Petar priznaje da je Isus Hrist (Matej 16:13-20; Marko 8:27-30; Luka 9:18-21)
Kad je Isus došao u okolinu Cezareje Filipove, upita svoje učenike: „Šta kažu ljudi, ko je Sin čovječji?“ (Matej 16:13)
Isus i njegovi učenici su još jednom prešli Galilejsko more (Matej 16:5), ali ovog puta putuju zajedno 40 km sjeverno od Galileje do okruga Cezareje Filipove. Grad, u podnožju planine Hermon prekriven snijegom, ranije je bio posvećen obožavanju Bala, a potom i grčkog boga Pana. Sada ga je Filip Tetrarh povećao, učinio administrativnim glavnim gradom svoje regije Itureje i preimenovao u čast rimskog Cezara, uz dodatak „Filipova“ kako se ne bi miješao sa primorskim gradom Cezareja. Region je sada bio uglavnom naseljen ne-Jevrejima. Isus je možda otputovao tamo da bi bio daleko od Galileje i da bi svoju pažnju usmjerio na svoje učenike.
Hrist započinje ovu diskusiju tako što pita svoje učenike o tome šta su čuli od drugih o tome ko je Sin Čovječji. „Sin čovječji“ je ime koje je Isus najčešće koristio za sebe. Ime ne samo da je naglašavalo njegovu ljudskost, to je bila jasna referenca na proročanstvo o Mesiji u Danilu 7:13-14.
Učenici odgovaraju da su ljudi podijeljeni u mišljenju o tome ko bi Isus mogao biti. Na osnovu njegovog učenja i čudesnih sposobnosti iscjeljivanja, mnogi misle da Isus predstavlja povratak ili uskrsnuće jednog od izraelskih proroka iz starog doba, poput Ilije ili Jeremije. Drugi, uključujući Heroda Antipu (Matej 14:2), vjeruju da je Isus na neki način Jovan Krstitelj. Isus je opisao Jovana Krstitelja kao ispunjenje obećanja da će se Ilija vratiti (Matej 11:13-14).
Odgovor učenika sugeriše da su ljudi koji su ga pomno slijedili vjerovali da je Isus moćni Božji prorok. Oni su u njemu vidjeli ispunjenje proročanstva. Nejasno je kakav je tačno oblik bilo koja od ovih odvojenih grupa očekivala da će Mesija poprimiti. Opšta pretpostavka, u to doba, bila je da će Mesija biti osvajački ratnik ili politički vođa. Možda su neki mislili da će Mesija biti prorok ili da će doći na vlast nakon povratka proroka. Međutim, vrlo malo ih je razumjelo Isusa na način na koji Petrovo gledište implicira (Matej 16:16).
Ipak, mišljenje gomile zapravo nije poenta Isusovog pitanja. Čini se da je tražio samo da postavi ideju koja se nalazi u pitanju „a šta vi mislite“. Ovo jasno razdvaja popularno mišljenje od ličnog uvjerenja: naglasak je na ovoj grupi, a ne na cjelokupnoj javnosti. Šta ovi najbliži sledbenici misle ko je Isus?
Ovo je ključni trenutak u Matejevom narativu. Sve dok Isusovi osnovni sledbenici zaista ne shvate njegov identitet, neće istinski razumjeti jevanđelje. Kada u potpunosti budu znali ko je on, mogli su početi da ga predstavljaju svijetu (Jovan 16:12-15). Petrov odgovor otkriva da on razumije ko je Isus, iako će gotovo odmah otkriti i ograničenja svog razumijevanja (Matej 16:21-23).
