Od 14. do kraja 17. poglavlja, Jovan u svom jevanđelju bilježi Isusov poslednji govor učenicima prije događaja u Getsimaniji. To uključuje duboke duhovne poruke i zastupničku molitvu.
Zbog prethodnih problema Isus je odvojio vrijeme da direktno uvjeri učenike, govoreći im da se „ne uznemiravaju“. Ovo dolazi od istog grčkog korijena riječi koja opisuje Isusov duh u stihovima poput Jovana 11:33 i Jovana 12:27. Neki učenjaci sugerišu razliku između uznemirenosti u svom duhu, i neuznemirenosti u srcu. To bi značilo da Isus nikome ne nalaže da „bude srećan“, već da „bude hrabar“. Bez obzira na to da li je Jovan namjeravao tu nijansu ili ne, mnogo toga što će Isus reći uključuje podnošenje poteškoća bez gubitka povjerenja. U praksi, ovo je barem poziv na hrabrost više nego optimistično raspoloženje.
Isusov apel je jasan: „Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte.“ Očito on odvaja Boga Oca kao jedinstveno Biće od sebe kao onoga poslatog od Oca. Hrist nigdje ne kaže da iko treba da vjeruje u više od jednoga Boga. Ali neophodna je vjera i u njega kao Sina Božjeg, Mesiju i Spasitelja.
U Jovanu 14:2, Isus koristi izraz monai, koji najbukvalnije znači „mjesta za stanovanje“. Ovo se može shvatiti na vrlo doslovan način, jer Isus obećava mjesta za stanovanje za sve hrišćane na Nebu. Isus kaže da su ovi monai u „Očevoj kući“, koristeći izraz tē oikia, koji može značiti fizičku kuću ili porodicu. U ovom kontekstu, čini se da to znači oboje. To je u skladu s Isusovim kasnijim komentarom u ovom stihu da on priprema „mjesto“ koristeći vrlo generički grčki izraz, topon. Dakle, po Hristovom drugom dolasku, spaseni svih vjekova biće uzeti na Nebo (1. Solunjanima 4:16-18), gdje će provesti milenijum prije ponovnog povratka na Zemlju. Logično je da tamo imaju pripremljeno boravište. Ovo nam takođe govori da je „Nebo“ – Božje prebivalište – stvarna lokacija, i da je Bog stvarno Biće. Bog ne živi „izvan prostora i vremena“, kako nagađaju hrišćanski filozofi ili neki kreacionisti koji su „pozajmili“ ovu frazu iz ateističkog vokabulara. Prostor i vrijeme su oblik energije, Božje stvaralačke sile, oblik realnosti u kojoj je Bog stvorio svu tvar i živa stvorenja. Prema tome, vrijeme i prostor ne potiču sami od sebe niti stoje sami po sebi, već proističu od Boga. Pošto Bog postoji, postoje i prostor i vrijeme. Odatle se nameće logičan zaključak da vrijeme i prostor nemaju svoj početak niti će imati kraj kao ni sam Bog. Bog postoji vječno, što znači da je postojao i uvijek će postojati, a postojanje bilo kod realnog entiteta pa i Boga nužno zahtijeva prostor-vrijeme. (Bog „izvan vremena i prostora“ zapravo bi bio bezličan, onemogućen sam po sebi, nepostojeć.)
Prorocima je pokazivan Božji prijesto, pristupanje Sina Božjeg Bogu Ocu i tom prijestolu (Danilo 7:9-10; Psalam 68:17; Jevrejima 9:23-24; Otkrivenje 5:11), zatim mnoga živa bića koja ne pripadaju našem univerzumu, počevši od anđela do drugih svjetova, aktivnosti vezane za Plan spasenja i predstojeći sud, itd. Apostol Pavle svjedoči da je bio prenesen do „trećeg neba“ (2. Korinćanima 12:2-4) i da je to bio Božji raj (Eden je načinjen po uzoru na nebeski originalni Raj).
Dakle, kad Hrist dođe drugi put, povešće sa sobom spasene na mjesto gdje prebivaju on i Bog Otac i taj boravak spasenih na Nebu će se završiti nakon hiljadu godina, posle čega slijedi povratak na Zemlju, Izvršni sud te napokon obnova naše planete i univerzuma. Kao što se jasno vidi iz Isusovog obećanja, Božje prebivalište je konkretno mjesto sa konkretnim stanovima za spasene. Osim toga, dužina tog boravka je vremenski određena. Prema tome, Bog očito ne živi izvan prostora i vremena, inače spaseni ljudi ne bi imali nikakvu mogućnost pristupa Božjem domu. To dokazuje i činjenica da će Božji prijesto po obnovi biti na obnovljenoj Zemlji (Otkrivenje 21:1-3, 23; 22:1, 4-5)!
Isus nastavlja da uvjerava učenike u realnost ovog obećanja, govoreći im kako im mora u međuvremenu pripremiti mjesto da bi jednom bili tamo gdje i on – kod Oca. Ova „priprema“ podrazumijeva Isusovu posredničku prvosvešteničku službu na Nebu, aktivno djelovanje među vjernicima na zemlji Duhom svetim, te napokon Istražni predadventni sud koji je tipski bio prikazan u Danu pomirenja, najvažnijem jesenjem prazniku.
Nije slučajno što Isus u 4. stihu ukazuje da učenici znaju „put“ do svog odredišta, a ne samo odredište. U prethodnom stihu, on je posebno rekao da će on biti taj koji će se vratiti i dovesti ih na pripremljeno mjesto. Ova ideja je u suprotnosti sa onim što je Hrist rekao svojim kritičarima: da ga neće pronaći (Jovan 7:32-34). Oni koji odbacuju Hrista ne mogu očekivati da budu tamo gdje on ide (Jovan 8:21).
