Kad su se ljudi namnožili na zemlji i kad su im se rodile kćeri, sinovi Božji vidjevši kako su ljudske kćeri lijepe, uzimali su ih sebi za žene, sve koje su izabrali. (Postanje 6:1-2)
Iako u tekstu do sada nije spomenuto mnogo žena, kćeri se rađaju dok se čovječanstvo širi po licu zemlje. Kao što ćemo vidjeti, te žene privlače pažnju grupe koja se zove „sinovi Božji“. Nije dat dalji opis ovih ljudi, što znači da bi njihov identitet trebao biti prepoznatljiv čitaocu.
Sinovi Božji uzimali su za žene sve koje su izabrali. Iz opisa je očito da je glavni kriterijum za takav njihov izbor bila fizička privlačnost tih žena. Tekst takođe sugeriše da dolazi do miješanja dvije grupacije koje se ne bi trebalo događati.
Dakle, ko su bili „sinovi Božiji“? Naučnici su tokom vjekova ponudili nekoliko ideja.
Neki su sugerisali da su Božji sinovi ljudi iz Setove loze opisane u prethodnom poglavlju, dok su „kćeri ljudske“ iz Kainove loze.
Mnogi učenjaci vjeruju da su ti „sinovi Božji“ anđeli ili demoni (pali anđeli) – ili da su ljudi opsjednuti demonima. Po tom gledištu, to bi takođe moglo objasniti Božji očigledan prigovor ovim „sinovima Božjim“ i njihovim potomcima.
Konačno, drugi sugerišu da je „sinovi Božji“ bila oznaka data ljudskim vladarima tog vremena. Ljudski kraljevi i gospodari kroz istoriju su često tvrdili da su božanski kako bi ojačali svoj autoritet. Možda su to bili samo moćni muškarci, koji su birali žene na zemlji. Ovo bi odgovaralo drevnoj praksi uzimanja mnogo žena ili harema seksualnih slugu. U kontekstu nadolazećeg potopa, to bi ovaj odlomak učinilo pobijanjem njihovih tvrdnji o božanstvu. Čak će i takozvanim božanskim vladarima suditi Jedini Pravi Bog u potopu.
Prije nego dođemo do pouzdanog odgovora, proći ćemo još par stihova.
Tada je Gospod rekao: „Neće se moj Duh dovijeka sporiti sa čovjekom, jer je on samo tijelo. Neka mu još sto dvadeset godina.“ (3. stih)
Ovo je još jedan fascinantan stih koji je tokom godina tumačen kroz nekoliko različitih perspektiva. Međutim, očito je iz daljeg konteksta da Bog objavljuje da će Njegov sud doći na zemlju 120 godina od vremena ove objave.
Bog ima spor sa čovječanstvom. On kaže da neće dozvoliti da se Njegov Duh dovijeka spori sa čovjekom. Drugim riječima, ljudi, prvobitno stvoreni po Božjem obličju, sve manje su duhovno odražavali karakter, ljubav, istinu i pravdu svog Tvorca, a sve više svojim grijesima sprječavali duhovnu povezanost sa Bogom. Bili su sve više „tjelesni“, „a tjelesni čovjek ne prihvata ono što je od Božjeg Duha“ (2. Korinćanima 2:14; vidi takođe Rimljanima 8:5-8). U kontekstu miješanja dvije pomenute grupacije, stanje se rapidno pogoršavalo. Očito, jedva da je neko mario za Boga. I Bog postavlja granicu svoje milosti na još 120 godina. Objava ograničenog vremena milosti nije jedinstvena za ovaj slučaj i ponavlja se na više mjesta kroz Sveto pismo. To je uvijek upozorenje da Božje strpljenje nije bezgranično niti je Božja ljubav „bezuslovna“, kako to mnogi predstavljaju. Bog je i pravedan Bog koji će izvjesno sprovesti svoju pravdu i sud u odgovarajuće vrijeme.
Analiza: Ko su „sinovi Božji“ i ko su „nefili“?
U to vrijeme, a i kasnije, bilo je divova, kad su sinovi Božji dolazili k kćerima ljudskim a one su im rađale djecu. Bili su to silni, znameniti ljudi, koji su živjeli u staro doba. (4. stih)
Ovo je poslednji stih u paragrafu o grupi zvanoj „sinovi Božji“ koja se ženi ženama i rađa generaciju slavnih „moćnih muškaraca“.
Ovaj stih je takođe jedan od samo dva pomena kontroverzne grupe: nefilima. Oni se ne čine kao „sinovi Božiji“. Navedeni su kao djeca „sinova Božjih“ i žena s kojima su se uzimali. Rečeno nam je da su Nefili bili na Zemlji i u ovoj eri i „poslije“, vjerovatno u eri nakon Potopa.
Drugo spominjanje Nefila u Bibliji je u Brojevima 13:33. Izraelski špijuni, prikupljajući obavještajne podatke o Obećanoj zemlji, vidjeli su rasu ljudi zbog kojih su u poređenju sa njima izgledali kao skakavci. Za nefile se obično misli da su rasa divova, što u ovom slučaju jednostavno znači veoma velike ljude. U potopu će cijelo čovječanstvo, osim Nojeve porodice, biti izbrisano. Kako su onda opstali nefili?
U svakom slučaju, „sinovi Božiji“ i ljudske žene su rodili djecu koja su postala poznata kao „moćni ljudi“ iz davnina. Moguće je da su to bili samo ljudi poznati po svojoj moći i uticaju na zemlji.
Postoji velika zbrka oko riječi nefilim. Niko danas sasvim pouzdano ne zna šta to znači. Ova riječ se prevodi kao „divovi“ ali je moguće da potiče od hebrejske riječi nefal (pasti) što znači „pali“ zbog čega neki ovo usmjeravaju na pale anđele ili, primjerenije, na njihovo potomstvo. Međutim, ovo takođe daje snažnu podršku stavu da su ljudi otpali od Boga. Upravo su ta dva koncepta pomogla da se iznjedre različiti pogledi. Neki nalaze paralele između nefila i sumerskih mitoloških bogova zvanih anunaki.
Neki vjeruju da su bili Setiti (potomci Adamovog sina Seta). Postoje i neki minorni stavovi, da su bili poput kraljeva, vladara ili poglavara vodećih porodičnih grupa kao pobožni iz Psalma 82. Ovo gledište ima mnogo sličnosti sa gledištem Setita, ali eliminiše brojne Setove potomke i samo se drži vođa / kraljeva (kao i nekim drugim vođama drugih plemena) kao pobožnih. Druga varijacija setitskog gledišta je da su ti pobožni muškarci imali veze s bezbožnim ženama, a potomci su slijedili druge „bogove“ suprotstavljene pravom Bogu i „otpali“ na strašne načine. To se naziva pogledom „palih ljudi“. Ovo su primarni pogledi o kojima ćemo raspravljati.
Evo tabele sa kratkim sažetkom četiri razmatrana popularna gledišta:
| Naziv gledišta | Ukratko o gledištu |
| Pali anđeli | Sotona i / ili njegovi pali anđeli parili su se s ljudskim ženama i imali potomstvo koje su zvali nefilim. |
| Pali anđeli koji su zaposjeli muškarce | Pali anđeli i / ili Sotona zaposjeli su muškarce i natjerali ih na razmnožavanje sa ženama. |
| Setitski pogled | Sinovi Božji bili su pobožna linija od Adama do Seta i Noja, a nefili su bila pala djeca koja su tražila lažne bogove. |
| Pali muškarci | Pobožni ljudi (sinovi Božji) uzeli su bezbožne žene, a njihovi potomci (nefilim) slijedili su lažne bogove, odbacili Boga i teško otpali daleko od Boga. |
Svaka strana u ovoj raspravi, uglavnom, koristi Bibliju kao mjerodavnu kako bi iznijela svoj slučaj. Ali naša namjera je suočiti argumente kakvo bismo vidjeli koji je pogled održiv.
