Satanski korjeni rocka

Danas na gotovo svakom „heavy-metal“ rock koncertu publika može čuti pozive i sugestije na silovanje, ubistva i bahanalije u ime Sotone. Svaki normalni roditelj bio bi zgrožen i šokiran saznanjem kakvo zlo slušaju njihovi sinovi i kćeri. Možda bi neki od njih pomislili za sebe: „Kad bi se samo vratila ona ‘dobra stara vremena’ kad su se slušali Beatlesi.“ Malo njih uopšte sumnja da je većina nevolja upravo počela sa naizgled nevinim Beatlesima.

Savremena elektronska-rock muzika, inaugurisana ranih 1960-ih, je, i uvijek je bila, zajednički projekat britanske vojno-obavještajne službe i satanističkih kultova. S jedne strane, satanisti kontrolišu glavne rock grupe preko droge, seksa, prijetnji nasiljem i čak ubistvima. S druge strane, publicitet, turneje i snimanje albuma finansiraju kompanije povezane sa britanskim vojno-obavještajnim krugovima. Obje strane su duboko upletene u najveći biznis na svijetu – međunarodnu trgovinu drogom.

Takozvane „rock zvijezde“ su patetične marionete uhvaćene u mnogo veću šemu. Od momenta kad su primili svoja prva autorska prava za snimanje, ove grupe su uvučene u svijet droge. Na primjer, obožavane „zvijezde“ kao Džon Lenon iz Beatlesa i Kit Ričard iz Rolling Stonesa, bili su zavisnici od heroina. Ričard je morao primiti transfuzije krvi, zamijenivši svoj krvotok obojan heroinom, kako bi dobio vizu za ulazak u Sjedinjene Države. (Tony Sanchez, Up and Down With the Rolling Stones, p.319)

„Rock zvijezde“ su potpuno vještačke medijske tvorevine. Njihov javni imidž, kao i njihova muzika, su fabrikovani iza scene od strane kontrolora. Na primjer, kad su Beatlesi prvi put došli u Sjedinjene Države 1964. godine, na aerodromu je na njih nagrnulo na stotine maloljetnica koje su vrištale. Nacionalna štampa je odmah najavila kako je „beatlesmanija“ obuzela SAD. Ali ove djevojke su sve bile transportovane iz djevojačke škole u Bronksu (Njujork) i plaćene za performans vrištanja od strane promotera Beatlesa.

Novac od rock grupa iz 1960-ih, koji je u nekim slučajevima iznosio na stotine miliona dolara, takođe je bio potpuno pod kontrolom promotera povezanih sa masama. Od 1963. do 1970, Rolling Stonesi su zaradili preko 200 miliona dolara, pa ipak članovi grupe su bili gotovo u bankrotu. Niko od njih nije imao pojma gdje je otišao njihov novac.

Između 1963-64, Beatlesi i Rolling Stonesi opsjeli su zapadno-evropsku i američku kulturu. Ova dvokraka invazija iz Engleske bila je dobro planirana i dobro vremenski tempirana. Amerika je upravo pretrpjela šok ubistva predsjednika Džona Kenedija, dok su se na ulicama odigravali masovni građanski protesti u Vašington DC-u pod vođstvom Martina Lutera Kinga, gdje se okupilo pola miliona ljudi. Protukultura rocka iskorišćena je, između ostalog, kao oruđe za uništavanje takvih političkih pokreta.

1968. i 1969. godinu su obilježili masovni štrajkovi studenata i radnika u SAD i Evropi, a veliki rock koncerti na otvorenom prostoru iskorišćeni su za preusmjeravanje rastućeg nezadovoljstva populacije. Rock koncerti bili su osmišljeni kao sredstvo za masovnu regrutaciju u protukulturu droga i slobodnog seksa. Za milione koji su dolazili na ove koncerte, na hiljade tableta halucinogenih droga, LSD-a, bile su besplatno dostupne. Ove droge su tajno stavljane u pića kao što je Coca-Cola, pretvarajući hiljade naivnih žrtava u pomahnitale psihopate. Mnogi su počinili samoubistva.

