Rvanje sa Bogom

Postoji jedan događaj u Svetom pismu koji kao da dovodi u pitanje sve što znamo o Bogu. Jakov se rvao s Bogom i pobijedio. Ali kako je to moguće? Bog Svemogući poražen od ljudskog bića?

Da li Biblija može pretjerivati? Pogledamo prvo zapis o ovom događaju u knjizi Postanja.

Istražićemo jedan od najmisterioznijih sukoba u cijeloj Bibliji kako bismo razumjeli zašto se Bog rvao s Jakovom. Da bismo shvatili pravo značenje ove borbe, prvo se moramo prisjetiti konteksta u kojem se Jakov nalazio.

Bog je obećao Jakovu da će kroz njega doći veliki narod kroz koji će cijeli svijet biti blagosloven (Postanje 28:10-15). Ali Jakov je pun nemira, borbi i straha.

Postanje 32. glava prikazuje ga u trenutku ekstremne napetosti nakon godina razdvojenosti od svog doma. Jakov se nalazi u veoma teškoj situaciji jer mu predstoji skori susret sa bratom Isavom kojeg je nekoliko puta izigrao. Isti brat Jakov je prevario, izigrao Isava, manipulisao sa čitavom porodicom i pobjegao od kuće. A sada je ponovni susret neizbježan.

Nakon što je pobjegao od Labanovog zlostavljanja, Jakov i njegova porodica su se ulogorili na mjestu koje su za njega odabrali anđeli (Postanje 32:1-2). Uskoro će se ponovo ujediniti sa svojim bratom blizancem, Isavom, koji sada ima pravu malu vojsku od četiristo ljudi s njim. Plašeći se najgoreg, on čini sve što može da preduprijedi mogući negativni ishod. U strahu, Jakov dijeli svoju imovinu, šalje sluge naprijed, pa čak i dijeli svoju porodicu u dvije grupe. On pokušava da se pripremi, ali istina je da je njegov najveći neprijatelj u njemu samom.

Tada, kao što Biblija kaže: „Te iste noći ustao je, uzeo svoje dvije žene i dvije sluškinje i svojih jedanaest sinova i prešao Jabok. Tako ih je uzeo i preveo preko rijeke, i prebacio je sve što je imao.“ (Postanje 32:22-23)

Jakov je ostao sam. Zatim u tjeskobi ide na noćni počinak. U tom trenutku, pojavljuje se čovjek i počinje se rvati sa Jakovom, naglo, bez riječi, bez objašnjenja. Borba traje cijelu noć, fizička prava bitka. Ali tekst je namjerno misteriozan.

Prvo pitanje koje nam pada na pamet je ko je ovaj misteriozni čovjek koji se pojavljuje iznenada da se rva s Jakovom?

Prvo, on izgleda kao slučajni stranac, možda lopov, član Isavove grupe, ili možda ljutiti anđeo. Ali kako se borba nastavlja, istina počinje da izlazi na vidjelo. Ovo nije običan neprijatelj. Ovo je neko mnogo veći. Do kraja, nakon primanja fizičkih batina i duhovne tjeskobe, Jakov izjavljuje nešto šokantno: „Vidio sam Boga licem u lice, a moja se duša ipak izbavila.“

Da, Jakov se borio sa Bogom. To nazivamo teofonijom, vidljivom božanskom pojavom gdje se Bog manifestuje na opipljiv način ljudskim bićima. Ovo nije vizija ili san, već pravi i konkretan susret. S kim zapravo?

Biblija nam pomaže da odgovorimo na ovo pitanje: „Nijedan čovjek nikada nije vidio Boga. Jedinorođeni Sin, koji je blizak Ocu, on ga je obznanio.“ (Jovan 1:18) U Bibliji se koristi princip zastupništva. Zastupnik osobe (hebrejski: šalija) se smatra kao sama ta osoba. Primjer posredništva vidimo u Izlasku 23:20-21, gdje je Bog ohrabrivao Izraelce da slušaju Njegovog anđela (ref. 1. Korinćanima 10:4) jer je „moje ime u njemu.“ Isus se i sam mnogo puta predstavio kao poslat od Boga, u Njegovo ime (vidi: Luka 19:38; Jovan 5:23; 12:44-45; 14:9, 24; 17:11-12). Tako je i na Sina Božjeg u Starom savezu primjenljivo ime Jehova jer je izvršni božanski realizator Plana iskupljenja i jedno po prirodi, osobinama, vlasti, autoritetu, cilju, namjeri, djelovanju… sa Ocem.

