Priča o dobrom Samarićaninu je zabilježena u Jevanđelju po Luki 10:25-37. Hrist je veoma često poučavao svoje slušaoce u parabolama, ili u pričama prenosnog značenja. Svaka priča nosi značajnu poruku, i u Hristovim pričama često ima više pouka nego što se to na prvi pogled čini.
Sve je to Isus narodu govorio u pričama, i bez priča im ništa nije govorio. Tako se ispunilo ono što je rečeno preko proroka: „Svoja usta ću otvoriti u pričama, objaviću ono što je od postanka svijeta sakriveno.“ (Matej 13:34-35)
Isus je jednom prilikom ispričao priču o milosrdnom Samarićaninu. Mnogi relevantni biblijski komentatori sugerišu da se ovaj događaj stvarno desio. Ali moguće je i da Isus predstavlja hipotetičku situaciju u kojoj je čovjek pretučen, opljačkan i ostavljen na rubu ceste.
Biblijski i antički pisci nisu uvijek slagali priče hronološkim redom. Kao rezultat toga, ne možemo sa sigurnošću reći da li ovaj događaj direktno prati prethodni. Ipak, slažući priče na ovaj način, Luka pravi zanimljiv kontrast. Upravo je završio proširenu priču o sedamdeset i dva učenika poslanih da objavljuju dolazak Božjeg kraljevstva, uz čuda koja potvrđuju vjerodostojnost Isusovog naloga (Luka 10:1-17). Da bi iskustvo učenika stavio u kontekst, Isus ih uči da pravi blagoslov Božjeg kraljevstva nije iscjeljivanje ili izgonjenje demona, već vječni život (Luka 10:18-20). Isus tada zahvaljuje Bogu Ocu što je izabrao krotke koji nisu sofisticirani u ljudskom ili religijskom znanju da otkriju istinu o Njegovom kraljevstvu (Luka 10:21-24).
Sada, Luka predstavlja religiozno sofisticiranog pismoznalca. Jedan čovjek želi da zna šta treba da uradi da bi stekao ovaj blagoslov kraljevstva. Isus navodi pismoznalca da shvati da je njegova prioritetna obaveza da voli Boga i voli bližnjega.
Ovo shvatanje vječnog života znači iskusiti kraljevstvo Božje o uskrsenju. Prorok Danilo je objavio: „A mnogi od onih što spavaju u prahu zemaljskom probudiće se, jedni za vječni život, a drugi za sramotu i vječni prezir.“ (Danilo 12:2). Kada je Isus poslao sedamdeset i dva učenika, otkrio je da će oni koji odbace poruku o kraljevstvu Božjem biti osuđeni, a oni koji se pokaju biti spašeni (Luka 10:10-12, 20).
„Poznavalac Zakona“ ili „pismoznalac“ je novosavezni izraz za prepisivača zakona. Činjenica da se ovaj čovjek pita o vječnom životu otkriva da je farisej; fariseji su vjerovali u uskrsenje mrtvih, dok sadukeji nisu vjerovali. Fariseji su bili stručnjaci ne samo za Mojsijev zakon, već i za dodatni usmeni zakon koji su slijedili i koji su pokušavali nametnuti drugima (Matej 23:2-4). To što pismoznalac pokušava „iskušati“ Isusa odražava antagonistički odnos koji je Isus imao sa pismoznalcima i farisejima.
Zabilježena je samo još jedna osoba koja Isusu postavlja slično pitanje: bogati mladić (Luka 18:18-30). Obojicu su poštovale njihove zajednice i bili su pobožno religiozni. Čini se da se mladić pita da li je njegova odanost Bogu dovoljna. S druge strane, pismoznalac želi da pokrene debatu, što je bilo normalno među učiteljima i učenicima. Petar se takođe suočava sa pitanjem šta treba učiniti za spasenje na Pedesetnicu, kao i Pavle u filipskom zatvoru (Djela 2:37; 16:30).
Neposredno nakon Isusove interakcije s pismoznalcem je izvještaj o Mariji i Marti. Poznavalac Zakona želi da iskuša Isusa. Marta želi da mu služi. Marija, međutim, želi da sjedi pred njegovim nogama i nauči sve što može o njemu. Ona predstavlja primjer malog djeteta koje gleda i sluša (Luka 10:38-42).
