Fariseji su bili legalistički, izrazito moralni Jevreji. Njihova posvećenost čistoći navela ih je da dodaju zakonu Mojsijevim stotine propisa, pokrivajući sve moguće situacije. Izraz „farisej“ se danas koristi kao kritika, ali u svoje vrijeme fariseji su bili počastvovani zbog svoje vjerske predanosti. Oni su takođe bili učenjaci prava i dobro obrazovani u vjerskim konceptima.
Nikodim nije bio samo farisej, već član Sanhedrina, lokalnog suda od 70 ljudi. To je Nikodima učinilo modernim ekvivalentom političara, sveštenika i profesora spojenih u jedno. Većina ljudi bi ga oslovljavala sa „rabi“, izraz koji će primijeniti na Isusa u 2. stihu. Uprkos negativnoj upotrebi izraza danas, nisu svi fariseji bili tvrdoglavi ili nedostupni. Nikodim je direktan dokaz za to. On prepoznaje božanski izvor u Isusovim čudima (Jovan 3:2). Nastaviće braniti Isusa pred ostalim farisejima (Jovan 7:50-51) i donirati materijale za balsamovanje za njegovu sahranu (Jovan 19:39-42).
Josif iz Arimateje je još jedan farisej koji opovrgava misao da su svi fariseji bili tvrda srca i duhovno otupili. Nekoliko puta je viđen u jevanđeljima i pomaže pri sahrani Isusa (Matej 27:57; Marko 15:43; Luka 23:50-51).
Nikodim, međutim, prilazi Hristu pod okriljem noći. To je možda bilo iz straha da će ga vidjeti kako postavlja pitanja Isusu, što ne bi bilo dobro za njegovu reputaciju pred kolegama. Takođe je moguće da je Nikodim želio da razgovara sa Isusom bez ometanja velike gomile.
Oslovljavanje Isusa sa „rabi“ bio je gest poštovanja, ali i Nikodima bi drugi nazvali „rabi“. U određenoj mjeri, to sugeriše da Nikodim sebe i Isusa vidi kao jednake, barem u početku. Isus će poniziti Nikodima tokom razgovora, pokazujući mu da ne razumije duhovnost tako dobro kao što misli (Jovan 3:10). Jevanđelje po Jovanu predstavlja Isusova čuda kao dokaz da on dolazi od Boga. Nikodim to prepoznaje i tumači Isusove sposobnosti kao znak da ga je Bog poslao. Međutim, on i dalje ima pitanja o Isusovim učenjima.
Isus se ne upušta u filozofsku raspravu, već odmah prelazi na suštinu objašnjavajući da osoba ne može biti iskupljena i naslijediti Božje kraljevstvo ako nije „nanovo rođena“. Ovaj grčki izraz preciznije znači „rođen odozgo“. Nikodim ovo ne razumije u potpunosti. Ljudi su često pogrešno tumačili Isusova duhovna učenja na previše fizički način. Pitanje koje Nikodim postavlja u 4. stihu o ponovnom ulasku u majčinu utrobu dokazuje da on zna da fizičko rođenje nije ono što Isus misli. On traži od Isusa da dodatno objasni tu ideju.
Ovaj koncept ponovnog rođenja je ključan za razumijevanje jevanđelja. Djeca nasleđuju atribute svojih roditelja: biti „dijete Božje“ nije mala stvar! Ovo takođe asocira na promjene i bol koji su uključeni u porođaj. Promjena je uglavnom na strani djeteta, ali bol je uglavnom na strani roditelja. U ovom slučaju, bol koji je pretrpio Bog Otac, davši svog Sina da pati i umre za ljudski rod na krstu, proizvodi ponovno rođenje i promjenu u onima koji se obraćaju Njemu za spasenje.
Dakle, izraz „odozgo roditi“ odnosi se na duhovni preporod nakon našeg prihvatanja Božjeg Plana spasenja. „Odozgo“ znači taj proces potiče od Boga: „A onima koji su ga primili dao je pravo da postanu djeca Božja, jer vjeruju u njegovo ime, koji nisu od krvi ni od tjelesne volje ni od čovječje volje, nego začeti [rođeni] od Boga.“ (1. Jovanova 1:12, 13) „Novorođenje“ ne podrazumijeva samo jednokratan čin, već traje od obraćenja ili krštenja, tj. začeća u novi život (grčki pojam „genao“ može da znači i jedno i drugo). Dalje slijedi duhovni rast i napokon, o uskrsenju, primanje konačnog obećanja novog života.