 

Stvaranje Beatlesa

Beatlesi su imali prvi nastup kasnih 1950-ih u džez klubovima u Engleskoj i Zapadnoj Njemačkoj. Ovi klubovi, uvijek pozicionirani u najnaseljenijim djelovima gradova, služili su kao tržnica za prostituciju i cirkulaciju droga. Biograf Beatlesa Filip Norman piše: „Njihov jedini redovni angažman bio je jedan striptiz klub. Vlasnik kluba je platio svakome od njih po deset šilinga da odsviraju nešto na svojim gitarama dok je striptizeta po imenu Dženis lagano skidala svoju odjeću pred publikom od mornara, problematičnih biznismena i svjetine u kišnim mantilima sa podignutim okovratnicima.“ (Philip Norman, Shout! The Beatles in Their Generation, p. 81)

Beatlesi su ostvarili prvi veći proboj u Njemačkoj, avgusta 1960, kad su dobili angažman u jednom džez klubu u hamburškom distriktu za zabavu. Opisujući taj prostor Norman piše da je imao „crveno osvijetljene prozore sa prostitutkama u svim tipovima zabavnih haljina, svih dobi od nimfe do bakice… Sve je bilo slobodno. Sve je bilo lako. Seks je bio lagan…“ (Philip Norman, Shout! The Beatles in Their Generation, p. 91)

Daleko od slike o nevinosti, Beatlesi, čak u svojim prvim izvedbama, uvijek su bili na drogi zvanoj preludin. „Džonu (Lenonu) bi pjenilo u ustima, imao je jako puno pilula u sebi… Džon je počinjao da divlja na bini, skačući i puzeći… Činjenica da publika nije mogla razumjeti ni riječi koje je izgovarao, isprovocirala je Džona da uzvikne `Sieg Heil!’ i ‘Je..ni nacisti’, na šta je publika bez izuzetka odgovorila smijehom i tapšanjem.“ (Philip Norman, Shout! The Beatles in Their Generation, pp. 152,91)

Izvan scene, Beatlesi su bili jednako loši. Norman nastavlja: „Dok smo bili u Hamburgu, Džon bi svake nedjelje stajao na balkonu podrugujući se vjernicima koji su išli u crkvu ulicom sv. Josifa. Držao je jedan kontraceptiv ispunjen vodom sa Isusovim likom i objesio ga kako bi vjernici mogli to vidjeti. Jednom je urinirao po glavama tri časne sestre.“ (Philip Norman, Shout! The Beatles in Their Generation, p. 152)

Dok su bili u Hamburgu, juna 1962, Beatlesi su primili telegram od svog menadžera, homoseksualca po imenu Brajan Epstajn (Brian Epstein), koji se bio vratio u Englesku. „Čestitke“, glasila je Epstajnova poruka, „EMI traži sesiju za snimanje“. EMI je bio jedan od najvećih evropskih producenata, i njihova uloga u promovisanju Beatlesa biće ključna u budućnosti.

Pod striktnim smjernicama direktora EMI-ja Džordža Martina i Brajana Epstajna, Beatlesi su bili oribani i oprani, a njihove frizure napravljene u Beatles stilu.

Martin je bio obučeni klasični muzičar koji je studirao obou i klavir u londonskoj muzičkoj školi. Beatlesi nijesu znali ni čitati note niti svirati neki instrument osim gitare. Za Martina, muzika Beatlesa je bila loša šala. Na njihovom prvom hit snimku, „Love Me Do“, Martin je zamijenio Ringa na bubnjevima sa studijskim muzičarem. Martin je rekao da Ringo „ne bi mogao svirati bubnjeve ni da mu spašava život.“ Od tada, Martin je jednostavno uzimao male melodije sa kojima su mu Beatlesi dolazili i pretvarao ih u hitove.

 

Lokvud i EMI

EMI koji je vodio aristokrata ser Džozef Lokvud (Sir Joseph Lockwood) predstavljao je električne i mehaničke instrumente i važio za jednog od najvećih britanskih proizvođača vojne elektronike. Martin je bio direktor EMI-jevog predstavništva Parlophona. Do sredine šezdesetih EMI je, sada pod imenom Thorn EMI, stvorio muzičku diviziju koja je izrasla na 74.321 zaposlenih i imala godišnju prodaju od 3,19 milijardi dolara.

EMI je takođe bio ključni član establišmenta britanske vojno-obavještajne službe.