Sada Toma iznosi pitanje koje ima savršenog smisla, barem sa zemaljske tačke gledišta. Kako neko može znati „put“ kada ne zna kuda ide? Pošto ovi ljudi nisu sigurni kuda Isus planira ići, nisu sigurni da će tamo moći stići.
To je, naravno, dio onoga što Isus iznosi. Njegovo obećanje je da će ih dovesti tamo gdje je on – na kraju, u prisutnosti Boga Oca (Jovan 14:2, 28). Ovo nije mjesto gdje bilo koja osoba može „ići“, u smislu da putuje prema vlastitim naporima (Rimljanima 3:20; 11:6). Nikakva dobra djela ili trud neće ih tamo dovesti (Titu 3:5). Naprotiv, „put“ za pomirenje sa Bogom nije proces; to je osoba (Jovan 14:6; 2. Korinćanima 4:6).
„Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim kroz mene. Da ste upoznali mene, upoznali biste i mog Oca. Od sada ga poznajete i vidjeli ste ga.“ (Jovan 14:6-7)
Hristov odgovor jača doktrinu spasenja po milosti kroz vjeru, kao i negiranje da postoji „mnogo puteva“ do Boga. Prije oznake „hrišćani“ (Djela 11:26), vjera u Isusa često se nazivala „put“ (Djela 24:14).
Tomino pitanje pretpostavlja normalan obrazac ljudskog postignuća: mi određujemo krajnji cilj i radimo u skladu s tim. Ali spasenje se ne može postići dobrim djelima. Naša grešna priroda onemogućava da se ponašamo na način koji nas pomiruje s Bogom (Rimljanima 3:20). Kad bi to bilo moguće, Bog bi nam jednostavno dao norme koje moramo ispuniti. Isus nije rekao učenicima da znaju odredište – u stvari, rekao je da će doći po njih (Jovan 14:3) – ali oni znaju „put“ do tamo. To je istina jer sredstvo spasenja nije proces, to je osoba. To je kroz – i samo kroz – Hristovu ličnost. Ne možemo težiti da zaradimo nebo, možemo samo tražiti da slijedimo Hrista. To je jedini način kako možemo ikad da upoznamo Boga (Jovan 14:7).
Pavle nezaboravno ponavlja da spasenje dolazi kroz osobu u 2. Korinćanima 4:6. Spas od grijeha dolazi kroz Isusa, a ne kroz rituale, ili postignuća, ili lične vrline. Učenici znaju kako da stignu kamo Isus ide jer ga poznaju – oni znaju „put“ jer je taj put Isus. Na kraju će ljudi poput Tome povezati ovu izjavu s drugim Isusovim učenjima i u potpunosti shvatiti značenje spasenja po milosti kroz vjeru (Jovan 3:16; 10:10; 11:25-26; 12:44-46; Matej 16:15-17).
Svaka komponenta ove izjave ima određeni član na grčkom; odnose se na „put“, „istinu“ i „život“. Ne postoji mogućnost da se ovaj komentar prevede kao da je Isus „jedan put“, ili „istina“, ili još jedan „život“. On udvostručuje ideju, zapravo, naglašavajući da niko ne dolazi Bogu „osim kroz [Hrista].“ Rijetko ko se protivi ideji da će oni koji vjeruju u Hrista biti spašeni. Ono što mnoge vrijeđa je sugestija da samo oni koji vjeruju u Hrista nalaze spasenje. Ipak, to je jasno učenje Svetog pisma (Djela 4:12; 1. Timoteju 2:5-6).
Ne bi trebalo da se „vrijeđa“ niko ko pažljivo razmisli o ovome. Božji plan spasenja je jedinstven, ne postoje planovi „B“ ili „C“. Postoji samo jedan način na koji Bog može izbaviti čovjeka iz ropstva grijehu i smrti, i on je nagoviješten još Adamu i Evi. To što pali čovjek traga za iracionalnim kako bi pravdao svoje postupke i oblikovao religiju po svom nahođenju nije Božja krivica. Božja istina je apsolutna, ne može postojati više izvora istine. To je objektivna istina koja je standard za procjenu istine i zablude. Isus se identifikuje sa „istinom“ jer u potpunosti djeluje kao Kanal Istine od Oca. To je istovremeno spasonosna istina, koja u sebi sadrži život! Alternativa je smrt (1. Jovanova 5:10-12).
Isus govori o odnosu i bliskosti sa Bogom. Isus ne govori o ljudima koji su zapamtili činjenice o Bogu ili onima koji su na neki način stupili u interakciju s Njim. On misli na one koji imaju ličnu, duboku vezu sa Njim. Ovo znanje dolazi kroz jedno jedino sredstvo: vjerovanje u Isusa Hrista i spoznaju Hrista.
Kao i kod drugih izjava u ovom poglavlju, grčka struktura dozvoljava suptilno različita značenja. To se odnosi na obje polovine ovog stiha. Jedna od opcija je da Isus daje logičku izjavu: „znati mene znači poznavati Boga.“ Druga mogućnost je grdnja: „kako ne znaš ko sam ja do sada?“ Da budemo pošteni prema učenicima, mnoga Hristova učenja će biti shvaćena tek kada se sagleda kompletna slika (Jovan 13:7). Ovi ljudi možda još ne shvataju u potpunosti šta se govori, ali znaju dovoljno da izraze povjerenje. Bilo koje tumačenje vodi ka istoj primjeni: učvršćivanje Isusovih tvrdnji da je Sin Božji u ljudskom obliku (Jovan 14:9) i jedino sredstvo spasenja (Jovan 13:16-18).