Simon Petar mu odgovori: „Ti si Hristos, Sin Boga živoga.“ (Matej 16:16)
Petar odgovara u ime grupe. Još jednom, to ukazuje da je postao neka vrsta lidera Dvanaestorice (Matej 10:1-4). Petrov odgovor je jednostavan, jasan i naglašava središte Isusovog identiteta: „Ti si Hrist, Sin Boga živoga.“
Uprkos tome što se često ponašao kao čovjek „male vjere“, prema Isusu (Matej 14:31; 16:8), Petar je shvatio i povjerovao u najbitniju istinu o Isusu. Riječ Hrist znači „Mesija“ ili „Pomazanik“. Petar ne prestaje s priznavanjem da je Isus ispunjenje Božjih obećanja za Spasitelja, on takođe izjavljuje da je Isus Sin Božji, priznajući da Isus, u stvari, ima božansko porijeklo, što otkriva njegov primarni identitet.
Petru i ostalim učenicima još uvijek nedostaje potpuno razumijevanje zašto je Isus došao na zemlju. Petar će to uskoro dokazati (Matej 16:21-23). Ipak, ova grupa bliskih sledbenika je na mjestu u svom znanju o tome ko je Isus. Isus će jasno dati do znanja da im je Bog Otac dao ovo uvjerenje.
Petar je označen kao „blagosloven“ jer je razumio i vjerovao da je to istina. Isus koristi ekvivalent Petrovom porodičnom imenu, Simon Bar-Jona, što bi doslovno značilo „Simon, sin Jonin“. Konkretno spominjanje Petrovog oca naglašava ono što je Isus odmah iznio o tom saznanju. To nije došlo od Petrovog zemaljskog oca. On takođe nije došao do ovog zaključka o Isusu iz vlastite pameti ili pažljivog proučavanja.
Umjesto toga, Petrovo uvjerenje da je Isus Hrist dao je Isusov Otac na nebu. Bog je otkrio Petru i ostalim učenicima da je Isus Njegov Sin. Bog još uvijek učestvuje u otkrivanju istine o Isusu onima koji vjeruju u njega (Jovan 6:44; 16:7-11).
U sva četiri Jevanđelja na eksplicitan način je potvrđena ova istina o Isusovom identitetu. Isusovo naglašavanje da ta istina dolazi od Boga Oca je potvrda od Najvećeg Autoriteta univerzuma. Koliko je onda bogohulno pripisivati Hristu nešto izvan ovoga ili ga izjednačavati sa „Bogom živim“, pitanje je za sve one koji pristaju na lažne dogme otpalog hrišćanstva.
Temelj hrišćanske zajednice
„A ja ti kažem: ti si Petar i na ovoj stijeni sagradiću svoju Zajednicu pozvanih, i vrata hada neće je nadjačati. Daću ti ključeve Kraljevstva nebeskog pa sve što svežeš na zemlji, svezano je [već] na nebu, i sve što razriješiš na zemlji, razriješeno je [već] na nebu.“ (Matej 16:18-19)
Ova izjava je često pogrešno shvaćena jer se zloupotrebljava. Kao i kod drugih stihova, to je dijelom posledica prevoda. Riječi napisane na grčkom pokazuju odnos koji u prevodu nije tako očigledan. Ovdje Isus odgovara na Petrovu izjavu da je on Hrist, Sin Boga Živoga. Proglasio je Petra blaženim što je ovo razumio i insistirao da je to razumijevanje Petru dao Bog Otac.
Rimokatolici ukazuju na ono što Isus ovdje kaže kao dokaz da je Isus postavio Petra kao prvog nositelja posebne službe u crkvi na zemlji. Vjeruju da je Petar bio prvi rimski papa (iako nema nijedan dokaz da je Petar ikada bio u Rimu), da mu je Isus dao duhovnu vlast nad ostalim učenicima i svim vjernicima u ovom trenutku. Prema toj tvrdnji, „stijena“ na kojoj će Isus graditi je sam Petar, a „ključeve“ povjerene Petru nasleđivao bi svaki rimski papa.
Međutim, ovdje je uključen element igre riječi. Kako je napisano na grčkom, Petrovo ime je Petros, što znači „kamen“, a riječ koju Isus koristi za temelj je petra, što znači „stijena“ u smislu supstance ili materijala. Isus ne kaže „ti si Petros, i na ovom Petrosu ću graditi…“, niti kaže, „ti si Petra, i na ovoj Petri ću graditi.“ Umjesto toga, on kaže „ti si Petros [kamen], i na ovoj petri [stijeni] sagradiću svoju Zajednicu pozvanih.“ Stijena na kojoj će Isus uspostaviti svoju Zajednicu nalazi se u ispovijedi koju je Petar upravo izrekao: da je Isus „Hristos, Sin Boga živoga“ (Matej 16:16).