Gledište o palim anđelima. – Sinovi Božji = pali anđeli; nefilim = mješavina (hibridi) ljudi i anđela. Ovo je jedan od najpopularnijih pogleda. Naslanja se na to da se anđeli nazivaju „sinovima Božjim“ ili se kao takvi tumače u Jovu 1:6; 2:1 i 38:7. U stvari, da su nefili doista polu-ljudi / polu pali anđeli, to bi dalo veliko razumijevanje mnogim drevnim religijskim pogledima nakon Babela i polubogova. Kao što je istaknuto, nefilim je povezan sa glagolom „pasti“ na hebrejskom, što pruža potporu stavu da je to povezano sa palim anđelima. Zbog toga ovo gledište ima određeni status među biblijskim učenjacima. Branioci ovog stava takođe nalaze podršku u dva ključna odlomka iz Novog saveza: 2. Petrovoj 2:4-11 i Juda 1:4-8. Ovi stihovi ne spominju konkretno Nefilime, niti jasno navode da su pali anđeli imali seksualne veze sa ženama. Međutim, oni stavljaju „anđele koji su sagriješili“ (2. Petrova 2:4), „koji nisu zadržali svoj vlastiti domen, već su ostavili svoje prebivalište“ (Juda 1:6), u isti kontekst kao i Noja. Čini se da oba odlomka upoređuju grijeh ovih anđela s grijehom naroda Sodoma i Gomora koji su se „na sličan način kao oni, odali seksualnom nemoralu i neprirodnim polnim odnosima“ (Juda 1:7). Postanje 19:5 otkriva da su ljudi iz Sodoma poželjeli dva anđela koja su ušla u Lotovu kuću. Ali važno je razumjeti da iako se čini da ovi stihovi snažno podržavaju pogled palih anđela, oni za to ne daju pouzdani argument. Prema Bibliji, anđeli su superiorniji rang stvorenja od ljudi koji su gledali lice i uživali u Božjem prisustvu; ali neki od njih nisu zadržali ovaj status, jer je prvo Lucifer sagriješilo, a zatim još trećinu drugih uvukao u svoj koncept pobune, te su zbačeni s Neba tako da oni nisu ono što su bili prije, niti na istom imanju ili mjestu. Čuvanje palih anđela u trajnim okovima, pod tamom“ mora se razumjeti metaforički u smislu njihovog ograničavanja ili njihovih grijeha i krivnje nad njima na savjesti, pod kojom se neprestano drže; ili Božje odredbe i svrhe u vezi s njihovom konačnom kaznom i uništenjem, koje su nepromjenjive i nepovratne i od kojih se ne mogu osloboditi. Fraza „pod tamom“ može se odnositi na simboličke okove, kao u 2. Petrovoj 2:4 gdje se „okovi tame“ užas i crni očaj kao posledica grijeha i njihove krivice, ili da su pod silom grijeha, a to je tama, i bez svjetlosti Božjeg lica, lišeni Božje slave ili utjehe, što je jednako zatvoru „u jamama Tartarusa“ (pojam iz grčke mitologije srodan riječima „ambis“ ili „bezdan“).
Naravno, budući da je ovo jedno od popularnijih gledišta, to mu je potrebna ozbiljnija kritika. Jedan od glavnih argumenata protiv ovog gledišta je da su anđeli duhovna bića i nemaju DNK koji bi se kombinovao sa ženskim DNK. Anđeli su bića drugačijeg reda od čovjeka. Ako se anđeli mogu razmnožavati, zašto onda Bog nije stvorio ženske anđele da se množe sa svojom vrstom? Ko je ikada vidio bebu anđela, osim na okultnim crkvenim slikama koje su predstave navodnog zagrobnog života? Ako se ne množe polno nego npr. partenogenezom (još jedna neodrživa pretpostavka), kako su se onda mogli pariti sa ženama? Ako se anđeli mogu razmnožavati, onda se množe i pali anđeli (demoni). Ako su pali anđeli osuđeni od Boga na vječno uništenje, šta bi predstavljalo osnov osude za „bebe anđele“ koji nisu učestvovali u pobuni na Nebu?
Vidjeli smo da se posle Potopa takođe pominju novi „nefilimi“ (Enakovi sinovi), što je istorijski više od 1.000 godina posle Potopa. Ako pretpostavimo da su to „nefilimi“ hibridi anđela i ljudi koji su preživjeli Potop, onda Biblija nije tačna jer tvrdi da je Potop preživjelo samo 8 ljudi. Potop su svakako preživjeli Sotona i pali anđeli kao duhovna bića. Navodni hibridi anđela i ljudi bi imali daleko više izgleda da prežive potop od običnih ljudi.
Iako Biblija svjedoči da se anđeli mogu materijalizovati tj. uzimati ljudsko obličje, nemamo biblijsku potporu da se pali anđeli ikad pojavljuju kao muškarci sa fizičkom ljudskom DNK. Premda se o tome može raspravljati, jer su anđeli poprimili izgled ljudi poput Gabrijela (Danilo 9:21; Luka 1:11-20) i dva anđela poslana da unište Sodom (Postanje 19:1-13), pretpostavka da su anđeli imali reproduktivne sposobnosti je posve drugo pitanje. Ta mogućnost nije nimalo vjerovatna, jer bi to značilo da u svom autentičnom obličju anđeli ne mogu da se razmnožavaju, a da to pak mogu kad uzmu drugo obličje kao što je čovječje. Naravno razlog zašto anđeli uzimaju ljudsko obličje je primarno što su i oni stvoreni po obličju slični ljudima, i što je to neophodno da bi ljudi u palom stanju mogli podnijeti njihovu prisutnost i slavu.
Jov 38:7 dobar je primjer anđela koji se nazivaju sinovima Božjim. Međutim, ovo se odnosi na anđele tokom sedmice stvaranja, i, opet, vrlo moguće i na druga stvorena bića u Božjem univerzumu.
Drugi argument koji se protivi ovom stavu je da su pobožni ljudi ponekad nazivani sinovima Božjim, poput Adama u Luki 3:38. To iznova potvrđuje već izneseni argument da je „sinovi Božji“ opšti termin koji se ne odnosi isključivo na anđele (vidi: Matej 5:9; Luka 6:35; Rimljanima 8:14, 19; Galatima 3:26).
Drugi teološki problem za gledište palih anđela su Enakovi potomci koji se nazivaju Nefilima prema Brojevima 13:33. Jošua Enakime nije potpuno uništio. Jošua kaže: „Nijedan od Enakima nije ostao u zemlji Izraelovih sinova. Ostali su samo u Gazi, Gatu i Ašdodu.“ (Jošua 11:22) Biblija nigdje ne bilježi da su oni izumrli. Ovdje treba primijetiti da je div Golijat bio iz Gata (1. Samuelova 17:4). Stoga, nema razloga pretpostaviti da potomci Enaka i danas ne žive, ukršteni sa mnogim drugim grupama ljudi.
Djela 17:26 ukazuju na to da su svi narodi „od jedne krvi“ ili „od jednog čovjeka“. Ako su neke nacije kombinacija anđeoske krvi i adamske krvi, kao što bi to bili Enakimi ili pretpotopni Nefilimi, tada postoji glavni problem – konstatacija u Djelima apostolskim 17:26 bila bi pogrešna.
Još jedan problem predstavlja ostatak Postanja 6:4: „U to vrijeme, a i kasnije, bilo je nefilima, kad su sinovi Božji dolazili k kćerima ljudskim a one su im rađale djecu. Bili su to silni, znameniti ljudi (ijš), koji su živjeli u staro doba.“
Ako slijedimo kontekst ijš-a u sledećim stihovima u Postanju 6. i 7. glava, nalazimo:
- Stih 6:4: Nefilimi su znameniti ljudi.