Nikodim zapravo ne tumači Isusa pogrešno, niti uzima fizički, doslovan pogled na njegov osvrt na „novorođenje“. Razlog zašto postavlja pitanje je taj što zna da to nije ono što je Isus mislio, ali je zbunjen. Isus zapravo misli na rođenje, ali ne na fizičko. Ovo je u stvari duhovno rođenje.
Termin „ponovo rođen“ može postati kliše, čak i falsifikovano iskustvo, posebno među harizmaticima, ali je važna metafora. Prema 3. stihu, biti „nanovo rođen“ je apsolutni, univerzalni zahtjev za spasenje. Jevanđelje je isključivo – što znači ograničeno samo na određenu grupu – iako se nudi svima. Spasavaju se samo oni koji vjeruju u Hrista, što je koncept koji će Jevanđelje po Jovanu ponoviti nekoliko puta (Jovan 3:5; 3:18; 3:36; 14:6).
Isus uvodi svoj komentar na Nikodimovu opasku tako što dvaput ponavlja riječ amin. Ovo ponavljanje se često prevodi kao „zaista, zaista“ ili „uvjeravam vas“ ili „govorim vam istinu“. Amin je zapravo aramejska riječ koja je ostala netaknuta u grčkom, latinskom i mnogim drugim jezicima. Doslovno znači „vjeran“ ili „vjerovati“, a najjednostavnije se prevodi kao „zaista“. Zbog toga se izraz često koristi na kraju molitve ili druge izjave. Stavljanje na kraju fraze sugeriše – ili se nada – da će ono što je rečeno biti tako. Stavljanje riječi amin na početak izjave je način da se tvrdi da je ovo lična izjava govornika. Isus tvrdi da je njegova izjava apsolutno istinita i da ima direktno, lično znanje o njenoj istinitosti.
Isus daje ovaj komentar posebno Nikodimu, kao odgovor na njegovo pitanje o tome kako da se „nanovo rodi“. Postoji nekoliko mogućih načina da se protumači Isusov komentar da samo oni rođeni od vode i od Duha mogu ući u kraljevstvo Božje. Rođenje od Duha je jasna referenca na prihvatanje Hrista i novi život u Duhu, ali aspekt vode je manje siguran. Najrazumnije tumačenje je da se voda odnosi na krštenje, ali u kontekstu pokajanja – zato je služba krštenja Jovana Krstitelja bila preteča Hrista. Drugim riječima, vjera u Hrista je apsolutni uslov za spasenje. Fizički ritual krštenja nije nužno (Jovan 3:16, 36; Efescima 2:8-9; Titu 3:5).
Biblija često opisuje našu ljudsku prirodu koristeći izraz „tijelo“. Grčki izraz je sarks, koji se često koristi kao referenca na stanje ljudskih bića sklono grijehu. To je poetska referenca na našu slabost i naše neprijateljstvo prema Bogu. Ovo je sušta suprotnost Duhu, koji je od Boga (Filipljanima 3:3; Jovan 1:33). To je razlog zašto je ponovno rođenje neophodno.
Izraz „novorođenje“ postao je kliše, tako da većini ljudi vrlo malo znači. Međutim, razlika između tijela i Duha je razlog zašto je ponovno rođenje neophodno. Oni koji su „tjelesni“ rukovode se prema sklonostima pale ljudske prirode i ne žele da poslušaju ili upoznaju Boga. Grešna ljudska priroda to onemogućava. Svi ljudi su, podrazumijevano, suprotstavljeni i neposlušni Bogu. Da bi se ponovo sjedinila s Bogom, osoba mora promijeniti svoje usmjerenje. To se ne može dogoditi normalnim putem – preko naše tjelesne prirode koja je u neprijateljstvu sa Bogom. Apostol Pavle u Rimljanima poslanici detaljno obrazlaže tu problematiku. Zahtjev je da se osoba „nanovo rodi“, ovaj put u Duhu Božijem. Ovo podrazumijeva ponovno povezivanje sa Bogom na vjerskom i duhovnom nivou. To je jedini način da se izvučemo iz stanja u kojem se nalazimo – ponovno rođenje kroz Duha Božjeg. Zato Isus kaže da Nikodim ne treba da se čudi. „Tijelo“ ovakvo kakvo jeste se ne može promijeniti, ono je isto od rođenja, i „tijelo“ ne može postati dio Božjeg kraljevstva. Dakle, logično, osoba mora biti „nanovo rođena“ – povezana sa Bogom duhovno – da bi se izvršila ova promjena. To je ujedno preduslov da na kraju, o Hristovom drugom dolasku, i tijelo može biti napokon promijenjeno (vidi: 1. Korinćanima 15:49-54)!