Ovaj poznavalac Zakona je pitao Isusa kako da naslijedi vječni život. Isus ga, zauzvrat, izaziva da nađe odgovor u Mojsijevom zakonu. Pismoznalac tačno odgovara i kaže da mora da voli Boga i da voli bližnje. Ipak, on želi sitne detalje – koji impliciraju rupe u zakonu – kao što je to bilo dato kroz Usmeni zakon (Luka 10:25-28). On traži od Isusa da definiše pojam „bližnjega“. Možda misli na zakone koji tretiraju „sinove svog naroda“ kao susjede i stranca, koji bi se pokoravao osnovama Mojsijevog zakona, kao domorodac (Levitska 19:18, 33–34). Za pismoznalca, ovo može značiti pobožne Jevreje i prozelite, ali svakako ne bilo koga ko nije bio vjeran Zakonu.
Isus odgovara na neobičan način: „Šta je napisano u Zakonu? Kako čitaš?“ Ne, „šta čitaš“ nego „kako čitaš“, odnosno kako shvataš ono što je napisano. Pravilno shvatanja Zakona je od suštinske važnosti. Jer Zakon izražava Božju volju, definiše vrlinu i međuljudske odnose. Čineći to, Isus izaziva zakonika da pronađe odgovor u pisanom Mojsijevom zakonu, a ne u usmenom predanju kojeg fariseji pokušavaju nametnuti ljudima da ga slijede. Ovo odražava biblijski princip da je Božja pisana Riječ konačna smjernica za vjerski život (1. Korinćanima 4:6).
Pismoznalac odgovara uvođenjem Mojsijevog zakona. Ponovljeni zakon 6:4 je poziv na slušanje. Ponovljeni zakon 6:5, koji zakonik citira, je prvi i prioritetni uput. Kao što je tradicija, on kombinuje Ponovljeni zakon 6:5, što je uput da se voli Bog, sa Levitskom 19:18, koja kaže da se voli bližnji. Isus se saglašava da je to tačno i da će čineći tako postići vječni život (Luka 10:28).
Danima prije Isusovog raspeća, fariseji i njihovi emisari su izazvali Isusa pitajući ga o najvećem nauku. Isus počinje sa Šemom (Ponovljeni zakon 6:4). On odgovara na njihovo pitanje: „Prvi nauk ispred svih je: ‘Čuj, Izraele, Gospod Bog naš, Gospod je jedini, i ‘Voli Gospoda, svog Boga, svim svojim srcem i svom svojom dušom i svim svojim umom i svom svojom snagom.’ To je prvi nauk. Drugi sličan ovom je: ‘Voli svog bližnjeg kao samog sebe.’ Većeg nauka od ovih nema.“ (Marko 12:29-31). Matejev izvještaj uključuje Isusove riječi: „Na ova dva nauka zasniva se cijeli Zakon i proroci.“ (Matej 22:40).
Da li to znači da Isus govori poznavaocu Zakona da može zaraditi spasenje? Ne, ali ovakav odnos prema Bogu i bližnjima svakako je model ponašanja svih koji će naslijediti spasenje po Hristu! Zakon definiše i Božje uslove Njegovog odnosa sa ljudima koji stupe u savez sa Bogom: ako budu slušali Njegov zakon, On će ih blagosloviti; ako budu neposlušni, On će nastojati da ih disciplinuje i dovede u red. Oni koji istrajavaju u neposlušnosti biće napokon odbačeni. Poslušnost Božjem Zakonu je vanjski dokaz da Ga slijede; slijeđenje Njega je dokaz da imaju vjeru da je On njihov Bog, da su oni Njegov narod i da će ispuniti svoja obećanja. Voljeti Boga i druge je pogled na svijet i stav srca koji je neophodan da bi se ostvarila njihova vjera. Takva vjera manifestuje se kroz djela.