- Stih 6:5: Velika čovjekova zloća.
- Stih 6:6: Bogu je žao što je stvorio čovjeka na zemlji.
- Stih 6:7: On će zbrisati ljude sa zemlje.
- Stih 6:8,9: Noje je našao milost kod Boga i bio je pravedan čovjek.
- Stih 7:23: Čovjek i životinje su istrijebljeni sa zemlje.
Kontekst otkriva da je Noje bio upoređen sa ljudima o kojima se diskutuje u 1. Mojsijevoj, ali za razliku od njih bio je pravedan (1. Mojsijeva 6:9). Ne spominje se da je Noje bio u potpunosti čovjek i da su drugi muškarci bili mješanci, već samo da je među njima bio pravedan.
„Znamenitost“ pretpotopnih ljudi takođe nije izrečena u pozitivnom kontekstu. Ovdje je riječ o pobunjenicima protiv Gospoda koji su se dokazivali kroz silu i sopstvena dostignuća, što je svojstveno satanističkom umnom sklopu. Za razliku od njih, „sinovi Božji“ se ne ističu „junačkim podvizima“ već je skromna pobožnost njihova glavna vrlina. Na primjer, pobožni Enoh nema iza sebe nikakvih „avantura“.
Jedan od jakih argumenata protiv ovog anđeoskog gledišta je da se anđeli ne žene na Nebu prema Isusu (Matej 22:30). Ali neko može iznijeti primjedbu da se to odnosi na anđele na Nebu, a ne na pale anđele, čime se otvara opcija da pali anđeli to itekako mogu učiniti. No i to je nevalidan argument. Otpad od Boga i zloća anđele nimalo ne bi učinio sposobnim za razmnožavanje, ako to nisu bili na Nebu. Međutim, ova pretpostavka ima i dodatni problem. Mojsije ističe da su Božji sinovi uzimali žene (iša = supruga / žena) (Postanje 6:2). Nema stiha u Bibliji u kojem su supruge, muževi ili bračni parovi nešto drugo osim muškarca i žene. Ako su to bili brakovi između palih anđela i žena, onda se otvara mogućnost brakova koji nisu ograničeni na muškarca i ženu. Ali Biblija je jasna po tom pitanju.
Ako bi se pali anđeli ili demoni, koji su duhovi, mogli trajno materijalizovati kao ljudi, onda ovo dovodi u pitanje samo Božje stvaranje po različitim klasama i vrstama stvorenja.
Ipak, možda je najrazorniji kontra argument protiv ovog stava ipak došao od samog Isusa. Izvještaj u Jevanđelju po Luki 24:37-43 kaže da su učenici bili zaprepašćeni što vide Isusa (nakon uskrsenja) pa su pomislili da je duh. Ali Isus ih je razuvjerio tako što je dokazao da je materijalan i jeo s njima. To nikako nije isto što i privremeno uzimanje ljudskog obličja od strane palih ili nepalih anđela. Hrist kaže da duhovi nemaju meso i kosti, što pokazuje da fizičko tijelo nije njihovo svojstvo.
Gledište o palim anđelima koji su zaposjeli muškarce. – Božji sinovi = ljudi koje su zaposjeli pali anđeli / demoni; Nefilimi = 100% ljudi.
Ovo gledište ima neke sličnosti s prethodnim gledištem po tome što su Božji sinovi u odnosu sa palim anđelima. Sinovi Božji bili bi ljudi koje su zaposjeli pali anđeli ili demoni. Za razliku od prethodnog stava, ovaj smatra da potomci nisu bili mješavina već potpuno ljudi. Naravno, neki od argumenata protiv sinova Božjih koji su anđeli u prethodnom odjeljku vrijede i ovdje.
Postavlja se pitanje: da li bi takvi ljudi koje zaposjednu demoni ili pali anđeli opravdali naslov Božjih sinova? U jevanđeoskim izvještajima mnoge ljude su nadvladali demoni, ali nikada nisu imali titulu Božjih sinova. U drugim biblijskim odlomcima ne spominju se ni ljudi koje su zli duhovi ili demoni savladali kao Božje sinove. Štaviše, sama mogućnost da pali anđeo preuzme čovjeka potvrđuje činjenicu da su to duhovna bića i da se zaposijedanje dešava u duhovnoj i mentalnoj dimenziji ljudskog bića, a nikako da se dva bića slične strukture spajaju u jedno. Takođe je značajno da demon može opsjesti i životinju (Postanje 3:1-5; Matej 8:31-32), što znači da kompatibilnost sa bićem koje zaposjedaju nije uslov.
U ovom pogledu, međutim, nema problema s tim da se Nefilimi pojave prije Potopa, zbrišu i ponovo pojave kasnije, kao što se to dogodilo. Prema ovom gledištu, potomci / Nefili i dalje su 100% potomci Adama i Eve, pa imaju pravo na primanje spasenja ako su vjerovali u Gospoda Isusa Hrista. Ta djeca bi bila začeta u grijehu. Ali ovo nije ništa novo u svjetlu prvobitnog grijeha koji utiče na sve nas otkako je Adam zgriješio u Edenskom vrtu. Zapravo, Psalam 51 kaže: „U grijehu me je začela majka moja.“
Problem povezan s ovim gledištem je sledeći: rađaju li se Nefilimi i danas? Ako ne, zašto se to nakon Mojsija više ne spominje u Bibliji? Naročito ne u vezi sa brojnim opsjednućima demonima koji okružuju Hristovo vrijeme? Prema ovom stavu, bilo ko od nas mogao bi biti Nefilim.
Takođe, činilo bi se čudnim da bi potomcima ovog saveza bio potreban sasvim drugačiji izraz (nefilim) da se opišu. Ovo svakako nije jedno od boljih objašnjenja, ali ako ne poznajemo dobro materiju može da izgleda uvjerljivo.
Setitski pogled. – Božji sinovi = 100% ljudi; Nefilimi = 100% čovjek.
Setitsko gledište je vjerovatno drugi najpopularniji pogled. Apeluje se na kontekst Postanja 5, neposredno prije spominjanja sinova Božjih i Nefilima. Dakle, ima dobru podršku s obzirom na književni kontekst.
Jedna varijanta Setitskog pogleda je da su Božji sinovi bili kraljevi ili vladari. Ovo ima određenu biblijsku podršku, kao što je Psalam 82:1-6. Takođe, ovo bi objasnilo zašto se mnoge drevne kulture takođe pozivaju na polubogove. Takođe objašnjava kako obožavanje predaka može nastati, čak i u domenu nakon Potopa. Ali oba ova setitska gledišta i dalje imaju problema.
U oba ova gledišta pretpostavlja se da je postojala pobožna loza od Adama do Seta i slijedila liniju do Noja: Adam – Set – Enos – Kajinan – Mahalalel – Jared – Enoh – Metuselah – Lameh – Noje.
U ovoj pobožnoj lozi Setita, oni su nazvani Božjim sinovima u kontekstu prethodnog poglavlja. Ovi Božji sinovi ili njihova djeca ženili su se ili su se počeli ženiti sa bezbožnim ženama (kćerima čovječijim), a njihova djeca slijedila su lažne bogove i odbacila jedinog istinskog Boga. Drugim riječima, otpali su od Boga – podsjetimo da je riječ nefilim povezana s glagolom „pasti“ na hebrejskom. Prema ovom stanovištu, potomci tog spajanja otpali su od Boga i nazvani su Nefili.