Nakon rata, 1945. godine, čelnik evropske produkcije EMI-ija Walter Legge je virtuelno preuzeo kontrolu nad snimanjem klasične muzike, potpisavši ugovore sa tucetom njemačkih klasičnih muzičara i pjevača koji su bili na ivici egzistencije. Muzičari koji su nastojali da očuvaju tradicionalne izvedbe Betovena i Bramsa bili su potisnuti u pozadinu, dok su promovisani bivši članovi nacističke partije. Legge je napravio ugovor sa pokojnim nacistom Herbertom fon Karajanom, promovišući ga u status super zvijezde, dok su veliki dirigenti kao Wilhelm Furtwangler bili ignorisani.

Od početka, EMI je stvarao mit o velikoj popularnosti Beatlesa. U avgustu 1963, na njihovom prvom velikom televizijskom pojavljivanju na londonskom Paladijumu, hiljade njihovih fanova je navodno pravilo džumbus. Sledećeg dana sve veće novine u Velikoj Britaniji objavile su na svojim naslovnicama sliku i priču u kojoj se tvrdilo: „Policija se borila da potisne hiljadu uzavrelih maloljetnika.“ Slika koja je, pak, bila na naslovnim stranama je pažljivo izrezana da su se mogli vidjeti samo tri ili četiri „vrišteća tinejdžera“. Ta priča je bila obmana. Prema jednom fotografu na sceni, „Nije bilo nikakvog džumbusa. Bio sam tamo. Vidjeli smo osam djevojaka, čak i manje od osam.“ (Philip Norman, Shout! The Beatles in Their Generation, p. 188)

Februara 1964, mit o Beatlesima je pogodio Sjedinjene Države, sa orkestriranim „džumbusom“ na aerodromu Kenedi, pomenutim ranije. Da bi lansirali njihovu prvu turneju, mediji su stvorili jednu od najvećih masovnih publika u istoriji. Za dvije nedjelje bez presedana, na Ed Sullivanovoj paradi, preko 75 miliona Amerikanaca je posmatralo Beatlese kako mlate glavama i njišu svoja tijela u ritualu koji će uskoro ponavljati stotine budućih rock grupa.

Po povratku u Englesku, Beatlesi su nagrađeni od britanske aristokratije kojoj su tako dobro služili. U oktobru 1965. godine, ova četvorka je uvedena u Red viteštva, a lično su im dodijeljena priznanja Člana Britanske imperije od kraljice Elizabete u Bakingemskoj palati.

 

Podizanje iz taloga: The Rolling Stones

Zasluge za porijeklo današnjeg bučnog satanskog „heavy metal rocka“ idu na račun engleske grupe, The Rolling Stones. Njihova fama je tijesno povezana sa onom od Beatlesa.

Stonesi, kako su nazvani, bili su široko okarakterisani kao suprotnost Beatlesima. „Stones“ je imalo značenje „prljavštine“ i „pobune“, dok su Beatlesi bili dobro uređena „Fab četvorka“. Iako naizgled konkurenti, oni su prosto bili dvije strane iste operacije. Prvi hit Stonesa zapravo su napisali Beatlesi, a član Beatlesa Džordž Harison je sredio aranžmane za njihov prvi snimateljski ugovor.

Slijedeći isti plan igre kao Beatlesi, u proljeće 1963. godine Rolling Stonesi se pojavljuju na jednoj od najpopularnijih engleskih porodičnih TV predstava, „Zahvalite svojim srećnim zvijezdama“ (Thank Your Lucky Stars). Samo ovoga puta, reakcija gledalaca srednje dobi bila je sasvim različita od one na Beatlese. Poslato je na stotine ogorčenih pisama, tipične sadržine: „Sramno je da se dugokosim klipanima poput ovih dopusti pojavljivanje na televiziji. Njihova pojava je apsolutno odvratna.“

Međutim, program je imao tačno planirani učinak. Menadžer Rolling Stonesa Endrju Oldham (Andrew Oldham) bio je ushićen reakcijom. On je kazao grupi: „Mi ćemo vas napraviti upravo suprotnim finim, čistim, urednim Beatlesima. I što vas više roditelji budu mrzili, klinci će vas više voljeti. Samo čekajte da vidite.“ (Tony Sanchez, Up and Down With the Rolling Stones, p.17)

1964. godine Rolling Stonesi su se pojavili na Ed Sullivanovoj paradi, kao što su uradili i Beatlesi ranije. Ovoga puta, publika od obale do obale je gledala spektakl televizijskog studija koji je pobrao fanove Stonesa. Sullivan je kasnije rekao: „Obećavam vam, oni se nikada neće vratiti u našu emisiju.“ Međutim, publicitet je bio upravo ono što se željelo postići. U roku od nekoliko mjeseci, ploče ove grupe su se prodavale u milionima primjeraka.