Poznavalac Zakona, međutim, nije gotov. Umjesto da prihvati da je ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu treba da bude srž njegovog identiteta, on želi granice. On je farisejski advokat, što znači da je stručnjak za Usmeni zakon: dodatne odredbe koje fariseji sprovode nametnute kako bi se držali daleko od kršenja Mojsijevog zakona.
Pismoznalac postavlja ovo pitanje nastojeći da se „opravda“ (Luka 10:29). To vidimo i kod mladog bogataša (Marko 10:17-22). Mladić postavlja isto pitanje: kako naslijediti život vječni. Isus odgovara drugom polovinom Dekaloga, instrukcijama koje opisuju pravilan odnos prema drugim ljudima. Čovjek tvrdi da je živio po tim pravilima. Isus je vidio da je to istina i „pogledao ga s naklonošću“ (Marko 10:21). Ali, kao i kod pismoznalca, Isus ga ne ispušta iz ruke. On kaže mladiću da sve proda i razdijeli siromasima. Ne radi se o tome da je potrebno potpuno napuštanje materijalnih dobara radi spasenja, već da će srce potpuno posvećeno Bogu biti spremno žrtvovati sve što se zatraži da bi ga slijedilo.
Isus je već opširno govorio o tome šta znači voljeti svog neprijatelja (Luka 6:27-36). Sada se okreće i priča priču o Samarićaninu koji voli svog jevrejskog neprijatelja. Ljubav pretvara neprijatelja u bližnjeg.
Umjesto da suzi zahtjev, Isus ga proširuje. „Voljeti bližnjega svoga“ znači voljeti svakoga kome je to potrebno. Čak i „strašne“ Samarićane: polu-Jevreje, polu-pagane koji tvrde da obožavaju Boga, ali to čine na način suprotan Mojsijevom zakonu. Vjekovima ranije, sjeverno kraljevstvo Izraela praktikovalo je tako veliko idolopoklonstvo da je Bog dozvolio Asiriji da ih odvede u izgnanstvo. Samarićani u Isusovo vrijeme bili su potomci najsiromašnijih Jevreja i paganskih imigranata koje su Asirci naselili iz drugih pokorenih naroda. Samarićanska religija bila je mješavina paganske religije i obožavanja Boga (2. Kraljevima 17). Jevreji iz Isusovog doba mrzjeli su ih zbog njihove miješane etničke pripadnosti i njihove zagađene verzije judaizma. I ne samo to, bilo je i političkih trvenja. Kada su Jevreji obnovili hram i zidove oko Jerusalima u Ezrino i Nehemijino vrijeme, došlo je do sukoba (Ezra 4; Nehemija 6:1-9; 13:28-29), što je dovelo do toga da su Samarićani izgradili sopstveni hram na gori Gerizim. Samarićani su, recipročno, mrzeli Jevreje. Tenzije između njih bile su posebno visoke u prvim decenijama 1. vijeka. Otprilike vijek i po prije Isusove zemaljske službe, Hasmonejci su uništili taj Samarićanski hram, zajedno sa velikim dijelom njihove zemlje. Samarićani su stali na stranu Rimljana kada su osvojili Judeju oko 63. godine prije Hrista, a kasnije je Herod Veliki učinio mnogo na obnovi. Čini se da su neki Jevreji i Samarićani namjerno huškali jedni druge. Na primjer, vjeruje se da su neki Samarićani oskvrnili jevrejski hram kostima samo nekoliko decenija prije Isusove javne službe. Tokom Isusove službe, jedan samarićanski grad odbio je gostoprimstvo Isusu i Njegovim sledbenicima; Jakov i Jovan su ponudili da prizovu vatru kako bi uništili grad (Luka 9:51-56). Jasno je da je neprijateljstvo bilo stvarno.
Što je još šokantnije, Isus pravi Samarićanina junakom priče. Ova kontroverzna figura je ona koja zna kako da voli kako Bog želi (Luka 10:29-37). Požrtvovana ljubav iznad podjela. Zakonik je želio da zna šta treba da uradi da bi naslijedio vječni život. Isus ga uči kako to treba da bude u praksi.