Kratko ćemo se osvrnuti i na riječ koja se obično prevodi kao „crkva“. Grčka riječ „eklesija“ doslovno znači „pozvani“ (od Boga iz svijeta). Ona označava skupštinu vjernih i koristi se umjesto hebrejske riječi „kahal“ – zbor, sabor, skupština (vidi: Izlazak 12:6; 5. Ponovljeni Zakon 18:16; Psalam 22:22). U Novom savezu javlja se na oko 115 mjesta. U najširem značenju, „eklesija“ predstavlja vjerni Božji narod, duhovnu Hristovu zajednicu iz svih naroda i svih vjekova (Efescima 3:21). Međutim, riječ „eklesija“ se nikada ne odnosi na građevinu, sveštenstvo ili svešteničku službu. S druge strane, nebiblijska riječ „crkva“ potiče od pojmova „krug“ (paganska mjesta vjerskih okupljanja) i „Kirka“ – u legendama ćerka Heliosa, boga sunca. Kirka, kao oličenje lažne religije, prikazana je u vizijama apostola Jovana, Otkrivenje 17. i 18. glava.
Važno je razumjeti izvorne pojmove u Bibliji kako ne bismo bili izmanipulisani.
Petar svakako postaje istaknuti učenik i prvi Hristov glasnogovornik u najranijim danima hrišćanske zajednice. Pod nadahnućem Duha svetoga, Petar propovijeda uvodnu propovijed dok se Zajednica rađa i 3.000 ljudi dolazi do vjere u Hrista u jednom danu (Djela 2). Petar je, međutim, daleko od nepogrešivog i njegova vjera u nekoliko navrata posustaje, kako prije Hristove smrti i uskrsenja (Matej 16:23), tako i za vrijeme apostola (Galatima 2:11-14).
Međutim, Zajednica – skup svih ljudi koji dolaze do vjere u Hrista kao Spasitelja – postoji samo zbog središnje istine da je Isus Mesija, Sin Boga živoga. To je sila koja čuva da „vrata hada“ ne nadvladaju one koji su u Hristu, njegov narod. Petar neko vrijeme igra vitalnu ulogu, ali na kraju nestaje čak i iz priče o počecima Zajednice nakon Djela 16. Baš kao što je obećano, temelj Božjeg novog saveza nije usredsređen na bilo koju osobu ili ljudsku ustanovu koja može zastraniti i pogriješiti, već u srcima i umovima svake pojedinačne obraćene osobe (Jevrejima 8:6-13).
Apostol Pavle potvrđuje ovu istinu: „Jer niko ne može da postavi neki drugi temelj osim onoga koji je već postavljen, a to je Isus Hristos.“ (1. Korinćanima 3:11) Ovo je takođe Stijena spasenja starosaveznog Božjeg naroda, samo što su oni, za razliku od hrišćana, to prihvatali kroz sudjelovanje u tipskoj službi koja je u detalje ukazivala na Plan spasenja. „I svi su pili isto duhovno piće. Jer su pili iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena je bila Hristos.“ (1. Korinćanima 10:4)
Šta su „vrata hada“? Prvo moramo razumjeti pojam „had“. Grčka riječ „hades“ pominje se 11 puta u Novom savezu i odgovara hebrejskoj riječi „šeol,“ koja se nalazi na 66 mjesta u mazoretskom tekstu, i odnosi se na podzemni svijet mrtvih, što simbolički predstavlja zajedničku grobnicu čovječanstva. Had je sinonim za smrt i grob (vidi: Otkrivenje 20:14). Isus se očito izražava metaforički kako bi predstavio istinu da oni koji su nadograđeni na temelj koji je on sam postavio kao Stijena na kojoj počiva Plan spasenja, neće biti nadvladani od „kapije smrti“, tj. smrt neće imati „vlast“ nad njima u konačnici (vidi: Otkrivenje 20:6b)! Onaj koji ima „vladavinu smrti“ je Đavo ili Sotona (Jevrejima 2:14). Referentni stih u Jevrejima poslanici ukratko objašnjava način na koji će Hrist uništiti vladara smrti. Isusova metafora takođe ukazuje na kontinuitet postojanja pravih hrišćana sve do njihovog faktičkog ulaska u Božje kraljevstvo.
