Razumna vjera

Biblijska vjera je vrlo određena. Koncept biblijske religioznosti je jedinstven zato što se ne konfrontira sa nijednom zdravorazumskom činjenicom iz bilo koje oblasti ljudske spoznaje i iskustva. Takva vjera počiva na istini. „Ali kad dođe, Duh istine, uputiće vas u svu istinu…“ (Jovan 16:13)

Međutim, zbog podređenosti jednom drugom konceptu koji počiva na mješavini istine i laži, istinu ugrožava sam čovjek koji je prirodno ne želi. Stoga je za oslobađanje od otrova koji je unio satanizam u ljudsku prirodu neophodno ponovno povezivanje čovjeka sa Tvorcem koje se takođe događa na jedinstven način.

Evidentno je da se pitanje vjere ne može povjeriti palom čovjeku, jer će je kao takav oblikovati prema interesima i zamislima svoje prirode, a u duhovnoj ravni pod uticajem sila tame čiji je koncept prihvatio (vidi Jovan 14:30; Efescima 2:2; 1. Jovanova 5:19).

Kako se gradi prava vjera? Apostol Pavle konstatuje u Rimljanima poslanici 10:17: „Dakle, vjera proističe iz propovijedanja, a propovijedanje kroz objavu Božju.“

Pavle ne kaže kroz objavu, običaje, tradiciju, prakse i vjerovanja „otaca“. To je ogromna razlika. „Držite moje odredbe i moje zakone, jer one znače život onome ko ih drži. Ja sam Gospod… Pazite na moje upute i nipošto ne vršite neku od gadnih uredbi koje su se praktikovale prije vas, da se njima ne onečistite. Ja sam Gospod, vaš Bog.“ (3. Mojsijeva 18:5,30)

Drugim riječima, Bog preuzima inicijativu kroz Plan spasenja i u saradnji sa izabranim ljudskim oruđima objavljuje svoju volju i namjere, upozorenja i predznanje u pogledu budućnosti koje se tiče realizacije Njegovog plana i posledica pristajanja za svakim od dva sukobljena koncepta. Prihvatanje Božje objave zavisi od slobodne volje svakog pojedinca, i to se ne može i ne smije nametati silom.

„Došao je k svojima, ali ga njegovi nisu primili. A onima koji su ga primili dao je pravo da postanu djeca Božja, jer vjeruju u njegovo ime, koji nisu od krvi ni od tjelesne volje ni od čovječije volje, nego začeti od Boga.“ (Jovan 1:11-13; vidi takođe Jošua 24:15)

Bez prihvatanja Božje Riječi, makar na nivou slijeđenja dobre savjesti i želje za istinom (Rimljanima 2:14,15), ne može ni doći do začeća Duhom Božjim u novi život. Ali pošto je čovjek apsolutno nemoćan da se sam izbavi od grijeha i smrti (Rimljanima 3:23; 5:12), spasenje se može graditi isključivo na temelju koji je Bog postavio, bez dodataka ljudskih zamisli.

„Jer niko ne može da postavi neki drugi temelj osim onoga koji je već postavljen, a to je Isus Hristos.“ (1. Korinćanima 3:11)

„On je kamen koji ste vi graditelji smatrali bezvrijednim, a koji je postao ugaoni kamen. I ni u kom drugom nema spasenja, jer nema drugog imena pod nebom datog među ljudima kojim bi se mi mogli spasiti.“ (Djela 4:11,12)

„Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Hristos Isus, koji je sebe dao kao odgovarajuću otkupninu za sve, za svjedočanstvo u svoje vrijeme.“ (1. Timoteju 2:5,6)

„Isus mu odgovori: Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim kroz mene.“ (Jovan 14:6)

Koliko u religijskom svijetu ima „drugih imena“ i navodnih posrednika pred Bogom, procijenite sami. I dok Božja Riječ daje jasne argumente i istorijsko svjedočanstvo u prilog vjerodostojnosti Plana spasenja kroz posredovanje Oca i Sina, lažni posrednici se pozivaju na ljudski autoritet, subjektivna iskustva i ljudske ustanove koji ne mogu proći test validnosti.