U daljem pojašnjenju Isus koristi vrlo pametnu igru riječi. Na našem jeziku ovo nije baš jasno. Stih 7 i stih 8 koriste grčku riječ pneuma, koja se može prevesti na nekoliko različitih načina. Može značiti „duh“ ili „vjetar“, zavisno o kontekstu. Sve ovo ima religiozno značenje koje bi Nikodim prepoznao. Vjetar – ili dah – često je simbol svetog Duha (Jov 33:4; Jovan 20:22; Djela 2:2). Taj izraz bi takođe podsjetio Nikodima na Ezekijela 37:1-14. U tom odlomku „vjetar“ duva po suvim kostima i vraća ih u život.
U 7. stihu, Isus je objasnio da potreba za ponovnim rođenjem ne treba da iznenadi Nikodima. „Tijelo“ i „Duh“ su suprotstavljeni jedno drugom, tako da je jedini način da osoba poprimi novu prirodu tako što će se „nanovo roditi“. Tačni razlozi kako se to dešava, uvijek će biti misterija. Ne možemo zaista vidjeti vjetar, niti predvidjeti sve o njemu. Na isti način, rad Duha nije nešto što možemo u potpunosti razumjeti.
Nikodim je dobro obrazovan, inteligentan i veoma zainteresovan za moralno ponašanje. Međutim, kao farisej, njegova perspektiva je vrlo legalistička. Isus mu govori da to nije dovoljno da bi stekao kraljevstvo nebesko. Sa Nikodimove tačke gledišta, ono što Isus govori o „tijelu“ i „Duhu“, ili o „novorođenju“ potpuno je naopako. Ono što Nikodim treba da shvati je da znanje i moralno ponašanje nisu dovoljni da bi on bio ispravan s Bogom. Sve dok misli da može sam da ispravi stvari, biće izgubljen. Dakle, Isus ga (s ljubavlju) spušta za stepenicu ili dvije. U 10. stihu, Isus ističe da, iako je Nikodim „učitelj“ Izraela, njegovo znanje je očigledno nepotpuno.
Nikodim mora da je bio posebno obrazovan čovjek, i svakako je duboko proučavao Stari savez (hebrejski Tanah). Ali postoji velika razlika između poznavanja činjenica i razumijevanja istine. Isus dočekuje Nikodima upravo u trenutku njegove potrebe: razbijanjem njegovog samopouzdanja. Ovo je snažan kontrast sa ženom na bunaru, iz poglavlja 4, koju treba podići i ohrabriti. Slično pogubno samopouzdanje može se zapaziti kod jednako neobraćenih pripadnika tradicionalnih crkava kojima može proći cijeli život u predrasudi da su po rođenju, krštenju kao bebe ili pripadnosti određenoj naciji već „pravovjerni“. Tačnije, oni su u još većem problemu nego Nikodim zbog pomiješanosti hrišćanstva sa paganizmom.
U ranijim stihovima, Isus je rekao da je jedan razlog zašto ljudi ne razumiju taj što neće da razumiju. Drugim riječima, problem nije nedostatak dokaza, ili nedostatak razuma, već nedostatak interesa. Poznavanje istine nije isto što i pokoravanje istini. Fariseji znaju dosta o Tanahu, ali se neće pokoriti Hristovom autoritetu. Isus je opisan u Jovanu 1:1 kao „Riječ“, od grčkog izraza Logos. Isus je živa Božja poruka, a ono što on kaže dolazi od Boga. Nikodim to prepoznaje u Isusovim čudima (Jovan 3:2), ali mu je još uvijek teško uvidjeti istinu. Njegov legalizam i tradicija stoje na putu.
I ovdje Isus ponavlja riječ amin. Dvostruka upotreba na početku izjave implicira da osoba koja govori ima znanje iz prve ruke i da se za to ne oslanja ni na koga drugog. To je snažna tvrdnja o znanju i autoritetu. On ima direktno znanje od Boga o tome šta tvrdi.
Isus kaže da ako osoba neće vjerovati njegovim riječima o stvarima na zemlji, neće vjerovati ni njegovim riječima o stvarima na Nebu. Postoje dvije primjene ovoga. Prvo, neke duhovne ideje su prilično lake, a druge nisu. Ako osoba ne prihvati osnove hrišćanstva, kao što je spasenje, neće shvatiti složenije teološke ideje. Zbog toga je potrebno voditi neke rasprave o duhovnim pitanjima između zrelih vjernika.