Sada Isus daje autoritet Petru da djeluje u njegovo ime. 19. stih može se ispravno razumjeti samo ako je pravilno preveden. On je to već učinio kada je poslao dvanaestoricu da ga predstavljaju u Izraelu (Matej 10:5-15). Isus će dati isti autoritet svoj dvanaestorici učenika i prije i nakon svog uskrsnuća (Matej 18:18; Jovan 20:23).
Isus opisuje vlast koju im delegira kao „ključeve kraljevstva nebeskog“. Samo najpovjerljiviji sluga u domaćinstvu bi dobio ključeve od vrata imanja. Predajući ih, gospodar kuće dijelio bi svoju vlast da otvara i zatvara, zaključava i otključava ulaz u svoj dom.
Petru i, na kraju, ostalim apostolima dodijeljena je ključna uloga u predstavljanju jevanđelja svijetu. U Hristovo ime, oni će proglasiti da je on Mesija i da je vjera u njega jedini ulaz u kraljevstvo nebesko.
Kako Hristovi poslanici zaista predstavljaju Hrista i kako „vežu“ i „razrješuju“? Kao što je Hrist poslat od Oca, tako i on šalje svoje predstavnike (Jovan 20:21). Učenici moraju zaista biti kanali preko kojih Bog i Hrist djeluju. Ako su dati uslovi ispunjeni, ljudsko oruđe tada postoje Božji saradnik na terenu i Njegov glasnogovornik. Ljudsko oruđe na zemlji je, dakle, samo Božji glasnogovornik koji saopštava određeno stanje stvari ili istinu koja je već određena od Neba i potvrđena na Nebu. Nikako obratno. Nije čovjek taj koji donosi određene odluke na osnovu svojih pogrešivih sudova, a Bog pasivna strana koja je na neki način primorana da se složi s tim. U ovu grešku upalo je papstvo. „Čovjek bezakonja“ (2. Solunjanima 2:3-4, 8-12) će predstaviti sebe kao od Boga naimenovanog opunomoćenika koji „veže“ i „razrješuje“ po svom nahođenju dok Bog „mora“ i sam da se povinuje i verifikuje takve inicijative. Ovo ne samo što je teška obmana, već i bogohuljenje.
Ono što Isus ne čini je davanje slobode učenicima da djeluju prema vlastitoj mudrosti i volji dok budu vodili njegovu zajednicu u narednim godinama. On im daje odgovornost, autoritet i moć da vode Zajednicu prema Božjoj volji i Njegovom učenju. Ko odstupi, logično gubi i kvalifikacije delegiranog poslanika.
„Onda upozori učenike da nikom ne kazuju da je Isus Hristos.“ (Matej 16:20)
U ovom trenutku, međutim, Isus im zabranjuje da bilo kome direktno kažu da je on Hrist. Isus nije siguran da li će ispuniti svoju misiju kao Spasitelja. Niti Isus pokušava spriječiti ljude da saznaju ko je on. On je javno pokazao sve obećane znake Mesije i poučavao kao Mesija. Mnogi su priznali njegov identitet (Matej 9:27; 12:23; 15:22).
Pa zašto bi se učenicima trebalo reći da se ne emituje nadaleko ko je tačno Isus? Isus je osjetljiv na slabosti ljudi. Ako bi se dovoljno uvjerilo da je on Mesija – prije njegove prorečene smrti i uskrsnuća (Jovan 12:32-34) – pokušali bi pokrenuti revoluciju protiv Rima, da ga učine kraljem Izraela (Jovan 6:15). To bi se zasnivalo na nesporazumu o tome šta je Mesija došao da uradi na zemlji. On to ne želi.
