Da bismo pravilno shvatili i vrednovali Bibliju i biblijsku nauku neophodno je da razumijemo šta je to nadahnuće od Boga i na koji način su biblijski pisci bili nadahnuti. Nadahnuće Biblije podrazumijeva da njeni spisi potiču iz božanskog izvora. Dakle, Bog je Izvor koji djeluje kroz Njegove kanale nadahnuća. Pošto se ovo nadahnuće tiče otkrivenja Božje volje i planova za čovječanstvo, od Boga odabrane osobe služile su kao proročki posrednici za verbalne ili pisane objave i njihovo pronošenje.
Samo Sveto Pismo daje jasnu izjavu po tom pitanju:
Sve je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za popravljanje, za vaspitavanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen, potpuno opremljen za svako dobro djelo. (2. Timoteju 3:16,17)
Važno je zapaziti da različita svjedočanstva, izvještaji i objave u Svetom Pismu ukupno uzevši imaju svrhu obnove i izgradnje čovjeka po Božjem obličju u različitim aspektima. Dakle, SVE Pismo je nadahnuto.
Jedno od najvećih iskušenja s kojim se ljudi suočavaju u želji da grade svoju vjeru prema Bibliji je potčinjavanje Božje Riječi subjektivnim idejama i mišljenjima. U odnosu na nadahnuće, to za posledicu ima PARCIJALNO uzimanje, izvrtanje smisla i/ili pretjerivanje sa onim djelovima Svetog Pisma koji nekome odgovaraju da podrži svoju (pogrešnu) teologiju uz zanemarivanje, ignorisanje ili krivo predstavljanje drugih sadržaja koji mu ne odgovaraju. To je najopštiji i najrasprostranjeniji način podrivanja Biblije, što neminovno rezultira raznim jeretičkim učenjima, fanatizmom i sl. Takva tendencija se prepoznaje i po dovođenju u sumnju određenih pisaca, što se obično pokušava pravdati isticanjem da nadahnuti pisac „nije nepogrešiv“, da „nije imao (ili znao) punu istinu“ i sl. Naravno da niko razuman ne vjeruje da je bilo koji čovjek na zemlji „nepogrešiv“ ili sveznalica, uključujući biblijske pisce, ali kad govorimo o tome u domenu božanskog nadahnuća, tu stvari stoje sasvim drugačije. U osnovi, možemo postaviti dvije teze:
1) Božansko nadahnuće je cjelovito i SVE što je božanski nadahnuto ima svoje mjesto u velikom mozaiku božanske ISTINE. (Ovo je stav Svetog Pisma.)
Utješitelj je nazvan „Duhom istine.“ Njegov zadatak je da definiše i održi istinu. On se najprije nastanjuje u srcu kao Duh istine i tako postaje Utješiteljem. Utjeha i mir nalaze se u istini, jer se pravi mir i utjeha ne mogu naći u zabludi. Lažnim teorijama i predanjima Sotona porobljava um. Usmjeravajući ljude lažnim mjerilima, on kvari karakter. Sveti Duh govori umu preko Svetog Pisma i urezuje istinu u srce. Tako On otkriva zabludu i izgoni je iz duše. Duhom istine koji djeluje preko Božje riječi, Hristos zadobija svoj izabrani narod. (Čežnja vjekova, str. 293)
2) Od početka do kraja Biblije, nadahnuta Riječ je UVIJEK u skladu sa prethodnim objavama i jedna istina NE PONIŠTAVA ILI ISKLJUČUJE druge prethodne (svjetlost može progresivno rasti ali ne i negirati prethodnu svjetlost; ovo je takođe biblijski stav).
Problemi se otvaraju kada, obično za potrebe vlastite teologije ili svoje ustanove (crkve/sekte), ljudi počnu sami „određivati“ u kojoj mjeri su određeni segmenti Biblije nadahnuti, a koji su „manje važni“ ili „prevaziđeni“. Na toj tački, „teolog“ postavlja svoje subjektivno mišljenje ili vlastito „nadahnuće“ (kako god ga nazivao) iznad nadahnuća koje je dato od Boga. Da ne bismo uzimali prostor, daćemo samo jedan mali primjer. Postoje neke grupe koje tvrde da Hristovo uskrsenje nije bilo u prvi dan sedmice (nedjelju, po današnjem računanju vremena), što takođe povlači za sobom redatiranje događaja koji su prethodili tome. To je klasičan primjer ignorisanja i protivrječenja jasnim biblijskim tekstovima zarad neke svoje osobene („originalne“) teologije. Indikativno je da zdrava argumentacija ne dopire do takvih ljudi. Ali vratimo se predmetu ove mini studije.
Verbalno nadahnuće i nadahnuće za usmjeravanje u mislima
Da li su biblijski pisci bili nadahnuti samo u mislima ili postoji i diktirano, verbalno nadahnuće?
Prvo: Nadahnuti glasnik Božji, bilo prorok ili apostol, nije bio pod nadahnućem 24 sata na dan, sedam dana u sedmici, već kad mu je Gospod želio dati nadahnutu poruku ili otkrivenje, dolazila mu je Riječ Gospodnja, ili se Duh Božji spuštao na njega. Potvrdu ove teze nalazimo u 2. Samuelovoj 24:11, 12; 2. Kraljevima 20:4-6; 2. Dnevnika 24:20.
Drugo: Kad Božji glasnik nije pod direktnim nadahnućem Svetog Duha, on nije nepogrešiv, već može praviti greške kao svako drugi.
Ilija je bio običan čovjek kao i mi, ali kad se usrdno pomolio da ne padne kiša, kiša nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. (Jakov 5:17)
Ljudi, zašto to radite? I mi smo samo ljudi, kao i vi! Mi vam objavljujemo dobru vijest da se od tih ispraznih stvari obratite živom Bogu, koji je stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima. (Djela 14:15)
Kao što vidimo, Božji glasnici nijesu sebe ničim izdvajali od drugih ljudi, jer i oni su griješili.
Primjer 1: Prorok Natan je odobrio sugestiju kralja Davida da gradi hram Gospodnji. Međutim, taj Natanov savjet nije se zasnivao na nadahnutom otkrivenju od Gospoda. On je dao vlastiti sud ili mišljenje, koje je Gospod ispravio te noći kroz božansko otkrivenje.