Drugo, ako je osoba toliko skeptična prema hrišćanstvu da neće vjerovati ni u njegove svjetovne aspekte, nema nade da će razumjeti jevanđelje. Jedno je da nevjernik sumnja u čuda ili postojanje Boga. Drugo je biti toliko otvrdnut protiv Boga da se čak i neduhovnim idejama odupiremo. To se najlakše može uočiti kod ljudi koji daju krajnje netačne tvrdnje o Bibliji kao razloge zašto ne vjeruju. Ako neće prihvatiti jednostavne, svakodnevne činjenice, sigurno neće prihvatiti ni složene.
Spasenje samo u Hristu
Izraz „Sin čovječji“ jedno je od Isusovih omiljenih imena za sebe. On će se pozvati na sebe koristeći ovaj naslov više puta u jevanđeljima. Ovo je izraz koji bi svi Jevreji prepoznali jer povezuje Isusa sa starosaveznim proročanstvom (Danilo 7:13). U Jovanu 1:51, Isus je koristio ovaj izraz dok je opisivao anđele koji se uzdižu i spuštaju. U Jovan 3:13 on kaže da nijedna osoba nikada nije otišla na Nebo i vratila se. Jedina osoba prisutna na zemlji koja je nekada bila na Nebu je sam Hrist. U stihovima 11 i 12, Isus objašnjava da osoba koja neće vjerovati zemaljskim tvrdnjama neće vjerovati ni nebeskim. Ako Nikodim, ili bilo ko drugi, odbaci ono što Isus kaže o Nebu, ne postoji nijedan drugi resurs kojem može pribjeći. Ovo je jedno od mjesta u Jovanovom 3. poglavlju gdje Isus polaže pravo na „isključivost“. Ovo, ukratko, znači da je Isus jedini put do Boga – nema drugih opcija.
„I kao što je Mojsije u pustinji podigao zmiju, tako i Sin čovečiji mora biti podignut, da niko ko vjeruje u njega ne bude uništen, već da ima vječni život.“ (Jovan 3:14, 15)
„Podignut“ je bio uljudan način upućivanja na raspeće. U toj kulturi, ova metoda pogubljenja bila je toliko podla da se često spominjala koristeći zamjenske fraze. Nikodim bi lako prepoznao ove tačke, kao i pominjanje zmije.
Starosavezna knjiga Brojeva bilježi incident na koji Isus upućuje (Brojevi 21:4-9). Ovaj događaj oslikava živopisnu sliku o tome kako će se spasenje čovječanstvu donijeti kroz Hrista. Izraelski narod su napale zmije otrovnice, kao rezultat njihove vlastite neposlušnosti. Ljudi su otišli kod Mojsija za pomoć, a Mojsije se posavjetovao s Bogom. Bog je uputio Mojsija da napravi lik zmije i postavi je na stup. Svako ko je pogledao zmiju izliječio bi se od ujeda i preživio.
Ovaj događaj je trebalo da nagovijesti Hristovu žrtvu, kao što objašnjavaju stihovi 14 i 15. Ljudi u Brojevima 21 pate kao rezultat vlastitih propusta, a krajnji rezultat je smrt. Njihova jedina nada je da vjeruju u nešto izvan njih samih. Ideja o iscjeljenju jednostavnim gledanjem u bronzanu zmiju nije ostavljala sumnju da je Božja sila, a ne njihova vlastita, donijela iscjeljenje. Na isti način, svi ljudi pate zbog grijeha (Rimljanima 5:12), a krajnji rezultat je smrt (Rimljanima 6:23). Jedina nada je vjerovati u nešto što je izvan nas samih (Rimljanima 5:6). Činjenica da spasenje dolazi u potpunosti kroz vjeru ne ostavlja nikakvu sumnju: mi ne možemo zaslužiti svoje otkupljenje (Titu 3:5). Vjera u Hrista nije „djelo“ ili nešto što radimo, već voljni izbor da pogledamo njegovu žrtvu i prihvatimo je kao zalog sopstvenog spasenja. Ovo je dostupno svima, a samo oni koji odbiju da „pogledaju“ propustiće da budu spašeni.