Postoje biblijski tekstovi koji nam pomažu da uvidimo razliku između Boga Oca i Sina: „Tada je Gospod [Jehova] na Sodom i Gomor pustio kišu od sumpora i vatre od Gospoda [Jehove], s nebesa“ (Postanje 19:24). Kao što vidimo iz ovog izvještaja, dok je jedan „Jehova“ djelovao konkretno na zemlji, drugi „Jehova“ je pustio vatru s nebesa. Iz prethodnog 18. poglavlja jasno se vidi da je jedan od tri anđela koji su Abramu došli u ljudskom obličju Gospod Isus Hrist i da sam Abram pravi razliku među njima oslovljavajući ga imenom Jehova, dok su se kasnije u Sodomu pojavila samo dva anđela (Postanje 19:1; ref. 18:22).

U Starom savezu takođe postoje izvještaji u kojima „anđeo Jehovin“ govori o „Jehovi“ u trećem licu, gdje je opet očito da se radi o Sinu kao Arhanđelu (Zapovjedniku anđela; vidi: Izlazak 33:2; Danilo 10:13; 12:1; 1. Solunjanima 4:16) i Jehovi, Vrhovnom Biću:

„Gospodnji anđeo ju je kasnije našao kod jednog izvora vode u pustinji, kod izvora na putu za Sur. Tada ju je upitao: Hagara, Sarina sluškinjo, odakle si došla i kuda ideš? Ona odgovori: Bježim od svoje gospodarice Sare. Gospodnji anđeo joj reče: Vrati se svojoj gospodarici i ponizi se pred njom. Zatim joj Gospodnji anđeo još reče: Umnožiću tvoje potomstvo toliko mnogo da neće moći da se izbroji. Gospodnji anđeo još joj reče: Evo, trudna si i rodićeš sina i daćeš mu ime Ismailo, jer je Gospod čuo za tvoju nevolju… Tada je ona prizivala ime Gospoda, koji je s njom govorio, i rekla je: Ti si Bog koji vidi…“ (Postanje 16:1-13; uporedi sa Postanje 22:9-16; Postanje 31:11-13; i Izlazak 23:20-22).

U Mojsijevom slučaju nalazimo sličan primjer: „Tada mu se pojavio Gospodnji anđeo u ognjenom plamenu iz grma. On se zagledao, a grm je gorio ali nikako nije sagorijevao. Mojsije je rekao: Idem da pogledam ovo veliko čudo, zašto grm ne sagorijeva. Kad je Gospod Bog vidio kako prilazi da bolje pogleda, pozvao ga je iz grma: Mojsije! Mojsije! A on je odgovorio: Evo me. Tada mu reče: Ne prilazi ovamo. Izuj sandale sa svojih nogu, jer je mjesto na kome stojiš sveta zemlja. Zatim reče: Ja sam Bog tvog oca, Bog Abramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev. Tada je Mojsije zaklonio svoje lice, jer se bojao da gleda u Boga…“ (Izlazak 3:2-6; uporedi sa Izlazak 21:9-11; Jošua 5:13-15).

Napokon, tekst u knjizi proroka Osije 12:4 pomaže nam da bez dvojbe utvrdimo s kime se Jakov rvao: „Borio se s anđelom i nadvladao ga. Plakao je da bi izmolio milost za sebe…“ Ovo u potpunosti potvrđuje princip zastupništva!

Sada možemo opet da se vratimo našem istraživanju.

Prvo pitanje koje se nameće je zašto bi Gospod izabrao da izgleda kao borac? Mogao se pokazati kao sjajni anđeo, kroz gorući grm, gromoglasnim glasom kao što je to činio i u drugim prilikama.

