Rukopoloženje ili hirotonija je pojam koji se odnosi na polaganje ruku prilikom posvećenja odnosno zaređenja sveštenika u određenu službu ili sveštenički čin. U tradicionalnim crkvama rukopoloženje je praćena obredom ili ritualom, uz zakletvu sveštenika primaoca. Stoga je rukopoloženje jedna vrsta zvanične promocije u službu.
Ali za nas bi svakako trebalo da bude najvažnije šta Biblija kaže o ovom pitanju.
Šta Biblija govori o zaređenju?
Savremena definicija zaređenja odnosi se na „svečano postavljanje klera“ ili „akt dodjele pastoralne vlasti ili posvećeničke moći“. Misli se na ceremoniju u kojoj je neko zaređen ili postavlјen na položaj u crkvi. Često ceremonija uklјučuje polaganje ruku.
Međutim, biblijska definicija je malo drugačija. Pojam zaređivanje u Bibliji odnosi se na postavljanje na određeno mjesto ili na imenovanje. Na primjer, Josif je „zaređen“ za vladara u Egiptu (Djela 7:10); upravitelј u Isusovoj paraboli bio je „određen“ da nadgleda domaćinstvo (Matej 24:45); đakoni su „zaređeni“ da služe u Jerusalimskoj zajednici (Djela 6:1-6); a starješine su „zaređivali“, tačnije imenovali, u svakom gradu na Kritu (Titu 1:5). Ni u jednom od ovih slučajeva nije specificiran način posvećenja, niti je to prikazano kao obred; „zaređenja“ su jednostavno naimenovanja. Isti termin se čak može koristiti i negativno, u smislu određivanja kazne (Luka 12:46).
U Djelima 13. glava nalazimo dobar primjer imenovanja u službu: „Dok su jednom obavljali službu Gospodu i postili, Sveti Duh je rekao: Odvojte mi Barnabu i Saula za djelo na koje sam ih pozvao. Tako su oni, koje je poslao Sveti Duh, otišli u Seleukiju, a odande otplovili na Kipar.“ (stihovi 2-4) U ovom odlomku primjećujemo neke ključne činjenice: 1) Sam Bog poziva lјude na službu i kvalifikuje ih duhovnim darovima (Djela 20:28; Efescima 4:11). 2) Ovo posebno vođstvo dolazi kroz molitvu i post, odnosno posvećenje i traženje vođstva od Boga za praktično djelovanje na terenu; 3) Članovi zajednice prepoznaju Božije jasno vođstvo i prihvataju ga. 4) Javno uvođenje u određenu službu može da prati polaganje ruku kao simbolički čin (vidi: Djela 6:6). Pavle je savjetovao Timoteja da nije dobro ishitreno donositi odluke o naimenovanjima u službi Bogu (1. Timoteju 5:22). 5) Bog djeluje kroz Njegove izabrane. Bog je taj koji šalјe svoje radnike u polje, ali kroz Njegovu zajednicu, koja je istinski Njegova samo ako On može staviti pečat svog odobravanja na njihova vjerovanja i djelovanje u praksi. Ovo je najvažnija od svih premisa u našem proučavanju.
Pavle je redovno zaređivao starješine za skupštine koje je zasadio. On i Barnaba vršili su imenovanje ili zaređivanje starješina „u svakoj skupštini“ u Galatiji (Djela 14:23). On je dao instrukcije Titu „da imenuje starješine po gradovima“ na Kritu (Titu 1:5). Sam Tit je „zaređen“ ranije, kada su ga „skupštine imenovale“ (2. Korinćanima 8:19). U gornjim odlomcima, imenovanje starješina uključuje čitavu zajednicu, a ne samo apostole. Grčka riječ korišćena u 2. Korinćanima 8:19 za Titovo imenovanje i u Djelima 14:23 za izbor galatskih starješina bukvalno znači „ispružiti ruke“. To je bila riječ koja se obično koristila za glasanje u atinskom zakonodavstvu. Dakle, „zaređenje“ skupštinskih vođa uključivalo je opšti konsenzus u zajednici, ako ne i službeno glasanje. Apostoli i zajednice znali su koga je Duh Božji izabrao, i oni su odgovorili postavljajući te lјude na vođstvo.
