Prema evolucionistima, rani ljudski predak Homo erektus jeo je više mesa. Ali sada, nova istraživanja sugerišu da to nije istina – nešto što nam je knjiga Postanja već rekla.
Možda ste čuli jednu od vodećih hipoteza u navodnom razvoju majmunolikih stvorenja u „rane ljude“: jeli su više mesa. Prema ovoj ideji, povećano mesožderstvo „pridonijelo je razvoju većeg mozga i tijela“. Ali sada, možete zaboraviti tu ideju – novo istraživanje kaže da se to uopšte nije dogodilo!
Ovakvu vrstu pomaka vidimo stalno – dalja istraživanja poništavaju sve što su stručnjaci mislili da znaju o prošlosti. Prema novoj studiji, navodni „arheološki dokazi o povećanju jedenja mesa nakon pojave Homo erektusa u fosilnom zapisu“ zapravo nisu dokazi o povećanju jedenja mesa, što „sugeriše da mesna ishrana možda nije bila toliko transformirajuća u našoj evoluciji kao što se često sugeriše.“
Umjesto toga, „nedavna analiza arheoloških nalazišta u Africi, gdje se vjeruje da je H. erektus evoluirao, sugeriše da je povećana količina dokaza rezultat više istraživanja ovog vremenskog perioda na račun drugih.“ Dakle, postoji više dokaza o jedenju mesa sa Homo erektusom (potpuno ljudskim potomkom Adama – a ne nekom vrstom podljudske vrste kako evolucionisti vjeruju) jednostavno zato što su mjesta na kojima nalazimo H. erektusa tako dobro proučena u poređenju s drugim mjestima.
Jedan od koautora studije piše:
„Ova studija mijenja naše razumijevanje onoga što nam zooarheološki zapisi govore o najranijem praistorijskom jedenju mesa. To takođe pokazuje koliko je važno da nastavimo da postavljamo velika pitanja o našoj evoluciji, dok nastavljamo da otkrivamo i analiziramo nove dokaze o našoj prošlosti.“
Možemo konstatovati da bez obzira koliko „velikih pitanja“ postave, koliko dokaza otkriju i koliko pažljivo ih analiziraju, ovi evolucijski naučnici nikada neće doći do ispravnog razumijevanja porijekla čovječanstva jer imaju pogrešnu polaznu tačku. Oni uvijek pogrešno tumače dokaze jer su izgradili pogrešan pogled na svijet zasnovan na pogrešnoj početnoj tački čovjekovih ideja o prošlosti. Ako žele da istinski razumiju i protumače dokaze ispravno, moraju početi s Božjom Riječi – izvještajem očevidaca istorije – a ne ljudskom maštom ili sa ateističkom isključivošću inteligentnog dizajna.
Dozvolite da vam iznesemo jedan praktičan primjer šta mislimo pod ovim. Dr Nathaniel Jeanson je biolog školovan na Harvardu koji proučava ljudsku genetiku, posebno Y-hromozom (naslijeđen preko mužjaka i prenesen samo na muškarce). On koristi iste podatke (stabla Y-hromozoma različitih muškaraca iz cijelog svijeta različitih etničkih grupa) kao evolucionisti – a ipak dolazi do potpuno drugačijih zaključaka jer dr Jeanson počinje s Božjom Riječju.
Budući da počinje sa Božjom Riječju, a time i vremenskom linijom mlade Zemlje, on je u stanju da u našem DNK traži „pečate“ iz prošlih istorijskih događaja koji bi ostavili trag u našem DNK. I, dok primjenjuje odgovarajući vremenski okvir na dokaze, otkrio je izvanredne, opservacijske dokaze koji potvrđuju upravo ono što bismo očekivali počevši od Božje Riječi. Ali evolucionisti ne mogu da sprovedu ovo istraživanje jer odbacuju ispravan vremenski okvir i stoga vjeruju da se DNK proteže milionima godina unazad. Vaša polazna tačka čini ogromnu razliku!
I da, istina je sledeća: čovjek je počeo kao vegetarijanac (Postanak 1:29) i postao mesojed nakon potopa (Postanje 9:3).
Da bismo bolje razumjeli prvobitnu ishranu i kasnije promjene, moramo se vratiti na početak.
Resursi u gotovoj tvorevini
Ako su oskudica i lanac ishrane bili stvarnost u svijetu neposredno nakon stvaranja, trebali bismo to otkriti iz teksta Postanja 1:29–30. Ipak, ono što tekst implicira je da su tada resursi bili dovoljni i za životinje i za čovjeka. Dobar, pun ljubavi i pravedan Bog bi obezbijedio ono što je Njegovoj kreaciji bilo potrebno, kako bi mogli poslušati instrukcije koje je dao.
Ovu dovoljnost možemo vidjeti ispitujući vrste hrane koju je Bog dopustio za konzumiranje. „Sve“ bilje prevodi se od hebrejske riječi et kol. Hebrejski jezik često koristi ove riječi u apsolutnom smislu. Dakle, ove riječi označavaju da je Bog mislio na sve biljke koje su na zemlji.[1] Ove riječi se pojavljuju tri puta u ova dva stiha koji se odnose na hranu. Bog je rekao čovjeku da može jesti od svake biljke i svakog drveta koje rađa sjeme. Rekao je životinjama da mogu jesti svaku zelenu biljku. Tri upotrebe „svaka“ sugerišu da je umjesto oskudice resursa postojala dovoljna količina hrane za cjelokupnu životinjsku tvorevinu. Ovo je tačno jer ne postoji ograničenje, unutar svake grupe biljaka, šta se može konzumirati.
