiješana s razmatranjem biblijske istine, tako da se ljudi osjećaju nestrpljivo i poraženo ako ne mogu objasniti svaki dio Svetog pisma na svoje zadovoljstvo. Previše je ponižavajuće za njih da priznaju da ne razumiju nadahnute riječi.“[17]
„Oči pomazane duhovnim razlučivanjem vide nove ljepote u Božjoj Riječi i vide da su nadahnute riječi Svetog pisma posebno prilagođene potrebama duše.“[18]
„‘Riječ vaša neka uvijek bude s ljubaznošću, začinjena solju, da znate kako treba svakome odgovoriti.’ [Kološanima 4:6.] Hoćemo li biti poslušni ovim nadahnutim riječima koje odjekuju kroz vrijeme?“[19]
„Čini mi se čudnim da ljudi koji su marljivo proučavali Bibliju ne mogu razaznati ispunjenje nadahnutih Pavlovih riječi da će ‘u posljednjim vremenima neki otpasti od vjere, slušajući zavodljive duhove i učenja đavola.’“[20]
Prave Božje riječi su zapisane u Bibliji:
„Riječi koje nam je naređeno da propovijedamo su iste riječi koje je Hrist izgovorio dok je bio na ovoj zemlji.“[21]
„Želim vidjeti kako naši službenici osjećaju teret da uzmu Bibliju i čitaju ljudima same Božje riječi.“[22]
„Dijete Isus nije primalo pouku u sinagogama. Njegova majka je bila Njegova prva ljudska učiteljica. Sa njenih usana i iz svitaka proroka učio je o nebeskim stvarima. Upravo riječi koje je On sam govorio Mojsiju za Izrael, sada su Ga učile u krilu Njegove majke.“[23]
„…Gospod je dao svom zalutalom narodu upravo riječi kojima su se mogli obratiti Njemu. [zatim citira Jeremiju 3:22-25]“[24]
„Iznijela sam Riječ Božju, iste riječi koje je Hrist izgovorio u svojoj propovijedi na gori … [zatim citira Matej 5:17]“[25]
„Sada želim da svako razmisli kakav će račun roditelji morati snositi ako dozvole svojoj djeci da odrastaju u neznanju i neposlušnosti istim riječima koje je Gospod rekao.“[26]
Gospođa Vajt je takođe pisala o „jeziku nadahnuća“ i „peru nadahnuća“.[27]
Pitanje: Kako bi „dijete Isus“ moglo biti naučeno „istim riječima“ koje je dao Mojsiju ako je Mojsije bio nadahnut samo mislima, a ne samim Božjim riječima?
Sama Elen Vajt je tvrdila da je (ponekad) imala verbalno nadahnuće.
„Prilikom pisanja ovih dragocjenih knjiga, ako sam i oklijevala, data mi je upravo ona riječ kojom sam željela izraziti tu ideju.“[28]
„Gospod mi je dao silu svog Svetog Duha da im odlučno predstavim opasnosti poslednjih dana jezikom koji niko ne bi mogao dovesti u pitanje – čak same riječi Gospodnje.“[29]
Stavovi protivni Bibliji
Iz gore navedenih citata je očigledno da je gospođa Vajt vjerovala i propovijedala verbalno nadahnuće Biblije tokom cijele svoje karijere. Njen citat iz 1886. godine, „nisu riječi Biblije nadahnute“, očigledno je u suprotnosti s većinom njenih izjava o nadahnuću. Takođe je u suprotnosti s Biblijom:
Pisane riječi Svetog pisma su Bogom nadahnute (1. Tim. 3:16).
Mojsije je zapisao Božje „riječi“ (Izl. 24:4).
Isaija i David su zapisali Božje riječi (Isaija 30:8; 2. Samuelova 23:2).
Gospod je rekao Jeremiji da ne „umanjuje“ ili „izostavlja“ riječ koju mu je Bog dao (Jer. 26:2).