 

Šta je vjera?

„Vjera je, dakle, pouzdanje u ono što se očekuje, otkrivanje onog što se ne vidi.“ (Jevrejima 11:1)

„Tako je proročanska riječ koju imamo još pouzdanija, i dobro činite što na nju pazite kao na svjetiljku koja svijetli na tamnom mjestu, u vašem srcu, dok ne svane dan i ne pojavi se zvijezda danica u vašim srcima. A najprije znajte ovo: Nijedno proročanstvo Pisma ne proizilazi iz nečijeg vlastitog tumačenja. Jer nikad proroštvo nije prenošeno od čovečije volje, nego vođeni Duhom svetim govoriše sveti Božji ljudi.“ (2. Petrova 1:19-21; vidi takođe 2. Samuelova 23:2; Luka 1:70; Djela 1:16; 2. Timoteju 3:16; 1. Petrova 1:11)

Zaključujemo da spoznaja istine nije moguća čovjeku sve dok se vjerom ne poveže sa Izvorom istine. Takva vjera se gradi na čvrstom pouzdanju i očekivanju onog što se ne može spoznati oštećenim ljudskim rasuđivanjem, otuđenim od Boga.

Pavle je još jasniji u nastavku obrazlaganja funkcije vjere u Jevrejima poslanici. On se poziva na kumulativno iskustvo koje potvrđuje pravu vjeru:

„Jer u ovome su i stari bili osvjedočeni.“ (Jevrejima 11:2) U nastavku istog poglavlja, on navodi konkretne primjere iz prošlosti koji svi imaju jedan zajednički imenitelj: biblijska vjera je vjera budućnosti, vjera u konačnu realizaciju Božjeg Plana spasenja i trajno rješavanje problema grijeha i zla. Nasuprot tome, nebiblijske religije i lažirane religije koje manipulišu Biblijom, uključujući i ateizam, zasnivaju se na vjeri u palog čovjeka i „krpljenju“ pale ljudske prirode, ili na boljitku u konceptu mješavine dobra i zla. Sve one se prepoznaju po ideologiji u kojoj su i dobro i zlo vječne kategorije, koja se ne želi odreći pale ljudske prirode i njenih svojstava. Što se čovječanstvo više udaljavalo od izvorne religije kroz istoriju, to je religija pojedinih grupacija, naroda i vjerskih ustanova, njihovi bogovi i božanstva, projektovani kao natprirodne sile ili posvećeni pojedinci među ljudima, sve dublje bila prožimana karakteristikama pale ljudske prirode koja je nalazila utočište i opravdanje za svoja (ne)djela u takvim oblicima religioznosti.

„Vjerom shvatamo da su eoni uređeni prema Božjoj objavi, tako da ono što se opaža ne proističe iz pojavnoga.“ (Jevrejima 11:3)

Ovo je svakako jedna od najvažnijih izjava u Bibliji koja povezuje odnos ljudskog poimanja i vjere. Šta Pavle ovdje zapravo kaže?

Najprije moramo znati šta su to eoni. Eoni i eonska vremena su najduži vremenski periodi koji se pominju u Svetom Pismu. Iako njihovo trajanje vremenski nije definisano, određuju ih prelomni događaji koji se tiču ovog svijeta i Plana spasenja. Bog je prilikom stvaranja uspostavio vremenske okvire, a zbog Plana spasenja oni se dijele na specifične faze koje karakterišu određeni period realizacije Božjeg plana. Dakle, mi prepoznajemo te faze Plana spasenja kao eone koji su završili (Kološanima 1:26), koji su sada u toku (Luka 20:34) i koji imaju svoj svršetak u budućnosti (Efescima 2:7). Svrha ili namjera eona je vječna (Efescima 3:8-11; 1:9-11; Filipljanima 2:9-11; Kološanima 1:15-21). Dakle, eone je stvorio Bog (Jevrejima 1:2) i podesio ih (Jevrejima 11:3) za ispunjavanje svoje namjere. Po završetku eona, Isus Hrist će učiniti kraj grijehu (Jevrejima 9:26) i ukinuti smrt (1. Korinćanima 15:22-26), kada će sve biti podređeno Bogu i On će biti u svemu (1. Korinćanima 15:27,28).

