Da bismo pravilno shvatili i vrednovali Bibliju i biblijsku nauku neophodno je da razumijemo šta je to nadahnuće od Boga i na koji način su biblijski pisci bili nadahnuti. Nadahnuće Biblije podrazumijeva da njeni spisi potiču iz božanskog izvora. Dakle, Bog je Izvor koji djeluje kroz Njegove kanale nadahnuća. Pošto se ovo nadahnuće tiče otkrivenja Božje volje i planova za čovječanstvo, od Boga odabrane osobe služile su kao proročki posrednici za verbalne ili pisane objave i njihovo pronošenje.
Samo Sveto Pismo daje jasnu izjavu po tom pitanju:
Važno je zapaziti da različita svjedočanstva, izvještaji i objave u Svetom Pismu ukupno uzevši imaju svrhu obnove i izgradnje čovjeka po Božjem obličju u različitim aspektima. Dakle, SVE Pismo je nadahnuto.
Jedno od najvećih iskušenja s kojim se ljudi suočavaju u želji da grade svoju vjeru prema Bibliji je potčinjavanje Božje Riječi subjektivnim idejama i mišljenjima. U odnosu na nadahnuće, to za posledicu ima PARCIJALNO uzimanje, izvrtanje smisla i/ili pretjerivanje sa onim djelovima Svetog Pisma koji nekome odgovaraju da podrži svoju (pogrešnu) teologiju uz zanemarivanje, ignorisanje ili krivo predstavljanje drugih sadržaja koji mu ne odgovaraju. To je najopštiji i najrasprostranjeniji način podrivanja Biblije, što neminovno rezultira raznim jeretičkim učenjima, fanatizmom i sl. Takva tendencija se prepoznaje i po dovođenju u sumnju određenih pisaca, što se obično pokušava pravdati isticanjem da nadahnuti pisac „nije nepogrešiv“, da „nije imao (ili znao) punu istinu“ i sl. Naravno da niko razuman ne vjeruje da je bilo koji čovjek na zemlji „nepogrešiv“ ili sveznalica, uključujući biblijske pisce, ali kad govorimo o tome u domenu božanskog nadahnuća, tu stvari stoje sasvim drugačije. U osnovi, možemo postaviti dvije teze:
1) Božansko nadahnuće je cjelovito i SVE što je božanski nadahnuto ima svoje mjesto u velikom mozaiku božanske ISTINE. (Ovo je stav Svetog Pisma.)
2) Od početka do kraja Biblije, nadahnuta Riječ je UVIJEK u skladu sa prethodnim objavama i jedna istina NE PONIŠTAVA ILI ISKLJUČUJE druge prethodne (svjetlost može progresivno rasti ali ne i negirati prethodnu svjetlost; ovo je takođe biblijski stav).
Problemi se otvaraju kada, obično za potrebe vlastite teologije ili svoje ustanove (crkve/sekte), ljudi počnu sami „određivati“ u kojoj mjeri su određeni segmenti Biblije nadahnuti, a koji su „manje važni“ ili „prevaziđeni“. Na toj tački, „teolog“ postavlja svoje subjektivno mišljenje ili vlastito „nadahnuće“ (kako god ga nazivao) iznad nadahnuća koje je dato od Boga. Da ne bismo uzimali prostor, daćemo samo jedan mali primjer. Postoje neke grupe koje tvrde da Hristovo uskrsenje nije bilo u prvi dan sedmice (nedjelju, po današnjem računanju vremena), što takođe povlači za sobom redatiranje događaja koji su prethodili tome. To je klasičan primjer ignorisanja i protivrječenja jasnim biblijskim tekstovima zarad neke svoje osobene („originalne“) teologije. Indikativno je da zdrava argumentacija ne dopire do takvih ljudi. Ali vratimo se predmetu ove mini studije.
Verbalno nadahnuće i nadahnuće za usmjeravanje u mislima
Da li su biblijski pisci bili nadahnuti samo u mislima ili postoji i diktirano, verbalno nadahnuće?