„Božji sinovi“ su, bez sjenke sumnje, Setiti – oni koji su upravo opisani u petom poglavlju i imaju u svojoj sredini ljude koji hodaju s Bogom, poput Enoha (st. 22), ljude koji traže veću utjehu usred životnih nedaća, poput Lameha (st. 29), ljude koji su se javno klanjali Bogu i priznavali Njegovo ime (4:26). Takvi ljudi zaslužuju da se nazivaju „sinovima Božjim“ (benê Elohîm), naslov koji se primjenjuje na istinske Božje sledbenike i drugdje u Starom savezu.
Suprotno ovoj upotrebi koju smo naveli kritika postavlja još jednu, čija je suština: Naslov „sinovi Božji“ koristi se u odnosu na anđele. Ova tvrdnja se ne može odbiti; vidi Jov 1:6; 2:1; 38:7 i Danilo 3:25; takođe benê ‘elîm, „sinovi Moćnog“, Psalam 29:1; 89:7. Ali ova tvrdnja postaje pogrešna kad se insistira da se naslov „Božji sinovi“ koristi isključivo u odnosu na anđele.
Ali od ove dvije upotrebe naslova, koju ćemo odabrati u ovom slučaju? Do sada u Postanju anđeli nisu spomenuti. Susreli smo se s drugim sinovima pravog Boga, zapravo, cijelo prethodno poglavlje, od 4:25 – 5:32, tiče se njih. Na koga onda ovdje ukazuje? Odgovor je na Setite, bez sumnje.
Ovo na prvi pogled zvuči kao prilično dobar pogled. Ipak, još uvijek postoji nekoliko problema.
Jesu li ti ljudi i njihovi potomci bili svi pobožni? Od sve Adamove djece, Set se smatrao dostojnim zamijeniti Abela, koji je bio pravedan, i s njim su ljudi počeli zazivati ime Gospodnje (Postanje 4:26). Enoh je zaista bio pobožan, bez sumnje. U rodoslovu navedenom u Postanju 5:24, Enoh je izdvojen s počastima, za razliku od bilo kog drugog od Adama do Noja, jer ga je na kraju Bog uzeo na Nebo.
Noje je bio pravedan među svojim generacijama i našao je milost kod Gospoda (Postanje 6:8-9). Jesu li bili drugi Setiti? Možda je nekoliko sa patrijarhalne liste bilo pravedno, ali vjerovatno ne svi potomci Setita, što je jedan od najjačih argumenata protiv ovog stava. Svakako da nije očekivano da su svi Setiti bili jednako pobožni, ali oni su živjeli kao zasebna zajednica Božjeg naroda, baš kao što je to kasnije bio Izrael.
Mnogi Setiti nisu bili spašeni od Potopa, već su stradali, što ukazuje na to da Setiti nisu nužno bili pobožni i da ih ne bi trebalo sve spajati zajedno kao Božje sinove. Ali ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da su „sinovi Božji“ i njihovi potomci ubrzo izgubili taj status nemoralnim miješanjima sa bezbožnicima, bez obzira na to čiji su prethodno bili potomci. Ovo je od ključne važnosti u našem razumijevanju, jer titula „sinovi Božji“ za ljude u palom stanju može biti samo duhovna kategorija, upravo kao što pojam duhovni Izrael obuhvata sav Božji narod (vidi Rimljanima 9:6-8; 11:26).
Drugi problem predstavlja setitsko gledište kada razgovaramo o Brojevima 13. Poslije Potopa, svi su bili Setiti! Odakle onda Nefili?
U ovom pogledu postoji još jedna nedoslednost. Postanje 6:1 odnosi se na ljude generalno, a u 2. stihu se kćeri čovječje nedosledno smatraju kćerima iz Kainovog potomstva. Međutim, kontekst nam ukazuje da je upravo to slučaj, iako treba imati na umu da je u stvarnosti moglo biti „sinova Božjih“ i među Kainovim potomstvom koji su dijelili istu vjeru i zajednicu sa pobožnim Setitima.
Sve u svemu, ovo gledište ima manje problema, ali je i dalje spekulativno u nekim oblastima.
Gledište o palim ljudima. – Božji sinovi = 100% ljudi; Nefilimi = 100% ljudi.
Ovaj pogled sličan je Setitskom gledištu, a mogao bi se smatrati i njegovom nadogradnjom. Prema ovom stanovištu, ne pretpostavlja se da su sve Setove loze ili potomci pobožni, ali se neke od njih mogu smatrati pobožnim. Takođe ovo eliminiše svaki uočeni problem Nefilima iz Brojeva 13 koji trebaju biti Setiti, jer je bilo pobožnih ljudi i prije Potopa i poslije Potopa. Takođe sadrži doslednost između upotrebe pojma ljudi u 1. i 2. stihu Postanja 6, držeći ih oba kao čovječanstvo.
Prema ovom stanovištu, pobožni ljudi, poput nekih muškaraca navedenih u Bibliji iz Setove loze (možda i nekih drugih loza), nazvani su „Božjim sinovima“ u skladu sa književnim kontekstom. Dakle, sinovi Božji bili su jednostavno pobožni ljudi tog vremena.
Poput Setitskog gledišta, pobožni muškarci (Božji sinovi) ženili su se ženama koje nisu bile pobožne (kćerima čovječijim), poput Kainovih (ili drugih Adamovih) potomaka, uključujući vrlo moguće i bezbožne ljude iz Setove loze, što je rezultiralo Nefilimima (otpadnicima) jer su pali daleko od Božje naklonosti. Još jednom, hebrejska riječ nefilim povezana je s glagolskom serijom „pasti“. Na primjer, znamo da je Kajin otpao, a Lameh (potomak Kaina) i mnogi drugi muškarci i žene su otpali. Nefili su lako mogli biti ljudi koji su na ozbiljan način pali ili se okrenuli od Boga. To bi takođe imalo smisla zašto su se neki hananski potomci (Enakovi potomci bili su Hananci) u Brojevima 13 nazivali Nefilimi.
Iako iz konteksta Postanja 6. glava ne možemo zaključiti da se pojam „nefilim“ može prevesti kao „divovi“, iz 4. Mojsijeve 13. glava to je sasvim očigledno. Ovo je očekivano, ako znamo da su svi ljudi prije Potopa bili džinovskog stasa, i da se ta genetika zadržala kod nekih naroda dosta dugo posle Potopa. Biblija ukazuje da su Enakimi bili Nefilimi, ali to nikako nisu mogli biti potomci onih uništenih u Potopu. Stoga je to morala biti grupa ljudi koji su bili poslije Potopa.
Postoje i skrivene pretpostavke iza učenja o Nefilima kao mješancima palih anđela i žena. Iza svakog problematičnog i lažnog učenja uvijek se nalazi skriveni motiv. U ovom slučaju postoje dva glavna skrivena motiva ili premise: 1) Pokušaj relativizacije grijeha pretpotopne generacije prebacivanjem krivice na navodne mješance palih anđela i žena, što bi značilo da je stvarni razlog Božje kazne iskorjenjivanje te hibridne rase. 2) Pokušaj relativizacije predstojećeg Božjeg suda koji se poredi sa onim u Potopu. Biblija jasno uči da su grijesi ono što donosi Božju kaznu, i da nikad ne smijemo zamagljivati tu činjenicu izopačenim tumačenjima Svetog pisma.
Šta je s Enohovom knjigom? Zar ona ne dokazuje da su nefilimi mješanci ljudi i anđela? Knjiga o Enohu je stari apokrif pripisan Enohu, koji je naveden u lozi od Seta do Noja. Upravo je ta činjenica diskvalifikuje kao autentičnu knjigu, pored očigledne nenadahnutosti i gomile gluposti koje se nalaze u tom spisu. Enohova knjiga, jevrejske tradicije i Josif Flavije snažno se drže ideje da su sinovi Božji pali anđeli, a Nefili potomci takvih veza. Čak su i jevrejski prevodioci Septuaginte, za koje se zna da su činili greške, frazu iz Postanja 6 preveli kao „Božji anđeli“, otkrivajući svoja vjerovanja.