Pavle je govorio „riječ“ Božju (1. Sol. 2:13) i napisao: „O tome i govorimo, ne riječima kojima uči ljudska mudrost, nego onima kojima uči Duh, dok se služimo duhovnim riječima da objasnimo ono što je duhovno.“ (1. Kor. 2:13)
Stari savez sadrži otprilike 23.000 stihova. Direktne riječi Boga (Jehove) i anđela pojavljuju se često, posebno u proročkim knjigama poput Isaije, Jeremije i Ezekijela, te u narativnim knjigama poput Izlaska. Naučne procjene sugerišu da otprilike 30% Starog saveza čine direktni citati Boga ili Njegovih glasnika (anđela).
Novi savez ima oko 7.957 stihova. Isusove riječi zauzimaju značajan dio, posebno u Jevanđeljima i Otkrivenju. Oko 35% Novog saveza sastoji se od direktnih citata Isusa, Boga ili anđela. Dakle, čak i ako neko ne vjeruje u verbalno nadahnuće, 30-35% Biblije je direktni božanski govor.
Kada je Elen napisala: „Nisu riječi Biblije nadahnute“, da li je govorila da su ovi citati izmišljeni u umovima ljudi na isti način na koji je izmislila anđela koji joj govori o povratku Hrista za života učesnika konferencije 1856. godine?
Istraživanje Freda Veltmana otkriva koliko je Elen Vajt bila „nadahnuta“
Zvanično adventističko istraživanje proveo je dr Fred Veltman, tadašnji predsjedavajući Odsjeka za religiju na Pacific Union koledžu. Odlučivši se fokusirati na ono što se smatralo najautentičnijom od knjiga Elen Vajt, Čežnju vjekova, Veltman je proveo osam godina provjeravajući dokaze Valtera Ree.[30] Nakon što je početni Veltmanov izvještaj predstavljen crkvenim vođama 1988. godine, sažeci su objavljeni u oktobarskom i decembarskom izdanju službenog časopisa Ministry za službenike crkve Adventista sedmog dana iz 1990. godine.
Zvanični Veltmanov izvještaj jasno je zaključio da Elen Vajt nije samo proždrljivo kopirala djela drugih pisaca, već su i ona i njene kolege namjerno lagale tvrdeći da su njena djela božanski inspirisani originali. Zvanični Veltmanov izvještaj zaključuje:
„Prije svega, važno je napomenuti da je sama Elen Vajt, a ne njeni književni asistenti, sastavila osnovni sadržaj teksta Čežnja vjekova. Pritom je ona preuzela književne izraze (kopirala) iz djela drugih autora bez navođenja izvora. Drugo, treba priznati da je Elen Vajt svjesno i namjerno koristila spise drugih… Implicitno ili eksplicitno, Elen Vajt i drugi koji su govorili u njeno ime nisu priznali, pa čak ni negirali književnu zavisnost (kopiranje) s njene strane.“[31]
Kada je dr Veltman direktno suočen sa činjenicom da je Elen Vajt očigledno lagala tvrdeći da je napisala samo ono što joj je Gospod pokazao u viziji, i lagala o prepisivanju djela drugih autora, on je odgovorio: „Moram odmah priznati da je po mom mišljenju ovo najozbiljniji problem s kojim se treba suočiti u vezi sa književnom zavisnošću [prepisivanjem] Elen Vajt. To udara u srž njene iskrenosti, njenog integriteta, a samim tim i njene pouzdanosti.“[32]
U odgovoru na pitanje koliko je bilo rašireno kopiranje od strane Elen Vajt, Veltmanov izvještaj navodi: „Sadržaj komentara Elen Vajt o Hristovom životu i službi, Čežnja vjekova, uglavnom je izveden (kopiran) a ne originalan… U praktičnom smislu, ovaj zaključak izjavljuje da se u spisima Elen Vajt o Hristovom životu ne može prepoznati bilo koja opšta kategorija sadržaja ili katalog ideja koji je jedinstven za nju.“[33]