Prvo: Nadahnuti glasnik Božji, bilo prorok ili apostol, nije bio pod nadahnućem 24 sata na dan, sedam dana u sedmici, već kad mu je Gospod želio dati nadahnutu poruku ili otkrivenje, dolazila mu je Riječ Gospodnja, ili se Duh Božji spuštao na njega. Potvrdu ove teze nalazimo u 2. Samuelovoj 24:11, 12; 2. Kraljevima 20:4-6; 2. Dnevnika 24:20.
Drugo: Kad Božji glasnik nije pod direktnim nadahnućem Svetog Duha, on nije nepogrešiv, već može praviti greške kao svako drugi.
Kao što vidimo, Božji glasnici nijesu sebe ničim izdvajali od drugih ljudi, jer i oni su griješili.
Primjer 1: Prorok Natan je odobrio sugestiju kralja Davida da gradi hram Gospodnji. Međutim, taj Natanov savjet nije se zasnivao na nadahnutom otkrivenju od Gospoda. On je dao vlastiti sud ili mišljenje, koje je Gospod ispravio te noći kroz božansko otkrivenje.
Te noći Božja riječ je došla Natanu: „Idi i reci mom sluzi Davidu: ‘Ovako kaže Gospod: ‘Nećeš mi ti sagraditi dom da u njemu prebivam.’“ (1. Dnevnika 17:1-4)
Primjer 2: Primjer apostola Jakova i starješina u Jerusalimu, kada su savjetovali Pavla da sponzoriše braću koja su imala nazirejski zavjet u Hramu (vidi Djela 21:18-25). Ovo je Pavla odvelo u zatvor. Sveti Duh nije nadahnuo ovaj savjet, a Pavle nije bio ovlašćen od Boga da pristane na ovaj savjet.
Napomena: Zapazite da se ovaj događaj zbio na saboru apostola i prvih hrišćana (modernim jezikom rečeno, oni su govorili ex catedra). Ovo znači da svaka izgovorena riječ Božjeg glasnika u svako vrijeme i pod svim okolnostima nije nužno nepogrešivo svjedočanstvo Gospodnje.
Primjer 3: Pavle je ukorio Petra u lice zbog Petrovog pogrešnog ponašanja prema naznabožačkim vjernicima u Antiohiji (vidi Galatima 2:11-14).
Treće: Postoje prilike kad nadahnuti glasnik Gospodnji daje svoj vlastiti sud ili mišljenje, i ne daje nadahnuto svjedočanstvo Gospodnje.
Primjer 1: U Pavlovom pismu Korinćanima, on daje svoj sud o različitim aspektima braka, i priznaje da ove konstatacije nijesu uputi od Gospoda (vidi 1. Korinćanima 7:6; 7:12; 7:25).
Četvrto: Moguće je da nadahnuti glasnici budu negativno nastrojeni preko lažnih izvještaja i dezinformacija od drugih ljudi, kad nijesu pod direktnim nadahnućem Duha Božjeg.
Primjer 1: Neki od apostola zajednice u Jerusalimu imali su predrasude prema apostolu Pavlu zbog lažnih izvještaja koje su primili o njemu od nevjerujućih Jevreja.
Zbog svega ovoga nameće se pitanje: imaju li vjernici uopšte ispravno razumijevanje biblijskog nadahnuća? Izgleda da je i to shvatanje izopačeno u crkvama i hrišćanskoj teologiji uopšte, kao što je slučaj i sa najvećim brojem drugih vjerovanja i doktrina. Da li je Bog zaista proroke i apostole nadahnjivao samo mislima, a zatim prepuštao njima slobodu da izraze te misli svojim riječima, kad su pisali svete spise? Istražićemo šta govori sama Biblija o tome.
Sve Pismo je dato nadahnućem
Napomena: Grčka riječ za „nadahnuto“ je „teopneustos“, što znači božanski udahnuto. Kako dalje odmičemo sa našim proučavanjem, postaće jasno da je Sveti Duh govorio ustima proroka i apostola i u stvari stavljao Božju objavu u njihova usta.
Zapazite da se uvijek koristi izraz „riječ“, a ne „misao“, ili fraza „ovako govori Gospod“.
Prorok Danilo dok je bio pod božanskim nadahnućem, nije imao daha u svom tijelu, ali ipak je mogao govoriti u viziji.