Mi na osnovu otkrivene Božje objave sklapamo kompletan mozaik istine i vjerom se pouzdamo u Božja obećanja čija realizacija pripada budućnosti. Pavle u Jevrejima 11:3 ukazuje na neophodnost vjere da se pravilno shvati svijet u kojem živimo, kao i na činjenicu da bez Božje objave nije moguća spoznaja istine samim posmatranjem onog što se vidi.

Tako na pitanje kada će ateistička nauka ili uopšte svjetovna ideologija ili religija bilo koje vrste koja se ne zasniva na autoritetu Božje Riječi doći do spoznaje istine – odgovor je NIKAD. Umjesto toga, nudiće čovjeku poluistine i lažne nade koje odlikuje nerealnost i nerazumnost.

I dok Bog sa svoje strane „želi da se svi ljudi spasu i dođu u spoznaju istine“ (1. Timoteju 2:4), svi oni koji na neki način „zadržavaju istinu u nepravdi“ (Rimljanima 1:18) „uvijek uče, ali nikako ne dolaze u spoznaju istine“ (2. Timoteju 3:7). Drugim riječima, između dobra i zla kompromis nije moguć i cijela namjera zla svodi se na iskorištavanju dobra u sebične svrhe.

Primijenjeno u svakodnevni život, onog trenutka kad religija postane sama sebi svrha, ili sredstvo za manipulaciju za interese vjerskih organizacija bilo koje vrste, tada ona gubi svojstvo koje joj je Bog namijenio, istina se zamagljuje i zaklanja, a sam čovjek ostaje u svom prirodnom stanju tjelesnosti osuđene na propadanje i smrt. Da bi se sve to kamufliralo, primjenjuju se različite tehnike obmane i mehanizmi ideološke i vjerske manipulacije.

 

Razumna vjera

Biblijska vjera podrazumijeva dva aspekta: intelektualni pristanak na Božju objavu i ponudu i povjerenje. Oba ova aspekta su vrlo važna i ne smiju se odvajati. Povjerenje je oslanjanje na činjenicu da je nešto istinito. Intelektualnim pristankom mi prepoznajemo da se možemo u potpunosti osloniti na Boga i slažemo se da je Njegov plan jedino pravo i trajno rješenje za sve naše suštinske probleme. Povjerenje je takođe neophodno za odnos ljubavi koja se ispoljava u vertikalnoj (prema Bogu) i horizontalnoj dimenziji (prema ljudima). Stoga je biblijska vjera usko vezana za spasenje.

„Vjeruj u Gospoda Isusa Hrista i bićeš spasen, i ti i tvoj dom.“ (Djela 16:31)

Prava vjera uvijek je praćena pokajanjem (Matej 21:32; Marko 1:15).

Ali biblijska vjera se ne završava pokajanjem i primanjem dara spasenja. Ona se proteže dalje na cijeli hrišćanski život.

Upražnjavanje vjere nije moguće bez pokoravanja Božjoj Riječi (1. Jovanova 2:3-6; Jošua 22:5).

Isto tako, vjera i poslušnost ne mogu funkcionisati bez vodeće sile ljubavi (1. Korinćanima 13:13).