Isus govori o životu koji se nudi kao o „vječnom“. Ovdje se koristi grčka riječ aionios, što, u ovom kontekstu, znači „vječan“, „beskonačan“, „zauvijek“ ili „neprekidan“. Drugim riječima, ovaj život je apsolutno trajan. Krajnji rezultat vjere u Hrista nije samo spas od smrti, već ponovno rođenje (Jovan 3:3) u beskrajni život.
„Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da niko ko vjeruje u njega ne bude uništen, nego da ima vječni život.“ (Jovan 3:16)
Ovo je srž hrišćanstva: da je Bog volio svijet toliko da je dao svog jedinorođenog Sina da umre za nas, tako da će svako ko se uzda u njega može biti spašen od grijeha i smrti. Ovo je svakako najpoznatiji stih u Bibliji. To je vjerovatno najpoznatiji i najupamćeniji dio bilo kojeg svetog teksta u ljudskoj istoriji. Stih je sažetak jevanđelja u jednoj rečenici i tema cijele Biblije. Jovan 3:16 takođe odražava još jedan važan aspekt jevanđelja: suštinska ideja je izuzetno jasna, ali unutar nje postoje slojevi značenja i znanja.
Uvodna fraza se tradicionalno prevodi kao „Bog je toliko volio svijet da…“ U toj ideji nema ništa pogrešno, ali stvarna fraza znači „Bog je volio svijet na ovaj način“, s naglaskom na ono što je Bog učinio, više nego zašto. Isus je izraz Božje neopisive ljubavi prema „svijetu“, što znači cijelom čovječanstvu (1. Jovanova 4:9-10).
Izraz preveden kao „Jedinorođeni Sin“ koristi grčku riječ monogenes. Ovo je veoma precizna riječ, i ona koju Jovan koristi na drugim mjestima u ovom jevanđelju (Jovan 1:14; 1:18; 3:18). Grčki „monogenes“ prosto znači jedini rođeni (doslovni, pravi sin).
Iz „doktrinarnih razloga“, većina savremenih prevoda Biblije pokušava sakriti činjenicu da je Hrist jedinorođeni Sin Božji. Oni grčku riječ „monogenes“ prevode pojmovima koji ne sadrže u sebi „rođen“ i umeću dodatak da je Isus sam Bog. Mnogi moderni rječnici grčkog lažno definišu grčku riječ monogenes kao „jedinstven“ ili „jedini te vrste“ ili „jedini“ kako bi se uklopila u trinitarsku teologiju. Ovo je klasični primjer potčinjavanja Svetog Pisma i objave Božje za račun crkvenih dogmi i doktrina.
Život koji se nudi onima koji vjeruju u Hrista je „vječan“, od grčke riječi koja znači „bez kraja“. Alternativa životu u Hristu je uništenje ili propast. Stih 16 i 17 objašnjavaju da je svrha slanja Isusa bila naše spasenje, ali stih 18 nas podsjeća da su oni koji ne vjeruju osuđeni na propast. Nema sumnje da se, prema Bibliji, ljudi mogu spasiti samo kroz vjeru u Isusa Hrista. Apostol Jovan to sažima u svojoj Prvoj poslanici jednostavnim riječima: „Bog nam je dao vječni život, i taj život je u njegovom Sinu. Ko ima Sina, ima život, a ko nema Sina Božjeg, nema život.“ (1. Jovanova 5:11, 12) Ne može biti jasnije od ovoga.
Jovan 3:17 je mirna fusnota Jovanu 3:16. Isus je poslat od Boga da spase ljude, a ne da ih osudi. Stih 18 objašnjava da je to zato što su oni koji ne vjeruju „već osuđeni“. Prema Bibliji, Bog ne želi da vidi ikoga uništenog (Ezekijel 18:23-32). Umjesto toga, On bi volio da se svi spasu (2. Petrova 3:9; 1. Timoteju 2:4). Međutim, Bog poštuje naš slobodan izbor.
Spasenje ponuđeno „svijetu“ je fraza koju ovaj stih koristi tri puta. Ovo je od grčke riječi kosmos, koja se ponekad odnosi na sistem ljudskog društva koji mrzi Boga. U ovom kontekstu, međutim, to znači „svi ljudi“. Značenja se u ovom slučaju preklapaju, budući da su ljudi za koje je Hrist umro bili – i jesu – grešnici koji su odvojeni od Njega (Rimljanima 5:12).
Ovaj stih takođe ponavlja ideju da je spasenje kroz Hrista – i nigdje drugo. Ponuda spasenja je za svakoga, ali samo oni koji je prihvate zaista će biti spašeni.
