Lucifer, kao pali anđeo i vođa pobune protiv Boga, može se profilisati kao biće izuzetne inteligencije, ogromne volje i razornog ponosa. Njegova tragedija nije u nedostatku sposobnosti, nego u njihovom izopačenju. On nije slab protivnik, nego upravo suprotno: njegova opasnost proizlazi iz veličine darova koje koristi protiv izvora od kojeg ih je dobio.
Temeljna crta: radikalni ponos
U centru Luciferove psihologije stoji ponos koji prerasta u metafizičku pobunu. On ne želi samo veću čast, položaj ili slobodu; on želi da ospori sam poredak u kojem je Bog izvor života, istine i dobra.
Njegov unutrašnji stav može se sažeti ovako: „Neću da primam postojanje kao dar; hoću da budem sam sebi izvor.“
To je ključ: Lucifer ne odbija samo poslušnost, nego zavisnost. Za njega je činjenica da je stvorenje postala poniženje. Biće koje je primilo svjetlost počinje da mrzi to što svjetlost nije njegova po sebi.
Narcisoidna struktura ličnosti
Lucifer se može opisati kao arhetip narcisoidnog duha: izuzetna svijest o sopstvenoj veličini, ali bez zahvalnosti. On sebe vidi kao biće koje zaslužuje viši status od onoga koji mu pripada. Njegova inteligencija ne vodi smjernosti, nego samoopravdanju.
Kod njega su prisutne sledeće osobine:
-
grandiozna slika o sebi,
-
netrpeljivost prema autoritetu,
-
nesposobnost pokajanja,
-
zavist prema Božijoj slavi,
-
prezir prema slabijima,
-
potreba da bude obožavan, ne samo poštovan.
Ali njegov narcizam nije obična taština. On je duhovno hladan, promišljen i kosmički ambiciozan. Lucifer ne želi samo divljenje; on želi bogosluženje usmjereno ka sebi.
Povrijeđena veličina
Jedna od najdubljih psiholoških dimenzija Lucifera jeste osjećaj povrijeđene veličine. On ne djeluje kao neko ko misli da je mali, nego kao neko ko ne može da podnese da nije najveći.
Zato njegov pad nije pad iz neznanja, nego iz odbijanja. On vidi dovoljno da zna protiv koga ustaje, ali ipak bira pobunu. To ga čini tragičnijim, ali i krivljim: njegova tama nije posledica nedostatka svjetlosti, nego mržnje prema svjetlosti.
Zavist kao pokretačka sila
Luciferova pobuna ima snažnu komponentu zavisti. On zavidi Bogu na apsolutnoj slavi, ali u hrišćanskoj interpretaciji može se reći da posebno zavidi i čovjeku – slabijem biću kojem Bog daje ljubav, pažnju i mogućnost uzdizanja.
Zato Sotona ne napada čovjeka samo zato što mrzi čovjeka, nego zato što mrzi Božiju ljubav prema čovjeku. Čovječanstvo postaje bojno polje na kojem Sotona pokušava da dokaže da Božije stvorenje nije vrijedno ljubavi.
Njegova logika je: „Ako ne mogu da pobijedim Boga direktno, pokvariću ono što Bog voli.“
Inteligencija bez mudrosti
Lucifer je prikazan kao izuzetno inteligentan, ali ne i mudar. To je važna razlika.
Inteligencija mu omogućava strategiju, manipulaciju, obmanu i poznavanje slabosti drugih.
Mudrost bi ga vodila ka istini, smjernosti i ljubavi.
On ima prvo, ali odbacuje i kvari drugo usredsređivanjem na sebe i vlastiti spoljašnji sjaj. Zato je njegov um briljantan, ali iznutra iskrivljen. On vidi mnogo, ali ne vidi ispravno. Njegova spoznaja nije usmjerena ka istini, nego ka kontroli.
Manipulativni obrazac
Kao protivnik Boga i čovjeka, Sotona ne nastupa brutalno na početku. Njegov osnovni metod je izokretanje značenja – suptilna laž.