Nakon ove malo detaljnije analize, možemo zaključiti da je ovaj poslednji pogled, gledište o palim ljudima (modifikovano Setitsko gledište), najvjerodostojnije. Pobožni muškarci su se pomiješali sa bezbožnicima i ženili sa problematičnim ženama iz potpuno tjelesnih pobuda, što je dovelo do raspada porodice i velike moralne dekadencije. Ovaj obrazac moralnog propadanja često će se ponavljati u istoriji Božjeg naroda.
Napokon, zbog uslova koji su vladali na zemlji prije Potopa i na osnovu biblijskih referenci, pretpotopni ljudi nisu se odlikovali samo dugovječnošću već su takođe bili znatno veći po veličini („divovi“), moguće 3 ili 4 metra visoki, bili su izuzetno snažni i izdržljivi sa izvrsnom memorijom, oštrinom čula i mentalnim sposobnostima. Konačno, kulture iz cijelog svijeta imaju legende koje su često izuzetno slične biblijskim izvještajima, uključujući postojanje divova.
Razlozi za predstojeće uništenje
Gospod je vidio da čovjek čini veliko zlo na zemlji i da je svaka misao njegovog srca uvijek usmjerena ka zlu. (Postanje 6:5)
Sada, stotinama godina nakon što je ljudski grijeh ušao u svijet, Bog vidi da je ljudska zloba ono što je veliko na zemlji. Osim toga, Bog vidi da je svaka namjera misli ljudskog srca samo neprestano zla.
Uzimajući doslovno genealogije iz prošlog poglavlja, ovo je posebno tužno. Dugi životni vijek Postanja 5 implicira da je postojao gotovo neprekinut niz očevidaca najranije ljudske istorije, sve do godine potopa. Grijeh čovječanstva nije rezultat greške ili lutanja ili neznanja. To je rezultat namjernog odbacivanja Boga.
Božji zaključak o stanju čovječanstva je sveobuhvatna izjava ljudske izopačenosti. Ostavljeni da slijedimo svoj put, nezavisno od Boga, muškarci i žene će uvijek birati zlo. Nije to samo ono što radimo; to smo mi bez Njegovog direktnog učešća i transformacije naših srca. Ovo uveliko objašnjava Božju odluku da ograniči vrijeme milosti (Postanje 6:3).
Ovaj stih nudi još jedan trag o prirodi čovječanstva: Naša grešnost, naša sklonost da činimo ono što je štetno, počinje u našim umovima ili srcima. U našem bezbožnom stanju, mi ne padamo u grijeh. Namjerno to planiramo. To je mjesto gdje želimo ići. Nisu samo naše akcije problem; srca i umovi proizvode te radnje.
Nismo se poboljšali tokom vjekova. Naša priroda ostaje ista. Kada opisuje Dan Gospodnji u Mateju 24, Božju nadolazeću presudu za ljudski grijeh, Isus izjavljuje da će biti kao u danima Noja (Matej 24:36-39). Sve ove godine kasnije, bez Božjeg otkupljenja i rekreacije, ljudsko srce ostaje sklono da neprestano planira zlo.
Tada je Gospod zažalio što je načinio čovjeka na zemlji, i ražalostio se u srcu. (6. stih)
Biblija rijetko govori o Bogu koji doživljava „kajanje“. Hebrejska riječ koja se ovdje koristi je jin’nā’hem, od korijena riječi naham. Riječ je isključivo o emocijama: osjećaj bola, tuge ili nesreće. Ta riječ ne implicira da Bog osjeća da je napravio grešku, ili da želi da postupi drugačije. Moguće je doživjeti tugu i „žaljenje“, kako se ovdje koristi, a da se ne podrazumijeva greška.
Međutim, ovaj stih znači da je Bog nezadovoljan trenutnim stanjem čovjeka. Ovo je najniža tačka u istoriji čovječanstva. Bog je uznemiren. On je „ožalošćen“ ili „bolan“ rezultatom Njegovog čina stvaranja. Muškarci i žene, međutim, ne žale svoj vlastiti grijeh. Oni se ne kaju. Božja tuga je u velikoj suprotnosti s onom Njegovih stvorenja, koja slijepo nastavljaju da se prepuštaju svakoj grešnoj misli, akciji i riječi koja započne u njihovim srcima i umovima.
Ako se prepusti samo sebi zlo od čovjeka će na kraju zavladati čitavom rasom i neće ostati pobožnih ljudi. Neće biti linije za stvaranje već obećanog Mesije (Postanje 3:15). Bog neće dozvoliti da zemlja ovako traje u nedogled.
I Gospod je rekao: „Zbrisaću s lica zemlje ljude koje sam stvorio, i ljude i stoku i sve životinje što se miču i stvorenja koja lete po nebesima, jer sam zažalio što sam ih načinio.“ (7. stih)
Jedan od najrazornijih stihova u Svetom pismu, stih 7 izražava i Božju tugu što je vidio kakvo je čovječanstvo postalo, i Njegovu izjavu da će zbrisati s lica zemlje toliko toga što je načinio. Ove riječi pokreću mnoga pitanja.
Kako savršeni, suvereni Bog može osjećati tugu zbog bilo kojeg postupka koji je preduzeo? Hebrejska riječ ni’ham’ti koja se ovdje koristi, potiče od istog korijena riječi jin’nā’hem, korištene u stihu 6. Ovaj izraz je naham, a odnosi se na emocije. Osnovno značenje je jednostavno bol, tjeskoba ili nesreća. Sasvim je moguće da se osoba osjeća nezadovoljno zbog neke situacije, a da to ne smatra „pogrešnim“ izborom. Bogu je žao što je čovjek doveo sebe u ovo stanje – Njegova odluka da stvori čovjeka u ovom trenutku mu izaziva tugu. On ne sugeriše da je napravio grešku stvarajući nas.
Drugo pitanje je zašto je Bog odlučio da uništi životinje i ptice, zajedno sa čovječanstvom? Ono što znamo je da Božji suverenitet i vlasništvo nad zemljom uključuje životinje jednako kao i ljude. Podsjetimo se da je sva tvorevina postala prokleta zbog pada čovjeka. U nastavku, u 12. stihu stoji da je „svako tijelo iskvarilo svoj put na zemlji“. Da li je moguće da se životinje pokvare, pa čak i da se „iskvare“? U cijelom Svetom pismu, bāśār je opšta riječ za „tijelo“ koja se koristi za ljude (Postanje 2:21, 23-24; 17:11, 13-14, 23-25) i životinje (Postanje 41:2-4; Izlazak 29:14, 31), pa čak i meso namijenjeno za konzumaciju (Ponovljeni zakon; 12:23, 27). Bāśār je uobičajena riječ u Starom savezu, korištena je 270 puta. Čini se da se Kŏl bāśār odnosi na istu grupu kao i kŏl hăjkûm (svako živo biće) u Postanju 7:4. Postoje dva dominantna lanca mišljenja o tome kako, zašto ili šta su životinje učinile da bi se smatrale iskvarenim.
Hipoteza 1: Životinje su postale nasilno mesožderke. Svejedi i mesožderi su bili divljački i ubijali su i jeli ljude pa je postojala opasnost da zbrišu biljojede i na kraju uzrokuju izumiranje. Ova hipoteza se zasniva na dvije komponente: životinje se još nisu bojale čovjeka, a čovječanstvo je i dalje bilo vegetarijanski orijentisano, tako da ne bi imali potrebu da aktivno love životinje.
Hipoteza 2: Životinje je pokvario čovjek. Budući da se nisu bojale čovjeka, ova teorija postulira da su gotovo sve životinje pripitomljene od strane čovjeka i potom obučene da čine podla i nasilna djela. Neki učenjaci vjeruju da je čovječanstvo pretvorilo životinje u objekte zvjerstva ili kultnog obožavanja i da su mnoge bile obučene da budu ubice drugih životinja i ljudi.