Lokalitet ove opskrbe hranom takođe potvrđuje nedostatak oskudice. Zapazite da čovjek može jesti s bilo kojeg mjesta na površini zemlje. Riječ površina ima dvije hebrejske riječi al pene, i one označavaju površinu nečega, tipično zemlju.[2] Riječ „zemlja“ je specifikovana kao „sva“ – cijela. To znači da je svaka lokacija na planeti prihvatljiva Bogu. Tako Bog omogućio čovjeku i životinjama da jedu svoju hranu sa bilo kojeg mjesta na zemlji, a ne samo iz jednog određenog geografskog područja.
Neki bi mogli pokušati iznijeti sledeći prigovor. Samo određene životinje su trebale jesti biljke, dok je nekima možda bilo dozvoljeno da jedu meso. Riječi koje je Bog odabrao jasne su jer se odnose na ovo pitanje. O upotrebi „svakog“ treba razmišljati u smislu univerzalne distribucije. O ovome treba razmišljati kao da Bog gleda na različite „vrste“ životinja i pokazuje na svaku grupu dok izdaje ovaj nalog. To je značilo da ove različite grupe životinja mogu jesti samo biljke. Tako su sve životinje bile podvrgnute Božjoj uredbi, i nijedna životinja nije jela meso.
Još jedan prigovor koji bi se mogao iznijeti odnosi se na dominaciju čovjeka. Moglo bi se tvrditi da je čovjekova vlast uključivala ubijanje životinja i eventualno konzumiranje mesa. Ovaj prigovor se fokusira na hebrejskim riječima, kabas i rada, prevedenim kao potčiniti i dominirati tj. vladati (Postanje 1:28). Mnogi pretpostavljaju da su neke životinje izvorno bile divlje i mesožderke. Daglas Spaner, propovjednik Anglikanske crkve i bivši predsjednik Odjeljenja za biofiziku biljaka na Univerzitetu u Londonu, kaže:
„Hebrejska riječ za pokoravanje je kabas i u svim svojim drugim pojavama koristi se kao izraz koji sugeriše snažno djelovanje u suočenju s protivljenjem, neprijateljstvom ili zlom… To ukazuje da je Adam poslan u svijet u kojem sve nije bilo slatko i blistavo, jer u takvom svijetu šta bi se imalo pokoriti? Životinje su, sugeriše se, uključivale neke koje su bile divlje i svirepe, a Adam je bio zadužen da ima istinski civilizacijsku ulogu i promoviše harmoniju među njima.“[3]
Vesterman primjećuje da ove riječi sugerišu neki oblik dominacije, a kada se koriste za ljude koji vladaju drugim ljudima mogu uključivati ideju okrutnosti i klanja.[4] Dakle, površno se čini da je Spanerov prigovor vrlo težak.
Međutim, na ovaj prigovor se može odgovoriti s dvije stavke. Prvo je značenje riječi rada i kabas u kontekstu Postanka 1:28. Izraz rada (pravilo) je „vrlo korišten u Starom zavjetu u kontekstu pravila povezanih s kraljevstvom i pravdom koja proizlazi iz tog kraljevstva.“[5]
Upotreba riječi kabas (potčiniti) može se sažeti ovako: „Ova činjenica [da hebrejska upotreba kabasa predstavlja uzak spektar semantičkog raspona], sa zaključcima donesenim o starozavjetnoj upotrebi, trebala bi upozoriti na bilo kakvo gledište da samo pojavljivanje kabasa u Postanju 1:26-28 zahtijeva da se razumije nasilno pokoravanje. Takva konotacija bi bila prisutna u kontekstu. Ipak, u Postanju 1:26-28 ta konotacija nedostaje.“[6]
Pojmovi rada i kabas ne označavaju nasilno pokoravanje, jer kontekst to ne sugeriše. Jednostavno, označavaju upravu čovjeka u kreaciji u kojoj postoji odgovarajući, od Boga određeni poredak i red.
Drugi odgovor na primjedbu da kabas implicira nasilno pokoravanje i postojanje životinja mesoždera, može se opovrgnuti hebrejskom sintaksom i gramatikom. Ovo se odnosi na razumijevanje hebrejskog imperativa. Pravilo za niz imperativa povezanih pomoću i, kako se pojavljuje u Postanju 1:28a, glasi: prvi imperativ izražava uslov koji sa sobom nosi drugi kao posledicu prvog.[7] U ovoj klauzuli postoje četiri imperativa. Prva tri, „rađajte se, množite se i napunite“, izražavaju istovremeni uslov koji je trebao biti ispunjen. Ljudski rod je, u poslušnosti Bogu, trebao rasti u populaciji i širiti se po cijeloj zemlji. Drugi i treći imperativ treba posmatrati kao modifikaciju i pojašnjavanje prvog. U ovom trenutku se javlja poslednji imperativ potčinjavanja. Čovjek treba kabas prirodu jer se rađa, umnožava i ispunjava. Nigdje se u tekstu ili kontekstu nikada se ne podrazumijeva nasilno ispunjavanje ovih imperativa.
Ono što Sveto Pismo jasno uči je da kada se čovjek pobunio, posledice pobune su zahvatile kompletnu tvorevinu (Rimljanima 8:19-22), što uključuje i poremećen odnos između životinja i čovjeka.
Imperativ potčiniti javlja se u odnosu na zemlju, ono što je neživo za razliku od živog. To potvrđuje i glagolski sufiks, treći ženski rod jednine. Tako se riječ „vlada“ odnosi samo na svijet živih životinja, a riječ „potčinjava“ se odnosi samo na neživu zemlju. Dakle, upotreba, kontekst i gramatika Postanja 1:28 poriče da mandat dominacije sugeriše da su divlje i nasilne životinje ikada postojale na zemlji prije čovjekovog grijeha.
Mora se imati na umu da je cijeli naglasak ove dominacije trebao biti na benignoj produktivnosti, a ne na destruktivnom nasilju. Moguće je da je potčinjavanje referenca na obrađivanje i uređivanje zemlje. Dakle, ako neko želi pronaći nasilnu vrstu aktivnosti, ovo je mjesto za traženje (Postanje 2:15). Kontekst označava da bi životinje sarađivale s čovjekom, tako da ne bi bilo potrebe da čovjek bude nasilni despot. Iako je Bog dao nalog čovjeku da vlada i pokorava prirodu, trebao je to činiti na ljubazan način. Stoga se ne može podržati odredba da pojava potčiniti sugeriše aktivnost mesoždera.
