Razlike između Biblije i Kurana

Kuran ili Koran (na arap. „čitati naglas“, „kazivati“, „recitovati“) je sveta knjiga islama za koju se tvrdi da je Džibril (anđeo Gabrijel) prenio preko izaslanika Muhameda u periodu od 23 godine (između 611-633. godine n.e.), prema vjerovanju muslimana, poslednjeg u nizu biblijskih izaslanika. Muhamed i njegovi sledbenici zabilježili su mnoga od ovih isprekidanih otkrivenja, i posle njegove smrti ostalo je mnogo zapisanih fragmenata i mnogo onih koji su se sjećali njegovih kazivanja. Opsežni tekst je sastavljan u vrijeme vladavine prvih nekoliko kalifa, a varijante su zabranjene. Kuran je podijeljen u 114 poglavlja koja se nazivaju sure i koja sadrže različit broj stihova pod imenom ajeti (znaci). Po mjestu Božjeg obraćanja Muhamedu, razlikuje se između mekanskih i medinskih sura. Poglavlja nijesu raspoređena hronološki niti tematski, već prema dužini, od najdužih do najkraćih. Tako se mnogo ranih otkrivenja iz Meke našlo na kraju, a kasnije sure iz Medine na početku. Zajedno sa kratkim naslovima, sve osim jedne, sure počinju sa Bismilom: „U ime Alaha, Milostivog, Samilosnog!“ U razvoju arapskog jezika, Koran ima ključno mjesto, jer su Arapi dotle faktički bili nepismeni. Pored sune, Kuran je glavni izvor islamskog zakona, šerijata. Iste se teme iznova ponavljaju: poziv na poštovanje Alaha, nužnost sprovođenja pravde, ništavnost neznabožačkog načina života, neizbježnost sudnjeg dana i kazne koje iščekuju zlikovce, a raj kao nagrada za pravedne.

Za muslimane, Kuran je poslednja riječ Alaha koja konačno definiše islam kao najsavršeniji oblik drevne monoteističke religije. Osnovni zahtjevi muslimanskog života su dnevne molitve, milostinja, post u mjesecu ramazanu i hodočašće u Meku. Društvene reforme su uspostavljene, a među njima su zakon o nasleđu, zakon o kriminalu, zakon o ponašanju muževa i žena, roditelja i djece i vlasnika robova, te zakon o odnosu trgovaca i muslimana prema nemuslimanima.

Razlike između Biblije i Kurana

Premda Kuran deklarativno priznaje ranije svete knjige Starog – Tevrat i Novog Saveza – Indžil (vidi: Sura 5:43-46, 47, 68; Sura 10:94; Sura 6:114,115), muslimanski vjeroučitelji ih podređuju Kuranu i zabranjuju vjernicima.

Moramo primijetiti da sličnu strategiju sklanjanja Svetog Pisma od vjernika primjenjuju i crkvene vođe. Očigledno je da postoje ozbiljne razlike između Biblije i Kurana.

Prije nego što uđemo u datu tematiku, treba napomenuti da su religijske rasprave jedna od najvećih neprilika u koje čovjek može da upadne. Stvari se posmatraju i vrednuju pristrasno, mjere različitim mjerama, gledišta su međusobno toliko suprotstavljena da sve što iznesete nekom drugom može zvučati neubjedljivo ili čak besmisleno. Na nivou sukoba mišljenja među ljudima, ove rasprave mogle bi trajati beskonačno. Kako god, dobronamjernost prema svim ljudima, bez obzira na njihova vjerska i druga uvjerenja treba biti glavni motiv svakog ukazivanja na eventualne zablude. (Autor ovog rada je kao nekadašnji pomorac i putnik po svijetu proveo dosta vremena u muslimanskim zemljama i cijeni taj narod.)

Jedino što može da napravi presudnu razliku je standard iznad ljudskog – božanski standard za utvrđivanje istine. Logično je da u domenu religije istinu može da definiše samo Bog. Biblija (Stari i Novi Savez) potvrđuju svoju nadahnutost iz božanskog izvora.