Prepravljanje djela Elen Vajt
U izdanju Adventist Review od 19. novembra 1992. godine, vjernicima je dato obavještenje o legitimnosti prepravljanja djela Elen Vajt. Na 8. stranici, Pol A. Gordon, sekretar White Estate, postavlja pitanje: „Da li je legitimno mijenjati, skratiti ili pojednostaviti djela Elen Vajt? Odgovor je da. Možemo mijenjati, skratiti ili pojednostaviti riječi, ali nemamo dozvolu da mijenjamo namjeravanu poruku. Evo zašto: Adventisti sedmog dana ne drže se verbalnog nadahnuća. To znači da ne vjerujemo da je Bog diktirao riječi koje je Elen Vajt koristila.“
Nakon što je istakao da je sama Elen Vajt pojednostavila i ispravila svoje spise, Gordon je uvjerio vjernike riječima: „U godinama od smrti gospođe Vajt 1915. godine, više od 50 novih kompilacija ili izdanja knjiga Elen Vajt pripremila je Zaostavština E.G. Vajt. U svakom slučaju – uključujući izdanja koja su skraćena, sažeta ili pojednostavljena – namjeravana poruka nikada nije izgubljena; promijenjen je samo tekst.“[34]
Ovo je indirektno priznanje da Elen Vajt nije bila božanski nadahnuta. Božja riječ kaže: „Ja, Gospod, se ne mijenjam“ (Malahija 3:6). Zamislite da neko izađe sa tvrdnjom da možemo prepravljati Bibliju. Primjenom logike gdina Gordona na proroka Mojsija mogao bi se dobiti fascinantni četvrti uput: „Sjeti se da svetkuješ jedan dan.“ Ko je među nenadahnutim smrtnicima dovoljno mudar da ispravi ono što je Bog posebno dao svom narodu? I ko bi među nadahnutim smrtnicima to ispravio?!
Bijela laž (White Lie)
Nadahnuće Elen Vajt ne može se dokazati. Vjerovanje u njeno nadahnuće zahtijeva skok vjere. Uz to, kontinuirano vjerovanje u opovrgnute tvrdnje o njenoj inspiraciji je iracionalno. Lako se može dokazati da Vajtova nije bila autoritet u svim pitanjima koje je tretirala, da je mnogo toga što je napisala očigledno zasnovano na ljudskim izvorima i da nije bila originalnija od mnogih drugih pisaca. Kao što pokazuju njeni radovi o nauci, zdravlju, istoriji, pa čak i biblijskim narativima, stepen njenog uključivanja prethodno je zavisio od objavljenih izvora i drugih autora.
Vidjeli smo da su se crkvene vođe – čak i za života Vajtove – borile s konceptom nadahnuća. Prvi korak koji su poduzeli bio je da poreknu svaku tvrdnju o verbalnom nadahnuću tvrdeći da su njene misli – a ne njene riječi – bile nadahnute i da je, kada je koristila riječi drugih, to činila samo da bi opisala ono što je već vidjela u viziji. Drugi korak – mali koji nije priznat sve do 1970-ih i od tada uglavnom držan u tajnosti – bio je da priznaju da je ponekad koristila riječi drugih da bi opisala stvari koje nije vidjela u viziji.
Vajtova je kasnije tvrdila da nadahnuće nije verbalno, iako je to potpuno kontradiktorno njenim vlastitim tvrdnjama da je dobijala direktne informacije i vođstvo od njenog anđela pratioca (mladića plemenitog izgleda[35]) ili od samog Hrista. Fraze „vidjela sam“ i „pokazano mi je“ raštrkane su po njenim spisima. Oboje ne može istovremeno biti tačno. Ili jesi ili nisi.
