Grčka riječ koja se tumači kao „sablazan“ takođe se može prevesti kao „kamen spoticanja“ ili skandal. Odnosi se na zamku ili nešto što dovodi osobu u zabludu ili grijeh. Ova ista korijenska riječ se vidi u stihovima poput Rimljanima 14:13 u vezi sa osuđivanjem drugih vjernika o spornim stvarima i navođenjem drugih da prkose vlastitoj savjesti. Rimljanima 16:17 upozorava na sklanjanje od onih „koji stvaraju podjele i navode druge da se spotiču u vjeri, nasuprot učenju kome ste poučeni.“ Riječ se takođe koristi u 1. Korinćanima 1:23 u vezi sa uvredom poruke raspetog Spasitelja. Ukratko, mi ne bismo trebali biti prepreka tuđoj poslušnosti Bogu, niti bismo trebali biti razlog zašto posrću u svojim postupcima ili svojim vjerovanjima. Isusovo upozorenje dolazi sa strašnim komentarom: bilo bi bolje takvom „učitelju“ da se veže za mlinski kamen i baci u more (Luka 17:2).
Naravno, iskren, poslušan učitelj Božje Riječi neće namjerno otjerati osobu u grešno djelovanje ili udaljiti od Hrista. Međutim, nepažljive riječi mogu zbuniti ljude. Ljudi mogu napustiti vjeru kada se s njom ne slažu (Jovan 6:60-66), ali to je sasvim drugačije od toga da nekome neispravan učitelj da iskrivljenu ili netačnu verziju istine. Isusovo upozorenje završava sa „Pazite na sebe!“ (Luka 17:3). Svi vjernici, a posebno oni koji poučavaju, trebaju obratiti pažnju na ono što govore (Efescima 4:29; Kološanima 4:6; Jakov 3:1-5). Kao što će Isusov brat Jakov kasnije napisati: „Neka među vama ne bude mnogo učitelja, braćo moja, jer znate da će nam se strože suditi.“ (Jakov 3:1)
Luka 17:1-2 pokriva materijal poput onog iz Mateja 18:1-7 i Marka 9:33-42, ali s drugačijim naglaskom. Čini se da je Markova verzija najskladnija. Interakcija počinje kada Isus proziva učenike da se svađaju oko toga ko je najveći. Isus uzima dijete i govori učenicima da moraju prihvatiti djecu u njegovo ime. Isus ih tada upozorava da ne zaustavljaju druge koji čine čudesna djela u njegovo ime, čak i ako nisu dio njegove veće grupe učenika. Zatim ih Isus upozorava na navođenje „malih“ na grijeh (Marko 9:33-42). Matej uključuje da Isusovi sledbenici moraju ući u Božje kraljevstvo kao djeca (Matej 18:1-7). U oba načina, učenici uče da ne samo da moraju imati poniznost, već su takođe odgovorni za brigu o onima koji su „mlađi“ – bilo po godinama ili po vjeri.
Učenici, veća grupa koja će graditi hrišćansku zajednicu, treba da „obrate pažnju“ tako da ne poučavaju ništa što bi moglo dovesti u iskušenje „malene“ – nezrele hrišćane – na grijeh. Oni treba da paze da ono što govore ne izazove drugoga da se spotakne ili da krene protiv Boga. Iskušenja na grijeh će doći iz svijeta (Luka 17:23); ne bi trebalo da dolaze iz zajednice.
Ostatak 3. stiha objašnjava šta učiniti ako „mali“ počini bilo kakav grijeh. U Luki 17:1-2, grčka riječ koja se ponekad prevodi kao referenca na grijeh bila je skandal. Ovdje je to grčka riječ hamartē, što znači „promašiti cilj“ na bilo koji način.