Napomena: Fizički je nemoguće govoriti kad nemamo daha. Kako je onda Danilo mogao govoriti u viziji? Tako što je Sveti Duh koristio njegove vokalne organe dok je bio u viziji. Tako dolazimo do istine da je Božji Duh davao prorocima i apostolima upravo te riječi koje su govorili ili zapisivali dok su bili pod nadahnućem.
Primjer patrijarha Jakova: U Postanju 49:1-28 nalazimo proročke riječi koje Jakov na umoru uputio svojim sinovima pod božanskim nadahnućem. On je na sebi imao duh proroštva dok je govorio.
Primjer Mojsija: Mojsije je napisao sudove Gospodnje iz Njegovih usta za djecu Izraela, zabilježene u 2. Mojsijevoj 21-23. glava. Gospod je diktirao ove sudove Mojsiju dok ih je ovaj zapisivao na gori Sinaj.
U stvari, Gospod je direktno govorio Mojsiju, licem u lice, kao što se govori prijatelju.
Gospod je govorio Mojsiju riječi koje je ovaj morao ponavljati djeci Izraela U Mojsijevim knjigama nema mjesta za „nadahnuće misli“. Evo još nekoliko primjera: 2. Mojsijeva 19:3-7; 24:3; 35:1; 3. Mojsijeva 1:1, 2; 4. Mojsijeva 15:17, 18.
Primjer Arona: Gospod je izabrao Arona da bude Mojsijev govornik za izraelski narod pred Egipćanima. Bog je bio sa Mojsijevim ustima, a Aron bi ponavljao riječi koje je Gospod govorio Mojsiju.
Primjer Mojsija i Arona je upravo primjer kako Bog govori svojim prorocima, a zatim prorok ponavlja te riječi koje mu je Gospod dao onima kojima su upućene!
Primjer proroka Balama: Ovdje je data vrlo jasna ilustracija kako nadahnuće djeluje na Božje proroke. Bog je dao Balamu riječi koje je morao prenijeti doslovno kralju Balaku.
Primjer kralja Davida: Kralj David napravio je zapisnik sa detaljima nacrta Hrama i hramskog namještaja pod direktnim nadahnućem Duha Božjeg.
Napomena: Drugim riječima, anđeo je govorio Davidu šta da zapiše u pogledu nacrta doma.
Primjer proroka Jeremije: Gospod je Jeremiji dao riječi koje je ovaj morao govoriti narodu Jerusalima u Hramu Gospodnjem.
Gospod je Jeremiji zapovijedio da zapiše sve riječi koje mu je Gospod dao, a Jeremija je zatim te riječi izdiktirao pisaru Baruhu.
Primjer Isusa Hrista: Isus Hrist, koji je bio „onaj Prorok“ narečen od Mojsija, govorio je riječi koje mu je Otac dao.
Primjer učenika na dan Pedesetnice: Prvi učenici, koji su se bili skupili u gornjoj sobi na Pedesetnicu, bili su ispunjeni Svetim Duhom, i govorili drugim jezicima, kao što im je Duh davao da govore. Oni nijesu imali nikakve kontrole nad onim što su govorili. To je bila čudesno ispoljavanje božanskog nadahnuća među prvim hrišćanima, koji su govorili riječi koje im Sveti Duh stavio u usta (Djela 2:3, 4)
Primjer apostola Jovana i knjige Otkrivenja: Kroz cijelu knjigu Otkrivenja, Hrist je upućivao nadahnutog apostola da zapisuje riječi koje je govorio Jovanu. Takve su recimo poruke na sedam skupština (Otkrivenje 2:1,8,12; vidi takođe Otkrivenje 2:18; 3:1,7,14; 14:13; 21:5). Na samom početku Otkrivenja objašnjeno je kako funkcioniše istinsko nadahnuće:
Naravno, postoji još primjera u Bibliji kojima se može potvrditi istina da Bog daje nadahnutom glasniku upravo one riječi koje je on govorio ili zapisao.
Ima još jedna važna stvar vezano za nadahnuće biblijskih spisa. Naime, neke knjige, kao na primjer jevanđelja, pisana su sa određene vremenske distance u odnosu na vrijeme kad su se događaji zbili. Na primjer, kako su apostoli mogli precizno pamtiti posle 20-30 ili više godina Isusove riječi? Bog se i za pobrinuo. Pogledajte sledeći stih:
Spoj božanskog i ljudskog
U Djelima 6:5 Luka je zabilježio činjenicu da je Stefan bio pun Svetog Duha; a u Djelima 7:55 vidimo da je on bio pod istim nadahnućem prilikom svog čuvenog govora pred Sanedrinom.