Druga izjava takođe ima mnogo mogućih značenja. Isusov izraz bi mogao biti neposredan, ukazujući da su upravo u ovom trenutku učenici prešli ključnu tačku „spoznaje“ Hrista. Drugi je da Isus govori o budućnosti, gledajući unaprijed kada će ova učenja postati jasna (Jovan 14:26). Treća opcija je da Isus objašnjava mehaniku spasenja: da jednom kad osoba „pozna“ Hrista, dolazi do „spoznaje“ Boga. I ovdje su primjene identične uprkos suptilnim pitanjima o grčkoj gramatici. Hrist je sredstvo pomoću kojeg spoznajemo Boga (2. Korinćanima 4:6).
Filip se hvata za ideju o „viđenju“ Boga.
Ovo što je opisano u 8. stihu nije trenutak gluposti. Isus je govorio o „poznavanju“ Boga, a zatim je prešao na komentar o „viđenju“ Boga. Ranije u svojoj službi, Isus je poveo trojicu učenika da vide preobraženje (Matej 17:1-2). Tu je Isus otvoreno pokazao svoj proslavljeni izgled. Filip nije bio jedan od ta tri čovjeka, pa bi ovo mogao biti njegov način da traži da vidi istu stvar. Ili se možda nadao nečemu poput Mojsijevog iskustva (Izlazak 33:18-23) ili Isaije (Isaija 6:1-7).
Isus počinje blagim ukorom, nečim što je, čini se, morao često činiti za svoj uži krug (Matej 16:9; Marko 8:21). Samo pitanje je vjerovatno retoričko, kao da nekoga pitate „zar nemate mozga?“ Isus zapravo ne implicira da ga Toma ne poznaje – on naglašava da Toma poznaje Isusa i iz tog razloga bi trebao razumjeti ono što se govori. Ovaj figurativni način govora nastavlja se i u sledećem stihu.
Ovo vodi do jasne, nedvosmislene izjave: vidjeti Hrista znači vidjeti Boga. Oni su jedno u karakteru, ljubavi i namjerama (Jovan 14:7, 10-11). Filip traži neki čudesan znak, ali Isus ukazuje da je njegova svrha da bude otkrivenje Boga čovječanstvu (2. Korinćanima 4:6). U kontekstu s njegovim drugim komentarima, jasno je da Isus zastupa Boga Oca na najposredniji mogući način – kao Sin Božji. „Nijedan čovjek nikada nije vidio Boga. Jedinorođeni Sin, koji je blizak Ocu, on ga je obznanio.“ (Jovan 1:18) „Bog, koji je u prošlosti mnogo puta i na mnogo načina govorio našim praočevima preko svojih proroka, u ovim poslednjim danima obratio se nama preko Sina, koga je postavio za naslednika svega i kroz koga i eone stvori. Koji budući sjajnost slave i jasno obličje bića Njegovog, i noseći sve u riječi sile svoje, učinivši sobom očišćenje grijeha naših, sjede s desne strane prijestola veličanstva na visini, i postao je toliko veći od anđela koliko je ime koje je naslijedio uzvišenije od njihovog imena.“ (Jevrejima 1:1-4)
Isus objašnjava Tomi duhovnu istinu. Prva je ideja da je Bog „u“ Isusu. U ovom kontekstu, značenje je karakter – drugim riječima, Isus djeluje savršeno u skladu s Božjom voljom (Jovan 8:18; Jevrejima 1:3). Njegovi postupci potvrđuju da on djeluje prema Očevoj volji (Jovan 9:4). Za učenike, ovo bi trebalo da bude očigledna poenta, zbog čega Isus ponovo postavlja retoričko pitanje.
Kao i sa njegovim postupcima, Isusov govor samo dodatno potvrđuje da je ono što on kaže istina (Marko 1:22).
Treći dokaz su „Božja djela“, pod kojima Isus dijelom misli na čuda (Jovan 5:36). Ta ideja će biti proširena u sledećem stihu. Ovo upućivanje na „djelove“ takođe se povezuje s idejom drugih, svjetovnijih radnji. Natprirodno ili prirodno, sve što Isus čini u skladu je s Božjom prirodom.
Drugi koncept proširen u stihu 11 je opseg onoga ko treba da „vjeruje“ u Hrista. U ovom stihu, Isusovo pitanje „Zar ne vjeruješ“ ovdje je grčka jednina. Njegove reference na „vjerovati“ u sledećem stihu su u grčkoj množini, što implicira da „svi vi“ trebate vjerovati.
Jovanovo jevanđelje često naziva natprirodne radnje „znacima“, budući da oni imaju za cilj da upućuju na vjeru u Boga (Jovan 2:11; 6:2; 7:31). Djela božanske moći su najočitiji dokaz da Isus djeluje s božanskim odobravanjem. Međutim, čuda nisu jedina djela koju je Isus učinio Božjom voljom. On će istaknuti da oni koji ga slijede imaju priliku za „djela“ koja čak ni Isus nije izvršio.
Isusovo obećanje u 12. stihu nije da će svi koji tvrde da su vjernici biti obdareni moći da podižu mrtve ili pretvore materiju. Isus takođe ne želi implicirati da će budući hrišćani imati široko rasprostranjene natprirodne moći. Sledeći stihovi uključuju dvije ključne kvalifikacije: „moljenje“ i „u moje ime“, što jasno ukazuje da Bog nikome ne potpisuje blanko ček za čudotvornu moć. Djelimično, ovo predviđanje „djela“ odnosi se na prve dane apostola, kojima su darovani čudesni znakovi (Djela 3:1-6) kako bi se potvrdila poruka jevanđelja.