Kada se David nastanio u svom dvoru, rekao je proroku Natanu: „Evo, ja živim u dvoru od kedrovine, a kovčeg Gospodnjeg saveza nalazi se pod šatorom.“ Tada Natan reče Davidu: „Učini sve što ti je u srcu, jer je Bog s tobom.“
Te noći Božja riječ je došla Natanu: „Idi i reci mom sluzi Davidu: ‘Ovako kaže Gospod: ‘Nećeš mi ti sagraditi dom da u njemu prebivam.’“ (1. Dnevnika 17:1-4)
Primjer 2: Primjer apostola Jakova i starješina u Jerusalimu, kada su savjetovali Pavla da sponzoriše braću koja su imala nazirejski zavjet u Hramu (vidi Djela 21:18-25). Ovo je Pavla odvelo u zatvor. Sveti Duh nije nadahnuo ovaj savjet, a Pavle nije bio ovlašćen od Boga da pristane na ovaj savjet.
Braća su se nadala da bi Pavle ovim činom mogao odlučno opovrgnuti lažne izvještaje o njemu. Ali dok je Jakov uvjeravao Pavla da je odluku pređašnjeg sabora (Djela 15) koja se tiče obraćenika iz neznaboštva i obrednog zakona i dalje dobro držati, dati savjet nije bio u skladu sa tom odlukom, koja je takođe bila potvrđena od Svetog Duha. Duh Božji nije pokrenuo ovaj savjet. To je bio plod kukavičluka. Nepristajanjem na obredni zakon, hrišćani bi navukli na sebe mržnju nevjerujućih Jevreja, i izložili sebe surovom progonstvu… Sami učenici su ipak gajili poštovanje prema obrednom zakonu, i takođe bili voljni na ustupke, nadajući se da će čineći tako zadobiti povjerenje svojih zemljaka, ukloniti predrasudu i pridobiti ih da vjeruju u Hrista kao Iskupitelja svijeta. Pavlov veliki cilj u posjeti Jerusalimu bio je da pomiri crkvu u Palestini. Sve dok su oni nastavljali gajiti predrasudu prema njemu, oni su stalno radili na ometanju njegovog uticaja. On je osjećao da ako bi ih nekim zakonskim ustupkom sa svoje strane pridobio za istinu, time bi uklonio jednu veliku prepreku u uspjehu jevanđelja u drugim mjestima. Ali on nije imao odobrenje od Boga na tako veliki ustupak kakav se tražio. Ovaj ustupak nije bio u skladu sa njegovim učenjima, niti sa čvrstim integritetom njegovog karaktera. Njegovi savjetnici nijesu bili nepogrešivi. Premda su neki od ovih ljudi pisali pod nadahnućem Duha Božjeg, ipak kad nijesu bili pod njegovim direktnim uticajem oni su ponekad griješili. Treba se podsjetiti da se jednom prilikom Pavle suprotstavio Petru u lice zato što je ovaj dvoličio. (Sketches from the Life of Paul, pp. 212-214)
Napomena: Zapazite da se ovaj događaj zbio na saboru apostola i prvih hrišćana (modernim jezikom rečeno, oni su govorili ex catedra). Ovo znači da svaka izgovorena riječ Božjeg glasnika u svako vrijeme i pod svim okolnostima nije nužno nepogrešivo svjedočanstvo Gospodnje.
Primjer 3: Pavle je ukorio Petra u lice zbog Petrovog pogrešnog ponašanja prema naznabožačkim vjernicima u Antiohiji (vidi Galatima 2:11-14).
Treće: Postoje prilike kad nadahnuti glasnik Gospodnji daje svoj vlastiti sud ili mišljenje, i ne daje nadahnuto svjedočanstvo Gospodnje.
Primjer 1: U Pavlovom pismu Korinćanima, on daje svoj sud o različitim aspektima braka, i priznaje da ove konstatacije nijesu uputi od Gospoda (vidi 1. Korinćanima 7:6; 7:12; 7:25).
Primjer 2: Elen Vajt je napisala pamflet na 16 strana, čiji predmet je „Reforma u oblačenju“, za koji je priznala da se ne zasniva na viziji dobijenoj od Boga, već na njenim pogledima.
Ovo je naslov traktata od 15 strana u kojem sam apelovala na narod u pogledu reforme odijevanja, u korist onih koji je prihvataju. Narod ima pravo da zna zašto mijenjamo stil oblačenja. Ovo nije knjiga vizija. To su moji pogledi o tom pitanju prilagođeni stanju javnog uma. Moje sestre svuda trebaće pakovanje od 100 kopija. Ono im se nudi po sniženoj cijeni od 1$ na 100 [primjeraka], sa plaćenom poštarinom. Adresa je Ellen G. White, Greenville, Montcalm Co., Michigen. Sestra Burgess će popuniti sve narudžbe u mom odsustvu. Oni koji mogu dobaviti ovaj traktat lakše u uredu Pregleda, mogu to učiniti po istoj cijeni. (1868)
Četvrto: Moguće je da nadahnuti glasnici budu negativno nastrojeni preko lažnih izvještaja i dezinformacija od drugih ljudi, kad nijesu pod direktnim nadahnućem Duha Božjeg.
Primjer 1: Neki od apostola zajednice u Jerusalimu imali su predrasude prema apostolu Pavlu zbog lažnih izvještaja koje su primili o njemu od nevjerujućih Jevreja.