Imajte na umu da je kazna nakon potopa za nasilje životinja nad ljudima (ako je hipoteza 1 tačna) bila smrt za životinju (Postanje 9:5-6; Izlazak 21:28). A kazna za bestijalnost bila je smrt i za muškarca (ili ženu) i za životinju (Levitski zakonik 20:15-16; vidi takođe i Izlazak 19:22; Levitski zakonik 18:23; Ponovljeni zakon 27:21). Dakle, prema ovom gledištu, smrtna kazna za ove životinje (ako je hipoteza 2 tačna) bila je u skladu s kaznom koja je zabilježena za ove gadosti u kasnijim otkrivenjima. U svakom slučaju, sudom potopom, Bog je izbrisao sav taj život koji nije bio u Arci, a zatim je strah od čovjeka stavio u životinje nakon potopa, što je doprinijelo da se rasprše i spriječilo da budu uhvaćene i pripitomljene (i iskvarene) u cjelini.
Sasvim je moguće da je Bog proviđenjem doveo Noju životinje koje su najmanje pogođene (ili možda premlade da bi još bile ukaljane) ovom iskvarenošću.
Na prva dva pitanja je teško odgovoriti. Treće pitanje, međutim, zapravo je čitava poenta samog Pisma: ako je ovo – uništenje i gnjev – Božji odgovor na čovječanstvo u našem prirodnom, grešnom stanju, kako se uopšte možemo nadati da ćemo biti u miru sa svojim Stvoriteljem? Knjiga Postanja, kao i ostatak Svetog pisma, predstaviće Božji odgovor na ovu dilemu. Ukratko, Bog obezbjeđuje i sud koji je potreban za grijeh, kao i sredstvo milosrđa za čovječanstvo.
Sledeći stihovi pružiće tračak nade da za čovječanstvo nije sve izgubljeno.
Ali Noje je našao milost u Gospodnjim očima. Ovo su događaji iz Nojevog života. Noje je bio pravedan čovjek, bezazlen među svojim savremenicima. Noje je hodio sa Bogom. Noju su se rodila tri sina: Sim, Ham i Jafet. (stihovi 8-10)
Jedan čovjek, Noje, našao je naklonost u Božjim očima. To neće spriječiti Boga da izvrši svoj plan da uništi toliko svoje kreacije. Takođe neće značiti da će Nojev život biti savršen, lak ili bezbolan. Međutim, to podrazumijeva da će čovječanstvo opstati. Kraj jedne civilizacije će biti praćen novim početkom. Noje ne samo da će preživjeti predstojeću presudu, zajedno sa svojom ženom i djecom, već će nastaviti opstanak ljudske rase.
Ova referenca je takođe važna jer je rijetka. Za vrlo malo ljudi u Starom savezu se kaže da su našli naklonost u Božjim očima. Noje je bio poseban, a taj favorizovani status pred Bogom značio bi razliku između smrti i života za buduće čovječanstvo.
Rečeno nam je da je i pravedan i bezazlen među ljudima svog vremena. Ovo su obje riječi poređenja. Nojevi izbori bili su u suprotnosti, barem u Božjim očima, grešnim, sebičnim izborima ostatka čovječanstva. Za razliku od onih oko njega, Noje je bio moralan čovjek koji je odavao počast Bogu. Koje je mjerilo za pravednost? Svakako usklađenost sa Božjim zakonom života. Da ljudima nisu bila poznata Božja načela, sama presuda bi bila neopravdana.
Izraz „bezazlen“ ili besprekoran u Svetom pismu se odnosi na one koji su izuzetno poslušni Bogu (Jov 1:1; Luka 1:6). Ideja nije neko ko je „apsolutno savršen“. Noje nije bio bezgrešan, moralno savršen čovjek. Samo je Isus to ikada postigao (Jevrejima 4:15). Ali po karakteru, ugledu i praksi, Noje je bio izuzetan. Jednostavno rečeno, radio je dobre stvari, a nije radio loše. To ga je izdvajalo od ostatka čovječanstva.
Štaviše, rečeno nam je da je Noje hodio s Bogom. Te riječi su izrečene samo o jednom drugom čovjeku u Postanju: Enohu, čovjeku koga je Bog uzeo bez ikakvog izvještaja o njegovoj smrti (Postanje 5:22-24). Noje je uživao u veoma bliskom odnosu sa Bogom.
Nojeva tri sina su ponovo navedena kao u Postanju 5:32. Zajedno sa Nojem i njegovom ženom, ovi muškarci i njihove žene biće jedini ljudi koji će biti spašeni od Božjeg suda nad grijesima čovječanstva. Dato je još nekoliko detalja o njihovim životima ili karakteru. Strogo govoreći, ne znamo ko je bio najstariji ili najmlađi, niti koliko je tačno Noje imao godina kada su rođeni. Možemo pretpostaviti da su Nojevi sinovi takođe bili odvojeni od uobičajene zloće čovječanstva. To je uglavnom zato što su dobrodošli na arku.
Drugim patrijarsima iz Postanja, 5. poglavlje, pripisuje se da su imali djecu u mnogo mlađoj dobi od Nojevih 500 godina od rođenja ova tri sina. Nije nemoguće pomisliti da je imao drugu djecu prije Šema, Hama i Jafeta. Ako je tako, ti drugi potomci bi bili uništeni zajedno sa ostatkom zlog svijeta u potopu.
A zemlja se iskvarila u očima Božjim i napunila se nasiljem. Bog je pogledao zemlju i ona je bila iskvarena, jer je svako tijelo iskvarilo svoj put na zemlji. (stihovi 11-12)
Ono što je načinio i zapazio kao dobro u Postanju 1, Bog sada vidi kao neprihvatljivo osramoćeno ljudskim grijehom. Primarni dokaz pokvarenosti zemlje bilo je nasilje. Umjesto da bude ispunjena dobrotom, zemlja je bila ispunjena ljudskim nasiljem prema drugima.
Hebrejska riječ koja se ovdje prevodi kao „nasilje“ je hā’mās’. Ovo podrazumijeva više od samo vrste napada grubom silom na koje pomislimo kada čujemo tu riječ. Ovo takođe može uključivati nepravdu, ugnjetavanje i okrutnost. Termin takođe sugeriše efekte koje fizičko nasilje ima na osobu ili grupu koja je nasilno poražena: ugnjetavanje, lišavanje i zloupotreba. Ljudi iz pretpotopnog svijeta nisu samo neposlušni Bogu, već su i grubi i bezobzirni jedni prema drugima.
Kao što je prethodno rečeno, 12. stih snažno sugeriše da su nasilje i iskvarenost bukvalno zahvatili i ljude i životinjski svijet. Drugim riječima, sve je bilo izopačeno i nepopravljivo odstupilo od Božje svrhe date prilikom stvaranja.
Posle toga, Bog je rekao Noju: „Kraj svakom tijelu dođe pred lice moje, jer je zbog njih zemlja puna nasilja; i evo, uništiću ih zajedno sa zemljom.“ (13. stih)
Bog počinje otkrivati svoje namjere Noju. Možemo samo pretpostaviti da je Noju to moralo biti razorno čuti. Kao pravedan, bezazlen čovjek koji je hodao s Bogom, Noje bi se vjerovatno složio da je zemlja ispunjena nasiljem zbog grešnosti čovječanstva. Ali da li ga je išta moglo pripremiti za Božju objavu? Ne možemo biti potpuno sigurni koliko je rođaka, uključujući možda i drugu djecu, Noje imao u to vrijeme. Bez obzira na to, ideja da će cijeli ljudski svijet biti ubijen bila bi zastrašujuća.