Ideja da svako može činiti „veća“ djela od Isusa takođe pomaže u objašnjenju konteksta. Sveto pismo ne samo da povezuje Isusa sa čudima u jevanđeljima, već mu pripisuje i pretpostojanje prije stvaranja (Jovan 1:1-3). Što se tiče moći, logično je nemoguće sugerisati da bi iko mogao učiniti nešto više od onoga što je Isus postigao. Značenje, dakle, treba shvatiti na neki drugi način.
Područje u kojem hrišćani mogu premašiti ono što je Isus učinio nije „kvalitet“, već „kvantitet“. Njegova zemaljska služba trajala je samo oko tri godine – kako on ovdje kaže, on će uskoro završiti ovu fazu Božjeg plana. Isus je propovijedao bez modernih komunikacija ili moderne putne tehnologije. Nasuprot tome, moderni evanđelisti mogu provesti decenije propovijedajući stotinama hiljada ljudi. Misionari mogu služiti najudaljenijim krajevima svijeta.
U svakom slučaju, Isus ukazuje da Bog može manifestovati svoju silu kroz bilo kojeg posvećenog hrišćanina, kao što je to bio slučaj i pod Starim savezom. U tom smislu on se kao čovjek ne postavlja iznad drugih vjernika.
Kamen temeljac tumačenja 13. stiha je kvalifikator koji Isus daje: da se zahtjevi moraju uputiti „u moje ime“. To podrazumijeva nekoga ko se ponaša po volji i autoritetu nekog drugog. Kliše iz starih filmova uključuje policajce koji viču „Stoj, u ime zakona!“ Implikacija je da govore s odobravanjem veće sile. Kada strani ambasador kaže: „Pristajem na ove uslove u ime kralja“, to znači da mu je njegov vladar dao ovlasti da sklopi takvu pogodbu.
S druge strane, ljudi bi se vjerovatno nasmijali kada bi policajac rekao: „Kupite me kafom, u ime zakona!“ Samo korišćenje te fraze ne garantuje osobi da će dobiti šta god želi. Oni mogu koristiti taj autoritet – i očekivati rezultate – samo kada postupaju u skladu sa voljom zakona. A zakon ne zahtijeva da slučajni ljudi kupuju hranu za službenika. Svako ko kaže drugačije ili je nažalost u zabludi, ili je uvredljiv prevarant.
Upravo u tom smislu, Isus ne kaže: „Daću vam sve što tražite.“ Niti on kaže, „kad god uključiš magične riječi ‘u Isusovo ime’, ja ću ispuniti tvoj zahtjev.“ Hrist obećava da će učiniti sve što bude zatraženo „u njegovo ime“. To implicira da osoba traži nešto što je u skladu sa voljom i prirodom Hrista. To, zauzvrat, znači da je takav zahtjev u skladu s voljom i prirodom Božjom (Jovan 14:10).
Isto tako, Isus primjećuje svrhu ovog obećanja, a to je slavljenje Boga. To takođe ukazuje da se ne očekuje da se udovolji zahtjevima koji ga obeščašćuju ili prkose Njegovoj volji. Sledeći stih dodaje kritički kontekst situaciji: oni koji vole Boga poslušni su Bogu. Razumljivo je da će oni koji vole Boga nastojati da traže u skladu s Njegovom voljom, a ne prkoseći joj.
Hrist obećava da će zadovoljiti naše potrebe i ispuniti zahtjeve koji su legitimno „u njegovo ime“. To ne znači da možemo redefinisati ono što želimo kao da je to nešto što nam treba. Niti to znači da se Hrist zavjetuje da će činiti ono što mu mi kažemo ili kako smatramo prikladnim.
14. stih je jednostavno potvrđivanje prethodno rečenog.
Slijedeći direktno iz toga, Isus povezuje čovjekovu ljubav prema njemu s njihovom poslušnošću njegovom učenju. Postoje dvije moguće krajnosti kojima ovaj stih može biti podvrgnut. Jedan je nešto poput legalizma, ili spasenja zasnovanog na djelima. Drugi je da odbacite izjavu kao da ponašanje osobe ne govori ništa o njihovoj vječnoj sudbini. I jedni i drugi nisu u pravu. Hrist je upravo jasno stavio do znanja da je on, a ne njegovi sledbenici, onaj koji je odgovoran za njihovo spasenje (Jovan 14:5-6; Titu 3:5). Takođe je istakao da je legitimnim sledbenicima još uvijek potreban određeni nivo „čišćenja“ od grijeha (Jovan 13:10; 1. Jovanova 1:9-10).
Isus je jasno poučavao da su oni koji ga slijede dužni pokazati ljubav prema drugima (Jovan 13:12-15, 34). To je primarni znak vjere prema vanjskom svijetu (Jovan 13:35). Ovdje on ukazuje da je poslušnost njegovim uputima primarni znak naše ljubavi prema njemu. Osoba ne može tvrditi da poznaje Hrista i da mrzi druge hrišćane (1. Jovanova 4:20). Niti neko može tvrditi da poznaje Hrista dok zanemaruje njegova učenja (1. Jovanova 2:4).
U većini zemaljskih situacija, ova ideja nije kontroverzna. Pravi „pacifisti“ ne započinju svađe. Pravi „vegetarijanci“ ne jedu hamburgere. Nevjerovatno, neki se protive sugestiji da istinski nanovo rođeni „hrišćani“ imaju običaj ignorisati Isusova učenja. Poenta nije u tome da su vjernici savršeni – daleko od toga (1. Jovanova 1:9-10). Niti je pouka ovdje da dobro ponašanje zarađuje ili čuva nečije spasenje (Rimljanima 11:6). Radi se o tome da je samoproglašeni „hrišćanin“ koji živi suprotno Hristovoj poruci poput ratnog huškača koji jede meso i tvrdi da je „pacifistički vegetarijanac“.