Plan je bio iskoristiti Beatlese i Rolling Stonese kao sredstva za transformaciju cijele jedne generacije u neo pagane, sledbenike New Agea, sledbenike koji su se mogli oblikovati u budući kadar satanskog pokreta i zatim rasporediti u školama, zakonodavnim institucijama i političkom vođstvu.

 

Regrutacija u satanizam

U svojoj knjizi „Krajnje zlo“, istraživač-autor Mori Teri (The Ultimate Evil, by Maury Terry) piše da je između 1966. i 1967. godine satanistički kult, Procesna crkva, „nastojao da regrutuje Rolling Stonese i Beatlese“. Tokom ovog perioda, Teri izvještava da se jedna fotografija dugogodišnje djevojke vođe Rolling Stonesa Mika Džegera, Marijane Fejtful (Marianne Faithfull), pojavila u izdanju „The Process Magazina“.

Ključna veza između Rolling Stonesa i Procesne crkve bio je Kenet Anger, sledbenik „oca osnivača“ modernog satanizma, Alistera Kroulija. Anger, rođen 1930. godine, i dijete holivudske filmske zvijezde, postao je posvećeni Kroulijev učenik.

Krouli je rođen 1875. godine i nazvan „Velikom Zvijeri“. Bio je poznat po praksi redovnog ritualnog žrtvovanja djeteta, u svojoj ulozi velikog Sataninog sveštenika ili „Magusa“. Krouli je umro 1947. godine od komplikacija nastalih zbog velike zavisnosti od heroina. Prije smrti, on je uspješno uspostavio satanistička društva (kavene) u mnogim američkim gradovima, uključujući Holivud. Anger je, poput Kroulija, bio Magus i izdavao se za Kroulijevog naslednika.

Anger je imao sedamnaest godina kad je Krouli umro. Iste godine, 1947, Anger je bio producent i režiser filmova koji su se, čak i po današnjim standardima, pušili od čistog zla.

Tokom 1966-1967, kad je Procesna crkva vršila regrutaciju u Londonu, Anger je takođe bio na sceni. Autor Toni Sančez piše da su Rolingstonsi Mik Džeger i Kit Ričard, i njihove djevojke Marijana Fejtful i Anita Palenberg, „očarano slušali dok ih je Anger obraćao Kroulijevim moćima i idejama.“ (Tony Sanchez, Up and Down With the Rolling Stones, p.155)

Dok je bio u Engleskoj, Anger je radio na filmu posvećenom Alisteru Krouliju, pod imenom „Uzdizanje Lucifera“ (Lucifer Rising). Film je spojio Procesu crkvu, kult Mensonove „Porodice“ i Rolling Stonese. Muziku za film je komponovao Mik Džeger. Sledbenica Procesne crkve Marijana Fejtful išla je čak u Egipat da učestvuje u filmskom prikazu Crne mise. Ulogu Lucifera igrao je gitarista jedne kalifornijske rock grupe, Bobi Busolejl (Robert Kenneth „Bobby“ Beausoleil). Busolejl je bio član Mensonove „Porodice“ i Angerov homoseksualni ljubavnik.

Nekoliko mjeseci posle snimanja Angerovog filma u Engleskoj, Busolejl se vratio u Kaliforniju gdje je počinio prvo iz serije groznih ubistava Mensonove „Porodice“. Busolejl je kasnije uhapšen i služi doživotnu kaznu sa Mensonom [Menson je umro 2017. godine]. Izgubivši svoju zvijezdu izvođača, Anger je zatim zamolio Mika Džegera da igra Lucifera. Na kraju se riješio da tu ulogu povjeri Antonu La Veju, autoru Satanističke Biblije i poglavaru Prve Satanine crkve. Film je objavljen 1969. godine pod naslovom „Prizivanje mog brata demona“ (Invocation To My Demon Brother).