Takođe je vrijedno napomenuti da su egipatske, sumerske, vavilonske i grčke kulture vjerovale da su se ljudi i životinje u nekom trenutku u prošlosti hranili vegetarijanskom prehranom.[8] Ovo nije veliki dokaz, ali se čini zanimljivim da su mnoge drevne kulture imale takvu ideju. Čini se razumnim, u svjetlu božanskog nadahnuća, da je Postanje 1:29-30 istorijski tačno. U prilog tome govori i to što druge kulture odražavaju vjerovanje koje ima svoje porijeklo u istini, iako iskvareno kroz vrijeme.
Ishrana i gotova tvorevina
Vidjeli smo da Božja direktiva u Postanju 1:29–30 sugeriše dovoljno resursa u gotovom stvaranju. Čovjek je mogao slobodno da konzumira biljke i voće sa bilo kog mjesta na zemlji. Životinje su mogle slobodno jesti bilo koju biljku koja je rasla na zemlji. Naravno razložno je vjerovati da svaka nije jela sve nego su imale sopstveni asortiman bilja, baš kao što je slučaj i danas. Koji su bili tačni parametri ishrane gotove kreacije? Postoje tri riječi koje određuju granice ishrane.
Prvi izraz je riječ bilje od hebrejskog eseb, koja ima ideju o nekom obliku vegetacije. Ovo je vrsta hrane koju mogu jesti i ljudi i životinje. Bog koristi riječ bilje u Postanku 1:11-12 u vezi s rezultatima njegovog naloga da stvori biljke.
Ovaj izraz bi bio sličan našoj riječi „zeleniš“. Time je Bog je naglasio da je bilo koja vrsta vegetacije na površini zemlje raspoloživa za jelo. Tako je Bog opskrbio potrebe i čovjeka i zvijeri vegetacijom.
Drugi pojam je sjeme (hebrejski: zera). Ova riječ predstavlja nešto što sadrži sjeme. Stari zavjet koristi zera na četiri načina: 1) kao vrijeme sjetve, 2) kao nešto što je rasuto, 3) kao sperma, i 4) kao potomak obećane loze.[9]
Čini se da se njegova upotreba u Postanju 1:29 fokusira na pitanje reprodukcije. Čovjek treba da jede biljke i voće koje se mogu razmnožavati sjemenkama. Ideja koju sugeriše riječ sjeme je da je vegetacija trebala sadržati svoje sjeme.
Posljednja riječ koja zaslužuje naše razmatranje je voće, hebrejska riječ peri. Ova riječ se može tumačiti na tri načina: 1) vrsta voća koja je jestiva, 2) voće kao djeca, i 3) posledice akcija.[10] Riječ, kada se koristi za biljno carstvo, sugeriše nešto što raste na drvetu ili vinovoj lozi. Mogli bi se zapitati: „Zašto životinjama nije rečeno da jedu voće?“ Sveto pismo nam jednostavno to ne govori. Ipak, bilo bi sigurno vjerovati da su ljudi i životinje slušali Božje upute. Za hranu bi jeli samo one propisane namirnice.
Mi, u postdarvinovsko doba, nismo lako prihvatili ideju da je Božja tvorevina prvobitno bila vegetarijanska. Mnogi naučnici nam kažu da su određene životinje oduvijek jele meso. Fosilni zapisi, tvrde, podržavaju ovo vjerovanje. Postoje i teolozi koji ovu izjavu tretiraju kao autoritativnu Riječ Božju. Ne mali broj teologa ostavlja mogućnost da su životinje od početka bile mesojedi. Takav stav nije u skladu s onim što je Bog rekao u Postanju 1:29-30. Nalog koji je Bog izdao gotovoj tvorevini je jasan. To ne ostavlja prostora za raspravu: nije bilo mesoždera kada je Bog završio svoje djelo stvaranja.
Povrh toga, Sveto pismo jasno ukazuje da će po okončanju Plana spasenja vegetarijanska ishrana ponovo biti vraćena kao ishrana u vrijeme stvaranja. To je vrijeme kada Bog mijenja mnoge stvari natrag u njihovo edensko stanje.
Dakle, prema Postanju 1:29-30, Bog je prvobitno stvorio ljude i životinje da jedu biljke. Božja izjava u Postanju 9:3 jača ovo ograničenje postavljeno na čovjeka. Ovdje po prvi put Bog daje čovjeku dozvolu da jede meso. Bog nam nije tačno rekao kada su životinje postale mesožderi. Ipak, da je čovjek poslušao Boga, ne bi jeo meso sve do poslije Potopa, a sasvim sigurno ne prije Adamovog pada.