Stih 18 naglašava činjenicu da postoje samo dvije opcije: život kroz Hrista ili smrt. Prema Bibliji, svaka osoba je kriva za grijeh (Rimljanima 3:23) i zaslužuje smrt (Rimljanima 6:23). Stih 18 kaže da su oni koji ne vjeruju „već osuđeni“, u sadašnjem vremenu. Već smo predmet suda (Jovan 3:19), jer smo krivi. Božja ljubav i strpljenje dovode do odlaganja presude (2. Petrova 3:9), tako da imamo priliku dopustiti Hristu da primimo spasenje kroz njega. Biblija jasno kaže da smo spaseni vjerom u Hrista, ali i da smo spaseni samo kroz vjeru u Hrista. Oni koji ne vjeruju u Njega ne mogu, i neće, naći vječni život (Jovan 3:36). Zapazite da 18. stih naglašava vjeru u „ime jedinorođenog Sina Božjeg“. Drugim riječima, ne možete vjerovati u Hrista u skladu sa lažnim ljudskim doktrinama, već u Hrista koji je doslovni jedinorođeni Sin jedinog pravog Boga! U protivnom, Hristu se pripisuje lažno „ime“.
Početni stihovi jevanđelja po Jovanu govore o Isusu kao o „Svjetlosti“, što je važan koncept u hebrejskoj kulturi (Jovan 1:4-9). Svjetlost otkriva istinu i razotkriva ono što je bilo skriveno. Oni koji čine grijeh više bi voljeli da grijeh ostane skriven, a ne da bude otkriven. Ovo je, prema stihu 19, razlog zašto mnogi ljudi odbacuju Isusa. Njegov život i njegova učenja razotkrivaju svaku osobu kao grešnika (Rimljanima 3:10), a stvari koje radimo kao pogrešne (Rimljanima 4:7). Mnogi ljudi bi radije da se sakriju u tami, nego da budu izloženi svjetlosti (Jovan 1:5; 8:12). Ključno je zapamtiti da oni koji su spašeni nisu „bolji“ od onih koji odbacuju Hrista – oni su jednostavno grešnici koji priznaju i vjeruju (1. Jovanova 1:6-7).
Riječ koja se 19. stihu prevodi kao „zlo“ je grčki poneros. Ovaj izraz ne samo da implicira zlo, već i osjećaj muke, rada i truda. Čovječanstvo nije samo nemoralno, mi naporno radimo na tome da budemo nemoralni! A život u grijehu je težak život (Jovan 10:10; Isaija 14:3; Matej 11:28).
Život bez Boga može izgledati zadovoljavajuće, neko vrijeme (Jevrejima 11:25), ali je na kraju beznadežan, bezvrijedan i završava se katastrofom (Marko 8:36). Ovo nije samo hrišćansko mišljenje – mnogi ateisti se takođe slažu sa ovom idejom. Oni traže načine da izbjegnu život kao da život nema smisla, ali priznaju da bez Boga nema legitimnog smisla života. Da bi se živio život sa svrhom, racionalno, osoba mora vjerovati u svrhovitost.
Grčki izraz u 21. stihu preveden kao „ko radi ono što je pravo“ ili „živi po istini“ je poiōn tēn alēteian. Tu se koristi isti izraz kao za opisivanje Isusa kao „istinskog“ Svjetla u Jovanu 1:9. Izraz ukazuje na one koji su posvećeni stvarnosti, činjenicama i poštenju – što sve vodi osobu Hristu. Stih 20 kaže da je život bez Hrista besmislen i da se na kraju završava propašću. Skrivanje od Hrista, Svjetla, je nastojanje da naša zla djela ostanu skrivena. Nasuprot tome, prema stihu 21, život u Hristu rezultira time da Bog odobrava naše postupke. Ponovno rođenje kroz Hrista (Jovan 3:5) daje nam smisao i svrhu (2. Korinćanima 5:17; Efescima 2:10). Oni koji se trude da ugode Bogu ne moraju da se stide kako su proveli svoje vrijeme (2. Timoteju 2:15). Oni koji žele da se drže zla kriju se od svjetlosti, dok oni koji žele da se oslobode zla ulaze u nju.
Samo kroz prihvatanje te svjetlosti može se pokazati da su naša djela „učinjena u Bogu“. Ova fraza implicira saradnju božanskog i ljudskog, na način što vjernici vođeni Duhom Božjim čine djela koja su ugodna Bogu i koja su pokazatelj i rezultat prave vjere, a nikako sredstvo spasenja.