A on nije mogao računati na simpatije i podršku čak ni od vlastite braće u vjeri. Neobraćeni Jevreji koji su ga u stopu pratili nijesu oklijevali da rasprostrane najnepovoljnije izvještaje u Jerusalimu, lično i u pismima, vezano za njega i njegov rad, i neki, čak od apostola i starješina, prihvatili su ove izvještaje kao istinu, ne pokušavajući da im se suprotstave, i ne pokazujući želju da se usklade sa njim. Ipak usred obeshrabrenja, apostol nije bio u očajanju. On je vjerovao da će Glas koji je govorio njegovom srcu govoriti i srcima njegovih zemljaka, i da će Gospod kojeg su njegova sabraća voljeli i služili mu ipak ujediniti njihova srca sa njegovim u jedno djelo jevanđelja. (Sketches from the Life of Paul, p. 207)
Primjer 2: Elen Vajt se jednom prilikom oslonila na informacije koje joj je neko dostavio da ukori starješinu E.P. Danielsa za njegovo navodno nehrišćansko ponašanje za govornicom. Osoba koja je Eleni dala tu informaciju je dezinformisala, davši joj pogrešno ime propovjednika koji je zaslužio ukor, i takođe pogrešno mjesto gdje se dogodio incident koji je zasluživao ukor.
Kruži priča da kad sam bio na jednom prijemu kod g-đe Vajt, ona me obavijestila da sam u predavanju o umjerenosti koje sam održao u selu Parma koristio rječnik neprimjeren hrišćanskom propovjedniku i ponašao se nečasno za govornicom, i da joj je Bog to pokazao u viziji, što smjesta sve poričem. Ovu priču javno poričem, kao što sam nekoliko puta uradio privatno. G-đa Vajt mi nikada nije rekla da je išta od ovoga ikada vidjela u viziji, o meni ili nekom drugom. Premda je bio nesporazum, ja sam se našao ukorenim, umjesto onoga kome je ukor bio namijenjen, i ko ga je s pravom zaslužio. Kad su se sve činjenice spoznale, nije ostalo prostora za najmanje neuvažavanje motiva koji su uticali na nju, kako je imala, kako je pretpostavljala, najbolje razloge za vjerovanje da je njen informator kazao istinu. I zaista jeste, ali je napravio grešku u imenu osobe; i sve što je ona imala kazati bilo je istina o drugome, premda se taj incident nije desio u Parmi. Povrh toga, g-đa Vajt mi je jasno kazala da je taj izvještaj došao od gospodina s kojim se upoznala dok je putovala na Zapad. (By Elder E.P. Daniels, Review and Herald, August 14, 1883 – „Supplement“)
Elen Vajt nikada nije tvrdila da je sve što se nalazi u njenim spisima proizvod nadahnuća. Isto tako, nadahnuće ne podrazumijeva obavezno besprekorno razumijevanje svih stvari, uključujući čak i ono što je dato putem nadahnuća!
Dragi Brate, Tvoje pismo došlo mi je dok sam bila u južnoj Kaliforniji. Nekoliko sedmica razmatranja stvari vezanih za razvoj rada našeg sanatorijuma tamo, i pisanja pogleda koji su mi dati vezano za zemljotres i pouke iz toga, uzele su mi vrijeme i snagu.
Ali sada moram odgovoriti na pisma koja sam dobila od tebe i drugih. U tvom pismu govoriš o svojoj ranoj obuci da se ima bezuslovna vjera u Svjedočanstva, i kažeš: ‘Naveden sam da zaključim i najčvršće vjerujem da sve što si ikad govorila javno ili privatno, da svako pismo koje si napisala pod bilo kojim okolnostima, sve je nadahnuto kao deset zapovijesti.’
Brate moj, marljivo si proučavao moje spise, i nikad nijesi našao da sam ja iznijela takve tvrdnje. Niti ćeš naći da su pioniri u našem djelu ikad tako nešto tvrdili. (RH, August 30, 1906 par. 1-3)
Bog i nebo su jedini nepogrešivi… U pogledu nepogrešivosti, nikad to nijesam tvrdila; samo Bog je nepogrešiv. (Selected Messages, book 1, p. 37)
Evo i iskustva propovjednika M.L. Andreasena (1876-1962) koji je proveo dosta vremena u Elmšavenu kod Elen Vajt, vezano za neke aspekte kako funkcioniše nadahnuće:
Rekla mi je da su njeni spisi proizvedeni pod vođstvom Svetog Duha; ali da, kasnije, kad bi ponovo čitala neki pasus, još uvijek bi učila o njegovom dubljem značenju. Rekla je: ja proučavam na isti način kao što to radiš i ti.
Zbog svega ovoga nameće se pitanje: imaju li vjernici uopšte ispravno razumijevanje biblijskog nadahnuća? Izgleda da je i to shvatanje izopačeno u crkvama i hrišćanskoj teologiji uopšte, kao što je slučaj i sa najvećim brojem drugih vjerovanja i doktrina. Da li je Bog zaista proroke i apostole nadahnjivao samo mislima, a zatim prepuštao njima slobodu da izraze te misli svojim riječima, kad su pisali svete spise? Istražićemo šta govori sama Biblija o tome.
Sve Pismo je dato nadahnućem
Sve je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za popravljanje, za vaspitavanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen, potpuno opremljen za svako dobro djelo. (2. Timoteju 3:16)
Napomena: Grčka riječ za „nadahnuto“ je „teopneustos“, što znači božanski udahnuto. Kako dalje odmičemo sa našim proučavanjem, postaće jasno da je Sveti Duh govorio ustima proroka i apostola i u stvari stavljao Božju objavu u njihova usta.
Jer nikad proroštvo nije prenošeno od čovječije volje, nego vođeni Duhom svetim govoriše sveti Božiji ljudi. (2. Petrova 1:21)
Duh Gospodnji govorio je preko mene, riječ njegova bila je na mom jeziku. (2. Samuelova 23:2)
Zapazite da se uvijek koristi izraz „riječ“, a ne „misao“, ili fraza „ovako govori Gospod“.
Zatim mi je Gospod rekao: ‘Svoje riječi stavljam u tvoja usta.’ (Jeremija 1:9)
Ljudi, braćo, trebalo je da se ispune riječi iz Pisma, koje je Sveti Duh prorekao preko Davidovih usta o Judi, koji je doveo one što su uhvatili Isusa. (Djela 1:16)
O tome i govorimo, ne riječima kojima uči ljudska mudrost, nego onima kojima uči Duh, dok se služimo duhovnim riječima da objasnimo ono što je duhovno. (1. Korinćanima 2:13)
Prorok Danilo dok je bio pod božanskim nadahnućem, nije imao daha u svom tijelu, ali ipak je mogao govoriti u viziji.