1. Biblija odgovara logici, nauci, iskustvu, poznatoj istoriji, savjesti i zdravom razumu. Ona je tačna i pouzdana sa nekoliko različitih aspekata: veliki broj naučnih dokaza potvrđuje Bibliju; proroštvo (predskazanja) potvrđuje Bibliju; ona je tekstualno vjerodostojna i dokaziva kao što to potvrđuju najstariji otkriveni manuskripti; istorijski je posvjedočena ne samo od Jevreja i ljudi koji su živjeli u vrijeme Isusa Hrista, već i relevantnih istoričara.
2. Biblija otkriva transparentnog Stvoritelja i Spasitelja, koji na jasan način obznanjuje sebe.
3. Biblija nas informiše o ljudskoj istoriji od postanka, o Padu u grijeh i pobuni protiv Boga, te moralnim i drugim konsekvencama pobune i stanja čovječanstva u uslovima postojanja grijeha.
4. Biblijska teologija jasno izlaže Božji Plan spasenja koji sprovode Bog Otac i Njegov Sin Isus Hrist.
5. Sam Bog ostavlja svjedočanstvo da je to Njegova Riječ, što je Sin Božji Isus Hrist sam potvrdio.
6. Moralno i etički Biblija je superiorna u odnosu na ostalu vjersku literaturu.
7. Biblijska istina je praktična. Ona je savršen i primjenljiv odgovor na čovjekove duhovne potrebe. Ona govori našem umu kako da pravilno upotrijebimo svoju volju i da se sačuvamo od zla u trenucima iskušenja. Ona pruža razložan odgovor, ne na nevažne, već na suštinske potrebe našeg bića. U svojoj suštini istina je dobra jer otkriva Božju ljubav prema nama (ali ne i prema našim grijesima i samopravednim zamislima).
8. Razmišljanjem o svrhovitosti (smislenosti) biblijske nauke, mi prepoznajemo i spremnost istine da izdrži svaku kritiku i preispitivanje. Istinu prihvatamo zato što smo je razumjeli, a ne zato što smo dobili neki znak da ona to jeste. Na osnovu smisla onoga šta je kazano prosuđujemo ispravnost autoriteta koji govori.
9. Biblija ima silu da radikalno utiče na naše živote; otuda proizilazi da je ona živa Božja Riječ.
10. Iako je Biblija kompilacija nastala sabiranjem djela oko 40 različitih pisaca u rasponu od oko 1500 godina, jedinstvo njene nauke je fascinantno.
11. Biblija je gotovo savršeno sačuvana kroz vrijeme.
12. Biblijski pisci su uglavnom bili progonjene ili osporavane ličnosti zbog onoga što su otkrivali.
13. Biblija nije knjiga koja je nastala kao plod ljudskog umovanja, prosto zato jer ne odgovara psihološkim potrebama čovjeka.
14. Biblija ne ugađa ljudskoj sujeti niti uljepšava stvari, već prikazuje ljude i događaje onakvima kakvi jesu.
15. Biblija je plod saradnje božanskog i ljudskog, na Božju inicijativu. Ali Bog se ne predstavlja kao Pisac, pisci Biblije su bili Božji pisari koji su se izražavali na svoj način, iako postoje djelovi Biblije koji su proizvod direktne božanske objave, verbalnog nadahnuća ili diktata Duha Božjeg ili preko anđela. Božanski um i volja se kombinuju sa ljudskim umom i voljom; tako su izjave čovjeka riječ Božja.

S druge strane, Kuran je – vjeruju muslimani – čista, doslovna i neizmijenjena riječ Božija koju je Alah tokom perioda od 23 godine diktirao Muhamedu preko anđela Džibrila, nakon čega je Muhamed tu poruku prenosio svojim sledbenicima koji su je potom zapisivali i sve to sklopili nakon prorokove smrti. Kuran je napisan u prvom licu: u njemu, Alah se obraća ljudima i to najčešće u množini kao „Mi“, rjeđe u jednini kao „Ja“. To je fundamentalna razlika zbog koje hrišćani ne tretiraju Bibliju kao muslimani Kuran, i to iz jednostavnog razloga: muslimani Kuran skoro pa obožavaju.

Kuran tvrdi da su poruke koje je Alah slao preko svojih izabranika u prošlosti – Abrama, Mojsija, Isusa – vremenom korumpirane i izmijenjene te uprljane lažnim vjerovanjima, tako da ono što sada piše u Bibliji, i u Starom i Novom Savezu, nije ono što je pisalo na početku kada je predato.