Isusova superiornost
„Ko dolazi odozgo, taj je iznad svih ostalih. Ko je sa zemlje, taj je zemaljski i govori o onome što je zemaljsko. Ko dolazi s neba, taj je iznad svih ostalih.“ (Jovan 3:31)
Isusove riječi i učenja su daleko superiorniji od svih drugih. U svom razgovoru s Nikodimom, Isus ukazuje da je on jedini koji je došao s Neba (Jovan 3:13). Odbacivanje onoga što Hrist kaže o duhovnim stvarima znači da nemate gdje da se okrenete. Još gore, to znači odbacivanje samog Boga (Jovan 5:29). Svi drugi učitelji, i sve druge tvrdnje, zasnovane su na pogrešivom, ljudskom, zemaljskom znanju. Ovo je još jedno mjesto gdje Biblija objašnjava da je Isus jedinstven: nema drugih puteva do Boga osim kroz njega.
Drugi stihovi u ovom poglavlju će iznositi slične tvrdnje. Stihovi 16-18 objašnjavaju Isusovu službu, podsjećajući nas da su oni koji ne vjeruju osuđeni. Stih 36 će naglasiti istu ideju: odbaciti Isusa znači odbaciti Boga. Nema druge opcije. Nažalost, kao što će pokazati stih 32, nisu svi zainteresovani za tu poruku. U stvari, većina ljudi se tome protivi.
Isusova poruka je zasnovana na njegovom ličnom poznanju Boga i nebeskih stvari. Zbog toga je on jedini validan izvor duhovne istine. Samo oni koji vjeruju njegovoj poruci mogu biti spašeni (Jovan 3:18). Oni koji ne žele da slušaju uobičajene, obične stvari koje Isus poučava nemaju nade da će razumjeti duhovne stvari (Jovan 3:12). Grčka riječ prevedena kao „svjedočanstvo“ u 32. stihu je marturia, što znači „izvijestiti“ ili „potvrditi“, u istom smislu u kojem se izjava osobe na sudu naziva njihovim „svjedočenjem“. Apostol Jovan koristi ovaj izraz vrlo često, više od 30 puta u ovom jevanđelju, i 40 puta ukupno (Jovan 1:7; 5:36; 19:35; 21:24). U tom smislu „svjedočanstvo“ je i samo Jevanđelje po Jovanu.
Nažalost, većina ljudi neće prihvatiti Hristovu poruku. Kraj 32. stiha koristi uobičajenu tehniku preuveličavanja. Isto radimo i u modernom govoru: kada jedan od sto ljudi prihvati nešto, mogli bismo reći: „niko ne misli da je to istina“. U stvarnosti, neko zna, ali poenta je jasna. Ovdje, u kontekstu sledećeg stiha, vidimo šta Jovan misli. Vrlo malo njih prihvata svjetlo (Jovan 1:9-10), jer ih ono tjera da se suoče sa svojim grijesima (Jovan 3:19).
Prihvatiti Isusa kao Svjetlo (Jovan 1:9-10) znači priznati svoj grijeh (Jovan 3:19). Odbaciti Hrista znači odbaciti i Boga (1. Jovanova 5:10). Neki će prihvatiti, ali samo oni koji su spremni priznati da je Bog u pravu.
Međutim, oni koji prihvataju Isusa potvrđuju da je Bog istinit. To vodi do vječnog života, kao i duhovnog rasta (Jovan 1:12). Osoba ne može istinski razumjeti duhovne stvari bez ovog spasenja (1. Korinćanima 2:14). Biblija iznova objašnjava da je jedini način da se spasimo kroz Isusa Hrista (Jovan 14:6; 3:36; 3:18).
Skoro 40 puta samo u ovom jevanđelju, Jovan tvrdi da je Isus poslat od Boga. Ovo je razlog zašto je knjiga napisana (Jovan 20:30-31), a Isusova čuda su primarni dokazi (Jovan 5:36). Nikodim prepoznaje Isusove čudesne sposobnosti kao dokaz da ga je Bog poslao (Jovan 3:2). Isus nudi druge razloge za vjerovanje, uključujući svjedočanstvo Jovana Krstitelja i informacije koje se nalaze u hebrejskom Pismu (Jovan 5:36-39). Pošto je Isus jedini validan izvor znanja o Bogu (Jovan 3:12-13), odbacivanje Hrista znači odbacivanje Boga (1. Jovanova 5:10).