U Londonu, Anger je uspješno regrutovao djevojku jednog od Rolling Stonesa, Anitu Palenberg. Palenbergova je upoznala Rolling Stonese 1965. Ona se odmah upustila u seksualne odnose sa trojicom od pet članova grupe.

Anger je, komentarišući Anitu, rekao: „Vjerujem da je Anita, zbog nedostatka bolje riječi, vještica… Okultna jedinica unutar Stonesa bili su Kit i Anita… i Brajan. Vidite, Brajan je takođe vještac.“

Jedan od prijatelja grupe, Toni Sančez, pisao je o Palenbergovoj u svojoj knjizi „Gore-dolje sa Rolingstonsima“: „Ona je bila obuzeta crnom magijom i počela je nositi sa sobom svežanj bijelog luka svugdje – čak i u krevet – da se zaštiti od vampira. Takođe je imala jedan čudan misteriozni stari putir za svetu vodicu koji je koristila u nekim svojim ritualima. Njene ceremonije postajale su sve tajnije, i upozorila me da je nikad ne prekidam dok se bavila činima.“ (Tony Sanchez, Up and Down With the Rolling Stones, p.159)

On nastavlja: „U krevetu je držala jedan poveći kovčeg ukrašen ornamentima, koji je tako ljubomorno čuvala da sam pretpostavljao da tu drži drogu. Jednog dana kuća je bila prazna i ja sam odlučio da zavirim unutra. Pregrade su bile ispunjene ostacima kostiju, smežuranom kožom i krznom nekih čudnih životinja.“ (Tony Sanchez, Up and Down With the Rolling Stones, p.159)

Godine 1980, sedamnaestogodišnja paziteljka na imanju Kita Ričarda u Novoj Engleskoj nađena je ubijena u krevetu Anite Palenberg. Smrt, koja je označena kao samoubistvo, je uzrokovana pištoljem Palenbergove. Ričardova kuća je bila smještena blizu centrale Procesne crkve na Istočnoj obali. Prema jednom članku u engleskim novinama „Midnite“, policijski službenik Konektikata, Majkl Pasaro (Michael Passaro), koji je vršio uviđaj ovog „samoubistva“ prijavio je „čudno pjevanje“ iz šume udaljene oko 400 metara od Ričardove kuće. U članku dalje stoji: „Bilo je nekoliko bizarnih satanističkih rituala na ovom području u proteklih pet godina. Jedan lokalni reporter pripisao je provali okultizma što ‘bogataši uzimaju halucinogena sredstva.’“

Godine 1967, odražavajući svoje druženje sa Angerom i Procesnom crkvom, Rolling Stonesi su izdali njihov prvi rock album koji otvoreno slavi Đavola, pod imenom „Zahtjev njihovih satanskih veličanstava“ (Their Satanic Majesties Request). Nekoliko mjeseci ranije, Beatlesi su izdali svoj prvi album posvećen promociji psihodeličnih droga, „Sargeant Pepper’s Lonely Hearts Club Band“. Na ovom albumu našla se fantatizovana verzija LSD tripa, nazvana „Lucy in the Sky with Diamonds“ ili skraćeno L.S.D. koja je postala top seler.

Jasno je da je ovaj album Beatlesa bio posvećen Alisteru Krouliju. Izdat je 20 godina, gotovo u dan, nakon Kroulijeve smrti 1947. godine, a naslovna numera je počinjala stihovima „Bilo je to prije dvadeset godina…“ Na naslovnici albuma bila je i Kroulijeva slika.

Mjesec dana nakon izlaska ovog albuma, Beatlesi su šokirali svijet javno objavivši da su redovno uzimali LSD. Član Beatlesa Pol Mek Kartni, u jednom intervjuu za Life magazin je rekao: „LSD mi je otvorio oči. Mi koristimo samo jednu desetinu našeg mozga.“ Oni su takođe javno pozvali na legalizaciju marihuane.

Mačka je sada bila puštena iz džaka, ali protesti su bili sporadični i minorni. U Engleskoj, BBC je zabranio numeru „A Day in the Life“, a u SAD-u guverner Merilenda Spiro T. Agnew, koji se kasnije našao kao učesnik afere Votergejt, pokrenuo je kampanju za zabranu numere „Lucy in the Sky with Diamonds“.