On ne mora odmah da negira Boga; dovoljno je da ubaci sumnju:
„Da li je Bog zaista dobar?“
„Da li ti Bog nešto uskraćuje?“
„Zar ne bi mogao sam da budeš kao Bog?“
Njegova manipulacija radi kroz poluistine. On ne nudi nužno očiglednu laž, nego istinu istrgnutu iz poretka ljubavi. Njegov govor je zavodljiv jer koristi čovjekovu želju za slobodom, znanjem i veličinom – ali ih odvaja od Boga.
Sloboda shvaćena kao samovolja
Luciferov pojam slobode nije sloboda za dobro, nego sloboda od svakog višeg poretka. On slobodu tumači kao apsolutnu autonomiju: „Niko iznad mene.“
Ali takva sloboda postaje ropstvo sebi. Lucifer bježi od poslušnosti Bogu, ali završava zarobljen sopstvenom pobunom. Njegovo „neću služiti“ pretvara se u nemogućnost da voli, da se pokaje, da primi milost.
To je paradoks Sotone: tražio je apsolutnu nezavisnost, a postao je najneslobodnije biće – vezano mržnjom, zavišću i sopstvenim izborom.
Odnos prema Bogu
Sotonin odnos prema Bogu nije običan ateizam. On ne poriče Božije postojanje u prostom smislu. Njegova pozicija je mnogo dramatičnija: on zna za Boga, ali ga odbacuje.
To znači da njegov problem nije intelektualni, nego voljni i moralni. On ne kaže: „Bog ne postoji“, nego: „Neću Boga kao Gospoda.“
Njegova mržnja prema Bogu proizlazi iz nemogućnosti da „promijeni“ Boga po sopstvenom sebičnom obrascu.
ODNOS PREMA SINU BOŽJEM
Kao protivnik Sina Božjeg, Sotona se suočava sa nečim što posebno razara njegovu logiku: Bog ne vlada samo silom i slavom, nego smirenjem, žrtvom i ljubavlju.
Hrist je za Sotonu nepodnošljiv zato što otkriva da je prava božanska veličina suprotna demonskoj ambiciji. Lucifer hoće uzvišenje bez poslušnosti; Hrist pokazuje uzvišenje kroz poslušnost. Lucifer hoće slavu bez ljubavi; Hrist pokazuje slavu kroz žrtvu.
Zato je Sin Božji njegov apsolutni protivnik ne samo po vlasti, nego po samom načinu percepcije stvarnosti – to su dva sukobljena koncepta i poretka života.
Ako uzmemo u obzir preutjelovljenog Sina Božjeg, onda se velika borba ne prikazuje samo kao sukob „dva moćna bića“, nego kao sukob dva principa postojanja: luciferijanskog principa samouzvišenja i Božjeg principa ljubavi, istine i služenja.
1. Dva koncepta: Lucifer protiv Boga
Luciferijanski koncept može se sažeti ovako: život kao samovlasništvo, sloboda kao nezavisnost od Boga, veličina kao dominacija, istina kao sredstvo kontrole.
Božji koncept je suprotan: život kao dar, sloboda kao zajedništvo sa dobrom, veličina kao ljubav, vlast kao služenje.
Zato velika borba nije samo pitanje: „Ko će vladati?“
Dublje pitanje glasi: Kakav je karakter Onoga koji vlada?
Lucifer ne napada Boga samo zato što želi prijesto. On napada Božji karakter. Njegova pobuna mora ubijediti druga bića da Bog nije istinski dobar, da je Njegov zakon ograničenje, da poslušnost nije ljubav nego ropstvo, i da stvorenja mogu biti „kao Bog“ bez Boga.
Tu se rađa kosmička drama: nije dovoljno da Bog samo uništi pobunjenika, jer bi to spolja riješilo pobunu, ali ne bi odgovorilo na optužbu. Mora se pokazati pred cijelim stvorenim poretkom da su Božja vlast, zakon i karakter pravedni.
2. Luciferijanski princip
Luciferijanski princip počinje od rečenice: „Ja ću.“
-
Ja ću se uzdići.
-
Ja ću postaviti svoj prijesto.
-
Ja ću biti kao Svevišnji.
-
Ja ću sam određivati dobro i zlo.
To je duhovna logika egocentričnosti. U njoj biće više ne prima sebe kao dar, nego sebe proglašava mjerilom stvarnosti. Bog se više ne vidi kao izvor života, nego kao prepreka ličnom ostvarenju.
Zato Sotona nudi slobodu, ali slobodu bez ljubavi. Nudi znanje, ali znanje bez povjerenja. Nudi uzvišenje, ali uzvišenje bez poslušnosti. Nudi božanstvenost, ali bez svetosti.
Njegov koncept je zavodljiv jer ne počinje otvorenim zlom. On najčešće počinje pitanjem: „Zašto bi Bog imao poslednju riječ?“
3. Božanski princip
Božanski princip se najdublje otkriva u Sinu Božjem.
Ako je Mihael, „Ko je kao Bog?“, ime ili titula Sina u ulozi nebeskog Zapovjednika, onda je već u tom imenu sadržan odgovor Luciferu. Lucifer govori: „Biću kao Bog.“ Mihaelovo ime pita: „Ko je kao Bog?“
To nije samo retoričko pitanje. To je sud nad cijelom Luciferovom idejom.
Jer niko ne može biti „kao Bog“ tako što se uzdiže protiv Boga. Bogolikost nije u samovolji, nego u ljubavi. Nije u osvajanju prijestola, nego u savršenom jedinstvu karaktera sa Ocem.
U Hristu se vidi Božji koncept vlasti: On ne pobjeđuje tako što imitira Luciferovu logiku sile, nego time što razotkriva da je samopožrtvovana ljubav jača od samouzvišene moći.
4. Mihael i Lucifer: sukob dva „puta ka visini“
Ako Mihaela posmatramo kao Sina Božjeg, onda se njegov sukob sa Sotonom može razumjeti kao sukob dva suprotna puta:
-
Lucifer hoće uzvišenje protiv Boga. Sin Božji se smiruje u savršenoj poslušnosti Ocu.
-
Lucifer kaže: „Uzdići ću se.“ Hrist pokazuje: „Poniziću se.“
-
Lucifer želi prijesto bez samoodricanja. Hrist prima krst i upravo kroz njega potvrđuje pravo na prijesto.
-
Lucifer traži obožavanje. Hrist pere noge učenicima.
-
Lucifer optužuje Boga da Njegov zakon sputava život. Hrist svojim životom pokazuje da je zakon ljubavi izraz samog Božjeg srca.
Tu je centralna ironija velike borbe: Lucifer pokušava da dokaže da je Božji poredak tiranija, a Hrist dolazi ne kao tiranin, nego kao Sluga. Sotona pokušava da prikaže Boga kao sebičnog, a Bog u Hristu daje sebe do kraja.
5. Rat na Nebu kao rat oko povjerenja
Rat na Nebu ne treba razumjeti samo kao fizičku bitku nebeskih sila. On je najprije rat oko povjerenja.
Lucifer mora da posije sumnju:
-
Da li je Bog zaista pravedan?
-
Da li Bog nešto krije?
-
Da li Zakon postoji radi dobra stvorenja ili radi Božje kontrole?
-
Da li je poslušnost izraz ljubavi ili znak inferiornosti?
Sin Božji stoji kao živi odgovor na ta pitanja. On ne samo da brani Božju vlast, nego otkriva Božji karakter.
Zato je velika borba prvenstveno moralna, pa tek onda kosmička. Pitanje nije samo ko ima veću silu, nego čiji je karakter istinit.
6. Zemlja kao poprište iste borbe
Na zemlji se taj sukob ponavlja kroz čovjeka.
U Edenu Sotona koristi isti metod koji je vjerovatno koristio i u nebeskoj pobuni: ne počinje direktnim pozivom na mržnju prema Bogu, nego sugestijom da Bog nije potpuno pouzdan.
Zmijin govor može se psihološki razumjeti kao luciferijanska propaganda:
-
Bog ograničava.
-
Bog uskraćuje.
-
Možeš imati punoću života mimo Njega.
-
Bićeš kao Bog.
Nasuprot tome, Hrist u pustinji odbija upravo tu logiku. Sotona mu nudi vlast bez krsta, slavu bez žrtve, carstva svijeta bez poslušnosti Ocu. Hrist odbija zato što ne prihvata luciferijanski put do cilja.
Tu se sukob ogleda veoma jasno. Sotona nudi: uzmi vlast sada. Hrist odgovara: vlast pripada Ocu i prima se kroz vjernost, ne kroz kompromis.
7. Krst kao vrhunac velike borbe
Krst je mjesto gde se luciferijanski i Božji koncept najpotpunije sudaraju.
Sotona na krstu pokušava da izazove Hrista da siđe, da spase sebe, da pokaže silu na način koji odgovara demonskoj logici: „Ako si Sin Božji, spasi sebe.“
Ali Hrist ostaje. I baš time pobjeđuje.
Zašto? Zato što odbija da definiše sinovstvo kroz samospasenje. On pokazuje da je Božji Sin upravo zato što ne koristi moć sebično. Njegova vlast je vlast ljubavi koja se daje, ne vlast egoizma koji se brani po svaku cijenu.
Na krstu se razotkriva Sotona kao ubica, lažov i optužitelj. Istovremeno se Bog otkriva kao Onaj koji radije prima rane nego da napusti ljubav.
Tu velika borba dobija moralni odgovor: Božja vlast nije sebična. Božji zakon nije tiranija. Božje srce je ljubav.
8. Odnos Sotone prema ljudima
Prema ljudima Sotona ima dvostruk stav: prezir i zavist.
Prezire čovjeka jer je slab, tjelesan, promjenljiv i smrtan. Ali mu zavidi jer je čovjek predmet Božije ljubavi i spasenja. Zato želi da čovjeka uvuče u isti obrazac u koji je sam upao: nepovjerenje prema Bogu, samovolju, gordost i očaj.
Njegov krajnji cilj nije samo da čovjek griješi, nego da izgubi nadu. Grijeh je sredstvo; očaj je dublji cilj.
9. Zašto Sotona ne može pobijediti?
Sotona ne može pobijediti jer njegova pobuna zavisi od laži, a laž ima ograničen vijek. Može trajati dugo, može zavesti mnoge, može izgledati moćno, ali ona mora stalno da bježi od potpunog razotkrivanja.
Božja istina, nasuprot tome, ne mora da manipuliše. Ona može čekati. Može dopustiti da se posledice zla pokažu. Može izdržati ispitivanje.
Luciferijanski poredak iznutra nosi raspad jer počiva na sebičnosti. A sebičnost ne može stvoriti trajno carstvo. Može stvoriti hijerarhiju straha, savez interesa, privremenu pobunu, ali ne može stvoriti zajednicu ljubavi.
„Pakao na zemlji“ je krajnji oblik društva zasnovanog na principu: svako za sebe protiv Boga. Takvo carstvo se ne može održati.
10. Šta Sotonu vodi u izvjesno uništenje?
Sotonu u izvjesno uništenje vodi nekoliko stvari, ali korijen je jedan: nepokajiva egocentričnost koja se trajno zatvorila za istinu i ljubav.
Detaljnije:
Njegova laž mora biti razotkrivena. – Sotona opstaje kao optužitelj dok njegova optužba ima privid vjerodostojnosti. Ali Hristov život, smrt i uskrsenje razaraju samu srž njegove propagande. Ako je Bog u Sinu dao sebe za stvorenja, onda je optužba da je Bog sebičan konačno raskrinkana.
Njegova sloboda postaje samouništenje. – On je izabrao slobodu bez Boga, ali pošto je Bog izvor života, to znači da je izabrao smjer ka nebiću. Stvorenje ne može vječno opstajati odvojeno od Izvora postojanja. Sotona želi da bude autonoman, ali nijedno stvoreno biće nije izvor sopstvenog života.
Njegova volja se ukrutila protiv dobra. – Jedna od najstrašnijih crta Luciferovog profila jeste ukrućenost volje. On nije samo pogriješio; on se identifikovao sa svojim odbijanjem. Njegovo „ne“ Bogu postalo je njegov identitet. On ne samo da griješi; on ne želi drugačije. Njegov identitet je postao pobuna.
Psihološki gledano, to je stanje u kojem biće više ne želi izlečenje, jer bi izlečenje značilo priznanje da je njegova pobuna bila laž. Pokajanje bi zahtijevalo smrt njegove grandiozne slike o sebi. Zato radije ostaje u „paklu“ sopstvene veličine nego da primi milost kao dar.
Njegovo carstvo nema stvaralačku snagu. – Zlo ne može istinski stvarati. Ono može kvariti, parazitirati, imitirati, izopačiti i uništavati. Ali ne može dati život. Zato je Sotonino carstvo osuđeno: ono živi od onoga što je ukralo od Božjeg stvaranja.
Njegova mržnja prema Hristu postaje njegov sud. – Hrist je savršeno otkrio Božji karakter. Odbaciti Hrista znači odbaciti najjasnije moguće otkrivenje Boga. Zato Sotonina borba protiv Sina Božjeg nije samo vojni neuspjeh, nego moralna presuda nad njim.
11. Krajnji ishod: uništenje kao posledica nepovratno izopačenog karaktera
Sotonino uništenje nije proizvoljna Božja osveta. U ovom okviru ono je krajnja posledica izbora bića koje je zauvijek odbilo jedini Izvor života.
On je htio carstvo bez Boga, ali carstvo bez Boga je carstvo smrti. Htio je slobodu bez istine, ali sloboda bez istine postaje ludilo. Htio je slavu bez ljubavi, ali slava bez ljubavi postaje tama.
Zato ga u uništenje ne vodi samo Božja presuda, nego i unutrašnja logika njegove pobune.
Jednom rečenicom: Sotonu u izvjesno uništenje vodi to što je svoju slobodu nepovratno pretvorio u pobunu protiv samog Izvora života, a svoju inteligenciju u odbranu laži koja je na krstu već moralno poražena.
Sažetak profila Sotone
Lucifer/Sotona se može opisati kao biće izuzetne svjetlosti koje je izabralo da se zatvori u sebe. Njegova psihologija počiva na gordosti, zavisti, nepokajanju i potrebi da sopstvenu pobunu proširi na druga bića. On nije samo neprijatelj Boga zato što želi moć, nego zato što ne može da podnese poredak u kojem je ljubav veća od moći, a poslušnost veća od samovolje.
Njegova tragedija je u tome što je htio da bude „više od stvorenja“, a postao je manje od sebe.
U jednoj rečenici: Lucifer je arhetip inteligencije bez smjernosti, slobode bez ljubavi i veličine koja se, odbijajući Boga, pretvorila u sopstvenu tamnicu.
„POTREBA“ LUCIFERA DA ŠIRI POBUNU PROTIV BOGA
Ta potreba je jedna od ključnih crta Sotone: pobuna mu nije dovoljna dok je samo njegova. On mora da je proširi, jer pobuna protiv Boga ne može da se održi kao usamljeni čin; ona traži potvrdu, publiku, saveznike i žrtve.
U psihološko-teološkom smislu, to se može objasniti kroz nekoliko slojeva.
1. Pobuna traži opravdanje
Lucifer zna da je ustao protiv Izvora života, istine i dobra. Zato njegova pobuna nosi unutrašnju napetost: da bi mogao da nastavi da vjeruje u sopstvenu „pravdu“, mora da ubijedi druge da je i njihova stvarnost ista kao njegova.