Ljudima se prenose božanske poruke njima razumljivom vokabularu, kako bi otupljena percepcija zemaljskih bića mogla shvatiti Njegove riječi. Tako se pokazuje Božje udostojavanje. On dočekuje pala ljudska bića gdje oni jesu. Biblija, savršena kao što jeste u svojoj jednostavnosti, ne odgovara velikim zamislima Božjim; jer bezgranične ideje se ne mogu savršeno oformiti u ograničenim kotačima misli. Umjesto preuveličavanja u prikazima Biblije, kao što mnogi ljudi pretpostavljaju, snažne ekspresije se razbijaju pred veličanstvenošću misli, iako pisac odabira najizražajniji jezik preko kojeg prenosi istine većeg obrazovanja.
Bibliju su pisali nadahnuti ljudi, ali to nije Božji način mišljenja i izraza, već ljudski. Bog se ne predstavlja kao pisac. Ljudi će često kazati da takvo izražavanje ne liči na Boga. Ali Bog nije izložio sebe sudu u riječima, u logici, u retorici, u Bibliji. Pisci Biblije bili su Božji pisari, ne Njegovo pero. Pogledajte različite pisce. Nijesu riječi Biblije ono što je nadahnuto, već su ljudi ti koji su bili nadahnuti. Nadahnuće ne djeluje na same čovjekove riječi ili njegovo izražavanje već na samog čovjeka, koji, pod uticajem Svetog Duha, biva prožet sa mislima. Ali te riječi primaju obilježje individualnog uma. Božanski um se razliva. Božanski um i volja se kombinuju sa ljudskim umom i voljom; tako su izjave čovjeka riječ Božja.
Drugim riječima, Biblija jeste sva nadahnuta jer je proizvedena kao plod božanskih objava, ali to ne znači da je kompletna informacija zapisana u njoj verbalni diktat riječ za riječ, već prije kombinacija božanskog sa ljudskim znanjem izražena na nivou ljudskog razumijevanja i vokabulara.
Kad i zašto se osporava autentično nadahnuće?
Postavlja se pitanje, zašto crkvene vođe, različite sekte i grupe ne poštuju biblijsko nadahnuće ili eventualno insistiraju na nadahnuću misli, nadahnuću svojih vođa, gurua… Zašto izvrću Božju Riječ? Odgovor se nameće sam po sebi: pošto su u kontradikciji sa Svetim Pismom i Bog očito ne govori preko njih, onda se uvodi manipulativna pretpostavka da im nadahnjuje misli i da su oni Njegov glas, ili kod harizmatika da „Hrist živi u njima“, da ih „vodi Duh“, što takođe širom otvara vrata za pravdanje različitih jeresi. Glavna karakteristika lažnog nadahnuća je GUBLJENJE AUTENTIČNOG IZVORA (BOGA), AUTENTIČNOG BOŽANSKOG KANALA (HRISTA) I AUTENTIČNOG POSREDNIKA NA RELACIJI NEBO-ZEMLJA (BOŽJEG ANĐELA), te falsifikovanje posredstvom demonskih duhova. To se događa kad ljudi žele „prilagoditi“ istinu svojim željama i zamislima ili odstupe od istine.
Istina može biti samo jedna, parcijalno nadahnuće je biblijski i logički neodrživo. Dakle, ako su nadahnuti od Boga biblijski pisci ili Elen Vajt, oni koji su dijelom ili u potpunosti u očitoj kontradikciji sa njima (bez obzira na tehnike sofizma i manipulacija kojima to pokušavaju „izgladiti“) nalaze se pod kontrolom drugog duha.
Pokušaji mijenjanja i odbacivanja Riječi za života proroka
„Duh“ kojeg ovdje Pavle pominje je očito povezan sa pozivanjem na (lažno ili falsifikovano) nadahnuće.