A dok mi je on govorio te riječi, spustio sam lice prema zemlji i zanijemio. I gle, on koji je bio sličan sinovima ljudskim dotakao mi je usne, i ja sam otvorio usta svoja da govorim i rekao sam onome koji je stajao preda mnom: ‘Gospodaru moj, zbog ovog prizora, utrobu mi je obuzeo veliki nemir, i ostao sam bez snage. Pa kako bi tvoj sluga, gospodaru moj, mogao da govori s tobom, svojim gospodarem? U meni sada nema snage, niti je daha ostalo u meni.’ (Danilo 10:15-17)
Napomena: Fizički je nemoguće govoriti kad nemamo daha. Kako je onda Danilo mogao govoriti u viziji? Tako što je Sveti Duh koristio njegove vokalne organe dok je bio u viziji. Tako dolazimo do istine da je Božji Duh davao prorocima i apostolima upravo te riječi koje su govorili ili zapisivali dok su bili pod nadahnućem.
Primjer patrijarha Jakova: U Postanju 49:1-28 nalazimo proročke riječi koje Jakov na umoru uputio svojim sinovima pod božanskim nadahnućem. On je na sebi imao duh proroštva dok je govorio.
Kad je Jakov bio na umoru, njegova djeca su se sakupila oko njega da prime blagoslov i poslušaju njegove poslednje riječi i savjet. On je oprostio djeci njihovo nedolično ponašanje, i zlonamjerni tretman prema Josifu, koji mu je prouzrokovao mnoge godine žalosti dok je razmišljao o njegovoj navodnoj strašnoj smrti. Dok je poslednji put govorio svojoj djeci, Duh Gospodnji je počinio na njemu, i on je izricao proročanstva u pogledu njih, koja su sezala daleko u budućnost. Dok je bio pod duhom nadahnuća, on je otvorio pred njima njihove prošle živote, i njihovu buduću istoriju, otkrivajući namjeru Božju u pogledu njih… Jakov je bio nježan otac. Riječi koje je govorio svojoj djeci nijesu bile njegove, izgovorene zato što on zadržao duh nepraštanja na račun njihovih grešaka. On im je bio oprostio. Volio ih je do poslednjeg. On je duboko žalio zbog gubitka Josifa, i kad je Simeon zadržan u Egiptu, on je pokazao žalost i izrazio brižnu želju da se njegova djeca bezbjedno vrate iz Egipta sa svojim bratom Simeonom. On nije gajio osjećaje zlopamtljivosti prema svojim sinovima u patnji. Ali Bog, svojim duhom proroštva, uzdigao je Jakovljev um iznad prirodnih osjećanja. U njegovim poslednjim satima, anđeli su bili oko njega, i sila blagodati Božje spustila se na nj. Njegova očinska osjećanja navela bi ga da izreče, u svom umirućem svjedočanstvu, samo izraze ljubavi i nježnosti. Ali pod uticajem nadahnuća, on je izgovarao istinu, iako bolnu. (Spirit of Prophecy, Volume 1, pp. 154, 156)
Primjer Mojsija: Mojsije je napisao sudove Gospodnje iz Njegovih usta za djecu Izraela, zabilježene u 2. Mojsijevoj 21-23. glava. Hrist je diktirao ove sudove Mojsiju dok ih je ovaj zapisivao na gori Sinaj.
Mojsije je zapisao sudove i odredbe iz usta Gospodnjih dok je bio sa njim na gori. (Spirit of Prophecy, Volume 1, p. 265)
Gospod je dao mnoge druge uredbe ili sudove, koje su se morale strogo poštovati. One su zabilježene u 21, 22 i 23. poglavlju Izlaska…. Nakon što je Bog dao Mojsiju različite zakone i uredbe, On mu je naredio da siđe i upozna narod sa ovim zakonima. Mojsije je bio upućen da ih pročita pred narodom. Dok je bio na gori, morao ih je zapisati upravo onako kako ih je izgovarao Sin Božji. ‘ Tada je Mojsije došao i ispričao narodu sve Gospodnje riječi i sve njegove zakone, a cio narod je jednoglasno odgovorio: ‘Vršićemo sve zapovijesti koje je Gospod dao.’ (Izlazak 24:3)… Mojsije im nije prepustio da pogrešno tumače riječi Gospodnje ili pogrešno primjenjuju Njegove zahtjeve. On je zapisao sve riječi Gospodnje u knjigu, da bi se kasnije moglo pozivati na njih. Na gori on ih je zapisao kako mu je sam Hrist diktirao. (2nd Volume of Sermons and Talks, pp. 187, 188)
U stvari, Gospod je direktno govorio Mojsiju, licem u lice, kao što se govori prijatelju.
A Gospod bi razgovarao s Mojsijem licem u lice, baš kao što čovjek razgovara sa svojim bližnjim. Zatim bi se Mojsije vraćao u logor, a njegov sluga Jošua, Nunov sin, njegov pomoćnik, ne bi izlazio iz šatora. (2. Mojsijeva 33:11)
Ali nije tako s mojim slugom Mojsijem! Njemu je povjeren cio moj dom. Njemu govorim licem u lice, jasnim riječima, a ne u zagonetkama. I on gleda Gospodnju priliku. Kako se onda niste bojali da govorite protiv mog sluge, protiv Mojsija? (4. Mojsijeva 12:7, 8)
Gospod je govorio Mojsiju riječi koje je ovaj morao ponavljati djeci Izraela U Mojsijevim knjigama nema mjesta za „nadahnuće misli“. Evo još nekoliko primjera: 2. Mojsijeva 19:3-7; 24:3; 35:1; 3. Mojsijeva 1:1, 2; 4. Mojsijeva 15:17, 18.
Primjer Arona: Gospod je izabrao Arona da bude Mojsijev govornik za izraelski narod pred Egipćanima. Bog je bio sa Mojsijevim ustima, a Aron bi ponavljao riječi koje je Gospod govorio Mojsiju.