Čini se da je Elen Vajt vjerovala da je Božji glasnik i da su njene vizije i snovi božanski nadahnuti. Ali na ovom mjestu veoma je važno znati da je ona svoju „proročku“ karijeru otpočela kao ekstremni harizmatik iz miljea metodista „vikača“ i da je to bilo uobičajeno u to vrijeme, bez objektivne kritike. Očigledno je da harizmatski duhovni „darovi“ imaju prividan uspjeh ili su prosto neuspješni. I to je upravo ono što nalazimo kod Elen Vajt.
Vajtova je takođe objavljivala da su svi njeni snovi nadahnuti, iako su bili samo snovi. Vjerovala je da su sve njene vizije od Boga, iako su uglavnom bile samo ekstatična iskustva ili čak njene izmišljotine. Kao ljudsko biće, žena, stavljena u sekti na položaj na koji je Bog nije postavio, nije iznenađujuće da se često prisjeti onoga što je u njenom najboljem interesu, da dozvoli da neopravdane tvrdnje o njenom daru stoje, ili da ih preuveliča.
Zanimljivo je primijetiti etikete pod kojima su spisi Elen Vajt cirkulisali među adventistima: prvo su to bili „Duhovni darovi“, zatim „Duh proroštva“ i napokon serijal „Konflikt vjekova“. Primjetno je postepeno skidanje hipoteke nadahnuća.
Decenijama White Estate uporno ratuje protiv činjenica, braneći čak i bizarne tvrdnje i laži Vajtove. Dakle, kada crkvene vođe uporno insistiraju na iracionalnom konceptu nadahnuća koji zahtijeva vjerovanje u ono što se može dokazati kao lažno, jedina razumna opcija je napustiti takvu sektu.
Jeretička doktrina adventista sedmog dana kao proizvod „pranja proročice“
Učiti da riječi Biblije nisu nadahnute je jeres. To uništava vjeru u Božju Riječ. Gospođa Vajt je napisala da „riječi i misli“ biblijskih autora „primaju otisak individualnog uma“. Ako je to tako, koliko dubok utisak ostavlja um pojedinca? Da li je deset posto ljudski, a devedeset posto božanski? Ili je devedeset posto ljudski, a deset posto božanski? Kako neko može shvatiti koji dio riječi je ljudski, a koji nadahnut? Kako možemo živjeti po Hristovom nalogu u Mateju 4:4 da živimo po svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta ako nemamo pojma šta su te riječi?
Suština je u tome da su Adventisti sedmog dana napustili doktrinu da su riječi u Bibliji nadahnute na insistiranje Ellen G. White Estate. Morali su ukinuti verbalno nadahnuće jer je uvjerljivo dokazano da riječi Elen Vajt nisu bile nadahnute. Morali su spustiti biblijske proroke na nivo „nadahnuća“ Elen Vajt kako bi održali svoju teoriju da je ona bila nadahnuta na isti način kao i biblijski proroci. Dakle, da bi održali privid vjere u svoju proročicu Elen Vajt, Adventisti sedmog dana su napustili verbalno nadahnuće Biblije. Uz sve to, Elen Vajt je svojim odbacivanjem verbalnog nadahnuća indirektno priznala da joj zapravo nikada nije govorio „anđeo Božji“[36] niti sam Hrist,[37] kako je više puta tvrdila. Jednostavna istina je da je gđa Vajt bila sudionik (jedan od mnogih) u harizmatskim manifestacijama svog vremena koje su bile prihvaćene i među mileritima, da je njenom mužu Džejmsu odgovaralo da ima „božansku podršku“ za svoje ciljeve,[38] da se „uživjela u svojoj ulozi“ (lična satisfakcija i privilegije) i pretvarala se da je nešto što nije, ulažući napore da izgleda kao da jeste. Vrlo je moguće da je iz njene perspektive smatrala da nikada neće biti raskrinkana.
________________________
[1] Ellen White, Manuscript 24, 1886. Ovo je objavljeno kasnije 1944, u Selected Messages, book 1, 21. Ovaj citat je plagiran iz knjige Origin and History of the Books of the Bible od Kalvina Elisa Stoa (C.E. Stowe, 1802-1886), američkog bibličara.