Recimo, Kuran ne priznaje Boga kao Oca i Isusa kao Sina Božjeg. Isus je samo prorok, drugi najvažniji posle Muhameda, koji se rodio tako što je Alah oplodio djevicu po imenu Marija; to, međutim, ne znači da je Alah otac Isusov jer „Alah stvara što On hoće; kada nešto odluči, On samo za to rekne: ‘Budi!’ — i ono bude.“

Alah je Isusu dao jevanđelje i ovaj nikada nije tvrdio da je Sin Božiji, ali su njegovi učenici to iskrivili i počeli da obožavaju tvorevinu umjesto Stvoritelja te da mijenjaju tekst jevanđelja. Dalje, Kuran kaže da cjelokupna novosavezna priča o hapšenju, suđenju, presudi, raspeću, pogrebu i uskrsenju Hristovom u osnovi nije tačna zato što ga „nijesu ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo“ te da „ga je Alah uzdigao Sebi“. Drugim riječima, Bog je neznano zašto obmanuo i Rimljane i Jevreje i Isusove sledbenike i napravio da misle da je neki drugi čovjek Isus ili da misle da je tu čovjek Isus iako nikoga tu nije bilo.

Očigledno, oboje ne može biti istina. Ovdje se suočavamo sa „vječitim pitanjem“ nalik onome koje je lansirao ateizam nasuprot biblijskom kreacionizmu: Šta je starije, jaje ili kokoška?, gdje se polazi od skrivene pretpostavke da bi jaje moralo biti starije jer su svi živi organizmi nastali iz mrtve materije i postepeno evoluirali od najjednostavnijih ka složenim oblicima života. U slučaju Biblije i Kurana, imamo situaciju gdje mlađi („jaje“) demantuje vjerodostojnost starijega („kokoške“) i postavlja se kao superioran (islam i za Muhameda tvrdi da je iznad svih drugih Alahovih poslanika prije njega). Da bi nam bilo jasnije koliko su zapravo ovi pokušaji osporavanja Biblije netačni i Kuran, grubo rečeno, njen loš falsifikat, postavićemo uporednu tabelu.

Koliko su Muhamed i autori Kurana zapravo poznavali Bibliju i istoriju? Neke nelogičnosti i anahronizmi Kurana.

Muhamed je tvrdio da se Bog (Alah) prethodno objavio Jevrejima i hrišćanima, ali da su ovi zapravo iskvarili vjeru i izmijenili svete spise, te Stari i Novi savez nisu pouzdani. Po Muhamedu, Kuran predstavlja Božije riječi, i jedina je savršena sveta knjiga. S obzirom na to da se poziva na jevrejske i hrišćanske svete spise kao na nešto što je na početku bilo ispravno, Kuran ponavlja puno biblijskih tema, ali sa očiglednim greškama. U Kuranu nalazimo puno anahronizama, tj. nalazimo da su stvari postavljene van njihovog istorijskog konteksta. Ova činjenica neposredno pokazuje da je u pitanju knjiga pisana od strane ljudi, uz to loših poznavalaca Biblije i istorije, tj. nije nadahnuta od Boga.

i) Isus bezgrešan, a grešni Muhamed najbolji primjer

Ovo je jedna od mnogih nelogičnosti i besmislica Kurana. Prema Kuranu, Muhamed je najbolji primjer (Kuran, sura Al-Ahzab 33:21) i to ne samo muslimanima nego i svim ljudima (muslimani vjeruju da je poslan svim ljudima prema Kuranu). To jednostavno nije istina. Muhameda ozbiljno doživljavaju samo muslimani, dok Isusa ozbiljno doživljavaju i pripadnici drugih religija osim hrišćanstva, a često se može čuti kako i ateisti ili agnostici znaju cijeniti Isusov moral i učenje.

Kako muslimani vjeruju da je Kuran diktirana Božja Riječ, moraju vjerovati da je Muhamed njima i najbolji primjer. Ipak, u mnogo slučajeva u hadisima Muhamedovi postupci prikazani su zapravo kao vrlo loši. Vođenje ratova, pljačka karavana, terorizam, nekada i okrutnost, poligamija, brak sa djetetom od 6 godina i polni odnos kad je imala 9 godina, mogućnost imanja više žena naspram ostalih, i tako dalje. To znači da je Muhamed s godinama duhovno i moralno nazadovao i postajao sve gori u svakom pogledu, što je siguran pokazatelj nepostojanja stvarne veze sa Bogom, pogrešnosti religije i izostanka posvećenja neophodnog za spasenje (vidi: 1. Mojsijeva 17:2; Matej 5:48; 4:12-15; Rimljanima 6:22).

S druge strane, prema islamu Isus (Isa) je bio čist, tj. bezgrešan. Ipak, autoru Kurana se potkrala greška da kao primjer muslimanima postavi grešnoga Muhameda, a ne Isusa. To je jedna velika nelogičnost i besmislica, jer zašto bi grešan čovjek bio iznad bezgrešnoga, savršenoga. Između ostalog, to odaje Kuran da je ljudska tvorevina. Razlog tome se očigledno krije u činjenici što je to bilo jedino rješenje za osnivače islama da opravdaju svoje djelovanje; tj. da svog čovjeka postave kao onoga koji će predstavljati islam, budući da savršenog Isusa već cijene njima omraženi hrišćani.

„Čuli ste da je rečeno: Voli svoga bližnjeg, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: volite svoje neprijatelje, blagosiljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, i molite se za one koji vas klevetaju i progone.“ (Matej 5:43,44)

To Muhamed nije učio, ali Isus jeste. Isus je, dakle, prema svim mjerilima, imao uzvišeniji moral od Muhameda. Problem za muslimane je još veći što oni smatraju da je Isus i u Bibliji propovijedao islam. Ukoliko ga je propovijedao, sasvim je besmisleno da najavi nižeg od sebe po moralu i grešnosti – Muhameda – (novi logički problemi), a Kuran opisuje Muhameda kao najveći primjer. Prema Bibliji, Isus je savršena, utjelovljena, a samim tim i konačna neprikosnovena Božja Riječ (Jovan 1:14).

ii) Razapinjanje u Egiptu u vrijeme Josifa (Jusufa) i Mojsija (Muse) (Sura 12:41, 20:71)

U Kuranu nalazimo da su Egipćani praktikovali raspeća kao kaznu u vrijeme Josifa (19. vijek prije n.e.) i Mojsija (15. vijek prije n.e.). Problem je što se raspeća kao vid kazne prvi put javljaju tek u Persiji u 6. vijeku prije n.e., dakle mnogo vjekova kasnije. Odavde vidimo da je Muhamed znao priče o Mojsiju i Josifu, ali ih je „začinio“ novosaveznim detaljima o raspeću kao kazni.

iii) Mojsije i Samarićani (Sura 20:35-88, 95)

U Kuranu stoji da je u toku izlaska jevrejskog naroda iz Egipta pod Mojsijevim vođstvom neko po imenu Samirija (ili Samarićanin) naveo Jevreje na to da naprave zlatno tele kao idol kome će se klanjati. Ova priča svakako podsjeća na biblijsku priču slične sadržine koja je nastala mnogo ranije, u vrijeme davanja Zakona na Horevu. Međutim, postoje problemi. Prvo, Biblija u ovoj priči ne spominje nikog s ovakvim imenom. Zapravo, bilo bi jako čudno da je neko s takvim imenom spomenut, s obzirom na to da su i grad Samarija i etnička grupa Samarićana (mješanci Jevreja i drugih naroda) nastali mnogo vjekova kasnije.

Izgleda da je Muhamed pomiješao dvije priče Jevreja iz svoga vremena – priču o izlasku iz Egipta za vrijeme Mojsija i priču o Samarićanima kao onima koji su iskvarili jevrejsku religiju. Jevreji novosaveznog doba su na Samarićane gledali s mržnjom, jer nisu bili čisti Jevreji i religija im nije bila čisti judaizam, već njegov iskvaren oblik. Još jedna priča koja je potencijalno igrala ulogu u Muhamedovoj zabuni je priča o Zimriju, još jednoj ličnosti iz Starog saveza koji je bio dio jeresi, ali ne one vezane za zlatno tele, već iz događaja opisanih u 4. Mojsijeva 25. glava. Dakle, moguće je da je Muhamed pomiješao elemente tri različite priče.

iv) Marija, majka Isusova i Marija, Mojsijeva sestra (Sura 19:27,28, 66:12,27)

