Isus je uvjerio učenike da će biti bogato nagrađeni za sve što su izgubili radi njegovog imena, pored toga što će naslijediti vječni život. On je ipak zaključio govoreći im da će mnogi koji su prvi biti poslednji, a poslednji prvi.
Sada Isus koristi parabolu da ilustruje šta to znači (Matej 20:1-16). Parabola obično ima oblik vrlo kratke priče, kao što je to slučaj u ovom odlomku. Isus često počinje svoje priče govoreći „Kraljevstvo nebesko je slično“ kao u priči koja slijedi. Njegove parabole pružaju kratke slike i utiske o načinu na koji Božje kraljevstvo djeluje za one koji će tamo provesti vječnost. U ovom slučaju, Isus opisuje kraljevstvo u smislu nagrade koja će se dati onima koji rade u Božjem „vinogradu“.
On počinje opisom gospodara kuće. Ovaj gospodar posjeduje vinograd, a očito je vrijeme berbe. Bilo je uobičajeno unajmljivati privremene radnike za vrijeme žetve kada je posao postajao više nego što bi službenici s punim radnim vremenom mogli sami obaviti. Oni koji su bili na raspolaganju za privremeni rad okupljali bi se na pijaci u nadi da će ih zaposliti za jedan dan.
Uobičajeni radni dan bio je podijeljen u četiri trosatna bloka vremena, počevši oko 6 ujutro i završavajući oko 18 sati. Gospodar prvu grupu radnika zapošljava rano ujutro. Pristaju da rade cio dan za denar, tipičnu platu radnika ili vojnika. Šalje ih u vinograd da se bace na posao.
Sada se vraća na pijacu oko „trećeg sata“ tj. oko 9 ujutro. Treba mu još radnika i nalazi neke ljude koji nemaju drugog posla. To ne znači da su lijeni, samo da još nisu angažovani da rade bilo kakav posao za dnevnicu. On će zaposliti i ove radnike. Ovima kaže da idu raditi u vinograd za ono što on odluči da je pravo na kraju dana.
Moguće je da druga grupa ne očekuje da će im biti plaćen cijeli denar jer neće raditi cijeli dan u vinogradu. Očigledno im je potreban posao i spremni su vjerovati gospodaru da će im platiti nešto razumno kada dođe vrijeme, šta god to bilo.
Gospodaru kuće su potrebni radnici za njegov vinograd na isti način na koji Bog koristi radnike na zemlji, Isusove sledbenike, da pripreme put za kraljevstvo nebesko i da „beru“ one koji trebaju čuti jevanđelje o kraljevstvu (Matej 9:36-38).
Gazda radi istu stvar u šesti sat – oko podne – i u deveti sat – oko 15 sati – slažući se da će svakom radniku platiti koliko god mu odgovara u zamjenu za rad za ono što je ostalo od radnog dana, do oko 18 sati.
Došao je jedanaesti sat i još ima posla u vinogradu. Jedanaesti sat je 17 sati, a radni dan se obično završava oko 18 sati. U očiglednom očaju, gospodar se ponovo vraća na pijacu i čini se iznenađeno kada je pronašao još slobodnih radnika. Pita zašto su cijeli dan proveli samo stojeći. Oni odgovoraju da ih niko nije unajmio. On ih odmah šalje da se pridruže svim ostalima koji rade u njegovom vinogradu. Ne pominje se šta će im platiti. Možda misle da bi se isplatilo bilo šta platiti za malo posla u ovom trenutku.
Radni dan u Isusovoj paraboli je završen. Domaćin je angažovao pet različitih grupa ljudi da rade u njegovom vinogradu tokom dana. Prva grupa je angažovana rano ujutru. Poslednja grupa je angažovana oko 17 sati. Sada je došlo vrijeme da gazda isplati sve ljude koji su učestvovali u radu.
On nalaže svom predradniku, osobi koja je direktno zadužena za radnike, da ih rasporedi za platu od poslednjeg do prvog zaposlenog.
Prva grupa je pristala da radi za jedan denar dnevno, što je bila razumna plata. Sada je, međutim, gazda isplatio po jedan denar poslednjim angažovanim radnicima, koji su se pojavili u vinogradu oko 17 sati da rade samo sat vremena.