Veza između ponašanja i ljubavi prema Hristu jasno je ostavila utisak na Jovana, koji je ponavlja u svojim pismima (1. Jovanova 2:3-6; 2. Jovanova 1:6; 3. Jovanova 1:11). Vođstvo svetog Duha ključno je za ovu poslušnost (Jovan 14:16).
Obećani utješitelj
„I ja ću zamoliti Oca i on će vam dati drugog utješitelja da bude s vama uvijek, Duha istine, koga svijet ne može primiti, jer ga ne vidi i ne poznaje. A vi ga poznajete, jer stoji i biće u vama.“ (Jovan 14:16-17)
Kada Isus govori o učenicima koji „traže“ nešto u molitvi, on koristi korijen riječi aiteō (Jovan 14:13-14; 15:7; 16:23). Ovdje, međutim, Isus koristi izraz erōtaō. Ovo takođe znači „pitati“, ali nosi ličniji i zajednički smisao. Isus koristi obje riječi – s istom razlikom između njihovih i njegovih zahtjeva – u Jovanu 16:26. Ovo, još jednom, implicira da Isus dijeli odnos s Bogom koji nadilazi puku ljudskost. To takođe jača ideju da molitva nije namijenjena da nam slijepo ispuni naše želje.
„Utješitelj“, ovdje, je preveden iz korijenskog izraza paraklētos. Ovo se takođe može prevesti kao „pomoćnik“ ili „zastupnik“. „Parakletos“ na grčkom, u originalnom značenju „pozvan na nečiju stranu,“ riječ je koja u novosaveznim tekstovima stoji u pasivnom obliku (Jovan 14:16, 26; 15:26; 16:7). U aktivnom obliku (parakletor) ova riječ se nalazi u knjizi o Jovu 16:2 (Septuaginta). Ovo je isti izraz koji će Jovan koristiti kasnije da opiše Isusa u 1. Jovanovoj 2:1. Ta veza ima značenje – Isus će kasnije istaći da ostavlja iza sebe svoju zemaljsku službu posebno kako bi Duh sveti mogao djelovati (Jovan 16:7). Duh sveti, na neki način, čini iznutra ono što bi Hrist činio spolja: poučava, osuđuje, podsjeća i vodi. U pravnom smislu, „branilac“ je paraklētos. Suprotna strana je „tužitelj“, od grčkog katēgōr, izraz koji Jovan koristi u Otkrivenju 12:10. Koncept „optužitelja“ je uveliko zastupljen u Starom savezu, kroz frazu ha sā’tān. Isus pojašnjava da je ovaj utješitelj Duh istine, koji je dostupan samo onima koji vjeruju (Jovan 14:17). Vjernost i poslušnost su uslovi da taj duh nastava i bude u vjernicima (Djela 5:32).
Nedavno je Isus o sebi govorio, koristeći specifičnu terminologiju, kao „put i istina i život“ (Jovan 14:6). Ovdje Isus još jednom koristi specifične izraze. Na grčkom, on doslovno naziva ovog obećanog utješitelja „Duh Istine“. Ovo ne samo da naglašava da postoji samo jedna valjana vrsta „istine“, već povezuje prirodu ovog Duha s prirodom samog Isusa.
Oni koji ne vjeruju nemaju Duha (1. Korinćanima 2:14). Sveto pismo često koristi izraz „svijet“ u odnosu na palu prirodu čovjeka koja odbacuje Boga. Oni koji vjeruju u Hrista poznaju ga (Jovan 6:69; 8:31-32; 10:14) i znaju put do spasenja (Jovan 14:4). Oni koji odbacuju Hrista ne vide Hrista, tako da ne vide ni Boga (Jovan 14:8), ne poznaju Boga (Jovan 8:19) i izgubljeni su (Jovan 8:24).
Prema Bibliji, ko je ili šta je „duh sveti“? „Duh“ (grč. pneuma; heb. ruah), sa najčešćim opisnim i prisvojnim pridjevima „sveti“, „Božji“ ili „Gospodnji“ (moj, njegov), „Hristov“… može se prevesti kao „dah (životni)“ (Postanje 2:7; Jov 33:4), od Boga (Propovjednik 12:7; Jov 34:14-15). Duh takođe predstavlja Božju prisutnost i silu (Postanje 1:2; Psalam 139:7; Ezekiel 37:5,13,14; Luka 1:35; Jovan 15:26; Rimljanima 8:11) i poistovećuje se sa Božjim umom (Isaija 40:13; Rimljanima 11:34; 1. Korinćanima 2:11), koji može na poseban način djelovati kroz posvećene nadahnute osobe (Matej 10:19-20; 12:28; 1. Solunjanima 4:8; 1. Jovanova 4:13) i čije prisustvo je neophodnost za spasenje (Efescima 4:30; Rimljanima 8:9; Galatima 4:6), što je jednako prebivanju Oca i Sina u vjernicima (Djela 5:32; Jovan 14:23,26; 1. Korinćanima 13:14; Galatima 2:20; Efescima 3:16-17; 1. Solunjanima 4:8).
„Neću vas ostaviti kao siročiće. Doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, ali vi ćete me vidjeti, jer ja živim, a i vi ćete živjeti. U taj dan ćete spoznati da sam ja u Ocu svom, i vi u meni, i ja u vama. Ko ima moja uputstva i drži ih, taj me voli. A ko voli mene, njega će voljeti moj Otac, i ja ću ga voljeti i objaviću mu se.“ (Jovan 14:18:21)
Isus opet napominje da će doći onima koji vjeruju. U kontekstu, čini se da se ovo prije svega odnosi na njegovo uskrsenje. Predstojeći komentari će nagovijestiti kako će učenici biti među prvima na zemlji koji će vidjeti Isusa nakon što je uskrsnuo iz mrtvih.