Ovo je još jedan slučaj miješanja različitih biblijskih događaja i ličnosti koji imaju neki zajednički element u Kuranu. U pitanju je ime Marija (heb. Mirjam), odnosno muslimanska varijacija istog imena – Merjema. Prema Starom savezu, Mojsije i Aron su imali sestru po imenu Mirjam (Marija). Kuran, u skladu s Biblijom, tvrdi da je Marija Aronova sestra, kao i da je Aron (Harun) Mojsijev (Musin) brat (sure 19 i 20), a svi skupa nazvani su Imranovim sinovima, te je ova starosavezna porodična veza potvrđena. Međutim, u Novom savezu Isusova mati takođe nosi ime Marija. Ove dvije Marije razdvaja oko 1500 godina. No, čitajući Kuran vidimo da je Muhamed nedvosmisleno pomiješao ove dvije ličnosti i smatra ih jednom te istom osobom, te ispada da je Mojsije ujak Isusa Hrista, što je istorijski svakako nemoguće.

Dakle, osoba sa elementarnim nepoznavanjem Svetog Pisma i istorije, dala je sebi za pravo, on ili pisci Kurana, nebitno, da negira vjerodostojnost brojnih stvari od izuzetnog značaja za razumijevanje Božjeg plana spasenja.

v) Izmišljene priče i paganske prakse

U Suri 21:68-70 čitamo priču o Abramu kako uništava paganske idole ostavljajući samo jednog čitavog. Kada su pagani vidjeli šta se desilo, bacili su Abrama zbog toga što je učinio u vatru. Međutim, Alah spašava Abrama iz vatre. Očigledno je Muhamed prihvatio i vjerovao u razne izmišljene priče (Sure 6:25; 8:21; 16:24; 46:17; 68:15; 83:13). Čak je i hadž, jedna od glavnih praksi islama, preuzeta od pagana koji su imali isti običaj pritom kružeći oko Kabe i tako slavili nebeskih tijela; kruženje danas praktikuju i muslimani.

vi) Muhamed je koristio navodna otkrivenja od Alaha da bi pravdao udovoljavanje svojim željama i obračunavao se sa protivnicima

Takav primjer nalazimo u Muhamedovom uzimanju žene njegovog usvojenog sina Zejda (Sura 33:4,5,37). Posebno za Muhameda počelo je važiti pravilo da može imati više žena (Sura 33:50) i ljubavnica (Sura 66:1,2). Ni gosti nijesu bili dobrodošli, da ne dosađuju proroku (Sura 33:53).

vii) Pogrešna tvrdnja da su hram Kabu sagradili Abram (Ibrahim) i Ismailo (Sura 5:125)

Drugi veliki problem za Islam je Muhamedova tvrdnja da je Kaba sagrađena 40 godina prije hrama u Jerusalimu koji je sagrađen oko 958-951. godine prije n.e. Prateći Muhamedovu tvrdnju, Kaba onda mora biti sagrađena u periodu od 998. do 991. godine prije n.e. Ovo predstavlja veliki problem zato što je Abram živio oko 2000 godina prije n.e. tako da su u to vrijeme o kome Muhamed govori i on i Ismail odavno umrli, što nas dovodi do zaključka da Muhamed nije bio u pravu.

viii) Muhamed objasnio svrhu meteora

Prema hadisu (Sahih Muslim, knjiga 26, hadis br. 5538), Poslanik Muhamed je sjedio jednom noću sa nekim od svojih drugova kada je iznenada meteorski udar (zvijezda padalica) dao zasljepljujuću svjetlost. Pitao je šta su ljudi govorili u predislamskim danima kada je bio takav pucanj (meteora).

Iz društva su odgovorili da se priča da se te noći ili rodio veliki čovjek ili je veliki čovjek umro.

Međutim, Poslanik je rekao da ti meteori nisu ispaljeni ni na bilo čije smrti niti na rođenje.

Umjesto toga, kad god Uzvišeni Alah odluči izdati naredbu, Njegove riječi se prenose od jedne grupe meleka (anđela) do druge širom sedam nebesa. U ovom procesu prenošenja, džini pokušavaju da prisluškuju šta se dešava. Otimaju ono što uspiju da čuju i nose svojim prijateljima (nevjernicima, vračarima, gatarima i astrolozima). I kada meleci vide džine kako to rade, napadaju ih meteorima. Drugim riječima, kamenuju ih.

