Psihologija je akademska disciplina koja se bavi naučnim proučavanjem mentalnih procesa i ponašanja, kao i primjenom tog znanja na različite sfere ljudskog djelovanja. Psihologija je humanistička nauka. Humanizam afirmiše ljudsku vrijednost i dostojanstvo koji se temelje na sposobnosti spoznaje ispravnog i pogrešnog, a poziva se na univerzalne ljudske osobine, naročito racionalnost. Humanizam negira vjeru koja nije zasnovana na razumu, natprirodne pojave i Bibliju. Dakle, psihologija je čovjekov način da pokuša da shvati i popravi svoju mentalnu i duhovnu stranu ali bez prepoznavanja duhovnosti.
Svjetovna psihologija se prvenstveno zasniva na učenjima Sigmunda Frojda, Karla Junga i Karla Rodžersa. Sigmund Frojd je čovjek koji se smatra autoritetom u psihologiji i „ocem“ psihoanalize. Smatrao je da je religija iluzija i insistirao je da je ona fanatična struktura od koje čovjek mora biti oslobođen da bi dostigao zrelost. To znači da je glavni cilj ove nauke je podupiranje ateizma, kroz pretpostavku da čovjek može biti potpuno duhovno zdrav bez obzira na okolnosti koje ga okružuju.
Aron T. Bek smatra se „ocem“ kognitivne terapije, koji je smatrao da mnogi depresivni pacijenti imaju negativne misli koje se ponavljaju, i da će sve dok vjeruju u njihovu istinitost biti depresivni, te da moraju promijeniti način razmišljanja ako žele da više ne budu u istom stanju depresije, pri tom ne nudeći izlaz, niti garantujući oporavak ukoliko se negativne misli zamijene manje negativnim. Dalje, veoma uticajni i najpoznatiji psiholog Filip Zimbardo, bivši predsjednik Američke asocijacije psihologa, ističe se po svom eksperimentu Stanfordski zatvorski pokus koji je opisao u jednako popularnom djelu „Luciferov efekat“ (The Lucifer Effect).
Ukoliko se pozabavimo porijeklom riječi psihologija (grčki: psyche – duša; logos – riječ, nauka) doći ćemo do zaključka da postoji tvrdnja da se ona bavi liječenjem ljudske duše, iako psihologija ne umije odgovoriti na pitanje što je duša niti kako je ona nastala. Međutim ukoliko odete kod psihologa, on će se baviti vašom ličnošću, trudeći se da što prije zapazi simptome, psihičke pojave, koje će vas zadržati što duže na psihoterapeutskim seansama, ne smatrajući to lošim. Ako pomenete da vjerujete u Boga, ili da imate osjećaj griže savjesti, od strane psihoterapeuta bićete okarakterisani kao infantilna, neurotična ličnost, i slično. „Nego im je razmišljanje postalo isprazno i nerazumno srce im se pomračilo.“ (Rimljanima 1:21)
Uz sve to neizostavno treba pomenuti i spregu između savremene psihoterapije i farmaceutske industrije, čijim proizvodima (legalizovanim drogama) se tretira čitav niz sumnjivo dijagnostikovanih bolesti (stvarnih ili čak izmišljenih). Na taj način pacijent obično postaje doživotni zavisnik od „medikamenata“ koji dalje otvaraju čitav niz kontra indikacija i drugih bolesti.
Biblija, međutim, govori da je čovječanstvo imalo drugačiji početak od svih ostalih stvorenja. Čovjek je stvoren po Božijem obličju od zemaljskih elemenata i tek kad je Bog udahnuo život u njega postao je živa duša (1. Moj. 1:26; 2:7). Biblija se u samoj biti bavi čovjekovom duhovnošću, počevši od pada u grijeh i njegovih posljedica, a naročitu pažnju poklanja čovjekovom odnosu sa Bogom. Grijeh je taj koji nas odvaja od Boga i zato nam je potreban Iskupitelj koji će obnoviti taj odnos.
Svjetovna psihologija se, s druge strane, temelji na ideji da je čovjek suštinski dobar i da odgovore na probleme mora potražiti u sebi. Uz pomoć psihoterapeutskih tretmana pacijent ulazi u lavirint svog uma i „radi“ na svojim emocijama da bi pronašao uzrok svojih problema. Međutim, Biblija daje sasvim drugačiju sliku čovjekovog stanja. Prema Bibliji, čovjek je mrtav u svojim grijesima (Efescima 2:1) i njegovo srce je prevarno i iznad svega izopačeno (Jeremija 17:9). Žrtva je potpune nepopravljive izopačenosti (Rimljanima 3:10-23). Kopanje po takvom umu da bi se pronašlo mentalno zdravlje je jalov posao, kao da tražite ružu u septičkoj jami. Putem različitih psiholoških trikova i iracionalnih ubjeđenja čovjeku se može donekle nametnuti iluzija da je njegovo stanje mnogo bolje nego što jeste, ali njegovi osnovni problemi i uzroci palog stanja ni izbliza nijesu riješeni. Psihologija, kao i ostale grane savremene medicine, bavi se simptomima bolesti i pokušava da ih kamuflira, ali je nemoćna da otkloni uzroke.
Psihoterapija se temelji na čovjekovim potrebama. Među njima dominiraju samopouzdanje, ljubav, prihvatanje i osjećaj vrijednosti. Smatra se da su ljudi srećni, dobri i moralni onda kada su te potrebe ispunjene, a kada nijesu ljudi su nesrećni, puni mržnje i nemoralni. Sveto pismo s druge strane uči da je Bog taj koji mijenja naše težnje i da prava sreća dolazi samo kada čovjek čezne za Bogom. Ljudi koji traže samopouzdanje, ljubav i vrijednost mogu biti srećni ako ih pronađu, ali ostaće usredsređeni samo na sebe. Ali zato su ljudi koji teže za Bogom, njegovom mudrošću i slavom zadovoljni, srećni, poslušni i korisni u svom radu za Boga.
Cilj psihologije je da čovjek nikada ne upozna istinu o Bogu i spasenju koje nam je ponuđeno preko Isusa Hrista. Psiholog ima za cilj da vam podigne samopoštovanje, sebične pobude, da vam dâ identitet ukoliko kažete da se osjećate otuđeno, da vam ponudi osjećaj unutrašnjeg mira, i naravno uzme titulu nekog ko vas je „spasao“, pri tom ne smatrajući da ste infantilna osoba , jer ste prihvatili učenja psihologa.
Moderna psihologija zapravo betonira razdvojenost čovjeka od Boga i odvraća ga upravo od onog što je njegova nasušna potreba. Stoga se može opravdano sumnjati u motive idejnih tvoraca psihologije, na sličan način kao što su sumnjivi začetnici ateizma koji sami očigledno nijesu bili ateisti već satanisti.
Psiholog je osoba koja se neće ustručavati da vas pošalje u „ludnicu“ ukoliko budete svoje nade polagali u Boga. Zanemariće čak i činjenicu da je Isus istorijska ličnost, neće otvoriti Bibliju da vidi kakva to ubjeđenja ima osoba. Pri tom će misliti da čini humano djelo i da mu je žao što ste tako nerazuman pacijent. Smještanje u ustanovu za mentalne poremećaje sasvim izvjesno će se dogoditi ako pacijent prijavi simptome opsjednutosti demonima, bez obzira da li zna ili ne šta je stvarni uzrok problema.
Kada grešnik dođe kod sekularnog psihologa da bi zadovoljio svoje potrebe i pronašao radost, samopouzdanje i ispunjenje, on s tog savjetovanja neće otići zadovoljan. Isus kaže da moramo da umremo sebi i nanovo se rodimo. Treba da odbacimo staru prirodu, a ne da je bezuspješno popravljamo (krpimo), i da obučemo novu prirodu koja živi u Hristu i Hrist u njoj.
Važno je znati da je čovjek stvoren bezgrešan, što podrazumijeva savršen sklad svih aspekata ličnosti, ali je obmanut da se pobuni protiv Boga, odvoji od Tvorca, izvora Života. Adamov grijeh je promijenio njega i cijelo njegovo potomstvo, donoseći fizičku i duhovnu smrt (1. Moj. 2:17; 5:5; Rimljanima 5:12; Efescima 2:1). Rješenje za čovjekove duhovne probleme je prihvatanje Božjeg Plana spasenja koji podrazumijeva novo rođenje tj. duhovno oživljavanje (Jovan 3:3, 6:7; 1. Petrova 1:23). Čovjek se nanovo začinje kada povjeruje u Isusa Hrista, drugog Adama i Oca čovječanstva na većem nivou od Adama koji kao novi opšti Čovjek donosi život. Ovaj dar se prihvata određenom vjerom koju definiše sam Bog i koja prožima sve aspekte ljudskog bića do konačnog ispunjenja svih Božjih obećanja datih čovjeku. Božje rješenje je stoga trajan odgovor na sve čovjekove probleme.