Isusova priča igra na univerzalnu istinu ljudske prirode. Svi smo prirodno nesigurni u to šta drugi ljudi zarađuju i koliko imaju. Budući da je Isusova parabola o Božjem kraljevstvu i nagradi za one koji slijede Isusa u ovom životu, ulozi su čak i veći od plate za jedan dan. Oni koji su najduže radili čuli su koliko su zakašnjeli radnici plaćeni i pomislili: „Kad bi im gazda platio denar, samo jedan sat, zamislite koliko ćemo mi dobiti!“
Možda učenici, prateći Isusovu priču, misle isto. Ako Isus kaže da će oni koji samo malo rade za Božje kraljevstvo dobiti „platu za cijeli dan“ zbog Božje milosti i velikodušnosti, zamislite koliko će nam On dati za žrtvu cijelog našeg života.
Međutim, ono što će Isus sledeće reći, još jednom će jasno pokazati da kraljevstvo nebesko ne djeluje kao kraljevstvo na zemlji. Djelimično, to je zato što je krajnja korist od slijeđenja Hrista – vječnost na nebu – upravo ono što je obećano i ono što je „plaćeno“ svima koji ga slijede (Jovan 3:16-18). U tom smislu, „plata“ je svima ista.
Oni što su očekivali znatno više saznaju da nisu u pravu. Umjesto da dobiju, recimo, dvanaest denara kao ekvivalentnu nadoknadu za dvanaest sati rada, prva grupa je dobila tačno ono na šta je pristala: jedan denar. Stavljeni u istu situaciju, možda bi naša prva reakcija bila ista kao kod ovih ljudi (Matej 20:11): tvrditi da ovo nije pošteno. Isus će, međutim, pokazati da gospodar insistira da je postupio ispravno i pošteno prema svima. Niko ne dobija ništa drugačije od onoga šta su se dogovorili.
Njihovo neuspješno očekivanje i promjena perspektive ostavili su ih da gunđaju i žale se uprkos tome što su tretirani upravo onako kako su se dogovorili. Ali oni koji su ranije došli kod gospodara nisu prevareni – oni dobijaju upravo ono što im je obećano.
Zar nisu plaćeni? Je li im plata kasnila? Je li rad bio drugačiji od očekivanog? Je li gospodar bio oštar prema njima? Ne, ništa od ovoga se nije dogodilo. Radnici objašnjavaju da su uznemireni jer su ostali isto toliko plaćeni iako su radili samo jedan sat. Naporno su radili cio dan i bilo je vruće.
Gorka perspektiva gunđavih radnika je pogrešna, ali gospodar ih vidi kao saveznike, a ne neprijatelje. Ispravlja njihov stav, ali insistira da su prijatelji. Na ovaj način, čini se da Isus oslikava Gospodnji stav prema onima koji ga slijede, a možda i ne cijene Njegovu milost prema drugima.
Poenta Isusove parabole će, međutim, biti da kraljevstvo nebesko ne funkcioniše po sistemu zasnovanom na zaslugama. Pokreće se milošću Božjom prema onima koji mu dolaze kroz Isusa, bez obzira kada dolaze ili šta naizgled zaslužuju. Ne zasniva se na kliznoj skali davanja najveće nagrade za najviše posla i manje nagrade za manji rad. Da li to znači da će svi dobiti potpuno istu stvar, jer svaki radnik u priči dobija isti denar? Ne nužno. Ono što to znači je da će Gospod tražiti svoje pravo da da svakom Isusovom sledbeniku kako odabere na osnovu svoje milosti i moći (Rimljanima 9:15-23). Gospodar ih pita ne smije li sa svojim novcem raditi ono što želi.
Isusova parabola stavlja u usta gospodara riječi koje su valjane da nas Bog pita. Znamo kako moramo odgovoriti. Njemu je apsolutno dozvoljeno da radi šta god želi sa onim što mu pripada. On je Bog (Rimljanima 9:15-23). Glupo je da dovodimo u pitanje Njegovu milost i velikodušnost prema bilo kome, pogotovo jer naša jedina nada u ovom i sledećem životu takođe dolazi kroz Njegovu milost i velikodušnost. Ne preostaje nam ništa osim da sa zahvalnošću primimo svoju nagradu u Hristu. Obećan nam je vječni život (Jovan 10:28), i to je ono što dobijamo (Jovan 3:16).