Ova praksa u potpunosti korespondira sa primjerima koje nalazimo u starosaveznim vremenima. Duh Božiji je na poseban način opunomoćavao izabrana ljudska oruđa za djelo vođstva, vidljivo u praktičnom smislu kroz ispoljavanje duhovnih darova. Na primjer, proročki dar i vođstvo Samuela bili su potvrđeni u praksi: „Cio Izrael, od Dana do Beršebe, shvatio je da je Samuelu povjereno da bude Gospodnji prorok.“ (1. Samuelova 3:20) To posebno Gospodnje vođstvo ili nadahnuće ponekad je uključivalo vrlo praktične stvari. Pogledajmo jedan primjer: „Gospod je zatim rekao Mojsiju: Evo, pozvao sam po imenu Bezalela, sina Urija, Hurovog sina, iz Judinog plemena. Ispuniću ga Božjim Duhom da bi imao mudrost, razboritost i znanje, i da bi bio vješt u raznovrsnim poslovima, da pravi nacrte, da radi sa zlatom, srebrom i bakrom, da obrađuje kamenje i da ga umeće, i da radi s drvetom i izrađuje raznovrsne predmete. Evo, dao sam mu za pomoćnika Elijaba, Ahisamahovog sina, iz Danovog plemena. I sve koji su vješti darovao sam mudrošću da mogu napraviti sve što sam te uputio.“ (2. Mojsijeva 31:1-6)
Da li to podrazumijeva a priori oslanjanje na Božje natprirodno vođstvo? Naravno da ne, jer Božje djelo podrazumijeva saradnju božanskog i ljudskog, u smislu korišćenja zdravog razuma i donošenja najboljih i svrsishodnih odluka od strane onih koji su za to kvalifikovani. Mojsije je poslušao mudar savjet svog tasta: „A iz svega naroda izaberi ljude sposobne, bogobojazne, pouzdane, koji mrze nepravedni dobitak, i postavi ih za poglavare nad hiljadu ljudi, poglavare nad sto ljudi, poglavare nad pedeset ljudi i poglavare nad deset ljudi. Neka oni sude narodu kad god bude potrebno. Svaki veći spor neka iznesu tebi, a svaki manji spor neka sami riješe kao sudije.“ (2. Mojsijeva 18:21,22) Pavle daje ovaj razborit savjet za izbor nadglednika u Božjem djelu: „Ako neko želi da služi kao nadglednik, hvale vrijednu službu želi. Zato nadglednik treba da bude besprekoran, da je jedne žene muž, da bude umjeren u svemu, razborit, da uredno živi, da bude gostoljubiv, sposoban da poučava, da nije pijanica, ni svadljivac, nego razuman, da nije ratoboran, ni pohlepan za novcem. Treba da dobro upravlja svojim domom, a djeca treba da mu budu poslušna i da pokazuju duboko poštovanje. Jer ako neko ne zna da upravlja svojim domom, kako će se brinuti za Božju zajednicu? Ne smije da bude novoobraćenik, da se ne bi uzoholio i pao pod istu osudu kao i Đavo. Treba da bude na dobrom glasu i među ljudima izvan zajednice, da ne bi upao u sramotu i Đavolovu zamku.“ (1. Timoteju 3:1-7)
Kada Bog pozove i kvalifikuje čovjeka za službu, biće to očigledno i tom čovjeku i ostatku zajednice. Takav će ispuniti kvalifikacije utvrđene u 1. Timoteju 3:1-16 i Titu 1:5-9, i on će sam imati želju za službom u Djelu (1. Korinćanima 9:16). Dužnost starješina je da, zajedno sa zajednicom, prepoznaju i prihvate poziv. Nakon toga, formalno naimenovanje ili zaređenje može biti prikladno, mada nikako obavezno. Sama ceremonija zaređenja ili naimenovanja ne daje nikakvu posebnu moć; ona jednostavno daje javno priznanje Božjem izboru vođstva (nalik činu krštenja).
Zloupotrebe rukopoloženja
Najveća zloupotreba rukopoloženja kao čina dešava se kad i oni koji „rukopolažu“ i „rukopoloženi“ u realnosti na neki način djeluju nasuprot Božjem djelu, bilo u učenjima ili u praksi. U situacijama gdje nema i ne može biti Božjeg odobravanja, „rukopoloženje“ se lako može pretvoriti u okultni ritual. Konkretno, tada „zaređeni“ prima ne samo isto učenje već i isti duh od onih koji su ga „zaredili“ ili „rukopoložili“, što se lako može pretvoriti u okultnu inicijaciju. Stoga nas Božja Riječ poziva na cjelovitu istinu i na ispitivanje duhova.