Za sada se čini da je Isus najzainteresovaniji da dopusti izraelskim vjerskim vođama i narodu da sami odluče što će reći da je on, na osnovu njegovog prikaza Božje sile i njegovog učenja. Kapije evangelizacije će se otvoriti kada dođe pravo vrijeme (Djela 1:8).
Isus proriče svoju smrt (Matej 16:21-26; Marko 8:31-38; Luka 9:22-25)
Otada Isus poče učenicima da objašnjava da mora ići u Jerusalim i da će mnogo postradati od starješina, prvosveštenika i pismoznalaca, da će biti ubijen, i da će trećeg dana uskrsnuti. (Matej 16:21)
Ovim riječima se uvodi promjena u Isusovom životu i službi, promjena koja će zbuniti njegove sledbenike. Do ovog trenutka, Isus se uglavnom držao područja Galileje u sjevernom Izraelu, pored toga što je putovao u neke paganske regije oko Galileje. Izbjegavao je da provodi mnogo vremena u Jerusalimu, vjerskom i političkom srcu Izraela. U stvari, kada je došao u sukob s jevrejskim vjerskim vođama, često je napuštao to područje kako bi spriječio da stvari eskaliraju (Matej 15:21).
Sada, međutim, Isus počinje da pokazuje učenicima da je to vrijeme završilo. Umjesto toga, šokantno, Isus im počinje govoriti da mora ići u Jerusalim. On im jasno kaže da će stradati od ruku starješina, prvosveštenika i pismoznalaca. U stvari, on će patiti, biti ubijen, a zatim uskrsnuti trećeg dana.
Iz ostatka priče znamo da je Isusova misija bila da umre kao savršena, bezgrešna žrtva za grijehe čovječanstva (Jovan 12:32-34). Ovaj stih otkriva da je i Isus to znao. Shvatio je šta mu se mora dogoditi da dođe spasenje, i nije se tome odupirao (Jovan 12:23-28). U svom ograničenom znanju, Petar i drugi učenici bi se odupirali toj ideji.
Kao i mnogi u Izraelu, Petar je imao specifična očekivanja za ono što je Mesija trebao učiniti. Većina tih mišljenja bila su fokusirana na obnovu Izraela, što je navelo mnoge da Obećanog vide kao kralja-ratnika, sličnog Davidu. Ideja da će ovu figuru ubiti njegovi neprijatelji u potpunosti je bila u suprotnosti sa njihovim tradicijama i pretpostavkama.
Zahvaljujući tom nesporazumu, kao i maloj dozi ponosa, Petar pokušava da ispravi svog Gospoda. Na kraju krajeva, Isus je oduševljeno hvalio Petra što je shvatio ko je on. Čak je Petru dao ključeve kraljevstva nebeskog (Matej 16:19). Čini se da Petar odvodi u stranu i uvjerava Isusa da to „ne može tako“ i da su njegovi učenici spremni za izazov da ga brane i podržavaju. Petar hrabro govori Isusu da se „ovo nikada neće dogoditi tebi“. Kao što se mnogima od nas događa, čak i danas, Petrovo uvjerenje da je Isus Sin Božji ne sprječava ga da pokuša da „ispravi“ Božje planove. Na žalost, mnogi teolozi, na razne načine, braneći preferencije svojih crkava, često imaju „potrebu“ da „koriguju“ i Boga i Hrista.
Osim toga, jasno je da Petrov odgovor nije samo odbrana njegovih vlastitih sposobnosti. Grčki korijenski izraz koji se ovdje koristi je epitimaō, preveden kao „ukor“, što nosi osjećaj ukoravanja ili oštrine. Ukoriti nekoga ne znači nužno govoriti u ljutnji, a ponekad je sasvim prikladno (1. Timoteju 5:20; Titu 1:13). Ipak, Petar ne ispravlja samo Isusa – on ga grdi. To bi dijelom moglo objasniti rezak odgovor koji je Isus dao.