Isus završava dajući istu izjavu kao u Mateju 19:30 obrnutim redoslijedom kako bi pokazao da je objasnio šta znači da će poslednji biti prvi, a prvi poslednji.
Značenje može biti široko. Isus opisuje opšti preokret u kraljevstvu položaja i statusa na zemlji, čineći bogate siromašnima, a siromašne velikima. Sigurno se ovo odnosi i na same učenike kako bi utišali svoju raspravu o tome ko je bio najveći među njima.
Međutim, čini se da je suština parabole da su svi primljeni i nagrađeni od Boga na osnovu Njegove milosti. On daje mnogo onima koje želi, u Hristu, ne na osnovu njihove dostojnosti, već na osnovu svoje velikodušnosti. Neki od onih koji su poslednji, najmanje zaslužni za nagradu u kraljevstvu nebeskom, mogu postati prvi u primanju Božje milosti. Drugi koji su se mnogo čega odrekli za Isusa i naizgled učinili velike stvari za Boga mogu biti poslednji u smislu njihove prividne relativne nagrade. Sve je na Bogu da odredi.
Slično starijem bratu iz priče o izgubljenom sinu u Luki 15:11-32, radnici angažovani cijeli dan su mislili da se prema njima nepravedno postupa od strane gospodara kuće.
Koji su razlozi radnika za optuživanje gospodara kuće za nepravednost?
Ljubomora: Radnici koji su se žalili bili su ljubomorni. Zamjerili su posjedniku koji se velikodušno ponašao prema drugima jer su (pogrešno) vjerovali da je to na njihov račun (Matej 20:15).
Uvjerenje da je zemljoposjednik pokazao pristrasnost: Radnici koji su radili cijeli dan optužili su zemljoposjednika za nepravednost. Gledali su na druge radnike koji su radili manje vremena i pretpostavili da će biti plaćeni više, iako su se već dogovorili da rade za određenu cijenu.
Nedostatak ljubavi i brige za suhrišćane: Radnici se nisu radovali sa onima koji su se radovali (Rimljanima 12:15), njihovim saradnicima. Njihove misli su bile da drugi radnici ne nose isti teret (uključujući dnevnu vrućinu) kao oni i da im nisu jednaki. U našoj službi Bogu, nikada ne smijemo gledati na svoju braću i sestre u Hristu i žaliti se da se ne trude kao mi, niti što se nisu trudili toliko dugo (Matej 20:11-12).
Ako se anđeli na nebu, koji nikada nisu zgriješili, raduju kada se jedan grešnik pokaje (Luka 15:7-10), koliko bi više trebali hrišćani, koji znaju da su i oni nekada bili neprijatelji Božji i da su se pomirili sa Bogom smrću Sina njegovog, raduju kada vide izgubljenu ovcu kako se vraća Hristu?
Grešni ponos na svoj rad i osjećaj da imaju pravo: Poput starijeg brata rasipnog sina, pokazali su svoja prava srca negodovanjem zbog posla koji su obavili. U svojim mislima, vjerovatno su mislili da su i sami mogli sjediti cijeli dan i još uvijek zaraditi isti iznos!
Hrišćani koji su dugo vjerni treba da se čuvaju ovakvog stava. Često možemo početi kritički razmišljati o onima koji su tek primili vjeru. Nisu izdržali iste teškoće kao mi, niti su se žrtvovali kao mi, i mogli su da „uživaju“ u zadovoljstvima svijeta dok smo se mi trudili za Boga! Skidamo pogled s Isusa i prenosimo svoje želje na stvari svijeta i svoju ljutnju usmjeravamo na našu braću. 1. Korinćanima 4:6-7 i Jakov 3. glava govore protiv ovih vrsta želja i postupaka.
„Ništa ne radite iz častoljublja niti iz sujete, nego u poniznosti smatrajte druge većima od sebe, i ne gledajte samo na svoju korist nego i na korist drugih.“ (Filipljanima 2:3-4)
Opšta dobrobit i sreća svih biće načelo kraljevstva nebeskog, upravo zbog promjene sistema vrijednosti i percepcije stvari iz egocentrične pozicije palih ljudi.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