U antičkom svijetu, biti siroče bilo je još tragičnije nego danas. Djeca bez oca su zapravo bila beskućnici u besparici, i u potpunosti su zavisila o dobročinstvu stranaca. Kada Isus obećava da neće ostaviti vjernike – posebno učenike – kao siročad, on ih uvjerava da ovo nije kraj njihovog odnosa s njim. Neće biti napušteni ili ostavljeni bez pomoći.
Sveto pismo često povezuje život vjernika sa Hristovim životom – mi živimo jer on živi (1. Korinćanima 15:21). Za one koji vjeruju u Hrista se kaže da su prešli iz smrti u život (Jovan 5:24; 1. Jovanova 3:14), isključivo zbog Isusove smrti i uskrsnuća (Rimljanima 5:21; 6:8; Jovan 14:6). Ovo Hristovo obećanje je konačni odgovor na naše borbe (Rimljanima 8:18, 28).
„Taj dan“ se najvjerovatnije odnosi na trenutak kada će učenici „vidjeti [Hrista]“ nakon njegovog uskrsenja (Jovan 14:19), kao što je spomenuto. Tada oni mogu zaista biti potpuno uvjereni da su Bog Otac i Isus u prisnom odnosu, da to znači život, i da se kroz Hrista uspostavlja i njihov međusobni odnos u duhovnoj ravni.
Poslušnost Hristovom učenju predstavljena je kao dokaz da oni zaista imaju vjeru u njega. Dobra djela ne mogu proizvesti spasenje (Titu 3:5), ali spasenje će proizvesti stav poslušnosti (Rimljanima 1:5). Odlomci kao što je Jakov 2:18 odražavaju isti osjećaj. I sam Jovan više puta bilježi ovu ideju u svojim pismima (1. Jovanova 2:3-6; 2. Jovanova 1:6; 3. Jovanova 1:11).
Izražena ljubav prema Hristu u držanju njegovih uputa je uslov da nas Bog voli. Biblijska religija ne zagovara „bezuslovnu ljubav“. Oni koji istinski vole Boga su oni koji ga prihvataju u vjeri i primaju svetog Duha (Jovan 14:15-17). U vrlo doslovnom smislu, svijet više neće vidjeti Isusa – raspeće predstavlja kraj njegove fizičke pojave nevjernicima (Jovan 14:19). U duhovnom smislu, samo oni koji prihvataju Hrista će vidjeti i razumjeti Boga (1. Korinćanima 2:14). Logično, ko odbija „duha istine“ nikada neće ispravno shvatiti Boga niti spoznati samu istinu.
„Objavljivanje“, koliko se odnosi na hrišćane, ima spektar. Na primjer, oni koji pokazuju veću ili zreliju ljubav prema Bogu lakše će ga razumjeti (Jovan 14:28).
22. stih pominje drugog učenika po imenu Juda, vjerovatno osobu koja se takođe zove Tadej u Marku 3:18 i Mateju 10:3. Baš kao što su imena poput „Marija“ bila izuzetno česta među ženama (Luka 24:10; Matej 27:61), imena poput Jovana i Jude bila su uobičajena među muškarcima.
Zbunjenost ovog čovjeka je razumljiva. U ovom trenutku, učenici ne razumiju u potpunosti sve što im je Isus rekao. Savremeni čitaoci imaju prednost retrospektivnog pogleda. Čitamo Isusove riječi znajući tačno šta će se dogoditi i kako će sve to ispasti. Ovi ljudi razumiju široke koncepte, ali nisu vidjeli konkretne detalje. Dakle, kada Isus kaže da ga svijet uskoro neće moći vidjeti, ali ovi ljudi hoće (Jovan 14:19), značenje nije jasno.
Isus ponavlja ideju o sprezi ljubavi i poslušnosti, konkretno kao odgovor na postavljeno pitanje. Vjernici vole Hrista i imaju Duha svetoga, stoga slijede njegova uputstva (Jovan 14:16-18). To je ono što im omogućava da „vide“ Boga i da upoznaju Hrista (Jovan 14:19-21). Dublja ljubav prema Hristu otvara nas za dublje razumijevanje i Hrista i Boga Oca (Jovan 14:28).
Ovo produbljuje ideju da sveti Duh „živi unutar“ nekoga. Takođe slijedi ranije izjave u kojima je Isus tvrdio da je „istina“ (Jovan 14:6) i nazivao svetog Duha „Duhom istine“ (Jovan 14:17). U ovoj izjavi, Isus izričito kaže „doći ćemo… napraviti dom“ unutar vjernika. Sve to zajedno snažno naglašava odnos – duhovnu povezanost – koju Bog i Hrist žele da imaju sa vjernima.
S druge strane, ukoliko neko ne voli Hrista, neće držati njegovu riječ. Tvrdnje da je neko pravi „hrišćanin“ su nespojive sa životom koji se živi prkoseći njegovim učenjima (1. Jovanova 2:4-6).
Oglušivanje o Hristovu nauku je isto što i odbacivanje Boga, jer Hristova riječ nije proizvod njegove vlastite inicijative nego dolazi od Oca koji ga je poslao (Jovan 14:24b).
Mnoge pouke koje je Hrist učio mogle su se razumjeti samo u punom kontekstu njegove zemaljske službe. Učenici sada mogu razumjeti široke poteze njegovih riječi, ali potpuna realizacija neće biti moguća sve dok ne vide tačno kako će se njegova uloga Mesije ostvariti (Jovan 2:18-22; 12:16; Luka 24:6-8).