 

ROCK MUZIKA I ALISTER KROULI

Alister Krouli je bez sumnje glavni duhovni „učitelj“ rock muzike. Kroulijeva misija u životu bila je da uništi hrišćanstvo i Isusa Hrista, dok je veličao seksualnu perverziju, droge, magiju i Sotonu.

Alister Krouli je bljuvao svoju mržnju na Isusa Hrista u „Svjetskoj tragediji“:

„Ne želim se raspravljati da su Isusova učenja, ona i samo ona, degradirala svijet do njegovog sadašnjeg stanja. Držim da je hrišćanstvo ne samo uzrok već i simptom ropstva.“ (Aleister Crowley, The World’s Tragedy, p. XXXIX)

„Ta religija koju oni nazivaju hrišćanstvom; đavola koga slave oni nazivaju Bogom. Prihvatam ove definicije, kao što poeta mora činiti, ako bi on uopšte bio shvatljiv u njegovom dobu, i njihov Bog i njihova religija je ono što mrzim i što ću uništiti.“ (Aleister Crowley, The World’s Tragedy, p. XXXI)

U uvodu „Svjetske tragedije“, Israel Regardie kaže:

„Ova duga, gotovo epska poema je jedna od najgorčih i najzlobnijih žestokih kritika protiv hrišćanstva koju sam ikad pročitao.“

Kroulijevo najčuvenije učenje „Čini šta hoćeš je sav zakon“ postala je mantra revolucija 60-ih godina koje su propagirale upotrebu droga, slobodnu ljubav (seksualni nemoral i perverzije) i anti-hrišćanstvo. „Radi po svome“ i „Čini to ako se osjećaš dobro“ postale su omiljene krilatice ovih pokreta.

 

Beatlesi i Krouli

Prema „The All Music Guide“, album Beatlesa „Sgt. Pepper“, „zauvijek će biti poznat kao ploča koja je promijenila rock and roll.“ „Time“ magazin je konstatovao da je „Sgt Pepper’s“ bio „natopljen drogama“. (Time, Sept. 26, 1967, p.62)

Naslovnica albuma „Sgt. Pepper’s“ prikazuje Beatlese sa ljudima u pozadini koje „mi volimo i obožavamo“, prema riječima Ringo Stara. (Hit Parader, Oct. 1976, p.14). Pol Mek Kartni je rekao o naslovnici „Sgt. Pepper’s“: „Imali smo slike na zidu svih naših heroja.“ (Musician, Special Collectors Edition, – Beatles and Rolling Stones, 1988, p.12)

Jedan od heroja Beatlesa na naslovnici ovog albuma bio je čuveni Alister Krouli! Većina ljudi, posebno 1967. godine, nije čak ni znala ko je Krouli – ali Beatlesi su izvjesno znali.

„Heroj“ Alister Krouli je drugi s lijeva u najgornjem redu.

Beatlesi su očigledno uzimali Kroulijevo učenje veoma ozbiljno. Džon Lenon je u jednom intervjuu rekao da je „cijela ideja Beatlesa“ bila Kroulijevo poznato „čini šta hoćeš“.

„Cijela Beatle ideja bila je čini šta hoćeš, u redu? Da biste preuzeli svoju vlastitu odgovornost, činite šta hoćete i pokušavate da ne povrijedite druge ljude, zar ne? ČINI ŠTA HOĆEŠ, sve dok to nekog ne povređuje…“ („The Playboy Interviews with John Lennon & Yoko Ono“, by David Sheff & G. Barry Golson, p. 61)

„Oni su POTPUNI ANTI-HRIST. Mislim, i ja sam anti-Hrist, ali oni su toliki anti-Hrist da su me šokirali što nije lako.“ (Derek Taylor, Press Officer for the Beatles, Saturday Evening Post, Aug. 8, 1964).

„Hrišćanstvo će otići, nestaće i iščeznuti. Nema potrebe da se raspravljam o tome. U pravu sam i to će se pokazati tačnim… Mi smo sada popularniji od Isusa.“ (John Lennon, San Francisco Chronicle, April 13, 1966, p.26)

 

Led Zeppelin

Jedan od najposvećenijih Kroulijevih učenika je gitarista Led Zeppelina, Džimi Pejdž (Jimmy Page). Pejdž je čak kupio Kroulijevu „kuću strave“ – