Mnogi hrišćani otkrivaju da zapravo ne razumiju dalekosežnost, nepromjenljivost i zahtjeve moralnog Zakona u Bibliji, a još manje opunomoćenje koje moralni Zakon daje krivično-pravnoj legislaturi u uslovima pojave i postojanja grijeha i nosilaca grijeha. Ako biste napravili anketu među hrišćanima sa pitanjem da li je ubistvo ikad u redu, velika većina bi odgovorila da hrišćanski pogledi jednostrano osuđuju svaku upotrebu smrtonosne sile.
Međutim, Sveto Pismo povlači razliku između ubijanja i zločina ubistva. U našem jeziku, na žalost ne postoje različite riječi koje razdvajaju ova dva pojma, kao na primjer u engleskom – „kill“ (ubiti) i „murder“ (počiniti zločin ubistva). Tako ćete u engleskim prevodima šestog Božjeg Uputa naći „You shall not murder“ (ne „You shall not kill“). To je tačan prevod hebrejske riječi za „zločin ubistva“ koja doslovno označava „namjerno ubijanje, sa predumišljajem, druge osobe iz zlobe“.
U zakonima nekih država, kao na primjer u SAD, mogu se naći precizne definicije šta je zapravo zločin ubistva: „Zločin ubistva je nezakonito ubijanje ljudskog bića, ili fetusa, sa zločinačkim predumišljajem.“
Zlonamjernost je oblik zle namjere koji pravi razliku između „zločina ubistva“ i „ubistva“. Čak i danas u zakonu SAD postoje prihvatljive forme ubijanja koje nemaju ovu vrstu zle namjere, i one postoje kao izuzeci u zakonima o ubistvima. Evo nekih uslova koje moraju zadovoljiti da bi se tretirala kao takva:
- Osoba ubija nekog slučajno;
- Osoba pokušava da se odbrani od zločina ubistva (samoodbrana);
- Osoba pokušava spriječiti nekoga da uđe u njegovu ili njenu kuću i počini neko nasilno krivično djelo;
- Osoba pokušava spriječiti zločin ubistva nekog drugog (zaštita nevinog).
U svim ovim situacijama, ubistvo je zapravo legalan čin koji se može oprostiti. Čak i oni koji ne priznaju postojanje Boga ili autoritet Biblije prepoznaju nužnost ovakvih zakona – zakona koji dopuštaju upotrebu smrtonosne sile radi postizanja nekog većeg dobra.
Međutim, zanimljivo je zapaziti da ova izuzeća nijesu izum savremenog čovječanstva, ona su jednostavno odraz drevnog biblijskog Zakona. Biblija i zakoni koji je Bog uspostavio u uslovima postojanja grijeha su izvor za dobre savremene zakone. Pogledajmo neke primjere.
i) Slučajno ubijanje nije zločin ubistva
„Ko udari čovjeka tako da ovaj umre, neka se pogubi. Ali ako ga nije vrebao nego je Bog dopustio da se to dogodi rukom tog čovjeka, odrediću ti mjesto gdje može da pobjegne.“ (2. Mojsijeva 21:12,13)
„Ali ako ga gurne slučajno, ne iz neprijateljstva, ili baci nešto na njega, ali ne iz zasjede, ili ga ne vidi pa baci kamen od koga čovjek može da pogine, ili pusti da na njega padne neki kamen tako da ovaj pogine, a nije bio u neprijateljstvu s njim i nije mu mislio zlo, onda neka zbor presudi između ubice i krvnog osvetnika prema ovom zakonu. Neka zbor izbavi ubicu iz ruku krvnog osvetnika i neka ga vrati u grad utočišta u koji je bio pobjegao.“ (4. Mojsijeva 35:22-25)
ii) Ubijanje u samoodbrani (ili u odbrani svog doma) nije zločin ubistva:
„Ako neko uhvati lopova kako provaljuje i udari ga tako da on umre, onaj ko ga je udario neće biti kriv za krv.“ (2. Mojsijeva 22:2)
„Jednog dana, kad je Mojsije već odrastao, otišao je kod svoje braće i video kako teško rade. Tada je ugledao jednog Egipćanina kako tuče jednog Jevrejina, jednog od njegove braće. On se osvrnuo na jednu i na drugu stranu, i kad je vidio da nema nikoga ubio je Egipćanina i sakrio ga u pijesak.“ (2. Mojsijeva 2:11,12)
Nemamo nikakav izvještaj da je Bog osudio Mojsijeva zato što je zaštitio život tog roba. Naravno to ne znači da je ovaj Mojsijev čin bio potpuno opravdan, već se prije može kazati da je postupio naglo i brzopleto, vjerujući da Bog namjerava osloboditi svoj narod kroz pobunu i rat.