Na taj način, Isus govori pismoznalcu da je svako njegov bližnji – čak i oni koji su smatrani neprijateljima. Srce potpuno posvećeno Bogu biće spremno da pokaže ljubav čak i onima koji imaju status „neprijatelja“ zbog vjere, nacije, vještačkih podjela i sl. Međutim, to nije sklonost „prirodnog srca“. Zato nam je potrebna Božja blagodat i uticaj Njegovog duha. Potrebno nam je Hristovo opravdanje i iskupljenje (Rimljanima 3:19-26).
U Isusovo vrijeme, put od Jerusalima do Jerihona bio je poznat po svojoj opasnostima i teškoćama, a bio je poznat i kao „Put krvi“ zbog krvi koju tu često prolivaju razbojnici. Put od Jerusalima do Jerihona mogao je biti opasan, posebno za jednog putnika. Dugačak je sa velikim padom nadmorske visine, kamenit i obrubljen pećinama u kojima se razbojnici mogu sakriti i postaviti zasjedu žrtvama. Izraz „razbojnik“ može se odnositi na pljačkaša, ali i na pobunjenika ili gerilca. I jedni i drugi bi bili spremni da naškode nekome za njihov novac. Moderna paralela bi mogla biti da se govori o nekome hodajući mračnom gradskom uličicom usred noći.
Neidentifikovani muškarac je napadnut na putu iz Jerusalima u Jerihon i ostavljen da umre. Dvojica vjerskih vođa – sveštenik i levit – pobožni i obrazovani u Mojsijevom zakonu, ignorišu tog čovjeka. Obojica „gledaju svoja posla“. Moguće da je sveštenik imao na umu misao da bi se mogao onečistiti u kontaktu sa mrtvacem (Brojevi 19:11). Leviti su iz Levijevog plemena, ali ne potiču od Arona, tako da nisu sveštenici (Izlazak 30:30). Oni se bave fizičkim radom za sveštenike i održavaju hram (Brojevi 1:47-54). Za razliku od sveštenika, Mojsijev zakon ne nameće nikakve dodatne odredbe o obrednoj čistoći levita. Oni mogu dodirnuti i zakopati mrtvo tijelo istim ritualima kao i svaki drugi Izraelac. Levit je vrsta vjerskog vođe, ali bez tereta izuzetne obredne čistoće trebao bi biti spremniji pomoći povrijeđenom čovjeku. Međutim, njihovi primjeri ne odražavaju nikakvu ljubav prema ovom čovjeku. Sveštenik i levit su znali šta bi trebalo da urade. Ne čine ništa ali griješe. Nije dovoljno znati šta je zapisano u Pismu. Mi, kao Božji i Hristovi ambasadori na ovoj zemlji moramo živjeti ono što je zapisano. Pitanje je da li to hoćemo.
Ovaj drugi primjer govori zakoniku ono što on već zna. Mojsijev zakon kaže da se vole bližnji, ali kulturni judaizam – čiji je on dio – vjerovatno ne bi djelovao u ime polumrtvog neznanca. Levit ide dalje iz istog razloga kao i sveštenik: on nema milosti.
U ovom trenutku zakonik može osjetiti olakšanje. Ako sveštenik i levit neće pomoći takvom čovjeku, možda ni on ne mora. Ali Isus nije gotov. Priča se nastavlja. Nisu religiozni Jevreji ti koji staju da pomognu. Umjesto toga, spas za povrijeđenog čovjeka dolazi od nekoga na koga se gleda kao na neprijatelja: Samarićanina. Kada Samarićanin naiđe (Luka 10:33), on ne oklijeva. On odmah i temeljno pokazuje ljubav. Ne samo da pismoznalac treba da ima srce ovog Samarićanina, već treba da shvati da kad bi sam bio žrtva, ne bi ga bilo briga ko je njegov spasilac sve dok mu je neko pokazao milost.
Samarićanin ne samo što daje sve od sebe da ga spasi, već i plaća za njegovo ozdravljenje (Luka 10:31-35). Time što je Samarićanina učinio onim koji pokazuje ljubav – nadmašujući onu od jevrejskih vjerskih vođa – Isus objašnjava da pokazivanje ljubavi nije samo zadatak. To bi trebao biti prirodan izraz nečijeg karaktera. Bog od nas očekuje da budemo ljudi ljubavi, a ne samo ljudi koji „filozofski“ vole.