Ali ovdje ga nalazimo kao profesionalnog borca. I koliko god to čudno zvučalo na prvi pogled, kada pogledamo širu biblijsku perspektivu, priča počinje imati savršenog smisla. Bog se uvijek otkriva na način koji govori o stvarnosti svake osobe.

Abramu, nomadu koji je živio u šatoru, on se pojavljuje kao putnik. Mojsiju, pustinjskom pastiru, Gospod se pojavljuje u gorućem grmu koji ne sagorijeva.

Sada, s Jakovom, čovjekom koji je proveo svoj cijeli život u borbi za sve, Gospod bira najsimboličniji mogući oblik. On dolazi kao protivnik, borac. Izlazeći iz utrobe, Jakov se već rvao sa Isavom za prostor. Kasnije je prevario svog brata uzevši prvorodstvo, a zatim ukrao i blagoslov svog oca. Proveo je godine u prljavoj igri s Labanom, uvijek pokušavajući da izađe na vrh lukavstvom. Jakov je bio tip momka koji je oduvijek želio pobijediti proračunatom silom i zadobiti kontrolu pod svojim uslovima.

Stoga se Gospod pojavljuje kao rvač jer je to jedini način koji bi Jakov mogao razumjeti. Gospod se nije samo borio s njim. Otkrivao je ko je Jakov zaista bio unutra. Bila je to vanjska borba koja je otkrila unutrašnji rat.

I u ovoj borbi, dešava se nešto iznenađujuće. Tekst kaže: „Kad je vidio da ga ne može savladati…“ Ovdje se moramo upitati: „Čekaj, Bog nije mogao poraziti Jakova?“ Odgovor je naravno da jeste. Ali Gospodnja namjera nije bila pobjeda u fizičkoj borbi. Htio je preobraziti Jakova. Ono što ovdje vidimo je da Gospod dobrovoljno ograničava sebe poput oca koji se spušta na pod da se igra rvanja sa svojim sinom i pušta dijete da pobijedi da bi ga podučavao, ojačao i privukao bliže. Cilj nije pobjeda. To je odnos!

I tekst se nastavlja. Gospod je dodirnuo udubljenje njegovog bedra, i udubljenje Jakovljevog bedra bilo je iščašeno dok se rvao s njim. Drugim riječima, nakon sati rvanja, Gospod je jednostavno dodirnuo Jakovljevo bedro i to je bilo dovoljno da ga povrijedi.

Pouka je jasna. Gospod je mogao pobijediti u bilo kojem trenutku. Ali sada se postavlja neugodno pitanje. Zašto? Mogao je odmah završiti borbu, dati Jakovu lekciju i otići. Ali ne, Jakov se ne bi obratio bez duge i mučne borbe. Prošli su sati. Zatim Gospod dodiruje tačno mjesto Jakovljeve snage, tetivu kuka, bazu tijela, temelj njegovog hoda.

Moramo shvatiti da ovo nije bila okrutnost. To je bila milost. Jakov je proveo cijeli svoj život oslanjajući se na sebe, na svoju pamet, na snalažljivost, na spletke. Bio je majstor samodovoljnosti, ali sada je šepao, nesposoban da se bori, nesposoban da trči. Jedino što može učiniti je držati se Boga.

Gospod je povrijedio Jakova kako bi ga mogao spasiti. Bio je to udarac milosrđa, rana koja donosi fizički hendikep, božanski dodir koji pravi pukotine izvana kako bi se omogućilo iscjeljenje unutra. Gospod je borbu doveo do kraja jer je bio posvećen preobražaju ovog čovjeka.

Ponekad sam Bog savladava naš otpor slabljenjem upravo onoga što nas drži podalje od Njega. To se odnosi i na nas danas kao na Jakova. Kada nas Bog želi odvratiti s vlastitog puta koji bi završio našom propašću za vječnost, On može dotaći naše zdravlje, naše planove, naše finansije, naše odnose… Ne kao izraz ljutnje, već da nas slomi, da nas zaustavi u borbi protiv Njega kako bismo konačno shvatili da nam je neophodan. Ponekad ono što izgleda kao tragedija zapravo je prikriveni novi početak. Bol koja se osjeća kao da je kazna zapravo bi mogla biti hirurška milost.