Jednostavnim jezikom, Bog je rekao Noju da se sprema da okonča čitavo čovječanstvo zbog njihovog nasilja. Uništio bi „svako tijelo“, što znači i čovječanstvo i životinje. U jednoj gruboj izjavi, Bog objavljuje Noju i svoju presudu i kaznu čovječanstvu i samoj zemlji punoj nasilja. Bog će iskoristiti svoje pravo kao tvorca i sudije; On će svoja stvorenja smatrati odgovornim za njihove grešne izbore. On je jedini imao (i još uvijek ima) i pravo i moć da sprovede takav plan.
„Napravi sebi barku od drveta gofera. Napravi pregrade u barci i premaži je iznutra i spolja smolom. Napravi je ovako: neka barka bude duga trista lakata, široka pedeset lakata i visoka trideset lakata. Na barci napravi prozor, a njen zid neka se završava jedan lakat ispod krova, a ulaz na barci napravi sa strane. Napravi u njoj donji, srednji i gornji sprat.“ (stihovi 14-16)
Sada, Bog daje konkretna uputstva Noju, koja tačno opisuju kako da se izgradi arka. Još jednom, ono što je ovdje zapisano u Bibliji vjerovatno nije potpuni transkript Božjih razgovora s Nojem. Umjesto toga, daje nam osnove onoga što ovaj čovjek uči od Boga. Čak i uz upute koje treba slijediti, tekst ne pruža sve detalje potrebne da se dovrši konstrukcija arke. Međutim, to nam pokazuje da su Božja uputstva Noju bila vrlo konkretna. Bogu je bilo stalo da Noje izvrši izgradnju ovog plovila prema Božjem posebnom planu.
Strogo govoreći, Bog ne kaže Noju da napravi barku. On kaže Noju da izgradi arku. Moguće je da je riječ arka značila „kutija“ ili „kovčeg“. Ovaj isti izraz koristi se za opisivanje kutije u kojoj je Izrael nosio Dekalog nakon što je napustio Egipat (Izlazak 25:10-16). U odnosu na „arku“ koju je sagradio Noje, ne spominju se jedra, vesla ili kormilo. Ovo plovilo je namijenjeno da pluta, a ne da putuje.
Čini se da dimenzije koje su date Noju opisuju ogromnu pravougaonu kutiju. Međutim, vrlo je vjerovatno da je izgradnja uključivala detalje koji nisu navedeni u sažetom opisu. Od Potopa do Mojsijevog pisanja Postanja proteklo je oko 1.100 godina i neke informacije su u međuvremenu mogle biti izgubljene ili teže za shvatanje ljudima u Mojsijevo vrijeme. Da bi preživjela Potop, Arka je morala biti konstruisana da uzme u obzir sve rizike plovidbe. Bez ikakvog mehanizma koji bi ga skretao u talase, plovilo u obliku kutije bi se više puta iskrenulo (okrenulo bočno prema talasima), a udarni talasi bi napravili ogroman pritisak na trup, čineći nepodnošljivo stresnu vožnju za njegove putnike. Dizajniranje Arke koja bi stalno bila okrenuta talasima pod pravim uglom bilo je apsolutno neophodno. Jednostavno rješenje za Noja bilo bi postavljanje dvije istaknute strukture na eksterijer. Na pramac je mogao postaviti veliku konstrukciju nalik jedru. Ova kruta „pramčana peraja“ hvatala bi vjetar i stalno okretala krmu u talase, slično načinu na koji vjetar okreće vjetrokaz. Osim pramčanog peraja, neka vrsta skega ili velike izbočine nalik peraju, na dnu krme bi ograničila bočno (zavjetrinsko) kretanje, čime bi plovilo rotiralo prema talasima koji prolaze (takozvano praćenje mora). Sprečavanje savijanja i ugibanja na velikom drvenom brodu je možda glavni izazov. Da riješi ovaj problem, Noje je mogao izgraditi tri kobilice koje se protežu po dužini duž dna broda. Tri masivne grede, zajedno sa zamršenim sistemom čvrstih drvenih greda koje idu do krova, omogućile bi brodu da se suprotstavi ogromnim naprezanjima dugog putovanja. Imati tri kobilice umjesto samo jedne, kao što se vidi na većini današnjih brodova, takođe bi omogućilo da se Arka izgradi bez oslonca i da ostane uspravna nakon što pristane. Tehnika ureznih i čepnih dasaka kao međusobno povezanih djelova održavala bi brod čvrstim. Takođe postoje i druge dodatne mjere za vodonepropusnost osim pomenute smole.
U jednom trenutku u istoriji, skeptici su se smijali ideji da je takav objekat sposoban za plovidbu. Sada, međutim, proporcije velikih teretnih brodova su izuzetno slične obrisima Nojeve arke.
Noju je rečeno da je izgradi od drveta gofer, materijala za koji ne znamo o čemu se zapravo radi. Neki naučnici vjeruju da je ovo zapravo referenca na kedar ili čempres, dok drugi misle da bi to moglo biti od sada izumrlog drveta. U svakom slučaju, to je supstanca prikladna za plovilo napravljeno za ovu svrhu. Nadalje, Noje je usmjeren da napravi etaže (ili „spratove“) unutar arke, kao i da zapečati prostore između drveta smolom kako unutar tako i izvan strukture.
Treba napomenuti da je, u kontekstu priče, malo vjerovatno da se od Noja očekivalo da izgradi ovu arku samo koristeći svoje dvije ruke. Kao što se za vlasnika kompanije može reći da je nešto „izgradio“, kada veliki dio posla obavljaju drugi, čini se razumnim pretpostaviti da je Noje koristio pomoć svojih sinova, a moguće i drugih, da sagradi ovu arku. Ono što nikako ne bismo smjeli unijeti kao pretpostavku je da su tako dugovječni, inteligentni i moćni ljudi bili na bilo koji način nesposobni kako konkretno za brodogradnju tako i za druge pothvate. Mi zapravo jedva nešto znamo o pretpotopnoj civilizaciji i to upravo zahvaljujući Svetom pismu!
Lakat je mjera dužine jednaka otprilike oko 46 centimetara. Tradicionalno se smatralo da je lakat dužina od muškog lakta do vrha prstiju sa ispruženom rukom. Iako modernim ušima to može zvučati nejasno, u davna vremena nije bilo neuobičajeno koristiti djelove tijela kao mjerne štapove. Koncept univerzalnih, objektivnih mjerenja (kao što je moderni metar) jednostavno nije bio praktičan u tom trenutku ljudske istorije.
Koristeći 1 lakat = 46 cm, plovilo koje Bog opisuje Noju bilo bi dugo oko 137 metara, široko 23 metra i visoko 14 metara. Ovo bi učinilo arku 1-1/2 puta dužom od terena za ragbi. Ili, nešto dužom od propisanog FIFA fudbalskog terena. Bila bi visoka otprilike kao zgrada od 4-1/2 sprata. Čak i po modernim standardima, ovo bi bio veliki brod!
Bog dalje upućuje Noja da napravi krov sa otvorom od oko 1 lakat skroz oko vrha. Osim toga, arka bi imala tri palube i jedna vrata na jednoj strani. Ova vrata bi vjerovatno trebala biti dovoljno velika da prihvate ulaz i izlaz svih životinja koje bi putovale s Nojem i njegovom porodicom.
Arka odgovara ukupnoj površini paluba od oko 9.400 m2 ili 41.000 m3 prostora. S naučnog stanovišta, ovaj objekat bio je u plovnom stanju, namijenjen za održavanje na vodi, i kapaciteta dovoljnog za smještaj svih kopnenih vrsta. Kreacionističke studije izvodljivosti pokazuju da je bilo dovoljno spasti oko 1.400 prototipova, te da u Arci nije bilo više od 7.000 životinja i ptica, ostavljajući dovoljno prostora za sav biljni materijal za hranu.