„Ukoriti“ znači upozoriti nekoga: pokazati da ne odobravate ono što radi. Čak i zrelim hrišćanima je teško ukoriti nekoga na koristan, biblijski način. Lično, često iz pristojnosti ili mira dopuštamo nebiblijska vjerovanja. Drugi odlomci daju smjernice: budite ljubazni i nježni (Efescima 4:32), govorite istinu u ljubavi (Efescima 4:15), pazite na sebe da ne padnete u isti grijeh (Galatima 6:1), budite strpljivi i tražite njihovo dobro (1. Solunjanima 5:14-15).
Pokajati se znači okrenuti se od onoga što je učinjeno ili u što se vjerovalo. To je preispitivanje i uopšteno uključuje kajanje za ono što je prethodno učinjeno ili u šta se vjerovalo. Čak i ako neko zgriješi sedam puta dnevno, mora mu biti oprošteno ako se iskreno pokaje (Luka 17:4). Taj uput je i utješan i uvjeravajući. To je utješno jer iako vjernici nisu trajno vezani za grijeh (1. Jovanova 5:18), može potrajati neko vrijeme da se oslobode starih navika. To je uvjeravajuće za onoga ko mora da oprašta iznova i iznova. Neki proučavaoci Biblije misle da zato učenici traže od Isusa da poveća njihovu vjeru (Luka 17:5-6).
Drugi odlomci navode da ako prestupnik nastavi griješiti bez pokajanja, članovi zajednice treba da prestanu da se druže s njim dok to ne učini (Matej 18:15-17; Titu 3:10).
Dakle, postoji uslov za opraštanje: prestupnik se mora pokajati. Pokajati se znači odvratiti se od pogrešnog postupka ili pogrešnog vjerovanja, uključujući kajanje i slaganje da je grijeh bio pogrešan i nepoželjan. Formulacija ne pokazuje da li Isus govori o istom grijehu počinjenom sedam puta dnevno – poput laganja – ili nekoliko različitih grijeha. Vjerovatno je ovo drugo, ali vrijedi ista lekcija.
Drugom prilikom, Isus kaže Petru da oprosti nekome „sedamdeset sedam puta“, ili možda „sedamdeset puta sedam puta“. I jedno i drugo je nebukvalno: poenta je da svaki put treba da oprostimo (Matej 18:21-22). U tom odlomku, Isus nastavlja dajući parabolu o nemilostivom sluzi. Ta lekcija uči da su naše uvrede protiv Boga monumentalne u poređenju sa bilo čim što bi nam druga osoba mogla učiniti. Ako Bog može nama oprostiti, mi moramo oprostiti drugima. Ako to ne učinimo, stvaramo prekid u odnosima između sebe i Boga (Matej 18:23-35).
Naravno, stalni grijeh – čak i uz pokajanje – dolazi sa posledicama. Neko se može boriti sa psovačkim jezikom; iako se iskreno trude da budu bolji, pronicljivost i zdrav razum kažu da takva osoba nije dobar kandidat za podučavanje predškolaca. Niti treba da dopuštamo duhovno nezrelom čovjeku – iskrenom i poboljšanom ili ne – da bude starješina (1. Timoteju 3:1-7; Titu 1:6-9). Pokajanje ne eliminiše uslov discipline ili ograničene odgovornosti.
Čini se da je Luka 17:1-10 niz nepovezanih, nehronoloških lekcija koje je Isus podučavao tokom svoje zemaljske službe.
U 5. stihu apostoli se obraćaju svome Gospodu za vjeru koja im je potrebna da bi ga slijedili i vodili druge. Isusov odgovor je iznenađujući: njima nije potrebna velika količina vjere. Njihova moć nije u njihovoj vjeri, već u cilju njihove vjere (Luka 17:6).
Ova nagla promjena teme sugeriše da je Luka prikupio glavne tačke nekoliko Isusovih lekcija i spojio ih. To je vrlo vjerovatno. Isus je upravo rekao da njegovi sledbenici uvijek moraju oprostiti onima koji se kaju. Za to bi svakako bilo potrebno mnogo vjere!