Tada se Gospod žestoko razgnevio na Mojsija i rekao mu: ‘Zar nije Levit Aron tvoj brat? Znam da je on veoma rečit. I evo, baš ti ide u susret. Kad te vidi, obradovaće se u srcu. Ti mu govori i stavljaj riječi u njegova usta, a ja ću biti s tvojim ustima i s njegovim ustima, i naučiću vas šta ćete raditi. I on neka umjesto tebe govori narodu. On će tebi služiti kao usta, a ti ćeš njemu služiti kao Bog.’ (2. Mojsijeva 4:14-16)
Mojsije je ispričao Aronu sve što mu je rekao Gospod, koji ga je i poslao, i sva čuda koja mu je zapovijedio da učini. Zatim su Mojsije i Aron otišli i sakupili sve starješine Izraelovih sinova. Tada im je Aron prenio sve riječi koje je Gospod rekao Mojsiju, a Mojsije je učinio čuda pred narodom. (2. Mojsijeva 4:28-30)
Primjer Mojsija i Arona je upravo primjer kako Bog govori svojim prorocima, a zatim prorok ponavlja te riječi koje mu je Gospod dao onima kojima su upućene!
Gospod reče Mojsiju: ‘Evo, postavljam te da budeš bog faraonu, a tvoj brat Aron biće ti prorok. Ti ćeš govoriti sve što čemu ću te uputiti, a onda će tvoj brat Aron govoriti faraonu da pusti Izraelove sinove da idu iz njegove zemlje.’ (2. Mojsijeva 7:1, 2)
Primjer proroka Balama: Ovdje je data vrlo jasna ilustracija kako nadahnuće djeluje na Božje proroke. Bog je dao Balamu riječi koje je morao prenijeti doslovno kralju Balaku.
Ali Gospodnji anđeo je rekao Balamu: ‘Idi s tim ljudima, ali govori samo ono što ti ja kažem.’ I Balam je pošao dalje s Balakovim knezovima… A Balam odgovori Balaku: ‘Evo, došao sam k tebi. Da li ću uopšte moći da kažem nešto? Šta mi Bog stavi u usta, to ću govoriti.’ (4. Mojsijeva 22:35, 38)
Gospod je stavio riječi u usta Balamu i rekao mu: ‘Vrati se Balaku i tako mu reci.’… Na to Balak reče Balamu: ‘Šta mi to radiš? Doveo sam te da prokuneš moje neprijatelje, a evo, ti ih obasipaš blagoslovima.’ A on mu odgovori: ‘Zar neću paziti da govorim sve ono što mi Gospod stavi u usta?’… I Gospod se javio Balamu, stavio mu riječi u usta i rekao: ‘Vrati se Balaku i tako mu reci.’ (4. Mojsijeva 23:5, 11, 12, 16)
Originalni izvještaj u Spirit of Prophecy Volume 1 u skladu je sa biblijskim primjerom u pogledu nadahnuća proroka Balama.
Balam je odgovorio: Gle, ja dođoh k tebi. On je zatim govorio kako nema silu da kaže išta. Riječ koju mu je Bog dao, to je mogao govoriti, i nije mogao ići dalje. Balam je naredio da se prinesu žrtve prema vjerskim obredima. Bog je poslao svog anđela da srete Balama, da mu da riječi koje će govoriti, kao što je činio u prilikama dok je Balam bio sasvim posvećen službi Bogu… Opet, u Zofimu, na vrhu Fazge, Balam je prinio žrtve paljenice i onda opet sam otišao na razgovor sa anđelom Božjim. I anđeo je rekao Balamu šta će kazati. (pp. 322-324)
Primjer kralja Davida: Kralj David napravio je zapisnik sa detaljima nacrta Hrama i hramskog namještaja pod direktnim nadahnućem Duha Božjeg.
…nacrt svega drugog za šta je pod nadahnućem dobio uputstva… Gospod mi je dao da razumijem sve to što je bilo zapisano njegovom rukom koja je bila na meni, sve što treba izraditi prema nacrtu. (1. Dnevnika 28:10-19)
Gospod je, preko svog anđela, uputio Davida, i dao mu nacrt doma koji je Solomon treba izgraditi za njega. Jedan anđeo bio je zadužen da stoji pored Davida dok je ovaj zapisivao, u korist Solomona, važne upute u pogledu uređenja doma. (Spirit of Prophecy, Volume 1, pp. 387, 388)
Napomena: Drugim riječima, anđeo je govorio Davidu šta da zapiše u pogledu nacrta doma.
Prvi hram je podignut tokom perioda najvećeg prosperiteta u istoriji Izraela. Kralj David nagomilao je cijelu riznicu bogatstva za tu svrhu, a planovi za njegovu konstrukciju dati su putem božanskog nadahnuća. (Spirit of Prophecy, Volume 4, p. 23)
Primjer proroka Jeremije: Gospod je Jeremiji dao riječi koje je ovaj morao govoriti narodu Jerusalima u Hramu Gospodnjem.
Na početku kraljevanja Joakima, sina Josije, Judinog kralja, došla mi je Gospodnja riječ: ‘Ovako kaže Gospod: ‘Stani u dvorište Gospodnjeg doma, i onima koji dolaze iz svih Judinih gradova da se poklone u Gospodnjem domu objavi sve riječi koje ću te uputiti da im kažeš. Nemoj izostaviti nijednu riječ.’ (Jeremija 26:1,2)
Gospod je Jeremiji zapovijedio da zapiše sve riječi koje mu je Gospod dao, a Jeremija je zatim te riječi izdiktirao pisaru Baruhu.
Četvrte godine Joakima, sina Josije, Judinog kralja, Gospod je uputio ovu riječ Jeremiji: ‘Uzmi svitak i zapiši u njega sve riječi koje sam ti rekao protiv Izraela i protiv Jude i protiv svih naroda, od dana kada sam počeo da ti govorim, od Josijinog vremena pa do danas. Možda će Judin dom htjeti da sasluša o svim nevoljama koje mislim da mu nanesem, pa će se vratiti svaki sa svog zlog puta, a ja ću im oprostiti njihov prestup i njihov grijeh.’ Jeremija je pozvao Baruha, Nirijinog sina, da Baruh po njegovom kazivanju zapiše u svitak, u knjigu, sve riječi koje je Gospod rekao Jeremiji. (Jeremija 36:1-4)
Prorok Jeremija je, poslušan nalogu Gospodnjem, diktirao riječi koje mu je Gospod dao Baruhu, svom pisaru, koji ih je zapisao na svitku. Vidi Jeremija 36:4. (4th Testimony, p. 177)
Primjer Isusa Hrista: Isus Hrist, koji je bio „onaj Prorok“ narečen od Mojsija, govorio je riječi koje mu je Otac dao.