[2] Alberto R. Timm, “Adventist Views on Inspiration,” 22-26. Grupa Christian Connexion, u kojoj je služio Džejms Vajt i drugi milereti takođe je učila verbalnom nadahnuću. Denis Kaiser, u svojoj doktorskoj disertaciji “Trust and Doubt: Perceptions of Divine Inspiration in Seventh-day Adventist History (1880-1930),” (Andrews University, 2016), p. 40.; J. N. Loughborough, “Prepare to Spread the Light,” Review and Herald, 27 September 1864, 142; John McMillan, “The Bible Alone,” Review and Herald, 8 August 1865, 75; J. M. Weaver, “The First Resurrection,” Review and Herald, 15 August 1865, 83; Samuel Horsley, “Reference Bibles,” Review and Herald, 1 May 1866, 176; J. W. Raymond, “The Place and Time of Recompense,” Review and Herald, 19 November 1867, 346; Uriah Smith, “Rules for Bible Reading,” Review and Herald, 21 January 1868, 92; Isaac D. Van Horn, “Translation of the Hebrew Scriptures into Greek,” Review and Herald, 17 March 1868, 215; Uriah Smith, ed., “The Serpent of Serpents: or The Bible and the Fictitious,” Review and Herald, 23 June 1868, 7; Isaac D. Van Horn, “The Spirit of Christ in the Prophets,” Review and Herald, 25 April 1871, 149; J. H. Waggoner, “The Law of God, No. 8,” Review and Herald, 8 April 1875, 113; Ellen G. White, Testimonies vol. 4, 180; Hattie M. Rose, “Sowing and Reaping,” Review and Herald, 24 October 1878, 135; D. M. Canright, “The Scripture Doctrine of a Future Life, No. 18,” Signs of the Times, 15 May 1879, 154.
[3] Ellen White, Supplement to the Christian Experience and Views of Ellen White (1854), 8. Vidi takođe, Spiritual Gifts vol. 1, p. 176.
[4] Ellen White, Spiritual Gifts, (1860), vol. 2, p. 293.
[5] Ellen White, Testimonies, vol. 4, 9. Later this was republished in the January 22, 1880, Review and Herald.
[6] J. N. Andrews, “Things to Be Considered,” Review and Herald, Jan. 31, 1854, 10.
[7] Alberto R. Timm, “A History of Seventh-day Adventist Views on Biblical and Prophetic Inspiration (1844–2000),” Journal of the Adventist Theological Society, 10/1-2 (1999): 490.
[8] Review and Herald, November 27, 1883. Generalna konferencija dalje konstatuje: Vjerujemo da svjetlost data od Boga njegovim slugama dolazi prosvjetljenjem njihovog uma, davajući tako misli, a ne (osim u rijetkim slučajevima) same riječi kojima ideje trebaju biti izražene. (George I. Butler and A. B. Oyen, “General Conference Proceedings,” 741).
[9] Timm, 495.
[10] Selected Messages, book 3, Appendix A, 437.
[11] W. C. White letter to L. E. Froom, January 8, 1928.
[12] Timm, 512.
[13] Ibid., 527.
[14] Seventh-day Adventists Believe…: A Biblical Exposition of 27 Fundamental Doctrines, (Washington, DC: Ministerial Association of the General Conference of SDAs, 1988), 8.
[15] Ellen White, Manuscript Release, vol. 1, 114.
[16] Ellen White, Testimonies, vol. 4, 177. Vidi takođe, Prophets and Kings, p. 432: „U poslušnosti ovoj zapovijesti, Jeremija je pozvao u pomoć vjernog prijatelja, pisara Baruha, i diktirao ‘sve riječi Gospodnje koje mu je rekao’. Stih 4. One su bile pažljivo zapisane na svitku pergamenta…“
[17] Ellen White, Steps to Christ, p. 108.