Isus se okrenu pa reče Petru: „Odlazi od mene, Sotono! Ti si mi sablazan jer ne misliš na Božje, nego na ljudsko.“ (Matej 16:23)
Petru i ostalim učenicima bilo je potpuno strano da misle da će Mesija voljno dozvoliti da ga ubiju jevrejske vjerske vođe. U njihovim glavama, to se jednostavno nije moglo dogoditi. Petrovo znanje o tome ko je Isus nije nadjačalo njegove pretpostavke o tome šta će on učiniti. Čak i danas, mnogi ljudi postaju obeshrabreni ili razočarani u Hrista kada otkriju da on neće učiniti stvari baš onako kako bi oni željeli (Jovan 6:65-66).
Isusov odgovor Petru može biti još šokantniji. Matej je upravo izvijestio o trenutku u kojem je Isus oduševljeno hvalio Petra i izjavio da je Petar kvalifikovan da dobije ključeve kraljevstva nebeskog zbog pravilnog razumijevanja. Sada se Isus okreće Petru i kaže: „Odlazi od mene, Sotono!“
Tumači ovog odlomka se ponekad ne slažu oko toga da li se Isus doslovno obraća Petru, naziva li ga „Sotonom“ ili se obraća direktno Sotoni zbog njegove uloge u zbunjivanju Petra. Drugo je svakako vjerovatnije budući da je tema ranijih Sotoninih iskušenja (Matej 4:1-11) bila da se miješa u Isusovu misiju kao požrtvovanog Mesije. Na ovaj ili onaj način, ovo je poražavajući odgovor. Ali valja zapaziti da Isus ne tjera Petra od sebe, već Sotonu. Petar je u tom trenutku samo oruđe Sotone za nametanje ideje koja je suprotna Božjem planu za Isusa. Iako ne bismo ovo trebali uzimati kao obrazac, istina je da možemo postati glasnogovornici Sotone kad god iznosimo teološke stavove ili koncepte koji su suprotstavljeni nauci Svetog pisma.
Isus ide dalje, govoreći Sotoni da mu je sablazan, iako se obraća Petru. Isus je jasan: ovo se događa zato što je Petrov um profilisan prema ljudskim shvatanjima i kao takav previđa Božje stvari.
Koje su to ljudske stvari na koje je Petar fokusiran? Možda je fokusiran na sebe i svoju sposobnost da zaštiti Isusa od zla. Kao što Petar pokazuje u svojoj tvrdnji tokom Poslednje večere (Jovan 13:37), i svojim postupcima kada je Isus uhapšen (Jovan 18:10-11), čini se da je previše siguran u svoju moć. Svakako, Petar i svi ostali su fokusirani na Isusovu sposobnost da zbaci Rimljane i uzdigne Izrael na dominantan položaj. Oni takođe razmišljaju o tome, na nekom nivou, koje će uloge svaki od njih igrati kada Mesija uspostavi svoje moćno kraljevstvo na zemlji (Matej 18:1). Oni još ne razumiju koliko je bitno da Isus pati, umre i uskrsne da dovrši svoju misiju.
Sa takvim umnim sklopom, Petar u tom momentu postaje glasnogovornik Sotone. Premda je Isusov odgovor upućen Sotoni, on je svakako relevantan i za Petra.
Onda reče svojim učenicima: „Ko hoće da ide za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj krst i ide za mnom. Jer, ko hoće da spase svoj život, izgubiće ga; a ko izgubi svoj život radi mene, naći će ga. Šta vrijedi čovjeku ako dobije cio svijet, a svojoj duši naudi? Šta čovjek može dati u zamjenu za svoju dušu?“ (Matej 16:24-26)
Isus je rekao da ga moraju ubiti jevrejske vjerske vođe prije nego što bude uskrsnut trećeg dana (Matej 16:21). Sada on uvodi ideju raspeća, iako ne govori o svome. To je nešto na šta će Isus aludirati, u vezi sa sobom, kasnije u svojoj službi (Jovan 12:32-34) kada govori o pogubljenju na krstu u odnosu na one koji će ga slijediti.