Usko povezano sa ovim, kao i svakom službom u Božjem djelu, je ispravno razumijevanje Boga. Ako baštinimo pogrešne ideje o Božanstvu, o Bogu i Njegovom Sinu Isusu Hristu, posledično nećemo razumjeti ni određenu hijerarhiju ili službe. Zbog usvajanja fundamentalno pogrešne ideje u tradicionalnom hrišćanstvu po imenu o tri „ravnopravna boga“ koji su „3 u 1“ i „1 u 3“, hrišćani danas ne razumiju ni izvorni koncept porodice i uloge muškarca i žene niti određene službe. (Podsjetimo se da je prema uzoru na Nebesku Porodicu, muškarac izvor a žena kanal blagoslova. Ne može biti obrnuto ili isto, kao što Hrist ne može biti Otac, od koga je sve, može biti Sin kroz koga je sve.) Stoga su crkve u sistemu postale relativno lake žrtve sekularne propagande o „rodnoj ravnopravnosti“, tako da je „zaređivanje“ žena za pastore ili starješine postala uobičajena praksa u crkvama.
Ako čitate „argumentaciju“ koja se navodi u sporovima te vrste u crkvama (pošto uvijek ima „konzervativaca“ koji se opiru novotarijama), vidjećete da ni jedna ni druga strana ne iznosi validne i zdrave argumente, upravo zbog pomenutog nerazumijevanja Boga i Hrista (o pogrešnom shvatanju Duha Božjeg suvišno je i govoriti). Pseudo argumentima se stvari uopštavaju ili čak banalizuju, tezama tipa: „Nigdje u Bibliji ne piše: Rukopoložite žene za službu! Ali ne piše ni Nemojte rukopoložiti žene za službu!“ Ovo vrlo podsjeća na muslimansko „dokazivanje“ da Hrista ne treba obožavati, jer nigdje doslovno to ne piše.
Božje vođstvo udruženo sa razboritošću kao formula za čuvanje od zabluda
Možemo zaključiti ono što smo već konstatovali u prethodnom izlaganju: Božje vođstvo je djelotvorno u saradnji sa ljudskim oruđima na kojima počiva odgovornost poštenog i razboritog pristupa Božjem djelu, u skladu sa cjelovitom istinom. Sam čin ili ceremonija uvođenja u službu nikako ne smiju biti ritualnog tipa, jer to ima tendenciju pretvaranja u mantru i kvarenja Božje namjere.
Navešćemo još jedan primjer da bi nam ovo bilo jasnije. „I ovo rekavši, dunuo je i rekao im: Primite Sveti Duh.“ (Jovan 20:22) Da li bi hrišćani od ovog trebali napraviti ritual za primanje Svetog Duha? Naravno da ne. Ali ako ne razumijemo ovu tematiku kako treba, mogli bismo doći do raznih ideja, koje bi nas posledično mogle uvući u okultizam. Najprije treba znati da je primanje Duha od Gospoda simbol davanja života (vidi Postanje 2:7). Drugo, duh Božji je upoređen sa duvanjem vjetra (Jovan 3:8), kako se na nekim mjestima i doslovno prevodi ta riječ u Bibliji! Očito, u pitanju je simbolika, ne ritual sam za sebe.
Tako i što se tiče rukopoloženja možemo zaključiti da je ono validno samo ako ga prate jasni principi slijeđenja božanske istine, instrukcija, te vjernosti i odanosti Djelu. Klasična zloupotreba ovoga nalazi se u postavljanju crkvene ustanove, sekte ili vjerskog tijela kao autoriteta koji „rukopolaže“. Takav autoritet može da postoji samo ako vjerno odražava Božji autoritet, ako ima funkciju ispravnog kanala, i nikako drugačije. Ukoliko izgubi tu kakvoću, onda se gubi i vjerodostojnost djelovanja u Božje ime. U tom smislu ne može ni da postoji kontinuirano rukopoloženje od strane crkve, ili kako tradicionalisti vole da kažu „apostolsko prejemstvo“, jer prosto ne postoji nasleđe u Božjem djelu koje može garantovati neka ustanova (crkva). Drugim riječima, kada crkva zastrani, ona može zloupotrebljavati svoj autoritet koliko hoće, ali Božji autoritet ne stoji iza toga. Jedina garancija nalazi se u vjernosti i poslušnosti Bogu, a pravo nasleđa odnosno usvajanja u Božju porodicu se stiče duhovnim novorođenjem.