„Ko god čini grijeh, on prestupa zakon, jer grijeh je prestup zakona.“ (1. Jovanova 3:4)
Grijeh podrazumijeva grešnu aktivnost koja prestupa Božji Zakon života. Prestup Zakona ili „anomia“ na grčkom znači „bezakonje“. Prema riječima Isusa Hrista, grešne aktivnosti mogu se odvijati i u našem umu, bez manifestacije konkretnog čina.
„Čuli ste da je rečeno: ‘Ne učini preljubu!’ A ja vam kažem: ko god požudno pogleda ženu, već je u svom srcu s njom učinio preljubu.“ (Matej 5:27,28; vidi takođe 5:21,22)
Srce je mjesto gdje se inicira zlo (vidi: Matej 15:19).
To potvrđuje apostol Jakov, nakon što je prethodno konstatovao da Bog nije odgovaran za zlo:
„Nego svakoga iskušava njegova želja tako što ga vuče i mami. Zatim želja, kada je začeta, rađa grijeh, a grijeh, kad se učini, donosi smrt.“ (Jakov 1:14,15)
Ovo jasno ukazuje da se grijeh u obliku želje prvo začinje u umu, da čovjek VOLJNO planira grijeh. To nas vodi do pitanja da li je čovjek zapravo bespomoćni grešnik. Ovo je veoma važno, jer postoje teolozi koji suptilno razvijaju teze o grijehu kao „razdvojenošću od Boga“, stanju koje je trajno i nepromjenljivo, a od kojeg nas Hrist oslobađa opravdanjem vjerom i stavljanjem pod milošću. To su opasne poluistine koje odvode u otpad one koji ih prihvate. Zasnivaju se uglavnom na zloupotrebi i izvlačenju iz konteksta biblijskih tekstova koji govore o opravdanju vjerom, posebno iz Pavlovih poslanica.
Šta je grijeh?
Grijeh zaista jeste prestup Božjeg Zakona, što je očigledna istina, počevši od prve pobune anđela Lucifera pa dalje preko pobune naših praroditelja i Božjeg tretmana grešnika. Najvažnije je znati da nas Bog smatra ODGOVORNIM za grijehe, o čemu takođe svjedoči kompletni obredni sistem. Isus ne samo što je smatrao ljude odgovornim, već je nedvosmisleno ukazivao na konkretne stvari u cilju prevencije i prestajanja činjenja grijeha. U nastavku teksta iz čuvene Propovijedi na gori koji smo već citirali stoji sledeće:
„Ako te, dakle, tvoje desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci jer je bolje da ti propadne jedan dio tijela nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u gehenu. I ako te tvoja desna ruka sablažnjava, odsijeci je i baci jer je bolje da ti propadne jedan dio tijela nego da ti se cijelo tijelo baci u gehenu.“ (Matej 5:29,30)
Ovaj uput, iako se očito koristi metaforički jezik, svjedoči o našoj odgovornosti za grijehe. Ali sa stanovišta grešnika, odbacivanje (omiljenih) grijeha je ravno sakaćenju udova. Stoga je grešniku mnogo lakše da osakati i izvrne sam pojam grijeha i na neki način lažira Plan spasenja.
„Eto, ozdravio si. Više nemoj da griješiš, da ti se nešto gore ne dogodi.“ (Jovan 5:14)
Ali grijeh podrazumijeva više od grešnih akcija suprotnih Božjem Zakonu. Grijeh izvjesno uključuje takve akte, ali on prepoznaje dublji i dalekosežniji sindrom zvani izopačenost. To je strašni sistemski poremećaj, duboko ukorijenjena infekcija koja proizvodi sve vrste tragičnih simptoma. Ti simptomi su samo vrh ledenog brijega zvanog izopačenost.
Ono što Biblija govori o ovom predmetu ne može se ukalupiti u klasične načine na koji teolozi uglavnom karakterišu učenje o izopačenosti.
Biblija ne stoji na avgustinsko-kalvinističkom pogledu o potpunoj izopačenosti. Avgustin (354-430) i njegovi sledbenici (što je u protestantskom svijetu posebno izraženo u kalvinističkoj tradiciji) smatraju da je ljudski rod toliko izopačen „prvobitnim grijehom“ da smo mi sasvim nesposobni da činimo dobro i izaberemo svoju vječnu sudbinu. Ako je to tačno, onda Bog bira ko će biti spasen a ko proklet (predestinacija). Grijeh tada možemo označiti kao urođeno stanje razdvojenosti od Boga koji problem rješava Hrist, a naš udio je samo da prihvatimo vjerom da se nalazimo pod milošću.