Postoji još jedna potvrda da je gotova tvorevina trebala biti vegetarijanska. To možemo vidjeti po promjeni i na životinjama i na čovjeku, i da se ta promjena dogodila po Adamovom padu. Edvin Monsma, koji je bio šef odsjeka za biologiju na koledžu Kalvin, predlaže ovo:
„Jedenje bilja, sjemenki i plodova implicira smrt ovih biljnih djelova sa stanovišta biologa jer svi sadrže živu protoplazmu. Ali ovdje nema naznaka destruktivne i prirodne smrti cijelih živih organizama niti navike mesoždera o kojoj zavise tolike životinje. Zaista, nigdje u Svetom pismu nema naznaka prirodne ili slučajne smrti prije pada čovjeka. Čak i neposredno nakon pada činilo se da prirodni procesi koji kulminiraju smrću rade mnogo sporije nego sada. To je evidentno iz velike starosti ljudi tokom pretpotopnog perioda… Biblija ne daje nikakve dokaze o smrti životinja prije pada.“[11]
Kada se ispituje savršeni sklad gotove tvorevine, ne može se vidjeti nikakav strah ni kod čovjeka ni kod životinja. Ovo takođe sugeriše da je došlo do promjene u životinjama i čovjeku nakon što je grijeh ušao na svijet. Leopold kaže:
„Nijedna zvijer nije lovila drugu. Grabežljive i divlje zvijeri još nisu postojale. Ovaj stih prikazuje, vrlo kratko u prvom poglavlju Postanja, ono što se naširoko odvija u drugom poglavlju, da je stanje nalik raju prevladalo prilikom stvaranja.“[12]
Ove izjave sugerišu da su smrt, okrutnost, patnja i mesožderstvo nastali tek neko vrijeme nakon što je Bog završio svoj stvaralački rad. Ako je to istina, onda je u svijet došla promjena čije rezultate možemo uočiti danas.
Promjena u gotovoj tvorevini
Kad istražujemo prirodu i upoređujemo je s biblijskim zapisom, čini se da se promjena u tvorevini zaista dogodila. Ishrana životinjskog carstva je jedan takav primjer. Danas se može vidjeti ponašanje mesoždera. Ipak, Biblija izjavljuje da ovo nije bila izvorna ishrana stvaranja. Pošto je došlo do promjene, postavljaju se dva pitanja: prvo, „Kada se ta promjena dogodila?“ i drugo, „Kakva se promjena mogla dogoditi?“
Promjena u ishrani
Ako neko vjeruje u ono što Sveto pismo uči, onda treba vjerovati da se promjena dogodila, ili barem počela, Adamovim padom. Ako je Bog dovršio svoje stvaranje u skladu sa svojom namjerom, onda se mora priznati da je Bog osmislio stvorenja da jedu vegetaciju, a promjena se dogodila u tvorevini nešto kasnije.
Mogli bi se zapitati koji empirijski dokazi postoje za ovo vjerovanje. Ipak, ako je biblijski zapis tačan, ne treba očekivati da ćete pronaći bilo kakve fosilne dokaze o ovom vremenskom periodu. Biblijski zapis kaže da je Bogu trebalo šest dana za stvaranje, a sedmog se odmorio. Tekst implicira da je između završenog stvaranja i Adamovog pada proteklo kratko vrijeme. Ako je to bio slučaj, onda nije bilo prilike za smrt i fosilizaciju. Fosilizacija zahtijeva smrt, ali smrt ne bi postojala prije nego što je grijeh ušao u tvorevinu. Ukratko, takav model bi predvidio da neće biti pronađenih fosilnih dokaza koji to podržavaju.
Takav model bi, međutim, predvidio da bi neki ostaci ove originalne, gotove kreacije još uvijek mogli postojati. Ako bi se mogli pronaći takvi ostaci, onda postaje valjana sugestija da je jedenje mesa rezultat drastične promjene.
Jedno takvo predviđanje je da životinje za koje se smatra da su strogo mesožderke mogu i zaista prežive na vegetarijanskoj prehrani. Sledeća diskusija će ispitati nekoliko grupa životinja. Za ove grupe konvencionalno mišljenje kaže da su mesožderke.
Komarci čine prvu interesnu grupu. Čini se da samo ženke određenih vrsta komaraca zapravo konzumiraju krv. Razlog zašto je krv potrebna je zato što „ženke, u trenutku nicanja, imaju samo djelimično razvijene jajnike. Ovo zahtijeva izvor azota za završetak razvoja jajnika i dostizanje zrelosti.“[13]
Komarci koji ne sisaju krv hranu pronalaze tako što se hrane biljnim nektarom.[14] Dakle, čini se da samo dio komaraca koristi krv, a to je samo krv sisara. Ova količina ne uključuje muškarce jer oni ne konzumiraju krv. Niti bi uključivao onih nekoliko vrsta kod kojih ženke koriste nektar. Dakle, postotak kojima je potrebna krv je ispod 50% ukupne populacije komaraca. To bi moglo sugerisati da se u nekom trenutku u istoriji dogodila promjena zbog koje su samo neke ženke komaraca koristile krv kao hranu.
Druga grupa je porodica reptila. Robert Sprakland tvrdi da je od sedamnaest različitih porodica guštera, Varanidae, jedina grupa koja jede isključivo meso.[15] Ostalih šesnaest porodica su uglavnom biljojedi, a neke su i insektojedi. Nedavno je otkriven i gušter koji je voćožder.[16] Ovo je najneobičnije, jer veliki gušter jede veliku količinu mesa. Ta grupa guštera ima vrlo oštre zube slične onima u dinosaurusa koji jedu meso. Da li je moguće da su moderne sugestije o mesožderskoj prirodi dinosaurusa poricanje biblijske istine? Još jednom, rijetkost mesožderstva je u skladu s idejom da je mesožderstvo kasnije ušlo u Božju tvorevinu.
Sledeća grupa je ona iz porodice Canidae ili pasa. Važno je primijetiti da većina manjih canidae nisu mesožderi. Ipak, neki od malih pasa koje jedu meso dobro preživljavaju na mješovitoj ishrani mesa i biljaka. Zanimljiva stvar koju treba primijetiti je da većinu ishrane kojota čini voće.[17] Čak i ishrana domaćeg psa je uglavnom kaša. Veliki dio kupljene suve hrane za pse ima žitarice kao osnovu. Kojot i drugi psi, poput guštera, imaju zube za koje se čini da su dizajnirani da se zarivaju u meso. Ipak, veći dio ishrane divljeg kojota je voće, a domaći pas se hrani na bazi žitarica. Čini se da pseća porodica još uvijek sadrži neke ostatke kreacije koju je Bog osmislio.