Jedini lijek za slomljeni mozak
Utjehu za problem slomljenog mozga ne može dati psiholog, jer je to osoba koja ima podjednako iste ili slične probleme kao mi sami, poznaje problem tj. samo njegovu spoljnu definiciju ali ne i sastav (uzrok) ili rješenje problema. Utjehu možemo dobiti samo od nekog ko umije otkloniti problem, podari nam olakšanje, mir unutrašnji i rješenje za sve probleme, a to je Bog, samo ako zamolimo za to, čak ćemo u procesu oslobađanja od problema biti pasivni primalac utjehe.
„Jer kao što se naše stradanje za Hrista umnožava, tako se podsredstvom Hrista umnožava i naša utjeha.“ (2. Korinćanima 1:5)
„To mi je utjeha u nevolji mojoj, jer mi riječ tvoja život čuva. Oholi mi se preko svake mjere rugaju. Ali od zakona tvoga ja ne odstupam. Prisjećam se Gospode, zakona tvojih od davnina, i utjehu nalazim.“ (Psalam 119:50-52)
„Molite i daće vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvoriće vam se. Jer, ko god moli, dobija; i ko traži, nalazi; i otvoriće se onom ko kuca. Koji bi od vas svome sinu, kad ga zamoli da mu da hljeba, dao kamen? Ili mu, kad ga zamoli da mu da ribu, dao zmiju? Pa ako vi, iako ste zli, znate kako da dajete dobre darove svojoj djeci, kako će više vaš Otac, koji je na nebesima, dati dobre darove onima koji ga zamole.“ (Matej 7:7-11)
Potrebe onog ko ide na psihoterapiju su da sazna što je problem sa njime, i da kaže psihologu ono što ga zapravo muči, međutim, ukoliko vam psihoterapija definiše probleme bićete još više frustrirani jer nemate rješenje za iste, te su tako vaš um i tok misli na „osuđeničkoj stolici“. Ponuđeno „rješenje“ je veoma daleko, treba da prođe mnogo vremena dok se do njega dođe, pri čemu mnoge stvari ostaju nerješive jer se s time „može živjeti“ pa se tako one zanemaruju, a fokus se postavlja na najozbiljnije i to one koje vam u društvenom životu stvaraju pometnju, dakle važan je „spoljašnji izgled.“ Takođe loše vijesti su da ako je neko u porodici imao poremećaj psihičke prirode postoji vjerovatnoća da tako nešto zahvati i vas.
Svaki čovjek ima misli koje ga tište i ukazuju da je nešto vrlo pogrešno u svijetu u kojem se rađamo i živimo. Ukoliko smo pošteni i zaista u dubini duše težimo istini i pravdi, Onaj koji se zaista bavi dušom koja pati, i to svakom pojedinačno u svako doba dana i noći, Gospod koji zna sve naše potrebe, naše boli, neće nas ostaviti, jer za Njega ne postoji nerješivi problem, ništa ga ne može opteretiti, Njemu je sve moguće, i ne samo da je tu da riješi već i da spriječi dalje probleme, a stvoriće radost u život onome koji mu se obrati za pomoć. Božje seanse su besplatne, dar su svakom ko hoće, lijek onome čije su vitalne funkcije duhovnosti na izmaku snaga.