Tačno je da Božja blagodat zahvaljujući Planu spasenja djeluje u nama da hoćemo i možemo suprotstaviti se svojoj grešnoj prirodi i izabrati spasenje. To znači da čovjek nije bespomoćni rob Sotone, postoji neprijateljstvo koje je Bog stavio još na početku pobune. Da bismo razumjeli zašto mi u sebi ili od sebe nemamo moć da slijedimo ispravan kurs, moramo najprije biti svjesni činjenice da nemamo život od sebe i urođenu moć. Ali grešna vizura (kroz laž Sotone) ga ŽELI smatrati samopostojećim ili nezavisnim. To je prva i osnovna činjenica. Dalje, da bismo se povezali sa Bogom, potrebna nam je vjera (odanost) u poslušnosti Bogu. Ovo su jednostavne stvari.
Ali jeretici ne bi bili to što jesu ako od jasnih istina ne naprave konfuziju, a sve zbog „potrebe“ da se grijeh relativizuje.
Da li mi nasleđujemo grijeh od Adama zato što smo njegovi genetski i duhovni naslednici? Da li smo osuđeni od Boga na vječnu smrt samo zato što je Bog dozvolio da dođemo na svijet „rođeni u grijehu“ tj. u grešnom stanju?
Adamov grijeh je zaista učinio da se njegovo potomstvo rađa sa naslijeđenim sklonostima ka grijehu (Rimljanima 5:12,15,17,19). Ali to nije isto što i teologija o „prvobitnom (originalnom) grijehu“. Takođe treba napomenuti da nije tačna ni druga krajnost tj. ideja da se pripadnici ljudskog roda rađaju moralno neutralni. Dakle, jasno je da grešnici ne mogu sami od sebe inicirati i proizvesti spasonosno iskustvo, ali su slobodni da ga prihvate ili odbace.
„Danas za svjedoke protiv vas uzimam nebesa i zemlju: stavio sam pred tebe život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Zato izaberi život da budeš živ i ti i tvoje potomstvo, tako što ćeš voljeti Gospoda, svog Boga, slušati njegov glas i držati se njega…“ (5. Mojsijeva 30:19,20; vidi takođe: Matej 23:37; Jevrejima 4:7; Rimljanima 6:17)
Adamov grijeh zaista se ponavlja kao eho u pokvarenosti ljudske prirode. To nije sporno. Ali ono što može biti sporno je pitanje krivice. Da li nas Bog smatra krivim za Adamov grijeh?
Sebičnost je utkana u naše biće i sve praktične posledice koje je grijeh donio. Tačno je da Bog „pohodi“ prestupe očeva na sinovima kroz sledeće generacije (2. Mojsijeva 34:7), jer grijesi ostavljaju neminovne i neizbježne posledice, ali u praksi individualni grijesi i individualna krivica su ono što ima stvarnu težinu. Našu krivicu navlače NAŠI grijesi.
„Ne, nego su prestupi vaši postali ono što vas razdvaja od Boga, i zbog vaših grijeha on je okrenuo svoje lice od vas da ne čuje.“ (Isaija 59:2)
„Neka očevi ne budu pogubljeni zbog djece, i djeca neka ne budu pogubljena zbog očeva. Neka svako bude pogubljen zbog sopstvenog grijeha.“ (5. Mojsijeva 24:16)
U obrednoj tipskoj službi, grešnik NIKADA nije prinosio žrtvu niti se kajao zbog Adamovog grijeha ili „originalnog grijeha“, već za svoje lične grijehe, i ti isti grijesi su dalje tretirani u Svetinji. Za Adamov grijeh mogao se kajati (ili ne kajati) samo Adam. Kolektivno nasleđe čovječanstva ne smije se nikad zloupotrebljavati u cilju relativizacije ili teorije o neizbježnosti grijeha, kao što ne smijemo zloupotrijebiti ni istinu kakva je u Hristu kao drugom Adamu za jeftino jevanđelje.
U grešnom filozofiranju ne smijemo dopustiti sebi iskorake koji indirektno dovode u pitanje Božje poštenje u dopuštenju da grešna priroda pređe na Adamovo potomstvo. Grešniku je krajnji krivac Bog, iako to lukavi jeretici neće nikad javno konstatovati kao što čine ateisti. Zbog toga je ateista korektniji od lažnog vjernika. Ako nas naše nasleđe vodi u neizbježni grijeh, čiji rezultat je krivica, onda zaista imamo osnova da optužimo Boga.