Da bi spriječio pokušaj lažiranja neke poslanice, Pavle je lično potpisivao svoja pisma (vidi 2. Solunjanima 3:17). Prorok Jeremija takođe je imao svog pisara, Baruha (vidi Jeremija 36:4). I on i Pavle diktirali su svojim pisarima riječ Gospodnju.
Otpali judejski kralj uništio je Jeremijine spise, dok je prorok još bio živ (vidi Jeremija 36:21-23). Ali tim činom nije uništena Riječ Božja, jer sve originalne riječi su sačuvane i dodate nove na Jeremijinom svitku:
Zato što je Božji duh diktirao riječi koje su bile na prvom svitku, koji je kralj uništio, prorok nijednu nije izostavio dok je diktirao Baruhu zapis na drugom svitku. Tako prorok može proširiti svoje nadahnute spise, ali ne može brisati ništa od prethodnih koji su dati nadahnućem. Bog će sačuvati svoju riječ uprkos pokušajima njenog kvarenja (vidi Psalam 12:6, 7; Matej 24:35).
Božji narod po imenu odbacivao je proroke dok su još bili živi, a neke su čak i ubijali (vidi Matej 23:34,37). Ponekad djeca proroka nijesu bili osobe vjerne Bogu (vidi 1. Samuelova 8:1-3). Sam Isus nije bio vrednovan kako treba u svojoj postojbini (Marko 6:4). Ali Božji proroci imali su odgovornost da vjerno prenesu Božju riječ, bez obzira na reakciju Njegovog naroda po imenu (Ezekiel 3:17-19).
Kao što smo vidjeli, Božji narod po imenu gotovo uvijek je odbacivao Božje nadahnute glasnike, dok je prorok još uvijek bio živ. Glavni razlozi za odbacivanje bili su vezani za nepodnošenje svjedočanstva o grijesima i sudu, Božjoj pravednosti, Zakonu i sl.
Odbacivanje autentičnog nadahnuća putem manipulacije
Već smo naglasili da se manipulanti nadahnutim Božjim Riječima služe parcijalnim korišćenjem segmenata koji im odgovaraju, uz zanemarivanje, ignorisanje ili odbacivanje drugih djelova Pisma koji im ne odgovaraju za njihovu priču. Svako ko sluša takve ili ih smatra religijskim autoritetima treba dobro da razmisli o ovim izjavama iz Biblije:
Kako svi oni koji nijesu na proročki način nadahnuti Božjim duhom znaju da stoje u istini?
Prije nego što nabrojimo najvažnije karakteristike, treba istaći da je SVIM ljudima, bez razlike, neophodno primanje istine, obraćenje i duhovni rast, kroz saradnju božanskog i ljudskog. To što su pojedinci odabrani kao posebni ljudski kanali za pronošenje Božjih objava ne čini ih nimalo privilegovanim, naprotiv.
- Oni zaista žele da znaju istinu i pošteni su prema istini, bez obzira na individualne želje, sklonosti, htjenja…
- Oni razumiju Božju Riječ onako kako je data, prema svjetlosti kojom raspolažu (koja je progresivna).
- Oni su poslušni Božjoj Riječi (prema svjetlosti koju imaju).
- Oni su vjerni čuvari Božje Riječi i postojani (stabilni) u istini.
- Oni imaju i gaje razumnu vjeru.
- Oni preferiraju objektivnu vjeru koja se gradi na osnovu pažljivog utvrđivanja doktrina u potpunom skladu sa kompletnim Svetim Pismom, svjesni subjektivnih slabosti i pogrešivosti ljudske pale prirode.
- Oni prepoznaju i cijene zdravo duhovno nasleđe i prethodnike u vjeri koji su nosili isto svjedočanstvo.
- Oni imaju osvjedočenje od Boga u istinu ali nikad to ne ističu kao presudni argument nego uvijek ljude upućuju na razumijevanje i lično prihvatanje objektivne, biblijski utemeljene vjere.
- Zbog svih prethodno navedenih osobina, oni su sposobni da razlikuju istinu (iako se to može manifestovati kao posebno izraženi dar Božjeg duha).
- Ukoliko se radi o osobama skromnijih mogućnosti, oni su pobožni, skromni, pošteni, vrijedni, požrtvovani, lojalni građani, dobri porodični ljudi, ne dvolični, ne licemjerni, i sl.