„Kada je Abram čuo da mu je bratanac zarobljen, sakupio je svoje ljude uvježbane za borbu, trista i osamnaest robova rođenih u njegovom domu, i pošao je u potjeru do Dana. On i njegovi robovi su se tokom noći podijelili i napali ih. Tako ih je on porazio i potjerao do Hovala, koji je sjeverno od Damaska. Povratio je sve oteto blago, i vratio je svog bratanca Lota, zajedno s njegovim blagom, ženama i ostalim ljudima.“ (1. Mojsijeva 14:14-16)
Bog nije osudio Abrama za zločin ubistva što je izbavio Lota. Abram je bio posebno blagosloven od Boga preko Melhisedeka za ovu akciju.
Ubijanje postaje zločin ubistva kad (i samo kad) nema propisno opravdanje, a opravdanja su jasna: možete koristiti svaku silu koja je nužna u zaštiti svog vlastitog života od neprijateljskog agresora, ili da spasite život nevinoj osobi od takve bliske i po život preteće opasnosti. Razlika između legalne i nelegalne upotrebe smrtonosne sile je stvar motiva, namjere i opravdanosti, a ove razlike upravo nalazimo objašnjene u Svetom Pismu.
Moralni Zakon opunomoćava Boga da sankcioniše grešnike
Pored propisa u krivično-pravnom sistemu koji su definisali razliku između ubistva i zločina ubistva u građanskim zakonima koji su važili u Izraelu, Biblija bilježi slučajeve Božjih neposrednih intervencija u cilju sankcionisanja grešnika i njihovih grešnih djela.
Ključni akt te vrste dogodiće se o Božjem izvršnom sudu koji predviđa vječno uništenje nepokajanih grešnika (vidi Otkrivenje 20:11-15).
Ali Bog je i kroz ljudsku istoriju više puta intervenisao primjenom smrtonosne sile. Najupečatljiviji primjer te vrste svakako je bio globalni potop, opisan u 1. Mojsijevoj 6-8. glava. Nakon nepopravljivog kvarenja čovječanstva (1. Mojsijeva 6:5), to je bio nužni „rez“ koji je Gospod preduzeo da bi spasio našu planetu od potpune propasti.
Da li je time Bog, kao vrhovni moralni autoritet, prekršio vlastiti Zakon? Da li je Bog prekršio Zakon kada je zatro nemoralne stanovnike regije Sodoma i Gomora (1. Mojsijeva 19. glava)? Da li su Božji anđeli prekršili Šesti uput kad su u više situacija sprovodili egzekuciju nad osuđenima? Nepotrebno je odgovarati na ova pitanja. Ali pitanje možemo postaviti i ovako: Da li Bog kao vrhovni suveren može činiti šta hoće, uključujući i ubijanje stvorenih moralno odgovornih bića? Ako razumijemo da je moralni Zakon izraz Božjeg karaktera, naravno da ne može. Bog ne čini nikad nešto što je suprotno Njegovom karakteru. Ali Bog kao vrhovni suveren ima odgovornost za kompletnu tvorevinu. Otuda moralni Zakon, kao zakon najvišeg reda u univerzumu, opunomoćava krivične sankcije prema onima koji ugrožavaju Božji poredak života, uvode destrukciju i smrt. „Jer plata za grijeh je smrt.“ (Rimljanima 6:23; uporedi sa 1. Mojsijeva 2:17; Jakov 1:15).
Ali jako je važno razumjeti da je sankcionisanje grijeha nužnost, a ne zadovoljstvo za Boga.