„Prva pomoć“ ovog Samarićanina je nesebična. On dijeli vlastitu zalihu ulja i vina i možda je morao sam pocijepati svoju odjeću da bi napravio zavoje. Ulje ublažuje rane i održava kožu mekom tako da se neće isušiti; vino je prvi lijek i sprječava infekciju. Isus ne uključuje u svoju priču da li je Samarićanin jahao životinju i sada mora hodati, ili ju je koristio kao tovarnu životinju i sada treba da nosi svoj teret. Ono što Isus kaže je da Samarićanin besplatno dijeli svoje zalihe i daje sve od sebe da se brine za ranjenog čovjeka. Uz sve to on plaća sobu i brine o žrtvi cijelu noć. Kada ode sledećeg jutra, plaća dvodnevnu platu. Dva denara su bila dvodnevna nadnica u to doba. U jednostavnoj gostionici ovo je vjerovatno bilo dovoljno za više od tri sedmice smještaja i hrane. Svakako je bilo dovoljno da gostioničar pregleda žrtvu i previja mu rane. Samarićanin je kategoričan da će pokriti troškove; žrtva nije obavezna ni na šta. Kada ode, obećava da će se vratiti i nadoknaditi gostioničaru sve druge troškove (Luka 10:35). Ovakvo požrtvovanje može nas s pravom asocirati na Hristovu službu za naše spasenje!
To je vrsta ljubavi koju Bog očekuje od svog naroda. Nije teorijska ljubav ta koja identifikuje potrebu, već ona održava distancu u službi nekog „važnijeg“ cilja. Nije to ni ljubav koja ostaje unutar kulturnih granica i koja se neće proširiti na „omraženog neprijatelja“. To je saosjećajna ljubav koja vidi nekoga u nevolji i žrtvuje se da bi mu olakšala nevolje.
Ova ilustracija mora da je presjekla zakonika. On je tip vjerskog vođe; on je stručnjak specijalizovan za Mojsijev Zakon. Međutim, on nema reputaciju sveštenika ili levita. On mora znati da Isus govori istinu; kad bi on bio žrtva brutalne pljačke i napada, sveštenici i leviti bi ga mimoišli radije nego da rizikuju da postanu nečisti i da ugroze svoje „zvanične“ dužnosti. Isus ga je mogao isto tako pitati: „Da si ti na tom mjestu, ko bi ti bio bližnji?“ Zakonik zna da je to čovjek koji je djelovao iz ljubavi u svom srcu, a ne ljudi koji su poznavali Zakon, ali ga nisu živjeli u praksi (Luka 10:37). Isusova formulacija je takođe potresna. Samarićanin nije pokušavao da definiše ko mu je bližnji, i nije ga bilo briga za nacionalnost, etničku pripadnost, boju, status ili čistoću žrtve. On je bio „bližnji“ koji se zatekao tu i to se računalo.
U priči, Isus pokazuje da je „Ko je moj bližnji?“ pogrešno pitanje. On se vraća na prvobitno pitanje poznavaoca Zakona: „Učitelju, šta treba da radim da bih naslijedio vječni život?“ (Luka 10:25) Odgovor je: budi bližnji; voli kao bližnji. Dakle, Hrist ne kaže da je moj bližnji onaj koga ja smatram dostojnim toga da bude moj bližnji, nego me pita da li sam spreman da budem bližnji nekom ko je u problemu.
Ne treba da se pitamo: „Koga treba da volimo?“ Trebalo bi da se pitamo: „Kako da postanemo osoba puna ljubavi?“ Sveštenik i levit – kao i zakonik – imaju osnovno znanje o Zakonu, ali ne i praktičnu ljubav. Samarićanin, neprijatelj Jevreja, je osoba puna ljubavi i zato voli žrtvu i kroz tu ljubav njih dvojica postaju bližnji. Ovdje se ne radi o tome da dobra djela vode u vječni život, već da se vjera koja osigurava vječni život izražava u ljubavi prema Bogu.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