Podignuću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Staviću svoje riječi u njegova usta i on će im govoriti sve što ga upućujem. (5. Mojsijeva 18:18)
Jer ja nisam govorio sam od sebe, nego mi je Otac, koji me je poslao, dao nauk šta da kažem i šta da govorim. (Jovan 12:49)
Ko me ne voli, ne drži se moje riječi, a riječ koju slušate nije moja, nego je od Oca koji me je poslao. (Jovan 14:24)
Jer riječi koje si dao meni ja sam dao njima, i oni su ih primili i zaista su spoznali da sam izašao od tebe, i povjerovali su da si me ti poslao. (Jovan 17:8)
Primjer učenika na dan Pedesetnice: Prvi učenici, koji su se bili skupili u gornjoj sobi na Pedesetnicu, bili su ispunjeni Svetim Duhom, i govorili drugim jezicima, kao što im je Duh davao da govore. Oni nijesu imali nikakve kontrole nad onim što su govorili. To je bila čudesno ispoljavanje božanskog nadahnuća među prvim hrišćanima, koji su govorili riječi koje im Sveti Duh stavio u usta (Djela 2:3, 4)
Primjer apostola Jovana i knjige Otkrivenja: Kroz cijelu knjigu Otkrivenja, Hrist je upućivao nadahnutog apostola da zapisuje riječi koje je govorio Jovanu. Takve su recimo poruke na sedam skupština (Otkrivenje 2:1,8,12; vidi takođe Otkrivenje 2:18; 3:1,7,14; 14:13; 21:5). Na samom početku Otkrivenja objašnjeno je kako funkcioniše istinsko nadahnuće:
Otkrivenje Isusa Hrista, koje mu je dao Bog, da pokaže svojim slugama ono što će se uskoro dogoditi. I on je to poslao i pokazao u znacima preko svog anđela svom sluzi Jovanu. (Otkrivenje 1:1,2)
Naravno, postoji još primjera u Bibliji kojima se može potvrditi istina da Bog daje nadahnutom glasniku upravo one riječi koje je on govorio ili zapisao.
Ima još jedna važna stvar vezano za nadahnuće biblijskih spisa. Naime, neke knjige, kao na primjer jevanđelja, pisana su sa određene vremenske distance u odnosu na vrijeme kad su se događaji zbili. Na primjer, kako su apostoli mogli precizno pamtiti posle 20-30 ili više godina Isusove riječi? Bog se i za pobrinuo. Pogledajte sledeći stih:
A utješitelj, Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučiće vas svemu i podsjetiće vas na sve što sam vam govorio. (Jovan 14:26; uporedi sa 1. Jovanova 2:27)
Duh proroštva potvrđuje sve biblijske principe o nadahnuću
Originalni spisi Elen Vajt poznati i kao Duha proroštva u savršenom su skladu sa biblijskim učenjem o nadahnuću. Oni koji su pažljivo istraživali spise Elen Vajt mogu zapaziti da su jasne i nedvosmislene izjave koje uče konceptu „diktata Svetog Duha“, a koje se nalaze u originalnim knjigama Duha proroštva (Spirit of Prophecy), preuređene ili izbrisane iz kasnije serije „Velika borba“ (Ova serija obuhvata knjige „Patrijarsi i proroci“, „Proroci i kraljevi“, „Čežnja vjekova“, „Velika borba između Hrista i Sotone“ i „Djela apostola“.)
Onaj koji je otac laži, zaslepljuje i vara svijet šaljući svoje anđele da govore za apostole, tako da se čini da oni opovrgavaju ono što su pisali dok su bili na zemlji, što je diktirao Sveti Duh. (Spiritual Gifts, Volume 1, p. 176)
Kad je Stefan došao do ove tačke, nastao je metež među narodom. Zatvorenik je pročitao svoju sudbinu sa izraza lica pred njim. Zapazio je otpor na koji su naišle njegove riječi, koje su izgovorene po diktatu Svetog Duha. (Spirit of Prophecy, Volume 3, p. 297)
Napomena: U Djelima 6:5 Luka je zabilježio činjenicu da je Stefan bio pun Svetog Duha; a u Djelima 7:55 vidimo da je on bio pod istim nadahnućem prilikom svog čuvenog govora pred Sanedrinom.
Božji pisari pisali su po diktatu Svetog Duha, i nijesu sami imali kontrolu nad tim poslom. (R&H, Book 1, p. 216, January 22, 1880)
Stotinama godina prije nego su ljudi izlazili na pozornicu zbivanja, proročko pero, pod diktatom Svetog Duha, trasiralo je istoriju. Prorok Danilo opisuje carstva koja će se uzdizati i padati. (Bible Training School, December 1, 1912 par. 3)
Sledeće izjave Elen Vajt dodatno pojašnjavaju pitanje nadahnuća i posebno su važne za uravnoteženo razumijevanje ovog predmeta:
Premda sam zavisna o Duhu Gospodnjem u pisanju pogleda koje primam, ipak su riječi koje koristim u opisivanju onog što sam vidjela moje vlastite, ukoliko nijesu izrečene od anđela, što sam uvijek stavljala pod navodnicima. (Selected Messages, book 1, p. 37.)
Ponekad su stvari koje sam vidjela skrivene od mene nakon što bih izišla iz vizije, i nijesu mi mogle doći na um dok ih ne bih iznijela pred onima na koga se vizija odnosi, zatim bi stvari koje sam vidjela dolazile u moj um sa silom. Zavisna sam o Duhu Gospodnjem za prenošenje ili pisanje vizije baš kao i za imanje vizije. Nemoguće mi je prizvati ono što mi je bilo pokazano dok to Gospod ne iznese preda mnom u vrijeme kad Mu je ugodno da ih prenesem ili zapišem. (Selected Messages, book 1, pp. 36,37.)