Šišmiš je još jedno zanimljivo stvorenje. Većina slijepih miševa, iako imaju zube koji mogu kidati meso, ili su insektojedi ili voćojedi.[18] Često o slijepim miševima razmišljamo kao o „krvožednim“ stvorenjima sličnim onima prikazanim u horor filmovima. Ali, vampirski šišmiš je jedina vrsta koja uglavnom pije krv. Američki lisnati šišmiš, za kojeg se smatra da je bliski srodnik, pretežno je insektojedan. Cijela grupa slijepih miševa ima vrlo oštre i divlje zube. Ipak, koriste svoje zube na način koji nije u skladu s njihovim izgledom. Dakle, čini se da se u grupi slijepih miševa može pronaći trag Božjeg prvobitnog stvaranja.
Biolozi porodicu medvjeda nazivaju svaštojedima: to znači da će jesti sve što bi slučajno naišli u divljini. Medvjedi su vrlo poznati po tome što jedu ribu i druge životinje, uključujući čovjeka. Ipak, mogu dobro preživjeti samo na ishrani voća, bobičastog voća, orašastih plodova i meda. Oni odrastaju kao biljojedi i uglavnom su bezopasni sve dok se (silom prilika) ne nauče na krv.
Postoji jedno stvorenje nalik medvjedu koje je problem klasifikacije za biologa, panda. Donedavno je ova životinja bila svrstana u red rakuna, a sada su sami u porodici.[19] Dizajn pandinih zuba je posebno za jelo bambusovih izdanaka. Panda ima spljoštene zube velikog prečnika u poređenju sa vilicom. Ipak, zubi i struktura vilice pande su vrlo slični smeđem medvjedu. Iako se hrani samo bambusom, čini se da su zubi i struktura vilice pande, kao i drugih medvjeda, dizajnirani da jedu meso. Čini se, dakle, da grupa medvjeda može napredovati na vegetarijanskoj ili mesnoj prehrani. Porodica medvjeda u tom smislu mogla bi biti najjača veza sa svijetom prije pada među modernim mesožderima.
Mnogi vjeruju da lavovi mogu preživjeti samo na ishrani napravljenoj od životinjskog mesa. Ipak, postoji dokumentovan slučaj vegetarijanskog lava. Majka lava ga je ozbiljno povrijedila neposredno nakon njegovog rođenja, pa ga je podigla ljudska porodica. Oni dokumentuju, da je mladunče lava, sa deset sedmica, samo onjušilo jednu kost. Tada je „odmah povratilo svu hranu koju je držalo u stomaku.“[20] Čak ni sa četiri godine, lav nije mogao biti obučen da jede meso. Čini se da ova izvanredna priča potvrđuje istinitost Svetog pisma.
Čak i među grupama mesoždera postoje tragovi vegetarijanske prehrane.
Poslednja grupa koja će biti ispitana biće primati. Mnogi danas vjeruju da je čovjek potomak primata. Istina je da postoje mnoge sličnosti između primata i čovjeka, ali postoje i mnoge razlike. Jedna razlika je u tome što su primati u ishrani strogo vegetarijanci.[21] Bilo bi vrlo neobično da čovjek, svaštojed, potiče od vegetarijanskog pretka. Čini se da čeljust i zubi primata funkcionišu i za ishranu mesoždera i biljojeda. Treba li to reći jer primati imaju takvu sposobnost da su prvobitno jeli meso? Jasne izjave biblijskih zapisa sugerišu upravo suprotno tumačenje. Opet, podaci grupe primata su u skladu s idejom da je mesožderstvo kasno uvođenje.
Većina organizama su vegetarijanci. Čak i među grupama mesoždera postoje tragovi vegetarijanske prehrane. To sugeriše da je Biblija tačna kada tvrdi da mesožderstvo nije bilo dio Božjeg izvornog plana. To nas dovodi do sledećeg pitanja: „Kada i kako je nastalo mesožderstvo?“
Način promjene
Mnogi su smislili teorije koje sugerišu kako je do ove promjene moglo doći, ali ne postoji izrazita biblijska podrška ni za jednu teoriju.[22] Džon Vitkomb sugeriše da je u Edenskom prokletstvu Bog reprogramirao genetski materijal svih organizama, pa čak i čovjeka. To je rezultiralo takvim stvarima kao što su mikroorganizmi koji izazivaju bolesti, trnje u biljkama i mesožderstvo kod životinja.[23]
U Postanju 3. glava se mogu uočiti tri stvari koje impliciraju iznenadnu promjenu. Prvo, tu je prokletstvo za zmiju. Bog mu je rekao da će od tog vremena ići na trbuhu, sugerišući da je zmija imala lokomotivnu moć na drugi način prije nego što je Bog prokleo. Drugo, Bog je rekao Evi da će imati pojačan bol tokom porođaja. Moguće da je Bog učinio nešto u Evinom tijelu da se ovo ostvari ili jednostavno naglasio jednu od posledica gubitka Božje slave. Treće, Bog je rekao da će trnje i korov ometati čovjeka u žetvi usjeva. Ovo sugeriše da je ovih biljaka bilo vrlo malo ili, što je vjerojatnije, nisu postojale prije tog vremena. Stiče se utisak, iz biblijskih zapisa, da je Bog promijenio sastav ovih stvari nakon što je grijeh ušao u svijet. Ili su se pokrenuli mehanizmi destrukcije kao posledica ulaska grijeha.
Neki bi mogli staviti dva prigovora na ovaj način biblijskog tumačenja. Prvi se fokusira na samu promjenu. Oni tvrde da bi promjena ove proporcije stvorila novu i znatno drugačiju životinju ili biljku. Dakle, oni tvrde, ovo se nije moglo dogoditi pošto je Božije stvaranje završeno. Oni takođe ističu da bi ovaj pogled od gotove tvorevine napravio svijet koji je znatno drugačiji od današnjeg.[24] Ipak, ne smijemo smatrati da su takve promjene stvorile „novu“ vrstu životinje ili čak prirode, već da je samo došlo do destruktivnih promjena u postojećem poretku.