Drugim riječima, on ne želi samo da kaže: „Ja sam u pravu.“
On želi da univerzum kaže: „Lucifer je u pravu.“
Širenje pobune postaje pokušaj samoopravdanja. Ako mu se pridruže druga bića, njegova izdaja u njegovim očima više ne izgleda kao izdaja, nego kao „pokret“, „oslobođenje“, „reforma“, „otpor tiraniji“.
To je psihologija pobunjenika koji mora da prevede lični grijeh u ideologiju.
2. On mora da zarazi povjerenje
Božji poredak počiva na povjerenju, ljubavi i istini. Sotona zna da ne može stvoriti bolji poredak, ali može pokušati da razori povjerenje u postojeći.
Zato on ne počinje nužno pozivom: „Mrzite Boga.“
On počinje mnogo suptilnije:
„Da li je Bog zaista dobar?“
„Da li ti Bog nešto uskraćuje?“
„Da li je poslušnost možda samo drugo ime za ropstvo?“
„Zašto bi On imao pravo da određuje granice?“
Njegov cilj nije samo da moralno biće počini prekršaj. Cilj je da se u biću dogodi promjena pogleda na Boga. Kada stvorenje počne da Boga posmatra kao suparnika ili nepoželjnu Osobu, a ne kao Oca i Izvor života, pobuna je već pustila korijen.
3. Potreba za publikom: gordost ne može živjeti sama
Gordost uvijek traži ogledalo. Luciferova samouzvišenost zahtijeva nekoga ko će joj se diviti, potvrditi je ili joj služiti.
Ako nema drugih bića koja priznaju njegovu veličinu, njegova pretenzija ostaje prazna. Zato on ne želi samo nezavisnost; on želi sledbenike. Ne želi samo slobodu od Boga; želi carstvo u kojem je on centar.
Tu se vidi da njegova pobuna nije čisto filozofska. Ona je bogoslužbena u izopačenom smislu: on želi obožavanje, lojalnost, priznanje, „amin“ svojih stvorenih saveznika.
4. On želi da uvuče druge u sopstvenu krivicu
Postoji i mračniji sloj: ako drugi padnu sa njim, on više nije sam u svojoj propasti. To ne umanjuje njegovu krivicu, ali psihološki proizvodi privid olakšanja.
Zlo uvijek želi društvo. Ne zato što voli druge, nego zato što ne podnosi njihovu neiskvarenost.
Lucifer ne može da vrati svoju izgubljenu čistotu, pa nastoji da uništi čistotu drugih. Ne može da se vrati u mir, pa pokušava da mir učini nemogućim i drugima. Ne može da podnese radost bića koja žive u povjerenju prema Bogu, pa pokušava da ih uvede u sumnju, strah i krivicu.
To je logika: „Ako sam ja pao, neka ništa ne ostane nevino.“
5. Zavist prema Božjoj ljubavi
Sotona naročito želi da uvuče čovjeka u pobunu zato što čovjek zauzima posebno mjesto u Božjoj ljubavi i planu spasenja.
Njegov napad na ljude nije samo napad na slabije biće. To je indirektan napad na Boga: „Vidi šta je postalo od onih koje voliš.“
On pokušava da čovjeka pretvori u dokaz protiv Boga. Ako čovjek odbaci Boga, Sotona to koristi kao argument: Božja stvorenja nisu vjerna, Božji zakon ne rađa ljubav, Božji poredak nije održiv.
Zato čovjek za Sotonu nije samo plijen. Čovjek je argument u sudnici velike borbe.
6. On želi da reprodukuje sebe
Najdublje gledano, Sotona želi da u drugima stvori isti unutrašnji obrazac koji postoji u njemu:
-
nepovjerenje umjesto povjerenja,
-
samovolju umjesto poslušnosti,
-
zavist umjesto zahvalnosti,
-
ponos umjesto smjernosti,
-
optuživanje umjesto ljubavi,
-
očaj umjesto nade.