Gospod govori ljudskim bićima nesavršenim govorom, kako bi degenerisana čula, otupljena zemaljska percepcija zemaljskih bića mogla shvatiti Njegove riječi. Tako se pokazuje Božje udostojavanje. On dočekuje pala ljudska bića gdje oni jesu. Biblija, savršena kao što jeste u svojoj jednostavnosti, ne odgovara velikim zamislima Božjim; jer bezgranične ideje se ne mogu savršeno oformiti u ograničenim kotačima misli. Umjesto preuveličavanja u prikazima Biblije, kao što mnogi ljudi pretpostavljaju, snažne ekspresije se razbijaju pred veličanstvenošću misli, iako pisac odabira najizražajniji jezik preko kojeg prenosi istine većeg obrazovanja. (Selected Messages, book 1, p. 22.)
Bibliju su pisali nadahnuti ljudi, ali to nije Božji način mišljenja i izraza, već ljudski. Bog se ne predstavlja kao pisac. Ljudi će često kazati da takvo izražavanje ne liči na Boga. Ali Bog nije izložio sebe sudu u riječima, u logici, u retorici, u Bibliji. Pisci Biblije bili su Božji pisari, ne Njegovo pero. Pogledajte različite pisce. Nijesu riječi Biblije ono što je nadahnuto, već su ljudi ti koji su bili nadahnuti. Nadahnuće ne djeluje na same čovjekove riječi ili njegovo izražavanje već na samog čovjeka, koji, pod uticajem Svetog Duha, biva prožet sa mislima. Ali te riječi primaju obilježje individualnog uma. Božanski um se razliva. Božanski um i volja se kombinuju sa ljudskim umom i voljom; tako su izjave čovjeka riječ Božja. (Selected Messages, book 1, p. 21.)
Drugim riječima, Biblija jeste sva nadahnuta jer je proizvedena kao plod božanskih objava, ali to ne znači da je kompletna informacija zapisana u njoj verbalni diktat riječ za riječ, već prije kombinacija božanskog sa ljudskim znanjem izražena na nivou ljudskog razumijevanja i vokabulara.
Kad i zašto se osporava autentično nadahnuće?
Postavlja se pitanje, zašto crkvene vođe, različite sekte i grupe ne poštuju biblijsko nadahnuće ili eventualno insistiraju na nadahnuću misli, nadahnuću svojih vođa, gurua… Zašto izvrću Božju Riječ? Odgovor se nameće sam po sebi: pošto su u kontradikciji sa Svetim Pismom i Bog očito ne govori preko njih, onda se uvodi manipulativna pretpostavka da im nadahnjuje misli i da su oni Njegov glas, ili kod harizmatika da „Hrist živi u njima“, da ih „vodi Duh“, što takođe širom otvara vrata za pravdanje različitih jeresi. Glavna karakteristika lažnog nadahnuća je GUBLJENJE AUTENTIČNOG IZVORA (BOGA), AUTENTIČNOG BOŽANSKOG KANALA (HRISTA) I AUTENTIČNOG POSREDNIKA NA RELACIJI NEBO-ZEMLJA (BOŽJEG ANĐELA), te falsifikovanje posredstvom demonskih duhova. To se događa kad ljudi žele „prilagoditi“ istinu svojim željama i zamislima ili odstupe od istine.
Istina može biti samo jedna, parcijalno nadahnuće je biblijski i logički neodrživo. Dakle, ako su nadahnuti od Boga biblijski pisci ili Elen Vajt, oni koji su dijelom ili u potpunosti u očitoj kontradikciji sa njima (bez obzira na tehnike sofizma i manipulacija kojima to pokušavaju „izgladiti“) nalaze se pod kontrolom drugog duha.
Pokušaji mijenjanja i odbacivanja Riječi za života proroka
Jer mi nismo kao mnogi koji trguju Božjom riječju, nego iz iskrenih pobuda – kao od Boga, u Božjim očima, govorimo u Hristu. (2. Korinćanima 2:17)
A što se tiče dolaska našeg Gospoda Isusa Hrista i našeg sakupljanja k njemu, molimo vas, braćo, ne dajte da vas u prosuđivanju brzo pokolebaju ili uznemire preko duha ili neke riječi ili nekog navodno našeg pisma, o tome da je Gospodnji dan blizu. (2. Solunjanima 2:1,2)
„Duh“ kojeg ovdje Pavle pominje je očito povezan sa pozivanjem na (lažno ili falsifikovano) nadahnuće.
Da bi spriječio pokušaj lažiranja neke poslanice, Pavle je lično potpisivao svoja pisma (vidi 2. Solunjanima 3:17). Prorok Jeremija takođe je imao svog pisara, Baruha (vidi Jeremija 36:4). I on i Pavle diktirali su svojim pisarima riječ Gospodnju.
Luka, ljubazni ljekar i vjerni prijatelj, još je bio s njim. To je bila velika utjeha za Pavla, kome nikada kao sada nije trebalo društvo i služba sabraće, oslabljenom zbog starosti, tegobnog rada i slabotinja, zatvorenom u vlažnim i mračnim podrumima rimske tamnice. I, pošto je bio zavisan od prepisivača, Lukina služba bila je od velike vrijednosti, omogućivši mu da i dalje komunicira sa braćom i spoljnim svijetom. (Sketches from the Life of Paul, p. 308)
Napomena: U originalu za riječ „prepisivač“ stoji termin „amanuensis“, što Oksfordov rječnik definiše kao „onaj koji prepisuje ili piše po diktatu.“ (U kasnijoj knjizi Djela apostola, str. 90, upravo ovaj naglašeni dio je izbrisan.)