„Tako ja bio živ, govori Gospod Jahve, meni nije drago da onaj ko je zao umre, nego da se odvrati od svog puta i da živi. Odvratite se, odvratite se od svojih zlih puteva. Zašto da umrete, dome Izraelov?“ (Ezekijel 33:11)
U jednom stihu koji ima konotacije Božjeg izvršnog suda stoji: „Jer će Gospod ustati kao na gori Ferasim, razgnjeviće se kao u ravnici kod Gibeona, da izvrši svoje djelo, svoje neobično djelo, i da uradi svoj posao, svoj neuobičajen [tuđ, stran] posao.“ (Isaija 28:21)
Božje kažnjavanje grešnika pomoću ljudskih oruđa
Mi moramo razumjeti da je percepcija o grijehu i bezakonju vrlo relativizovana u savremenom svijetu, uključujući vjerska gledišta, što se posebno odnosi na liberalno hrišćanstvo. U Zakonu datom Izraelu, Bog je jasno kategorisao različite stepene grijeha i krivice, od kojih su neki sankcionisani smrtnom kaznom.
Na primjer, prilikom akta idolatrije Izraelaca dok se davao Zakon (2. Mojsijeva 32. glava), Mojsije je to okvalifikovao kao „veliki grijeh“ (stihovi 21, 30, 31), toliko strašan da počinilac može zbog njega biti izbrisan iz Knjige života (stih 33), što znači smrt za vječnost. Kakve instrukcije je Mojsije dobio od Boga u pogledu sankcija? „Ovako kaže Gospod, Izraelov Bog: ‘Neka svako pripaše svoj mač uz bok i prođe kroz logor od vrata do vrata, pa neka ubije svaki svog brata, svaki svog bližnjeg i svaki svog druga.’ I Levijevi sinovi učinili su kako im je Mojsije rekao, tako da je tog dana poginulo od naroda oko tri hiljade ljudi.“ (2. Mojsijeva 32:27,28) Da li su Leviti koji su sproveli kaznu ovim činom postali ubice i izgubili Božji blagoslov i naklonost? „Tada je Mojsije rekao: ‘Ojačajte danas svoje ruke da služite Gospodu, jer se svaki od vas bori protiv svog sina i protiv svog brata, da bi vam on danas dao blagoslov.’“ (2. Mojsijeva 32:29) Naprotiv. Neupućenoj osobi ovo se može činiti kao surova i prestroga kazna. Ali ako znamo da Sveto Pismo izjednačava idolatriju sa službom demonima odnosno službom smrti, to otvara potpuno drugi vidik.
Nakon očigledne demonstracije ko je pravi Bog – Jehova ili Bal – pred kraljem i Izraelcima, prorok Ilija je svojom rukom pogubio Balove lažne proroke (vidi: 1. Kraljevima 18. glava). Znamo da je kasnije Ilija živ prenijet na Nebo. Mislite li da je Bog ovu uzvišenu privilegiju ukazao masovnom ubici?
Evo spiska nekih krivičnih djela, pored zločina ubistva, koja su bila sankcionisana smrću počinioca.
- Otmica (kidnapovanje) ljudskog bića (2. Mojsijeva 21:16);
- Fizički napad na roditelja (2. Mojsijeva 21:15);
- Proklinjanje roditelja (2. Mojsijeva 21:17; Mojsijeva 20:9);
- Ritualno žrtvovanje djece paganskim bogovima ili demonima (3. Mojsijeva 20:2);
- Okultne prakse vračanja (2. Mojsijeva 22:18; 3. Mojsijeva 20:27);
- Za spiritističke medijume (3. Mojsijeva 20:27);
- Kršenje Subote (2. Mojsijeva 31:14);
- Idolske žrtve (2. Mojsijeva 22:20; 5. Mojsijeva 17:2-5);
- Prestupi vezano za Božja sveta mjesta i stvari (2. Mojsijeva 19:12,13; 4. Mojsijeva 1:51; 3:10,38; 18:7);
- Hule na Boga (3. Mojsijeva 24:10-16);
- Lažno proroštvo (5. Mojsijeva 13:1-5; 18:20);
- Navođenje na otpad od Boga (5. Mojsijeva 13:6-18);
- Za drsko ponašanje i preziranje presude najvišeg suda u zemlji (5. Mojsijeva 17:8-12);
- Za lažno svjedočenje u važnom slučaju (5. Mojsijeva 19:16-19);
- Za hotimičnu nemarnost koja je rezultirala nečijom smrću (2. Mojsijeva 21:28-29);
- Seksualna preljuba, uhvaćena na djelu (5. Mojsijeva 22:22; 3. Mojsijeva 20:10,11);
- Incest (3. Mojsijeva 18:9-17; 20:12);
- Bračni odnos i sa majkom i njenom ćerkom (3. Mojsijeva 20:14);
- Silovanje vjerene ili udate žene (5. Mojsijeva 22:23-29);
- Homoseksualnost (3. Mojsijeva 20:13);
- Seks između čovjeka i životinje (3. Mojsijeva 20:15,16);
- Prostitucija ćerke koja obeščašćuje oca u službi Bogu (3. Mojsijeva 21:9);
- Laganje o djevičanstvu prilikom stupanja u brak – predbračni seks (5. Mojsijeva 22:13-21).
Za sva navedena krivična djela sankcije su sprovodili Izraelci u službi Bogu. Da li su oni time kršili šesti Božji uput iz Dekaloga ili sprovodili Božju volju? Odgovor je jasan.
Bog je takođe ljudima dozvolio ubijanje čistih životinja u svrhu tipskog prikazivanja Plana spasenja kroz žrtveni sistem, a posle Potopa, zbog pomanjkanja prvostepene hrane, i u svrhu ishrane. Ljudi su takođe prinuđeni da ubijaju neke krvoločne životinje (predatore) i razne štetočine. Da li ih to čini ubicama?
„Ali pod Novim savezom, Isus je sve to ukinuo i uveo vladavinu ljubavi i milosti,“ najčešći je komentar hrišćanskih liberala. „Pogledajte samo stihove kao što su Matej 5:38-48, Marko 12:28-34, Luka 10:25-28, Jovan 8:7-11, Rimljanima 13:9-10, Galatima 5:14… Više nijesmo obavezani strogim i neprijatnim zakonima Starog saveza.“
Bog se zaista promijenio, postao popustljiv u svojim zahtjevima, ukinuo vlastiti Zakon? Ili je Isus svojom misijom na zemlji sve to preinačio i uveo demokratiju za grešnike? Ili su grešnici postali svi ravnopravni (pošto je svako manje više grešnik) i međusobno nekažnjivi u demokratiji? Svaki pošteni i sistematični proučavalac Biblije lako može shvatiti šta je istina. Isus je jednostavno isticao šta su prioriteti i osudio zloupotrebe Zakona od strane lukavih rabinskih judaista. „Pitam vas: Da li se na šabate smije činiti dobro ili činiti zlo, spasti život ili ga pogubiti?“ (Luka 6:9)
Međutim, tačno je da je tendencija Novog saveza prije na projektovanju kazne za Božji konačni sud nego neposredno i odmah u ovom životu (Rimljanima 12:17-21), ali i to su principi koji su dati pod Starim savezom (5. Mojsijeva 32:25). Okolnosti hrišćana značajno su bile drugačije u odnosu na građansko ustrojstvo u teokratskom Izraelu. Hrišćani nijesu imali izvršnu vlast niti su mogli postati vlast, bilo među Jevrejima ili neznabošcima. Jedan dobar skorašnji primjer kako su zakoni bili pozitivno formulisani u dominanto hrišćanskoj zemlji koja je poštovala Sveto Pismo su SAD.
Danas krivično-pravnu legislaturu propisuju zakoni država, sa različitim društvenim uređenjima koja su mahom ateistička, pseudo hrišćanska ili sa problematičnim religijama i filozofijama. To naravno podrazumijeva da vjernici ne mogu preuzimati na sebe izvršenje sankcija kao u teokratiji. Čak i pod teokratijom u Izraelu, nakon uspostavljanja kraljevstva po uzoru na okolne narode, praktična primjena mnogih krivičnih zakona postala je neizvodiva. Ali u Božjim očima, ako neko zbog liberalnih zemaljskih zakona izbjegne sadašnju pravednu kaznu, to znači da je kazna samo odložena. To što Bog dopušta zemaljskim silama da kroz njih grijeh pokaže svoje pravo lice nikako ne znači da će adekvatna kazna izostati (Otkrivenje 16:6).
„Zato što se presuda za zlo djelo ne izvršava brzo, srce sinova ljudskih odlučno je da čini zlo. Grešnik može sto puta da učini zlo i da dugo živi, radeći šta mu se sviđa, ali ja ipak znam da će dobro biti onima koji se boje Boga, jer imaju strah od njega.“ (Propovjednik 8:11,12)
Suština promocije olakog gledanja na grijeh i negiranja validnosti Zakona
Kad bi danas bili primjenljivi zakoni koji su važili u teokratskom Izraelu, mnogi popularni i istaknuti hrišćanski „propovjednici“ i „vjeroučitelji“ bili bi manji od makovog zrna. Da ne govorimo o onima na istaknutim položajima u crkvama koji nakon učinjenog skandala još bivaju promovisani u hijerarhiji, budući zaštićeni kao bijeli medvjedi.