Drugi prigovor koji ljudi postavljaju je da iznenadna i katastrofalna promjena narušava njihovo filozofsko vjerovanje u „uniformizam“. Oni tvrde da je svijet koji danas posmatramo takav kakav je svijet oduvijek bio. Dakle, možemo koristiti sadašnjost da objasnimo prošlost. Bernard Ram ilustruje ovaj princip kada kaže:
„Postojala je bolest, smrt i krvoproliće u prirodi mnogo prije nego što je čovjek sagriješio. Život može živjeti samo od života. Sva ishrana mora biti protoplazmatska. Da li treba da vjerujemo da su lav i tigar, mravojed i ajkula bili vegetarijanci sve dok Adam nije pao, i da su oštre kandže velikih mačaka i veličanstveni niz zuba u lavljim ustima bili samo u vegetarijanske svrhe? Moglo bi se reći da se takva kreacija teško može nazvati „dobrom“, ali to je prejudiciranje šta „dobro“ znači… Izvan Edena bili su smrt, bolesti, korov, čičak, trnje, mesožderi, smrtonosne zmije i neumjereno vrijeme. Misliti drugačije znači suprotstaviti se ogromnoj lavini činjenica.“[25]
Čini se da dr Ram ima uvjerenje koje mu zabranjuje da jasno proučava Sveto pismo. On izjavljuje da je nezamislivo da je Bog mogao stvoriti životinje i biljke u bilo kojem drugom obliku osim kako ih on promatra. Stoga njegova uniformistička pristrasnost negativno utiče na njegovo ispitivanje Svetog pisma.
Jasno ispitivanje biblijskih zapisa sugeriše da se dogodila iznenadna promjena u prirodi. Sugestija da je Bog reprogramirao genetski materijal životinja i biljaka ima podršku iz teksta. Takva promjena ne bi rezultirala „novim“ stvaranjem Zemlje, već samo obnovom. Životinje su možda i u ovom događaju postale mesožderke. Ovaj prijedlog je takođe u potpunom skladu sa vjerovanjem u dobrotu Božju. Bog nije stvorio svijet u bijedi koja se danas opaža, za šta je kriv čovjek. Vilijam Tinkl kaže: „Ili ne znamo značenje riječi ‘dobro’, ili je došlo do promjena na gore od stvaranja.“[26]
Druga hipoteza o porijeklu mesoždera je kombinacija genetskog reprogramiranja i naučenog ili stečenog ponašanja. Geri Parker nudi sledeću analogiju iz modernog doba u vezi sa takvom teorijom:
„Šimpanze su uglavnom vegetarijanci: jedu voće i slične stvari. Ali ona (dr Shirley Strum) je izvještavala o zapažanjima velikog mužjaka šimpanze koji je poletio za malom životinjom, Tompsonovom gazelom ili nečim sličnim. Na veliko iznenađenje šimpanze, uhvatio ga je. Pa, igrajući se s njom – kao što se mačka ponekad igra s bubom – šimpanza ju je ubila. Naravno, samo je krenuo dalje, stavio prst na nju i probao meso, i nekako mu se svidjelo. Ostali mužjaci u grupi su se okupili i počeli jesti trup ove Tompsonove gazele. Naravno, svidjelo im se. Dakle, ponašanje koje je počelo nekako spontano postalo je praksa za to određeno pleme. Išli bi u grupama i lovili neke od ovih Tompsonovih gazela.“[27]
Ovo je nova tema kojom se bave biolozi, pa su podaci trenutno nepotpuni. U ovu vrstu studija uključene su i mnoge discipline.[28] Ipak, iz ovih disciplina, studije sugerišu da se učenje i saradnja mogu pratiti u evoluciji životinja. Ovi pristrasni autori predstavljaju takve dokaze tako da oni snažno favorizuju evoluciju. Međutim, neki od njihovih argumenata su korisni u pokušaju da se shvati kako je učenje moglo uticati na ponašanje mesoždera od Adamovog pada. Kao što se čovjek destruktivno ponaša i uvodi mnoge loše navike, na sličan način su to mogle raditi i neke životinjske vrste (konkretno mesožderi).
Treći model uzima u obzir i to da su zbog sve veće nestašice prvobitne adekvatne biljne ishrane (ili nekih njenih sastojaka), životinje mogle „instinktivno“ poseći za alternativnim resursima koji uključuju jedenje mesa. Ovo je nešto što se može potvrditi opažanjem u prirodi. Treba zapaziti da je „alternativni resurs“ kvalitativno uvijek lošija opcija od izvornog prvobitnog.