Otpali judejski kralj uništio je Jeremijine spise, dok je prorok još bio živ (vidi Jeremija 36:21-23). Ali tim činom nije uništena Riječ Božja, jer sve originalne riječi su sačuvane i dodate nove na Jeremijinom svitku:
Jeremija je uzeo drugi svitak i dao ga Baruhu, Nirijinom sinu, pisaru, koji je po Jeremijinom kazivanju zapisao u njega sve riječi svitka koji je Joakim, Judin kralj, spalio u vatri. I bilo je dodano još mnogo sličnih riječi. (Jeremija 36:32)
Zato što je Božji duh diktirao riječi koje su bile na prvom svitku, koji je kralj uništio, prorok nijednu nije izostavio dok je diktirao Baruhu zapis na drugom svitku. Tako prorok može proširiti svoje nadahnute spise, ali ne može brisati ništa od prethodnih koji su dati nadahnućem. Bog će sačuvati svoju riječ uprkos pokušajima njenog kvarenja (vidi Psalam 12:6, 7; Matej 24:35).
Božji narod po imenu odbacivao je proroke dok su još bili živi, a neke su čak i ubijali (vidi Matej 23:34,37). Ponekad djeca proroka nijesu bili osobe vjerne Bogu (vidi 1. Samuelova 8:1-3). Sam Isus nije bio vrednovan kako treba u svojoj postojbini (Marko 6:4). Ali Božji proroci imali su odgovornost da vjerno prenesu Božju riječ, bez obzira na reakciju Njegovog naroda po imenu (Ezekiel 3:17-19). Ista ta istina primjenljiva je na djelo Elen Vajt.
New York City, November 20, 1890. Večeras sam govorila u osam sati, i Gospod mi je dao veliku slobodu. Osjećala sam svoju slabost, i molila Gospoda da me obnovi. Vjerovala sam da će On tako učiniti. Težila sam snažnijoj vjeri. (21 MR 446.1)
November 21. Tokom noći bila sam posebno pokrenuta Duhom Božjim. Duša mi je bila privučena najusrdnijoj molitvi Bogu. Bila sam ožalošćena na račun otpadanja Njegovog naroda. Dok sam ležala u krevetu, nemoćna da zaspim zbog bremena koje je počivalo na meni, prela sam se sa Gospodom. Zaspala sam, i tokom noći Bog me je podučio. Moj vodič je rekao: ‘Imam zadatak za tebe da uradiš. Ti moraš govoriti riječi koje ti je dao Gospod. Nakon što se izgovore te riječi, tvoja dužnost ovdje je ispunjena.’ (21 MR 446.3)
… Ti moraš uraditi svoj dio, a onda ostalo prepusti Bogu. Moraćeš nositi zaprepašćujuće poruke, ali ako oni koji čuju ne mogu uvidjeti važnost ovih poruka, tvoja objašnjenja neće ih dovesti ništa jasnijem shvatanju. Oni imaju uši, ali ne čuju. Sotona kontroliše njihov neposvećen razum, i vodi ih pogrešnom razumijevanju i pogrešnoj primjeni. (21 MR 447.2)
Kao što smo vidjeli, Božji narod po imenu gotovo uvijek je odbacivao Božje nadahnute glasnike, dok je prorok još uvijek bio živ. Glavni razlozi za odbacivanje bili su vezani za nepodnošenje svjedočanstva o grijesima i sudu, Božjoj pravednosti, Zakonu i sl.
Odbacivanje autentičnog nadahnuća putem manipulacije
Već smo naglasili da se manipulanti nadahnutim Božjim Riječima služe parcijalnim korišćenjem segmenata koji im odgovaraju, uz zanemarivanje, ignorisanje ili odbacivanje drugih djelova Pisma (ili nadahnutih svjedočanstava Duha proroštva) koji im ne odgovaraju za njihovu priču. Svako ko sluša takve ili ih smatra religijskim autoritetima treba dobro da razmisli o ovim izjavama iz Biblije:
Pismo se ne može poništiti. (Jovan 10:35)
Nemojte da mislite da sam došao da ukinem Zakon ili Proroke. Nisam došao da ih ukinem, nego da ih ispunim. Istinu vam kažem: dok nebo i zemlja ne nestanu, neće nestati nijedno slovce ni crtica iz Zakona dok se sve ne ispuni. Ko, dakle, omalovaži i najmanji od tih uputa – i druge uči da tako čine – zvaće se najnižim u Kraljevstvu nebeskom. A ko ih izvršava – i druge uči da tako čine – zvaće se velik u Kraljevstvu nebeskom. (Matej 5:17-19)
Kako svi oni koji nijesu na proročki način nadahnuti Božjim duhom znaju da stoje u istini?
Prije nego što nabrojimo najvažnije karakteristike, treba istaći da je SVIM ljudima, bez razlike, neophodno primanje istine, obraćenje i duhovni rast, kroz saradnju božanskog i ljudskog. To što su pojedinci odabrani kao posebni ljudski kanali za pronošenje Božjih objava ne čini ih nimalo privilegovanim, naprotiv.
- Oni zaista žele da znaju istinu i pošteni su prema istini, bez obzira na individualne želje, sklonosti, htjenja…
- Oni razumiju Božju Riječ onako kako je data, prema svjetlosti kojom raspolažu (koja je progresivna).
- Oni su poslušni Božjoj Riječi (prema svjetlosti koju imaju).
- Oni su vjerni čuvari Božje Riječi i postojani (stabilni) u istini.
- Oni imaju i gaje razumnu vjeru.
- Oni preferiraju objektivnu vjeru koja se gradi na osnovu pažljivog utvrđivanja doktrina u potpunom skladu sa kompletnim Svetim Pismom, svjesni subjektivnih slabosti i pogrešivosti ljudske pale prirode.
- Oni prepoznaju i cijene zdravo duhovno nasleđe i prethodnike u vjeri koji su nosili isto svjedočanstvo.
- Oni imaju osvjedočenje od Boga u istinu ali nikad to ne ističu kao presudni argument nego uvijek ljude upućuju na razumijevanje i lično prihvatanje objektivne, biblijski utemeljene vjere.
- Zbog svih prethodno navedenih osobina, oni su sposobni da razlikuju istinu (iako se to može manifestovati kao posebno izraženi dar Božjeg duha).
- Ukoliko se radi o osobama skromnijih mogućnosti, oni su pobožni, skromni, pošteni, vrijedni, požrtvovani, lojalni građani, dobri porodični ljudi, ne dvolični, ne licemjerni, i sl.