I sada dolazi prekretnica priče. Čak šepajući, čak i ranjen, Jakov ne pušta svog protivnika. Naprotiv, on se drži svime što mu je preostalo i kaže: „Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.“ Ovo je promjena. Isti Jakov koji je krao blagoslove trikovima i manipulacijama sada razumije da pravi blagoslov dolazi od Boga i to se ne može uzeti. Može se samo primiti, ne silom, već putem predaje. Bog nije kao drugi. On ne može biti prevaren, ali je milosrdan.

I sada kad Jakov skine masku i prihvata svoju slabost, konačno dobija ono što je oduvijek tražio, novi identitet. Tada dolazi pitanje koje mijenja sve: „Kako se zoveš?“

Ali čekajte, zar Gospod već nije znao njegovo ime? On zna sve. Zašto onda pita Jakova za njegovo ime? To pitanje nije bilo za informaciju. Bilo je namijenjeno za suočavanje. Jakov je morao naglas reći ko je. Morao se suočiti s istinom o sebi. U biblijskoj kulturi, ime nije samo etiketa. To je identitet. I ime „Jakov“ nosi simboliku koja ima težinu: varalica, onaj koji grabi da bi zamijenio nekog, onaj ko oduzima ili zaobilazi.

Kao da Gospod govori: „Dosta pretvaranja. Ko si ti zapravo?“ I po prvi put, Jakov se zaustavlja u nastupu u svojoj sili, prestaje manipulisati. On ne pokušava ništa prikriti. On priznaje: „Ja sam Jakov. Ja sam varalica.“ I to priznanje otvara vrata za otkupljenje. Gospod tada kaže: „Više se nećeš zvati Jakov, već Izrael, jer si istrajao s Bogom i s ljudima i odolio si.“

Ovo je prekretnica. Stari Jakov, profesionalni prevarant, umire na licu mjesta, i Izrael se rađa. Novo ime, nova sudbina, nova priča. Najšire prihvaćeno značenje riječi „Izrael“ je onaj koji se rva s Bogom. Može se reći i „onaj kome pobjedu daje Bog,“ „pobjednik sa Bogom“.

Ali čak i nakon svega ovoga, jedno pitanje i dalje ostaje. Šta to znači? Kako iko može misliti da je pobijedio Boga? Kako je to moguće? Jer, budimo iskreni, zvuči apsurdno. Bog je Svemogući. Da je htio, Gospod je mogao zdrobiti Jakova u trenutku. Jedan jedini dodir iščašio je Jakovljev kuk.

Apsurdna je misao da Bog zaista želi da se bori kako bi pobijedio čovjeka. Dakle, evo ključa. Jakov nije nadvladao Gospoda snagom, već kroz upornost i slabost. On je pobijedio ne fizičkom pobjedom nad Gospodom, već ne odustajući od Boga. Dok mnogi ljudi odustaju kada se čini da je Bog udaljen od njih ili zato što se ne ispunjavaju njihove zamisli i planovi, dok drugi bježe kada ih snađe bol, Jakov se držao Boga čak i dok je šepao, čak i u suzama, čak i bez razumijevanja svega.

Ova borba je bila daleko manje fizička i daleko više duhovna. Bio je to rat između ponosa i predaje, između toga što mogu sam uraditi i što zavisi od tebe i prepuštanja svog života Bogu. I kada se Jakov konačno prestao boriti sa svijetom i počeo držati Boga, pobjeda je došla s njegovom transformacijom.

„Pobijediti Boga“ uistinu znači izgubiti sve lažno u nama kako bismo mogli dobiti sve što je istinito u Njemu. Za takvu pobjedu treba biti ranjen u egu i ponosu, ali izliječen u identitetu.

Stari Jakov je bio poražen. I to je bila njegova najveća pobjeda u životu, jer je zadobijena tamo gdje su bile njegove najveće mane: prestao je da se pretvara, prestao je da manipuliše, prestao je juriti da stvari stavi pod svoju kontrolu i naučio vjerovati, naučio zavisiti o predaji sebe Bogu.