[18] Ellen White, Testimonies to the Managers and Workers in our Institutions, 57.
[19] Ellen White, Letter 2, 1895.
[20] Ellen White, Letter 225a, 1906.
[21] Ellen White, Manuscript Releases, vol. 15, 262. See also Manuscript 39, 1908.
[22] Ellen White, Letter 344, 1906.
[23] Ellen White, Desire of Ages, 70.
[24] Ellen White, Prophets and Kings, 410.
[25] Ellen White, Manuscript 76, 1893.
[26] Ellen White, Manuscript 146, 1906.
[27] Ellen White, “words of inspiration”: Testimonies, vol. 4, 307; Review and Herald, Oct. 20, 1885; Review and Herald, Aug. 16, 1887; Signs of the Times, Oct. 8, 1902. “Pen of inspiration” is found at least 97 times in her writings, including Spirit of Prophecy vol. 3, 160, 246; Acts of the Apostles, 71, 174; Prophets and Kings, 546; Testimonies vol. 4, 462.
[28] Ellen White, Letter 265, 1907. Published in Selected Messages, vol. 3, 51.
[29] Ellen White, Manusript 60a, 1895.
[30] U januaru 1980. godine, Walter Rea je crkvenim vođama predstavio dokaze koji pokazuju da je Elen Vajt toliko kopirala od drugih autora da se u bilo kojoj od njenih knjiga teško mogla pronaći originalna misao ili izjava. To je bila gorka pilula za progutati i rezultiralo je time da je Crkva sponzorisala vlastitu dubinsku studiju dokaza.
[31] Ministry, “The Desire of Ages Project: the Conclusions,” November, 1990, p. 11.
[32] Ibid., str. 14.
[33] Ibid., str. 12.
[34] Adventist Review, “Ellen G. White’s Writings – 2,” by Paul A. Gordon, November 19, 1992, p. 10.
[35] Ellen G. White, Signs of the Times, Nov. 11, 1875.
[36] Ellen G. White, Testimonies, vol. 3, pp. 314, 315.
[37] „U noćnim vizijama bila sam na sastanku na kojem su se davale biblijske pouke. Bili su prisutni propovjednici i radnici. Rekli smo, danas imamo velikog Učitelja [Isusa] sa nama. Svi su sjedili i slušali s najdubljim interesovanjem. On je rekao: Pred vama je djelo na ovom mjestu. Moraćete da predstavite istinu u njenoj jednostavnosti. Govorite ljudima o stvarima koje se najviše tiču njihovog sadašnjeg i vječnog dobra. Dovedite ih na vodu života. Ne iznosite pred njih teme koje će izazvati kontroverzu i za koje će biti potreban neko sa iskustvom u blizini da brani ono što možete iznijeti. Dočekajte ljude tamo gdje jesu. Vaše proučavanje Svetog pisma ne smije biti jeftino ili ležerno. Ne smije biti od karaktera da zbuni um…“ (Ms 153, 1898, par. 11, Brisbane, Queensland, Australia, October 28, 1898)
Ona zatim nastavlja citirati Isusa, a izdavači stavljaju Isusove riječi pod navodnike. Zanimljivo je da su neke od riječi koje je citirala došle direktno iz knjige Džona Harisa „Veliki Učitelj“. Da li je Isus čitao Velikog Učitelja gospođi Vajt u viziji? Ili je ona uzimala riječi drugih i pretvarala se da joj ih je Isus rekao u viziji?
[38] „Naš stav o svjedočanstvima [spisima Elen Vajt] je poput ključnog kamena u svodu. Uklonite ga i neće biti logičnog mjesta zaustavljanja dok sve posebne istine poruke [adventizma sedmog dana] ne nestanu… Ništa nije sigurnije od ovoga, da ova poruka i vizije pripadaju zajedno i da zajedno stoje ili padaju.“ – James White, Advent Review and Sabbath Herald, August 14, 1883.