Njihova iskustva su bila ključna, ali im je takođe bio potreban poučavajući uticaj svetog Duha (1. Korinćanima 2:14). Naročito u slučaju Isusovih najbližih sledbenika, sveti Duh će biti ključan u povezivanju njegovih prethodnih komentara s njihovom namjeravanom porukom (Jovan 2:18-22; 12:16; Luka 24:6-8).
Ova izjava se često pogrešno tumači tako što se otrgne od njenog konteksta. Kao dio ovog govora, Isus govori o učenjima koja je iznio dok je bio na zemlji. To nije garancija stručnosti u svim zemaljskim temama. Ni naznaka da će vas Duh „naučiti svemu“, u bilo kom smislu, nije obećanje da će sveti Duh dati nova otkrivenja, ili tekuća otkrivenja, ili lična otkrivenja. Konzistentna tema ovog odlomka je da je uloga Duha da ojača ono što je Hrist već poučavao. Božje vodstvo kroz Duha svetoga podupire istine Njegove Riječi (1. Korinćanima 4:6-7).
Treba zapaziti da Jovan 14:24 takođe otkriva da Duha svetog ili „utješitelja“ šalje Bog Otac, u Hristovo ime, tj. zbog onoga što Hrist jeste u povezivanju vjernika sa Bogom. Jovan 15:26 dodatno utvrđuje ovaj koncept. „Kad stigne utješitelj koga ću vam ja poslati od Oca, Duh istine, koji dolazi od Oca, to će svjedočiti o meni.“ Isus je konstatovao da Duh sveti proističe od Boga Oca – Izvora svega (1. Korinćanima 8:6) i da ga Otac šalje vjernima u Hristovo ime (Jovan 14:26). Otuda su Božji Duh i Hristov Duh ponekad sinonimi (Rimljanima 8:9, 11, 14) ili se ističe neposredno djelovanje Hristovog Duha u usmjeravanju (Djela 1:2b; 16:7; 1. Petrova 1:11) i posvećivanju vjernika (Filipljanima 1:19).
Nekoliko puta u ovom govoru, Isus će naglasiti da on priprema učenike da se „drže“ u teškom trenutku (Jovan 13:7; 14:29; 16:4, 33). Ovo se ne odnosi samo na njegovo predstojeće hapšenje i pogubljenje (Marko 8:31; Jovan 12:34; 16:32), već i na progon s kojim će se hrišćani suočiti zbog svoje vjere (Jovan 15:18-20; 16:2-3).
Mir koji Hrist nudi nije kao u svijetu. Najbolje što možemo očekivati od prirodnog svijeta je nepravednost i smrt (Rimljanima 8:20; Jakov 4:14; Psalam 73:3). Čak i pokušaji da budemo moralni, bez Boga, vode samo do frustracije (2. Korinćanima 7:10). Hristov „mir“ se ovdje odnosi na nadu i sigurnost koja prevazilazi ono što pali svijet može da ponudi (Filipljanima 4:7). On je trajan, zagarantovan i vječan (Jevrejima 6:18-19).
Ovdje, opet, Hrist podstiče svoje sledbenike da čuvaju svoja „srca“ od straha i nevolje. Ovo ponavlja izjavu koju je Isus koristio da započne ovu poruku (Jovan 14:1), odmah nakon predviđanja Petrovog kukavičluka (Jovan 13:38). Naučnici sugerišu da Isus pravi razliku između uznemirenosti u nečijem „duhu“, što znači bol i nesreću, za razliku od uznemirenosti u „srcu“, što znači strah i očaj. Rečeno je da je Isus ponekad imao uznemiren duh (Jovan 11:33; 13:21). Ono na šta on ovdje poziva nije da hrišćani budu kameni i nečovječni. Umjesto toga, to je priznanje stvarnosti patnje dok se u isto vrijeme vjeruje u Boga da će ispuniti svoja obećanja.
Isus zatim otvoreno izjavljuje da ovi ljudi ne razumiju u potpunosti ono čemu su poučeni. Čuli su kako Isus govori o odlasku, o odlasku Ocu, i tako dalje. U najboljem slučaju, učenici potpuno promašuju poentu (Marko 9:31-32). U najgorem slučaju, pokušavaju ukoriti Isusa (Matej 16:21-22).
Ovo nije kritika od Isusa – on ne zamjera učenicima što su tužni ili uznemireni u ovom neizvjesnom vremenu. Sveto pismo često napominje da učenici ne shvataju u potpunosti ono što Isus poučava sve dok ne vide punu sliku njegove službe (Jovan 2:18-22; 12:16; Luka 24:6-8). Isus je primijetio da razumijevanje zahtijeva uticaj svetog Duha (Jovan 14:16-17; 14:26).
Umjesto toga, ovo je i poučna tačka i trenutak ohrabrenja. Nije sasvim drugačije od toga da nekome kažete, „kada se sve ovo završi, vidjećete da nemate o čemu da brinete.“ Uz pomoć retrospektiva, moguće je vidjeti Isusovu žrtvu kao dio njegovog proslavljanja, što takođe slavi Boga (Jovan 13:31-32) i donosi spasenje vjernika (Jevrejima 2:10).
Šta je Isus mislio kad je rekao „moj Otac je veći od mene“, imajući u vidu neke druge izjave u Svetom Pismu koje sugerišu da je Sin jednak sa Ocem?