Pasivna i aktivna sklonost ka grijehu
Za biblijski religiozne osobe ovo je, međutim, stvar praktičnog realizma: ljudski rod ima grešnu prirodu, grešne sklonosti i tendencije koje vode u grijeh i krivicu. Ali upravo zbog toga ljudska bića su odgovorna pred Bogom da preduzmu nešto oko ovoga stanja, da prihvate Božji Plan spasenja i uđu u borbu kao Hristovi vojnici. S druge strane, mi možemo od svega napraviti fikciju, prvo od grijeha a zatim od svog spasenja, pozivanjem na „neopozivu blagodat“, „sigurnost spasenja“, „boravak u Božjem kraljevstvu“ i sl. ali to nema veze sa realnošću.
Ako bi bila tačna teza da je grijeh „stanje totalne razdvojenosti od Boga“, onda bebe koje nijesu krštene ili čiji roditelji nijesu spaseni ne bi mogle biti spasene. Kako ovo da shvatimo? Bebe ili osobe koje nemaju sposobnosti da razumiju Božju volju i Plan spasenja implicitno se nalaze pod spasonosnom pripravom Hristovom, najprije kao sudionici opšte Božje blagodati, i konačno kao imaoci Hrista za nosioca grijeha (koji je njihov samo po nasleđu u Adamu). Hrist rješava problem grijeha u kompletu. Drugim riječima, mi možemo biti nesvjesni svog stanja (mala djeca i posebni slučajevi), što nas ne čini odgovornim za isto, ili smo odgovorni pred Bogom kao bića koja voljno odlučuju, ali, bez obzira na to, problem grijeha i krivice se rješava na isti način (Bog ne može biti nepravedan niti oštetiti bilo koga, a logično je da veća svjetlost nosi sa sobom veći stepen odgovornosti).
Kad razmišljamo o našoj prirodi i sklonosti ka grijehu, a posebno o Hristovoj ljudskoj prirodi, od ključne je važnosti da napravimo razliku između pasivne i aktivne sklonosti ka grijehu. Ovdje se trebamo prisjetiti teksta iz Jakovljeve poslanice 1:14,15 koji smo već citirali, a koji upravo govori u prilog tome. Grešna želja začinje se u našem umu, a zatim kad „zatrudni“ (kad se razradi akcioni plan), rađa grešnu akciju ili djelo, čija posledica je direktna krivica i smrt. Ponovljeni grijesi stvaraju naviku (vidi: Jeremija 13:23), i u takvom slučaju govorimo o AKTIVNOJ sklonosti ka grijehu. Bog će nam suditi po našim djelima (Rimljanima 2:6; vidi takođe Psalam 62:12; Matej 16:27).
Međutim, Isus Hrist, iako je naslijedio palu prirodu koja je nosila posledice grijeha 4.000 godina unazad, i u potpunosti bio Čovjek, dijeleći ljudsku prirodu kojoj je POTREBNO ISKUPLJENJE, nikad nije sagriješio iako je kušan u svemu kao čovjek (Jevrejima 4:15). To konkretno znači da je Isusova priroda imala naslijeđene sklonosti ka grijehu, ali u PASIVNOM stanju. On ih ničim nije aktivirao, u protivnom to bi značilo Njegov vlasititi pad. Ako ste se ikada pitali kakav je bio Isus kao beba i mali dječak (govorimo do perioda od 12 godina) i kako to da tada možda nije u nečemu sagriješio (bio „nestašan“), ova diskusija nam pomaže da to lako razumijemo u kontekstu lične uračunljivosti i odgovornosti (npr. nemoguće je zamisliti da Isus nikad nije plakao kao beba ako mu nešto nedostaje ili da se nije igrao sa drugom djecom). Isus nije bio pod „staklenim zvonom“ niti je kao dijete imao drugačiji tretman od uobičajenog.
Dakle, upravo činjenica da je Isus Hrist nosio našu ljudsku prirodu i da je u toj prirodi pobijedio i kroz tu prirodu kvalifikovan kao naš Iskupitelj i Posrednik u nebeskoj Svetinji (ŽRTVA BEZ POSREDNIŠTVA NIJE DOVOLJNA DA RIJEŠI PROBLEM GRIJEHA, što je zamka lažiranog jevanđelja) krunski su dokaz ispravnosti sveobuhvatnog i uravnoteženog biblijskog pogleda.
Pavle Simović