Učenici žele više; Isus kaže da oni mogu postići velika djela sa onim što imaju.
Pavle daje primjer ovoga u drugom kontekstu. Kada je zamolio Gospoda da ukloni „žalac u njegovom tijelu“, Gospod mu je rekao: „Dovoljna ti je moja blagodat, jer se moja sila u potpunosti pokazuje kad si slab.“ (2. Korinćanima 12:9) Vjera učenika je „slaba“. Boga nije briga. On može raditi kroz slabu vjeru.
Biljka koja se ovdje spominje je „smokvin dud“ ili „sikomora“, ili „sikamin“, označena sličnom grčkom riječi koja se nalazi u kasnijoj priči (Luka 19:4). Ove biljke se uzgajaju zbog plodova i mogu biti prilično visoke sa čvrstim granama. Imaju veliki korijenski sistem, zbog čega ih je teško izvući iz zemlje. Takva biljka očito ne pripada moru, niti bi tu slučajno dospjela. Težina čina i apsurdnost slike imaju za cilj da natjeraju Isusove slušaoce da shvate dubinu njegovog značenja.
U drugim prilikama, Isus je dao sličan komentar koristeći sliku naređivanja gori da se premjesti u more (Matej 17:20; 21:21; Marko 11:23). Stihovi poput ovih mogu izazvati vjerski fanatizam, ako se shvate bukvalno.
U Luki 17:7-10, Isus upozorava da su učenici možda vođe u Božjem kraljevstvu, ali su Božje sluge. Očekivati dodatne nagrade za obavljanje svog posla nije primjereno.
Zanimljivo je da Isus odmah poredi svoje učenike sa onima koji oru i onima koji čuvaju ovce. Ranije je uporedio jevanđeliste sa žeteocima (Luka 10:2). Kasnije će Pavle govoriti o mnogim ulogama koje su uključene u širenje jevanđelja, govoreći:
„Ko je, dakle, Apolo? A ko je Pavle? Samo sluge koje izvršavaju službu koju im je Gospod dao i preko kojih ste postali pobožni. Ja sam posadio, Apolo je zalio, ali Bog je dao da raste. Tako niti je nešto onaj koji sadi, niti onaj koji zaliva, nego Bog koji daje da raste.“ (1. Korinćanima 3:5-7).
Izraz koji se koristi za „pastir“ u Novom savezu dolazi u vjerskom vokabularu kao riječ „pastor“ (Efescima 4:11). Kada se Isus pomirio s Petrom, rekao mu je tri puta da čuva i pase njegove jaganjce i ovce (Jovan 21:15-17). Nije slučajno što Isus upoređuje dva istaknuta položaja u zajednici – pastora i evanđelistu – sa slugama koji moraju naporno raditi u teškim okolnostima.
U Pavlovom ukoru Korinćanima, on dalje kaže da će na sudnji dan oni koji su radili za Boga biti nagrađeni za to djelo (1. Korinćanima 3:8-9). U ovom odlomku, Isus upozorava učenike da rade u poniznosti bez očekivanja nagrade. Ove dvije ideje se međusobno ne isključuju. Isusovi sledbenici će biti nagrađeni kako on smatra potrebnim (Matej 20:1-16), ali učenici imaju običaj raspravljati o tome ko je najveći – ko treba da primi nagradu slave i odgovornosti – u Božjem kraljevstvu (Luka 9: 46-48).
To nije razlog zašto hrišćani treba da služe. Služimo jer smo prihvatili Isusa kao našeg Gospoda. Čak i kada bi spasenje i vječnost s Bogom bili nagrada koja je data, to bi bilo beskrajno više nego što zaslužujemo.
Kada učenici završe s dnevnim poslom, prljavi i znojni od svog rada, ne bi trebali očekivati da će se zavaliti za sto i uživati u gozbi (Luka 17:7). Moraju pripremiti obrok za svog gospodara, presvući se u odgovarajuću odjeću i poslužiti svog gospodara.