To je duhovna reprodukcija. On ne može stvarati život, ali može umnožavati izopačenje. Ne može roditi svjetlost, ali može širiti tamu. Ne može dati bićima božanski karakter, ali može u njima oblikovati svoj karakter.
Njegova najveća pobjeda nije samo kada neko pogriješi, nego kada neko počne da razmišlja njegovom logikom.
7. Pobuna kao propaganda
Luciferova pobuna mora da se širi kroz narativ. On mora da predstavi Boga kao problem, sebe kao oslobodioca, zakon kao tiraniju, grijeh kao emancipaciju, a poslušnost kao poniženje.
Zato je Sotona u suštini propagandista. Njegovo oružje nije samo sila, nego interpretacija. On pokušava da promijeni značenje stvari:
-
Božja granica postaje „zabrana“.
-
Božja pravda postaje „strogost“.
-
Božja vlast postaje „kontrola“.
-
Ljudska samovolja postaje „sloboda“.
-
Pad postaje „buđenje“.
-
Grijeh postaje „autentičnost“.
On ne mora odmah da promijeni djelo. Dovoljno je da promijeni rječnik. Kada se promijeni jezik, mijenja se i moralna percepcija.
8. Zašto mu je to strateški potrebno?
Sotona zna da protiv Boga ne može pobijediti silom. Zato pokušava da pobijedi optužbom.
Ako uspije da pridobije druga bića, on stvara privid da je Božja vladavina sporna. Što više bića prihvati njegovu logiku, to njegova optužba djeluje „uvjerljivije“: „Vidite, nisam samo ja nezadovoljan. Problem je u Božjem poretku.“
Zato on širi pobunu kao dokazni materijal. Svaki pali anđeo, svaki zaveden čovjek, svaka ljudska izdaja u njegovoj interpretaciji postaje argument protiv Boga.
Ali upravo tu se krije njegova propast: on mora sve više da laže da bi održao prvobitnu laž.
9. Zašto je to izraz nemoći, a ne snage?
Na površini, širenje pobune izgleda kao moć. Ali dublje gledano, ono otkriva Sotoninu prazninu.
Biće koje je zaista u istini nema potrebu da kvari druge da bi potvrdilo sebe. Biće koje zaista ima mir ne mora da proizvodi nemir. Biće koje zaista ima svjetlost ne mora da gasi tuđu.
Sotonina potreba da druge uvuče u pobunu pokazuje da njegova pobuna nije stabilna. Ona je parazitska. Hrani se tuđim povjerenjem, tuđom nevinošću, tuđim strahom i tuđim padom.
On ne stvara zajednicu; on organizuje zarazu.
10. Krajnji cilj: ne samo grijeh, nego očaj
Važno je opet istaći: Sotona ne želi samo da moralno biće sagriješi. Grijeh je početak. Dublji cilj je da biće posle grijeha povjeruje da se ne može vratiti Bogu.
Zato njegova strategija često ima dva koraka:
Prvo kaže: „Slobodno učini to; neće biti posledica.“
Zatim, nakon pada, kaže: „Sada si izgubljen; Bog te više neće primiti.“
U prvom trenutku je zavodnik. U drugom je tužilac.
Tako pokušava da proširi ne samo pobunu, nego i sopstveni očaj. Jer on sam ne vjeruje u povratak, ne želi milost, ne podnosi pokajanje. Zato bi htio da i druga bića povjeruju da je Božja milost nedostupna.
Zaključak
Lucifer širi pobunu zato što mu je potrebna potvrda, carstvo, publika, ideološko opravdanje i osveta nad Božjom ljubavlju. On želi da druga bića ne samo pogriješe, nego da usvoje njegov pogled na Boga: da Boga vide kao rivala, zakon kao ropstvo, a samovolju kao slobodu.
U jednoj rečenici: Sotona proširuje pobunu jer ne može da podnese da bude sam u laži koju je izabrao, pa pokušava da od cijelog stvorenja napravi dokaz da je njegova laž istina.