Šta je suština liberalnih tumačenja Biblije? Najprije moramo biti svjesni da se ulažu konstantni napori od strane vjerskih tijela da se Sveto Pismo prikaže „manje neprijatno“ i zahtjevno kako bi se lakše vrbovali i pridobijali vjernici. Da li se time ljudima čini usluga?
Drugo, još od pobune Lucifera na Nebu, lansirana je ideja da se može imati i živjeti život nezavisno od primjene načela Božjeg moralnog Zakona odnosno poretka života. Ova ideja je mnogo puta prepakivana i kamuflirana na razne načine u istoriji čovječanstva. Kako grešnik želi to da vidi, najbolje je izraženo u izjavi poznatog sataniste Alistera Kroulija: „Čini šta hoćeš je sav zakon.“ Pošto liberalni vjernici ne mogu otvoreno i direktno promovisati ovu maksimu, oni to jednako uspješno čine zaobilaznim putem – izvrtanjem biblijskih učenja, obično udruženo sa pozivanjem na „savremeno doba“ i tekovine društva. Dok jedni projektuju vječnu koegzistenciju dobra i zla kroz fiktivne ideje o zagrobnom „raju“ i „paklu“, drugi ističu „jevanđelje ljubavi“ i Hrista koji je „primio na sebe sve grijehe ikad i umro za njih“ (neki idu čak toliko daleko sa glupošću i hulom da tvrde kako je umro drugom smrću), vješto zaobilazeći da objasne kako je to tačno uradio, koje su legalne konotacije Njegove žrtve i, najvažnije, kako se to uklapa u realizaciju Plana spasenja i Božji sud.
Još od početka pobune na Nebu, jedan od argumenata Lucifera za ubjeđivanje njegovih sledbenika da istraju u pobuni bio je da Bog neće i ne može nikad smrću kazniti svoja stvorenja za prestup. Istim tim obmanjivačkim argumentom Sotona se poslužio kad je naveo Evu na prestup: Nećete vi umrijeti. Ali Bog u Bibliji decidno objavljuje da je plata za grijeh smrt.
Koje su konsekvence vjerovanja da su zločin ubistva i ubijanje iz zakonitih razloga ili nenamjerno ubistvo isto?
- Bog bi bio nedosledna ličnost koja ne samo što daje kontradiktorne instrukcije ljudima, već i sam krši sopstvena načela i zakone.
- Čovjek bi bio lišen prava na samoodbranu u slučaju ataka na njegov lični život ili živote bližnjih, nezaštićenih i slabih.
- Nijedan ljudski sud nikada ne bi imao prava ikoga osuditi na smrt. Sudije i egzekutori zločinaca tretirali bi se kao ubice.
- To bi dalo ideološko opravdanje za vjerovanje koje postoji u svakoj paganskoj religiji, uključujući lažirano hrišćanstvo – da grešnik može živjeti vječno – bez obzira na formu života koja se u određenom učenju iznosi (besmrtna duša, zagrobni život, raj, pakao, čistilište, reinkarnacija).
Jedna od primjedbi koje smo imali na Novi revidirani prevod Biblije bila je vezana upravo za šesti Božji uput: Ne počini zločin ubistva, izražena ovako: „Vi time tumačite Bibliju, na šta nemate pravo, ne prevodite doslovno.“ Skrivena premisa iza primjedbi da se tako promoviše ubijanje nalazi se zapravo u odbacivanju činjenice da Bog kažnjava smrću prestupnike Zakona, i da je ta kazna ne samo zakonski opravdana, već i da proističe iz ingerencija Moralnog Zakona. Što se našeg posla tiče, ako nijesmo sposobni da tumačimo i pravilno razumijemo Bibliju, još manje bismo bili za reviziju prevoda.
Nijedno vrijeme ne može promijeniti Božji karakter, pravednost, namjere i volju. Neće to učiniti ni razna manipulativna učenja i filozofije, koliko se god ljudi trudili, potpomagani silama tame. A izvjesno neće ni ignorisanje činjenica i namjerno zadržavanje istine u nepravednosti.