Važno je ne čitati više iz Svetog pisma nego što je autor namjeravao, ali ovaj odjeljak uključuje slike uskrsnuća korištene na drugim mjestima. Isusovi sledbenici će se „prikladno obući“ u bijelo kada prime svoja nova tijela (Otkrivenje 3:5). Tada će uživati u gozbi (Otkrivenje 19:6-9). Prije toga, međutim, učenici pripremaju Isusu gozbu na Poslednjoj večeri (Luka 22:8-13).
Ovaj odlomak može izgledati kao da je u suprotnosti s parabolom koju je Isus učio u Luki 12:35-37. Tamo je naznačio da ako sluge drže kuću spremnu za gospodarev dolazak, gospodar će ih blagosloviti tako što će ih posaditi za sto i poslužiti ih. U Luki 12, naglasak je na nastavku služenja dok se čeka Isusov povratak. U ovoj paraboli, naglasak je na služenju u poniznosti bez pravog zahtjeva za nagradom. Bog će odgovoriti na naše djelo (1. Korinćanima 3:10-15) svojom milošću (Matej 20:1-16).
Hrišćani moraju živjeti od svog identiteta kao Božjih slugu. Kao takvi, oni bi uvijek trebali raditi ponizno, bez očekivanja nagrade – ili čak zahvalnosti. Ove riječi zvuče grubo, ali ambicije učenika čine upozorenje neophodnim. Pitaju ko je najveći u kraljevstvu; Isus im kaže ako ne uzmu ponizni karakter djeteta, neće ni ući u kraljevstvo (Matej 18:1-3). Oni se svađaju oko toga ko je najveći (Luka 9:46). Jovan i Jakov čak uključuju i svoju majku (Matej 20:20-21). Isus odgovara svim učenicima, govoreći da se neznabošci bore za vlast, „ali, neka među vama ne bude tako. Nego, ko hoće da bude velik među vama, neka vam bude služitelj, i ko hoće da bude prvi među vama, neka vam bude sluga, baš kao što ni Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da svoju dušu da kao otkupninu za mnoge“ (Matej 20:26-28).
Isus je živio ovu poniznost. Noć prije raspeća, zauzeo je položaj najnižeg sluge i oprao noge svojim učenicima (Jovan 13:1-5). Pavle kaže da se Isus „ispraznio, uzevši lik sluge, rodivši se kao čovjek“ (Filipljanima 2:7). Isus – Sin Božji – služio je u svoj poniznosti; najmanje što možemo učiniti je slijediti njegov primjer.
Kasnije će Pavle reći Rimljanima da su ljudi ili robovi grijeha ili robovi pravednosti (Rimljanima 6:16-18). On će reći Korinćanima, „…jer ste skupo kupljeni. Zato proslavite Boga u svom tijelu…“ (1. Korinćanima 6:20). Nismo dostojni da budemo Božje sluge u našem palom stanju. Ipak, zbog cijene koju je Isus platio na krstu i našeg statusa nositelja Božjeg lika, znamo da Bog svakog od nas smatra vrijednim.
Ovo je stav koji moramo imati kada služimo u zajednici, ali to nije kraj Božjeg djela. Isus nas ne identifikuje kao „sluge“ i jednostavno se zaustavlja na tome. On nas naziva prijateljima (Jovan 15:15). Bog Otac nas izbavlja iz duha ropstva i usvaja kao svoju djecu (Rimljanima 8:15). Zbog svoje milosti, Bog će nagraditi naša dobra djela na sudu (1. Korinćanima 3:12-14).
Čak i tako, kada se učenici prepiru oko toga ko je najveći, Isus kaže: „Kraljevi gospodare narodima i oni koji vladaju narodima nazivaju se dobrotvorima. Ali vi ne budite takvi. Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi, a onaj koji predvodi neka bude kao onaj koji služi.“ (Luka 22:25-26) Očekivanje posebnog tretmana je nedolično za slugu Božijeg.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