„Možda ne vidimo nikakav način za bjekstvo od teških uslova koji nas muče, ali Božije razmišljanje nije ograničeno. Pošto mi sami ne vidimo izlaz, skloni smo da mislimo da ga nema, da je naše stanje beznadežno. Ljudska pomoć možda ne može da dođe do nas, ali On uvijek može da nam pomogne.“
„Približite se Bogu, i on će se približiti vama.“ (Jakov 4:8)
„Rasuo sam kao gustu maglu tvoje prestupe, i kao oblak tvoje grijehe; vrati se k meni, jer sam te otkupio.“ (Isaija 44:22)
Vanja Marinović
Pavle Simović
Pavle i Vanja, pročitala sam vaš članak na IRI sajtu – Psihologija i Biblija. Odličan je i samo želim da dam potvrdu, na osnovu svog ličnog iskustva, da je psihoterapija jedna ogromna manipulacija ljudskim umovima. Na žalost, a možda i na sreću jer su mi mnoge stvari postale jasnije, prošla sam kroz psihodinamsku psihoterapiju (ona je modifikacija psihoanalitičke psihoterapije, ali sve je to u suštini isto). Pre nego što sam poverovala u Boga, upisala sam psihologiju i uporedo sam se edukovala za psihoterapeuta. U početku je sve bilo ok, ništa nije bilo sumnjivog u mojoj terapiji ili ja ništa nisam primećivala jer ništa nisam znala o Bogu. Pričale su se neke neobavezne stvari, više sam pričala ja o svojim iskustvima i dolazila sam do nekih saznanja o mojoj prošlosti. I sve bi to možda bilo bezazleno da je ostalo sve na tome. Kako je terapija bila sve dublja, tako smo došli i do Edipovog kompleksa (izvinjavam se na stručnom izrazu zbog onih koji nisu možda upućeni u taj pojam) i tako je mene moj terapeut ubedio da sam ja kao mala prešla tu fazu sa mojim bratom – kao bila sam nesvesno zaljubljena u njega, želela sam sa njim da imam dete i tako te fore, ali pošto mi je to zabranjeno onda sam ja to sve potisnula i sada mi je terapeut pomogao da sve to dovedem u svesno stanje. Sve bih ja to progutala najverovatnije da nisam počela u to vreme da upoznajem Boga i da čitam Bibliju. Tada su počeli da me muče košmari, počela sam da sanjam svog oženjenog brata u incestuoznim scenama i nakon buđenja bih se jako odvratno i loše osećala. Zatim je Bog pokušao da me osvedoči u istinu da treba da prekinem sa terapijom. Kada sam svom terapeutu spomenula da čitam Bibliju i da sam poverovala u Boga, on je počeo sa pričom kako je sve to lepo i ok, ali da ne treba biti fanatičan. Treba Bibliju pročitati čisto informativno, kao i bilo koju drugu duhovnu literaturu, ali sve bi trebalo ostati na tome. On je od onih ljudi koji čita sve i svašta i onda izgrađuje neku svoju životnu filozofiju. Sve vam je jasno kada vam kažem da pokušava da poveže evoluciju sa Biblijom. Čak mi je za Isusa Hrista rekao da postoji jedna teorija kako je Isus Hrist jedno vreme išao da propoveda istočnjačkim kulturama jevanđelje pošto u Bibliji ništa ne piše gde je On bio i šta je radio u periodu od 12 godina do svog krštenja. Zatim mi je pustio priču kako mi i majmuni imamo oko 95% zajedničkih gena i da je to dokaz u prilog evolucije. Vrhunac je bio kada mi je preporučio da čitam knjigu Beli hotel koja je prepuna vulgarnih i odvratnih scena i reči. Tada sam odlučila da treba da prekinem sa celom tom pričom i da nije važno što sam uzalud bacila oko 1000 evra na te njihove besmislice, važno da je da mi je Bog pomogao da sačuvam svoju dušu. Na kraju sam shvatila da terapeuti imaju svoju teoriju koju uporno pokušavaju da potvrde na jadnim i napaćenim ljudima koji im se obraćaju za pomoć. Ukoliko pokušaš da im objasniš da se to ne odnosi i na tebe, tada kreće ubeđivanje sa njihove strane kako ti tvoje nesvesno ne dozvoljava da uvidiš svoje probleme. Zapravo, cela psihologija je jedna ogromna egocentrična nauka gde uopšte nema mesta za Boga. Većina mojih profesora se javno izjašnjavala kako veruju u evoluciju. Naravno, postoje i neke korisne stvari koje se uče na fakultetu, ali mnogo je lakše pročitati knjige od Elen Vajt i dobiti korisnu edukaciju iz psihologije. Problem psihologije, ali i ostalih nauka, je što ne mogu da utvrde uzrok ljudskih patnji. Kao što piše i u članku, oni su majstori za bavljenje različitim simptomima i etiketiranjem ljudi tako što ti nadenu neki psihički poremećaj, ali zapravo oni ne poznaju ljudsku psihu. Čak verujem da većini psihologa nije ni stalo do drugih ljudi zato što ti ta nauka naduvava lični ego i povećava samopoštovanje. Uglavnom oni koji upisuju psihologiju, žele da upoznaju sebe i da reše neke svoje psihičke probleme, a tu nema mesta za druge ljude. To su beznadežni slučajevi koji nisu uspeli ni sebi da pomognu, ali im nauka da krila da se “utripuju” kako mogu da reše tuđe probleme. Međutim, sada znam i svakom to govorim, ko god želi da me sluša – bez Boga smo ništa!
Izvini ko je Pavle Simovic, nadahnut duhom svetim vidi se, ali nikakav potatak o njemu nisam mogao da nadjem. Hvala!