Četvrti model za promjenu prehrane mogao bi biti poznat kao „varijabilnost unutar strukture“. To znači da su ove fizičke karakteristike postojale u vrijeme prvobitnog stvaranja. Edensko prokletstvo je dovelo do toga da životinje koriste ove strukture na alternativni način. Ovaj pogled sugeriše da je Bog stvorio kandže i zube oštre kao žilet koji mogu kidati meso. Ipak, životinje ih nisu koristile za mesožderstvo sve do Adamovog pada. One životinje koje su mogle imati mješavinu karakteristika, potonje su se vremenom mogle pokazati kao one iste osobine mesoždera koje se danas primjećuju.[29]
Kombinovani stav koji navodi da se genetsko reprogramiranje, učenje na loše stvari i varijabilnost unutar strukture sve dogodilo u vrijeme Adamovog pada izgleda razumno. Neke nedavne studije koje pokazuju kako učenje utiče na mikro evoluciju možda čak i podrazumijevaju ovaj stav. Jedan članak o averziji ukusa i učenju sugeriše da je slično ponašanje u ishrani naučeni odgovor, iako mnoge životinje mogu imati različite fiziološke strukture.[30] Iako se taj članak bavio averzijom prema ukusu, moglo bi biti istinito obrnuto. Sticanje ukusa može biti naučeno ponašanje, kao što je kod šimpanze koja uči jesti meso umjesto uobičajene vegetarijanske prehrane. B.F. Skiner često piše o odnosima između genetike i ponašanja. On priča sledeću priču o osi koja obezbjeđuje hranu za svoja jaja:
„Malo je vjerovatno da je cijeli proces bio ‘zahvaljujući genu’ u smislu da se pojavio u tom obliku kao jedna varijacija i da je odabran po svojim očiglednim posledicama za opstanak vrste. Jednostavnije forme su se morale prvo razviti i biti odabrane odgovarajućim doprinosima opstanku, a konačni obrazac je ‘oblikovan’ dugim nizom nepredviđenih okolnosti selekcije.“[31]
Složeno ponašanje moglo bi biti rezultat naučenog ponašanja koje bi se moglo prenijeti na druge generacije. Ipak, te životinje koje nauče jesti meso morale bi istovremeno posjedovati određene fizičke karakteristike i predispozicije. Stoga se čini da su sva tri sugestije koja rade zajedno možda izazvale navike mesožderstva kod životinja. Naše znanje o tome kako je Bog zapravo promijenio tvorevinu i šta je promijenio u stvaranju, možda nikada neće biti sigurno.
Sažetak i zaključak
Ako je postojala oskudica resursa i ako je moderni lanac ishrane bio u funkciji, onda su oni morali biti tamo po Božjem naumu. Ipak, biblijski zapisi to uopšte ne sugerišu. Biblija bilježi da je završena kreacija posjedovala dovoljnu količinu resursa. Bog je dozvolio životinjama da jedu s bilo kojeg mjesta na površini zemlje, pa je to mogao i čovjek. Rekao je životinjama da jedu „sve bilje“; čovjek je mogao jesti od bilo koje jestive „biljke“ ili „voća“ koje ima sjemenke, jedini izuzetak je Drvo spoznaje dobra i zla.
U gotovom stvaranju životinje su trebale jesti samo vegetaciju. Studije bilja, sjemena i voća potvrđuju ovu činjenicu. Ne postoji druga opcija kad razmatramo biblijski zapis. Sve životinje i svaki čovjek trebali su jesti iz biljnog carstva; nisu smjeli da jedu meso. Čak i one životinje koje danas jedu insekte, tada su konzumirale samo biljke.
Ako je biblijski zapis istinit, onda se čini da se velika promjena dogodila unutar tvorevine. Predloženi biblijski modeli sugerišu iznenadnu, pa čak i katastrofalnu promjenu koja iza sebe ne bi ostavila fosilne dokaze. Prehrana današnjih životinja sugeriše da bi tradicionalna povezanost zuba i strukture vilice mogla biti pogrešna. Zaista, čini se da životinjsko carstvo podržava ideju da je biljojedstvo izvorno stanje tvorevine. Ovo takođe sugeriše da je mesožderstvo ušlo u tvorevinu tek nakon što je čovjek pao u grijeh.
Jedno je sigurno; Bog je namjeravao da svoje životinjsko stvorenje bude vegetarijansko. On je ovu činjenicu jasno saopštio u Postanju 1:30. Ovo postavlja zanimljiv problem za svakoga ko vjeruje da je Bog koristio evoluciju ili bilo koje drugo naturalističko sredstvo kao svoj stvaralački proces. Mora nazvati Boga lažovom. On mora izjaviti da Bog nije mislio ono što je rekao o ishrani ljudi i životinja. On mora ustvrditi da je tip svijeta koji danas posmatramo uvijek postojao u svom sadašnjem obliku sa istim procesima na snazi. Takav stav poriče ono što Bog jasno kaže kroz svoju Riječ. Čovjek mora, u poniznoj poslušnosti, jednostavno vjerovati Bogu na Njegovu riječ. Bog, kroz Njegovu Riječ, jasno pokazuje da su prvobitna, stvorena stvorenja trebala jesti samo biljke.
Napokon dolazimo do pitanja kako to da bi biljke bile neograničeni resurs za ishranu. Odgovor je u nepostojanju smrti prije pada, što je uključivalo nepropadljivost biljnog svijeta. U savršeno funkcionalnom i zdravom stanju svega živog, fiziološki procesi sigurno su bili neuporedivo laganiji. To snažno podržava pretpostavku da su i ljudi i životinje mogli lako i brzo da zadovolje svoje potrebe za hranom.
Da li je Abel jeo meso žrtvenih prinosa?
Da li je Abel jeo meso ubrzo nakon prokletstva iako nije trebao (Postanje 1:29)? Na kraju krajeva, on je čuvao stada i žrtvovao životinju u Postanju 4:2-4, a tek u Postanku 9:3 čovječanstvu je bilo dozvoljeno da jede meso.
Matej 23:35 ukazuje da je Abel bio pravedan i da stoga nije bio neposlušan Božjem nalogu u Postanku 1:29 da bude vegetarijanac.
Dakle, odgovarajući na pitanje zašto je Abel čuvao stada, moramo uzeti u obzir sledeće:
1) Bog je propisao žrtveni sistem kao ilustraciju jevanđelja i Hristovog posredovanja u iskupljenju čovjeka.
2) Domaće životinje su imale potrebu za zbrinjavanjem od strane čovjeka.
3) Domaće životinje osim hrane mogu dati i mnoge druge stvari – kao što su vuna, mlijeko, koža, itd.
Kada je Abel žrtvovao jagnjad, prinosio je krvnu žrtvu kao, vrlo vjerovatno, žrtvu paljenicu (uporedi sa Postanje 8:20). Ova žrtva je bila prihvatljiva za Gospoda, jer je oponašala ono što je Bog uradio kada je prinio krvnu žrtvu da pokrije Adamove i Evine grijehe (vidi Jevrejima 9:22 i Postanje 3:21).