„A ja ću pustiti vode potopa na zemlju da unište svako stvorenje pod nebesima u kome je duh života. Izginuće sve što je na zemlji.“ (17. stih)
Ovaj stih zapravo prvi put otkriva kako će Bog uništiti sav život. Bog će donijeti ubitačnu poplavu da zbriše sve što diše. Sav život na zemlji će umrijeti. U nekom smislu, ovo je Bog koji vraća svoju kreaciju na veoma bukvalno „resetovanje“. U početku je Bog preobrazio zemlju izvodeći zemlju i životinje iz vode. U potopu, On će poslati zemlju, barem simbolično, nazad u stanje u kojem je bila prije stvaranja čovjeka.
Bog će suditi čovječanstvu tako što će uništiti skoro sve ljude. Ta presuda će izazvati pustoš i na životinjama i na zemlji. Osim toga, samo će Noje i njegova porodica preživjeti, i to samo izgradnjom ogromne arke. Zaista, ogromno je za nas da razmotrimo to sve ove milenijume kasnije. Bog planira da iskoristi svoj autoritet kao Stvoritelja i Gospodara cijelog univerzuma tako što će donijeti pravdu protiv ljudske grešnosti i nasilja. Kao što će sledeći stihovi otkriti, Bog će takođe pokazati svoju milost tako što će spasiti jednu ljudsku porodicu i po dvije od svake životinje kako bi se stvoreni život nastavio.
„A s tobom sklapam savez. Uđi u barku, i s tobom tvoji sinovi i tvoja žena i žene tvojih sinova.“ (18. stih)
Davši instrukcije, Bog sada koristi riječ koja će zauvijek postati važna za Božji narod: savez. Ovaj termin podrazumijeva više od običnog ugovora ili sporazuma. Nosi ideju zakletve i obećanja. Bog kaže da će uspostaviti svoj savez sa Nojem. U ovom slučaju, Bog želi da Noje shvati da se Gospod obavezuje da spasi Noja i njegovu porodicu od nadolazećeg uništenja.
Namjera Boga koji koristi ovaj jezik je povjerenje. Zavjet je veoma svečana, ozbiljna obaveza. Njegova vrijednost vrijedi onoliko koliko je dobra osoba koja ga pravi. U isto vrijeme, to implicira da onaj koji sklapa ugovor stavlja cjelokupnu svoju reputaciju na održavanje svog kraja pogodbe. Dakle, kada Bog kaže Noju da sklapa savez s njim, to implicira najapsolutnije obavezujuću, ozbiljnu vrstu posvećenosti. Ako se Noje ne može pouzdati u savez od Boga, ne može se pouzdati ni u šta.
Božji savez sa Nojem – i kroz Noja sa čovječanstvom koje treba uslijediti – biće dalje razvijen u narednim poglavljima.
„U barku uvedi po dvoje od svakog stvorenja, od svake životinje, da s tobom ostanu živi. Neka budu muško i žensko. Od stvorenja koja lete, po njihovim vrstama, i od stoke po njenim vrstama, od svih životinja što se miču po zemlji po njihovim vrstama, po dvoje neka uđu s tobom da ostanu živi.“ (stihovi 19-20)
Ovdje Bog daje Noju zaista izvanredan nalog: Uzmi par svake vrste životinja sa sobom u arku. Za one u modernoj eri, posebno za one na zapadu, možda smo toliko upoznati sa pričom da nas veličina ove komande ne pogađa. Pa ipak, Noju je sigurno zvučalo zastrašujuće. Ne samo da ima zadatak da napravi ogromnu barku, već mora u nju staviti ogroman broj životinja! Na sreću, Bog će kasnije predložiti da će životinje doći same (Postanje 6:20).
Međutim, Božji nalog je bio motivisan Božjom željom da sačuva dobru tvorevinu za buduće generacije. Ovo, opet, pokazuje Božji plan da sačuva čovječanstvo. Umjesto da jednostavno uništi život i ljudsku rasu, Bog milostivo pruža pomoć da se izliječe od ove katastrofe.
Ovaj nalog je univerzalan: Noje će uvesti po dvoje svake vrste. Za samo nekoliko stihova od sada, Bog će dati konkretnije instrukcije u vezi sa „čistim“ životinjama, za koje će biti potrebno po sedam jedinki (Postanje 7:2).
Životinje će uključivati ptice, insekte i sve druge vrste životinja koje žive na kopnu. Drugo, sve ove životinje bi dolazile Noju da bi ostale u životu. Ova bića su bila neophodna za ponovno naseljavanje i nadopunjavanje zemlje opustošene nadolazećom poplavom. Od Noja se ne traži da pretražuje zemlju hvatajući nevoljne životinje. Od njega se traži da pripremi arku za one koje mu dolaze. To je i dalje zastrašujuće, ali mnogo više u mogućnostima jednog čovjeka.
„A ti uzmi sa sobom raznovrsnu hranu što se jede i čuvaj je kod sebe, pa neka služi za hranu i tebi i njima.“ (21. stih)
Poslednja Božja pouka Noju u ovom proširenom odlomku odnosi se na praktičnu stvar hrane. Osim izgradnje arke i planiranja za spas svih životinja koje će doći u arku, Noje mora razmisliti koja će hrana biti neophodna za putovanje. On i njegova porodica moraće nabaviti i pohraniti svaku vrstu hrane koju će trebati jesti životinje, ptice i insekti, a moraće i nagomilati dovoljno hrane da potraje za vrijeme trajanja putovanja.
Kao i u drugim djelovima priče, konkretni detalji nisu dati. Ne znamo koje vrste hrane je trebalo donijeti. To je vjerovatno podrazumijevalo i neke vrste „konzervirane“ hrane koja može trajati duže bez kvarenja. Sve što znamo je da bi Božje obećanje saveza da će spasiti Noja i njegovu porodicu zahtijevalo od Noja da prihvati određene obaveze i odgovornosti. Među njima su i potreba za izgradnjom, planiranjem, skladištenjem, rasporedom i obavljanjem svih radova potrebnih za pripremu kada dođe poplava.
Noje je učinio sve onako kako ga je Bog uputio. Učinio je upravo tako. (22. stih)
S obzirom na sve navedeno, ovaj stih je sam po sebi izuzetan. Noje pokazuje svoju vjeru u Boga i pokornost Bogu jednostavnom poslušnošću. Uradio je sve što je Bog naredio, i uradio je to „baš kako“ je Bog naredio. U ovom odlomku nam je dato vrlo malo detalja. Naravno, Noju je lično rečeno više nego nama u ovom odlomku. Pa ipak, nema sumnje da bi Noje imao mnogo, mnogo pitanja i briga. Ali, uprkos tome, on se ponaša prema Božjim uputima. Rečeno nam je na početku ovog odjeljka (Postanje 6:9) da je Noje bio pravedan, bezazlen čovjek koji je vjerno hodio s Bogom. Ovaj stih je dokaz te duboke vjernosti.
Potrebno je zaista veliko povjerenje u Boga i posvećen umni sklop da Noje posluša i krene u potpuno suprotnom smjeru od tadašnjeg svijeta. Razložno možemo pretpostaviti da je narativ u ovom i na početku sledećeg poglavlja veoma ubrzan i da je Noje imao na raspolaganju pomenutih 120 godina prolongirane milosti za čovječanstvo, eventualno nešto kraće, za sve neophodne pripreme. Osim toga, imao je i vremena da propovijeda drugima o nadolazećem sudu (2. Petrova 2:5), što takođe daje smisao vremenu milosti. Lako možemo zamisliti da su reakcije svijeta bile omalovažavajuće i obeshrabrujuće, ali Noje je vjerno slijedio Božje instrukcije.