Rimsko carstvo je koristilo užas raspeća kao jedan od načina da pokoreno stanovništvo drži u redu, pogubljujući na hiljade kriminalaca i pobunjenika iz nižih klasa i robova. Moderna kultura često zaboravlja da je raspeće bilo mnogo, mnogo više od fizičkog bola. Bio je to čin nasilja, javnog ponižavanja, kontrole i mučenja. Žrtve su obično bile skidane gole i tučene. Osuđeni su bili primorani da sami nose poprečnu gredu do uspravnog stuba za koji će biti obješeni. Usput su im se bacale poruge i uvrede. Proces raspeća je pažljivo organizovan kako bi se maksimizirala patnja i odužila smrt, što bi ponekad trajalo danima. Mrtvi su često ostavljani da trunu pred očima javnosti.
Ukratko, spominjanje raspeća u drevnom svijetu izazivalo je osjećaj poniženja, sramote, bijede i srama. Svaka osoba koja je čula Isusove riječi vjerovatno je imala živu sliku ovoga u svojim mislima. Zbog toga bi bilo neprijatno čuti da Isus koristi razapinjanje u istom kontekstu sa sledbeništvom.
Samoodricanje je bilo dovoljno uobičajena ideja i u jevrejskom i u grčkom učenju tog vremena. Isus je, međutim, zamišljao samoodricanje koje je uključivalo voljno učešće u smrti sebe. Ukratko, niko ko slijedi Isusa ne može zadržati čak ni najmanji dio vlastitog plana, vlastitih snova, vlastitog načina života u svijetu. Moraju žrtvovati svaku sebičnost ako žele da idu za njim.
Ko god nastoji da spasi svoj život, izgubiće ga. Međutim, oni koji dragovoljno izgube svoje živote radi njega naći će pravi život. Rekavši ovo, Isus je promijenio uloge. Smrt sebi potrebna je da bi se slijedilo njega, ali je takođe potrebno pronaći život koji je istinski život. Drugim riječima, Isus kaže da slijediti njega dolazi po cijeni gubitka „prirodnog“ (tjelesnog) čovjeka, ali alternativa je trajno izgubiti život. Možete zadržati svoje zemaljske interese, ili možete spasiti svoju dušu. To je Isusova krajnja izjava u ovom odlomku.
Tjelesan čovjek ne može da se uzida na Stijeni spasenja, jer on to ne želi. On bi želio da se spasi u grijehu, ali nikako iz ili od grijeha (vidi: Matej 1:21). Takav se uzda u razne tehnike spasenja, ali nipošto ne želi da mijenja karakter po Božjem obličju. Prema Riječi Božjoj, takvo spasenje nije izvodivo.
Znači, ako hoćemo da se „uzidamo“ u Božju građevinu, moramo prvo „sahraniti“ svoju tjelesnu prirodu. Moramo se nanovo roditi i ući u savez sa Bogom (vidi: Jovan 3:3-8; Rimljanima 6. glava).
Koja je konačna korist za nekoga ko stekne sve što bi svijet ikada mogao ponuditi, samo da na kraju bude uništen za vječnost? Šta vrijedi duša? Šta čovjek treba dati zauzvrat za spas svoje duše? Ovo je krajnje pitanje.
Isus je rekao da oni koji ga slijede moraju voljno žrtvovati sebe na svaki način. Oni moraju biti spremni da se odreknu svojih želja i sklonosti, uzimajući svoje krstove kao što on čini, i uskoro će to učiniti u vrlo doslovnom smislu. Drugim riječima, oni moraju odustati od svake vlastite agende, potpuno se pokoravajući Božjoj volji i Njegovim namjerama. Sve će ih to „koštati“, ali ono čega se odriču je privremeno i relativno bezvrijedno.
Oni koji odbijaju samopožrtvovanje mogu živjeti za sebe. Isusovo pitanje dopušta činjenicu da bi oni mogli biti prilično uspješni u svjetskim okvirima. Možda će čak dobiti cijeli svijet za sebe. Problem je u tome što takav ovozemaljski uspjeh može trajati samo dok smrt ne dođe i uslijedi konačni Božji sud.
Na kraju, svaka osoba mora izabrati između jedne od samo dvije opcije (Jovan 14:6). Izgubiti sve sebično i ovozemaljsko na svijetu, da bih slijedio/la Isusa i bio/la zauvijek spašen/a, ili zadržati sve što jesam na svijetu, da bih služio/la sebi, i na kraju zauvijek izgubio/la svoj život. To su jedini izbori koje Isus nudi u ovom odlomku, i jedina dva koja su predstavljena u cijeloj Bibliji.
Kraljevstvo obećano (Matej 16:27-28; Marko 9:1; Luka 9:26-27)
„Sin čovečiji će doći u slavi svoga Oca, sa svojim anđelima, i tada će svakom vratiti po njegovim djelima.“ (Matej 16:27)
Sada Isus objašnjava zašto samo dvije opcije. Bez obzira šta osoba dobije za sebe u zemaljskom životu, na kraju će ipak doći Božji sud (Jevrejima 9:27). Isus izjavljuje da će on, Sin čovječji, doći sa svojim anđelima u slavi svog Oca. On opisuje ono što se u Bibliji ponekad naziva „Dan Gospodnji“.
Kada dođe taj dan, Hrist će uzvratiti svakom čovjeku prema onome što je učinio. Jasna implikacija je da će oni koji su živjeli sami za sebe biti osuđeni. Oni koji su uzeli krst samoodricanja da bi slijedili Isusa dobiće nagradu.
Razlika između jednog i drugog rezultata nije bezgrešno savršenstvo (1. Jovanova 1:9-10). Vječni život i vječna smrt samo su razdvojeni izborom da li slijediti Isusa i identifikovati se s njim u njegovoj smrti (Jovan 3:16-18). Ovaj osnovni koncept je centralni za ono što često nazivamo jevanđeljem, ili „dobrom vijesti“. Oni koji vjeruju Isusu na ovaj način, odbijajući vlastiti plan i vjerujući u njegovo djelo kao Mesije, u njegovu smrt i uskrsnuće, te posredovanje za nas na Nebu, kao put do spasenja, biće nagrađeni vječnim životom.
„Istinu vam kažem: neki koji ovdje stoje neće okusiti smrti dok ne vide Sina čovječjega kako dolazi u svom Kraljevstvu.“ (Matej 16:28)
Ovaj dio završava kontroverznim Isusovim komentarom njegovim najbližim sledbenicima. On je potvrdio svoju ulogu Mesije i izjavio da će doći u slavi da uzvrati svakoj osobi po njihovim djelima. Sada on dodaje da neki koji stoje blizu da čuju te riječi neće umrijeti prije nego što vide Sina čovječjega kako dolazi u svom kraljevstvu.
Predloženo je mnogo različitih objašnjenja o tome šta je Isus mislio pod ovim predviđanjem. Većina učenjaka i komentatora se slaže da je mislio na „preobraženje“, doslovno sledeći događaj koji je spomenuo Matej. Isus će se preobraziti iz svog potpuno ljudskog oblika u njegovu veličanstvenu pojavu kakvu bi imao u kraljevstvu kao Sin Božji. Njegovo lice će zasjati kao sunce, a njegova odjeća će postati bijela kao svjetlost (Matej 17:1-2). Petar, Jakov i Jovan biće očevici ovog događaja.
Čini se da je preobraženje najprirodnije za Isusovo predviđanje ovdje, pogotovo jer slijedi tako brzo nakon ovog trenutka. Petru, Jakovu i Jovanu je zaista dat uvid u Isusa u punoj slavi njegovog stanja u kraljevstvu nebeskom – nešto izuzetno rijetko među živim ljudima.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