Međutim, odlomak u Postanju 4:4 ne ukazuje da je Abel jeo od žrtve; tako da nema razloga za pretpostavku da jeste. Kada je Gospod žrtvovao prvu životinju da pokrije grijeh Adama i Eve, nema naznaka da su ni oni jeli. Pošto je Abel oponašao ono što je Gospod učinio, onda nema razloga vjerovati da bi jeo od žrtve.
Prva mogućnost pravednog jedenja žrtve bila bi s Nojem i njegovom porodicom nakon Potopa. Kada su prinijeli žrtve od čistih životinja, Bog im je rekao da više nisu ograničeni na vegetarijansku ishranu (Postanje 8:20 – 9:4).
___________________________
[1] Kautzsch, E., Gesenius’ Hebrew Grammar, A.E. Crowley (trans.), 2nd edition, Clarendon Press, Oxford, p. 363, 1910.
[2] Kohler, L. and Baumgartner, W., Lexicon in Veteris Testamenti Libros, F.J. Brill, Leiden, s.v. Penah, 1953; and Brown, F., Driver, S.R. and Briggs, C.A., Hebrew and English Lexicon of the Old Testament, Oxford University Press, Oxford, s.v. Penah, 1978.
[3] Spanner, D., Biblical Creation and the Theory of Evolution, Paternoster Press, Exeter, p. 53, 1987.
[4] Westermann, C., Genesis 1–11, Augsburg Publishing House, Minneapolis, pp. 156–158, 1984.
[5] Manahan, R.E., A Re-examination of the Cultural Mandate: An Analysis and Evaluation of the Dominion Materials, Th.D. dissertation, Grace Theological Seminary, Winona Lake, Indiana, p. 223, 1982.
[6] Manahan, Ref. 14, p. 226. Wenham, G.J., Genesis 1–15, Vol. 1, Word Biblical Commentary, Word Books, Waco, Texas, p. 33, 1987. „Slično, čovječanstvo je ovdje zaduženo da vlada prirodom kao dobroćudni kralj, djelujući kao Božji predstavnik nad njima i tretirajući ih na isti način kao Bog koji ih je stvorio. Stoga se u Postanju 2:18-20 na životinje gleda kao na čovjekove pratioce.“
[7] Davidson, Ref. 4, p. 90.
[8] Westermann, Ref. 13, pp. 163–164.
[9] Kaiser, W., Theological Wordbook of the Old Testament, Vol. 1, p. 252, s.v. Zera’.
[10] Hamilton, V., Theological Wordbook of the Old Testament, Vol. 2, p. 734, s.v. Peri.
[11] Monsma, E., If Not Evolution, What Then? Published by the author, Grand Rapids, Michigan, p. 32, 1955; in: Whitcomb, J.C. and Morris, H.M., The Genesis Flood, Baker Book House, Grand Rapids, Michigan, p. 462, 1977.
[12] Leupold, H.C., Exposition of Genesis, Baker Book House, Grand Rapids, Michigan, Vol. 1, p. 99, 1979.
[13] Gardiner, M.S., Biology of Invertebrates, McGraw-Hill Book Company, New York, p. 363, 1972.
[14] Encyclopedia Britannica, Vol. 8, p. 354, s.v. ‘mosquito’.
[15] Sprackland, R.G., All About Lizards, T.F.H. Publications, Neptune City, New Jersey, pp. 50–121, 1977.
[16] Auffenberg, W., Gray’s Monitor Lizard, University of Florida Press, Gainsville, Florida, 1988.
[17] Gier, H.T., Ecology and social behavior of the coyote; in: The Wild Canids, M.W. Fox (ed.), Robert E. Kreiger Publishing, Malabar, Florida, p. 250, 1975.
[18] Eisentraut, M., Grzimek’s Animal Life Encyclopedia, s.v. ‘The Bats’.
[19] Pogalyen-Neuwall, I., Grzimek’s Animal Life Encyclopedia, s.v. ‘Procynonids and Pandas’.
[20] Westbrau, G.H., Little Tyke, Pacific Press Publishing Association, Mountain View, California, p. 14, 1956.
[21] Charles-Dominique, P., Ecology and Behaviour of Nocturnal Primates, Columbia University Press, New York, pp. 26–52, 1977.
[22] Lambert, G., Was the pre-Flood animal kingdom vegetarian? Creation Research Society Quarterly 20:88, 1983.
[23] Whitcomb, J.C., Dinosaurs and Men, 3 audio cassette lecture, 1989.
[24] Sutherland, B.P., The fall and its relations to present conditions in nature, Journal of the American Scientific Affiliation 2:14–19, 1950.
[25] Ramm, Ref. 10, pp. 334–335.
[26] Tinkle, W.J., Why God called His creation good, Journal of the American Scientific Affiliation 2:22, 1950.
[27] Parker, G.E., Predators in Eden? Science, Scripture, and Salvation, ICR Radio Program, Transcript No. 441, p. 2, undated.
[28] Pulliam, R., Individual behavior and the procurement of essential resources; in: Perspectives in Ecological Theory, Jonathan Roughgarden (ed.), Princeton University Press, Princeton, p. 25, 1989.
[29] Lester, L.P. and Bohlin, R.G., Natural Limits to Biological Change, Zondervan Publishing House, Grand Rapids, Michigan, pp. 149–181, 1984.
[30] Logue, A.W., A comparison of taste aversion learning in humans and other vertebrates: evolutionary pressures in common; in: Evolution and Learning, Robert Bolles (ed.), Erlbaum Associates, Hillsdale, New York, p. 111, 1988.
[31] Skinner, B.F., Genes and behavior; in: Evolution of Social Behavior in Integrative Levels, Gary Greenberg (ed.), Erlbaum Associates, Hillsdale, New Jersey, p. 77, 1988.
Hvala na trudu. Mnogo je jasnije. 🙂