Ovo je potvrđeno i u Kuranu:

„Mi smo nebo najbliže vama sjajnim zvijezdama okitili i čuvamo ga od svakog šejtana prkosnoga da ne prisluškuje meleke uzvišene; njih sa svih strana gađaju da ih otjeraju: njih čeka patnja neprekidna, a onoga koji što ugrabi – stigne svjetlica blistava.“ (Es-Saffat, 6-10)

ix) Pojava Muhameda prorečena u Bibliji?

Muslimani tvrde da se proročanstva o dolasku Muhameda nalaze u Bibliji, međutim, do dana današnjeg niko nije uspio da ih pronađe a razlog za to je jednostavan – nema ih.

Zašto je sve ovo bitno, neka nam odgovori sam Kuran: „A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Alaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.“ (Sura 4:82)

U zaključku

Površni poznavaoci religije ili ekumenisti mogu dokazivati kako postoje brojne sličnosti između biblijske vjere i islama. Međutim, pažljiva analiza pokazuje da sličnosti postoje samo u domenu „pozajmljivanja“ Kurana iz spisa Starog i Novog Saveza i donekle u krivično-pravnom sistemu i običajima tipičnim za stari Srednji Istok i semitske narode. Kuran i islamska vjerovanja su puna mitoloških interpretacija biblijskih događaja i nauka, te fantastike i besmislica. Po sadržaju veoma sliče apokrifnim spisima koji im i prethode nekoliko vjekova ranije. Teološki, Kuran podriva ili odbacuje gotovo sve fundamentalne biblijske doktrine, posebno one koje se tiču koncepta i realizacije Plana spasenja. Istorijski, Kuran je veoma nepouzdano djelo, sa više različitih verzija, izgubljenih djelova, veoma loše koncipiranog, tekstualno i gramatički nekorektnog materijala i sl. Moramo zaključiti da biblijski Bog i Alah ne mogu biti isti, te da se vrlo vjerovatno politički manipulisalo sa spisima Kurana. U sedmom stoljeću, halifa Osman je sakupio sve različite primjerke Kur’ana, odabrao onaj koji mu je bio draži, a ostale spalio. Iako je ovo efikasan način eliminacije konkurentskih zbirki Muhamedovih izreka, kojih je bilo mnogo, ne uliva povjerenje da se trenutna verzija poklapa s originalom. (Abu Abdullāh Muhammad Ibn Ismā`īl al-Bukhārī, Sahih Bukhari. Volume 6, Book 61, Number 510. Published 854 A.D.)

Biblija je teološki, tematski, logički, moralno, istorijski, naučno i na svaki drugi način superiornija od Kurana.

No ništa na ovom svijetu nije slučajno. Da nije bilo velikih zastranjenja i otpada od Boga, mnoge stvari bi bile znatno drugačije. Da judaisti i posebno tradicionalno hrišćanstvo (crkva) nijesu duboko zastranili od istina Svetog Pisma, te nanijeli veliku štetu Božjem djelu i počinili brojne zločine, uključujući i muslimanski svijet (sjetimo se samo „krstaških ratova“), teško da bi bilo ikakve potrebe za islamom. Sve što se događa na svijetu, dešava se po Božjem dopuštenju i proviđenju. Islam se pojavio u VII vijeku kad je crkva zabludjela u svojoj oholosti kao „bič“, opomena i kazna, kao protivteža i brana galopirajućem idolopoklonstvu i paganizmu pod maskom hrišćanstva. Zato nije čudo što je islam napredovao i za relativno kratko vrijeme se raširio po svijetu. Međutim, Božje objave su zloupotrebljavane, pogrešno tumačene; istina zapisana u njima se skrivala. To su jednako činili oni koji su bili protivnici vjere – ateistički filozofi, kao i oni koji su tvrdili da su vjernici – Jevreji, hrišćani, muslimani, a sve u težnji i trci za ovozemaljskom slavom, moći i bogatstvom.

Sledeći citati iz Kurana ohrabruju u pogledu spoznaje istine svih koji žele stati na Božju stranu, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost:

________________________

[1] Izvor fetve šejha Usejmina: http://ar.islamway.net
Izvor fetve Ibn Baza: www.Binbaz.org

PDF verzija dokumenta pdf