Mi ne samo što trebamo vjerovati u Božja obećanja, već i živjeti u skladu sa tim. Mi ne samo što se trebamo složiti sa istinama Božje Riječi, već i dopustiti Bogu da nas preobrazi u skladu sa istinom (Rimljanima 12:2). Na taj način, baš kao što kaže ovaj tekst u Rimljanima, mi možemo razumski da utvrdimo šta je dobro, ugodno i savršeno Bogu. Dalje, mi takođe dobijamo razumsku spoznaju o sebi, da shvatimo svoje mjesto i ulogu (Rimljanima 12:3).

Vjera je karika koja nas spaja i drži u vezi sa Bogom. Bez vjere nije moguće ugoditi Bogu (Jevrejima 11:6). Bez vjere ne možemo biti spaseni (Jovan 3:15,16). Bez vjere hrišćanski život ne može biti onakav kakav Bog namjerava da bude (Jovan 15:5).

Razum je obavezan saputnik u vjeri, u protivnim vjera sama po sebi lako može postati žrtva pale ljudske prirode, izmanipulisana uticajem natprirodnih sila tame (palih anđela), te ranjiva na različite oblike fanatizma, izvrtanja prioriteta, krajnosti i besmislice.

„Obilno nam je udijelio tu blagodat zajedno sa svom mudrošću i razboritošću.“ (Efescima 1:8)

„Zato se i mi, od dana kad smo čuli za to, neprestano molimo za vas i tražimo da se ispunite poznavanjem njegove volje u svakoj mudrosti i duhovnom razumijevanju.“ (Kološanima 1:9)

„Zato se svesrdno potrudite da dopunite svoju vjeru čestitošću, čestitost znanjem.“ (2. Petrova 1:5)

Važno je znati da postoji suštinska razlika između razuma i mudrosti koji dolaze od Boga i „razuma“ svojstvenog paloj ljudskoj prirodi, lišenoj istinske spoznaje i vjere.

„Jer Gospod daje mudrost, iz njegovih usta dolazi znanje i razum. Čestitima pomaže da postupaju mudro, štit je onima koji žive bezazleno, jer pazi na staze pravde i čuva put onih koji su mu vjerni. Tada ćeš razumjeti šta znači pravednost i ispravno rasuđivanje i čestitost, sve što je na putu dobrote.“ (Priče 2:6)

Gospod „daje mudrost mudrima i znanje razboritima.“ (Danilo 2:21)

„Uzdaj se u Gospoda svim srcem svojim, a na svoju mudrost nemoj se oslanjati.“ (Izreke 3:5)

Jako puno religioznih osoba ne shvata ovu razliku i citira Priče 3:5 kao podršku svom vjerskom tripu, krajnostima i sektaškom lutanju. Ako zdrava vjera i zdrav razum ne idu ruku pod ruku, praktično ne postoji zamka u koju ne možemo upasti i glupost u koju nećemo povjerovati.

„Lakovjeran vjeruje svakoj riječi, a pametan pazi na korake svoje.“ (Izreke 14:15)

Drugim riječima, plitkoumna osoba koju vode osjećanja ili koja je ranjiva na uticaje može bukvalno da povjeruje u svašta i svakakve gluposti.

Mudrost u vjeri podrazumijeva umjeće prepoznavanja i sklanjanja od zla:

„Gle, strah od Gospoda – to je mudrost, Kloniti se zla – to je razum!“ (Jov 28:28)

„A znamo da Sin Božji dođe, i dao nam je razum da upoznamo Boga Istinitog, i da budemo u istinitom Sinu njegovom Isusu Hristu. Ovo je istiniti Bog i život vječni.“ (1. Jovanova 5:20)

„Voljeni moji, ovo je već drugo pismo koje vam pišem, u kojem, kao i u prvom, podsjećanjem podstičem vaš zdrav razum.“ (2. Petrova 3:1)

„Razmišljaj o ovome što govorim, da bi ti Gospod dao razumijevanje u svemu.“ (1. Timoteju 2:7)

Gospodu je bilo drago kad je Solomon u molitvi vjere zatražio razum od Njega umjesto zemaljskih privilegija (1. Kraljevima 3:11,12; 4:29).

Takva vrsta razuma može se nadograđivati i trajati sve dok je čovjek vjeran i poslušan Gospodu, u protivnom pretvoriće se u tjelesnu mudrost koja je ludost pred Bogom.

„Držite ih [zapovijesti] i postupajte po njima, jer je to vaša mudrost i vaša razboritost u očima svih naroda koji će čuti za sve te propise, pa će reći: ‘Ovaj veliki narod zaista je mudar i razborit narod.’“ (5. Mojsijeva 4:6; uporedi sa 1. Korinćanima 1:20; 2:14; 3:19)

 

Četiri načina upotrebe biblijske vjere

1) Lično vjerovanje, mentalni pristanak / priznanje postojanja Boga i realnosti koje ne opažamo čulima (Jevrejima 11:1,6; 2. Korinćanima 4:18; 2. Korinćanima 5:7).

2) Ponašanje ili djela inspirisana podređenošću Bogu vjerom (Matej 9:2; Jevrejima 11:27; Jakov 2:14-26; Galatima 5:6; 1. Solunjanima 1:3; 2. Solunjanima 1:11).

3) Povjerenje i pouzdanost (Matej 24:45; 25:21,23; Luka 19:17; 1. Korinćanima 4:2) zasnovane na Božjoj vjernosti (Rimljanima 3:3).

4) Vjera u funkciji očuvanja biblijskih doktrina i jedinstvenosti i jedinstva biblijske religioznosti (Juda 1:3; Efescima 4:5,23; Djela 6:7; 14:22; 16:5; 2. Korinćanima 13:5; 1. Korinćanima 16:13; 2. Timoteju 4:6,7; Rimljanima 10:8).

Premda je lična vjera veoma dragocjena, jedinstvo vjere i doktrinarna čistota i cjelovitost je iznad subjektivnih ubjeđenja koja nerijetko mogu biti devijantna ili pogrešna (vidi: Efescima 4:5; 1. Korinćanima 1:10; Filipljanima 1:27; Galatima 1:6-12; 2:11-14). Naravno ne postoji pojedinac koji je neprikosnoveni autoritet za cijelu istinu, već je svako podložan korekcijama od strane onih koji bolje razumiju određeni predmet ili eventualno imaju izraženiju svijet o potrebi za beskompromisnom čuvanju istine, kao u Pavlovom i Petrovom slučaju. Osim toga, svi napreduju u duhovnom rastu i logično je da oni stariji i iskusniji imaju veći nivo znanja, razumijevanja i duhovnosti.

Međutim, iako prva vjera jeste jedna ista, počevši od Adama, ona je uvijek dinamična, živa i djelotvorna, a njeno težište i naglasak se mijenja shodno razvoju Plana spasenja. Praćenje Božjeg Plana spasenja jedna je od najvažnijih karakteristika prave vjere (Otkrivenje 14:4) i, razumljivo, ovaj aspekt vjere takođe je izložen opasnostima od zastranjivanja. Tu vrstu zastranjivanja karakteriše poremećenost prioriteta, kao i „ekskluziva“ u specifičnim, obično nevažnim pitanjima koja se isturaju u prvi plan. Kad zablista uslovno rečeno nova istina određene faze Plana spasenja, ili bitnog perioda kad se pažnja Božjeg naroda treba usmjeriti u tom pravcu, sile tame uvijek pronađu svoja oruđa u pokušaju neutralizacije Božjeg djela. To je iskustvo koje se može pratiti kroz cijelu Bibliju i istoriju.

Zbog svega navedenog, kao i predstojećeg najtežeg vremena po Božji narod koje uskoro nastupa, razborita, razumna i na Stijeni izgrađena vjera jedini je održivi model biblijske religioznosti.

Pavle Simović