U Starom savezu, određenim ljudima je dat Božji Duh na ograničeno vrijeme. To uključuje određene proroke (2. Dnevnika 24:20; Mihej 3:8; 2. Samuelova 23:2), razne ljude (Brojevi 24:2; 1. Samuelova 19:20) i neke od sudija (Sudije 3:10; 6:34), uključujući Samsona (Sudije 13-16). Isus, međutim, neprestano ima Duha Božjeg. Zbog toga se za Njega kaže da ima Duha „bez mjere“ ili „bez granica“ (Jovan 3:34).
Ovo trajno prisustvo Duha, i činjenica da je Isus došao s neba, važni su dokazi da je On, u stvari, utjelovljeni Sin Božji (Jovan 1:14).
Isus često tvrdi da ima znanje od Oca (Jovan 12:49), moć (Jovan 5:36) i autoritet (Matej 28:18). Na ovaj način, on tvrdi da ima punomoćje direktno od Boga. Isusova poruka dolazi kao poruka Sina Božjeg, Očevog Zastupnika na najvišem nivou, zbog čega osoba ne može odbaciti Hrista, a da ne odbaci Boga (1. Jovanova 5:10). Ako osoba ne prihvati Isusa, onda ne može biti spašena (Jovan 3:18) – Isus je jedini put do Oca (Jovan 14:6).
Činjenica da Bog Otac voli Sina čini Njegovu spremnost da nam ga pošalje mnogo nevjerovatnijom (1. Jovanova 4:9-10). Isusova žrtva na krstu nije bila samo dar, ona je bila veoma skupa. Stih 35 takođe naglašava da je Otac „sve predao Sinu u njegove ruke“, što nedvojbeno implicira da je Bog Otac vrhovni autoritet univerzuma koji izvršne ingerencije daje svome Sinu, baš kao što je navedeno i u Jovanu 3:16, 17. Sveto Pismo na vrlo jasan način otkriva odnos Oca i Sina, a ako neko to pokušava zamagliti, to može činiti samo u nastojanju da Božju Riječ potčini ljudskim dogmama.
„Ko vjeruje Sina, ima vječni život. Ko [svojeglavo] odbija Sina, neće vidjeti život, nego Božji gnjev ostaje na njemu.“ (Jovan 3:36)
Zapazimo opet da je naglašeno vjerovanje u Isusa kao „Sina“, ne kao još jednog Boga koji bi bio „kolega“ jedinom Bogu Ocu. Ogromna je razlika između ova dva vjerovanja i drugo sabotira jevanđelje i čini ga predstavom gdje su podijeljene uloge između tri „ravnopravna i su-vječna Boga“.
Postoje samo dvije opcije: oni koji se obrate Hristu u vjeri imaće „vječni život“ i naći oproštenje za grijeh. Oni koji to ne urade suočiće se sa konačnom presudom na smrt. Niko nije neutralan, i niko nije izuzet. Spasenje kroz Isusa Hrista nije nadogradnja, to je spas od propasti za vječnost. Ignoriranje ovog spasenja znači suočavanje s Božjim gnjevom. Stih 36 je jedini put kada je Jovan, apostol, koristio izraz „gnjev“ izvan knjige Otkrivenja. Grčki izraz je orgē i u ovom kontekstu se odnosi na pravedni gnjev sudije koji izriče kaznu za zločin. Ovaj koncept se često vidi u Otkrivenju (Otkrivenje 6:16-17; 19:15), i u Pavlovom objašnjenju Boga u Poslanici Rimljanima (Rimljanima 3:5; 4:15; 5:9; 12:19).
Svi prevodi Jovana 3:36 impliciraju da je ovo odbacivanje Hrista namjerna akcija. Originalna grčka riječ, apeitōn, znači „svojeglavo odbacivanje vjerovanja“, „odbijanje poslušnosti“ ili „odbijanje da se uvjeri“. Ovo je ista ideja objašnjena u odlomcima kao što su Jovan 3:18-19, Rimljanima 1:20 i Rimljanima 3:11. Bog želi da ljudi budu spašeni (2. Petrova 3:9), a ne uništeni (Ezekijel 18:23). Dakle, On sebe čini dovoljno vidljivim da ohrabri ljude da ga traže (Psalam 19:1), i dovoljno skrivenim da oni koji žele pronaći izgovore to mogu učiniti (2. Petrova 3:3-5; Rimljanima 1:28). Konačno, oni koji umiru odvojeni od Boga su oni koji žele da budu odvojeni od Njega (Jeremija 29:13; Djela apostolska 17:27).
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