Riječ „veći“ u Jovanu 14:28 odnosi se na položaj na isti način kao sa ljudskim ocem i sinom ili kao sa mužem i ženom. 1. Korinćanima 11:3 konstatuje da je glava ženi muž, a Hristu je poglavar Bog. Ali da li to znači da je muž superiornije biće od svoje žene? Odgovor je očigledno ne. Ona je ljudsko biće baš kao muškarac i oni su jednaki u prirodi. Muž je veći od žene samo po položaju. Isto je primjenljivo na oca i sina. Otac je veći jer je otac, a isto važi za našeg nebeskog Oca i Njegovog Sina. Otac je veći po položaju u tome što je On prvi i Izvor života, ali nije veći u prirodi ili obličju kao što je konstatovano u Filipljanima 2:6.
Dakle, zapažamo isti koncept jednakosti u prirodi, ali Hrist se potčinio Ocu pošto je On veći po tome što mu je Otac, Izvor svega. U ovim stihovima nalazimo princip poglavarstva i potčinjavanja ustanovljen od Boga koji važi kako za Božanstvo tako i u braku i porodici. Ova načela takođe otkrivaju da su Bog i Hrist stvarni Otac i Sin.
Na taj način Bog je dizajnirao poredak života da bude funkcionalan, održiv i skladan, koji se ne zasniva na međusobnom nadmetanju već na dopunjavanju. Doktrina o trojstvu uništava ovo božansko načelo. Ova dogma tvrdi da su Otac, Sin i Sveti Duh tri su-jednaka, su-vječna Boga.
Takođe nalazimo da je Otac „dao“ svom Sinu svaku moć i stavio sve u njegove ruke. Tako je Hristu dat „uzvišeni položaj“ i On „načinjen jednakim“ sa svojim Ocem u sili i autoritetu. Ali premda je Otac učinio svog Sina jednakim, njegov Otac je i dalje veći nego on, i Sin se i dalje pokorava svom Ocu.
„Data mi je sva vlast na nebu i na zemlji.“ (Matej 28:18; uporedi sa Danilo 7:13-14) „Moj Otac mi je sve predao.“ (Matej 11:27) I Jovan je pisao: „Otac voli Sina i sve je predao u njegove ruke.“ (Jovan 3:35) „Koji je otišao na Nebo, i on je Bogu zdesna, i pokoreni su mu anđeli i vlasti i sile.“ (1. Petrova 3:22) Biti „s desne strane Bogu“ znači imati sledeći po redu autoritet do Boga.
Vraćajući se Hristovom govoru učenicima, on je često naglašavao da su njegove riječi namijenjene pripremi učenika da održe vjeru kada su na ispitu (Jovan 13:19; 14:25-26).
Ove izjave će postići dvije stvari za učenike i za sve vjernike. U kratkom roku, učenici će shvatiti da je sve što se događa bilo poznato, unaprijed, od Isusa. Činjenica da on tačno predviđa ove događaje je dokaz da je njegova poruka istinita. To, pak, vodi do povjerenja u njegova druga predviđanja. Možemo vjerovati da su Hristove riječi istinite jer smo ga već vidjeli potvrđenog. Ovo je suština biblijske vjere: povjerenje zasnovano na prethodnom iskustvu (Jevrejima 11:1-2). Gledanje ispunjenih Božjih obećanja produbljuje naše razumijevanje (Jovan 12:16) i daje nam snagu da izdržimo teška vremena (Jovan 16:33).
„Više neću mnogo govoriti s vama, jer dolazi vladar ovog svijeta i u meni nema ništa, već da bi svijet znao da volim Oca i činim onako kako me Otac usmjerava. Stoga hajdemo odavde.“ (Jovan 14:30-31)
„Vladar ovoga svijeta“ (Jovan 12:31-32) je referenca na Sotonu (Efescima 2:2; 6:12), a „svijet“ je koncept koji se koristi u Svetom pismu kada se govori o palom, bezbožnom sistemu čovječanstva. Ovdje je Sotona direktno i lično uključen (Jovan 13:26-27), kroz svoj uticaj na vjerske poglavare i posjedovanje Jude (Jovan 13:2).
Isusova primjedba je referenca na nešto što Sotona nema ili ne može učiniti. Prevodi se naizmjenično kao „bez prava na mene“, „nema ništa u meni“ ili „bez moći nada mnom“. Doslovne grčke riječi su en emoi ouk echei ouden. Sotona nema kontrolu nad Isusom, a Hrist će se dobrovoljno pokoriti svojoj sudbini (Jovan 10:18; 19:11). Sotona nema valjanu optužbu protiv Hrista (Jovan 8:46; Jevrejima 4:15). Sotona nema autoritet da drži Isusa u stanju smrti (1. Korinćanima 15:55-57). Niti Sotona učestvuje u Isusovoj prirodi (1. Petrova 2:22).
Ali Isus napominje da će akcija, čiji duhovni mentor je Sotona, otpočeti vrlo brzo i da je stoga vrijeme za njegove upute učenicima ograničeno.
Sotona nema kontrolu nad Isusom, zato što se Isus ponaša u pokornosti volji Boga Oca (Jovan 12:49-50), čak i kada je to u sukobu s ljudskošću Isusove prirode (Jovan 12:27; Matej 26:39; Luka 22:42).
Još jednom, Isus povezuje ideje ljubavi i poslušnosti (Jovan 14:15, 21). Njegovo pokoravanje Božjoj volji je dokaz svima da je njegova poruka istinita (Jovan 5:19).
Isusovo uputstvo da odlaze vjerovatno se odnosi na napuštanje gornje sobe i vraćanje u logor učenika na Maslinskoj gori. Ovdje Juda planira dovesti vlasti da uhapse Isusa (Jovan 11:57; 13:2). Jovan ne uključuje eksplicitne informacije o tome gdje je Isus bio tokom svake faze svog govora. Međutim, početak 18. poglavlja sugeriše da je ono što je sadržano u poglavljima 15, 16 i 17 navedeno prije nego što grupa stigne u Getsimaniju (Jovan 18:1).
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
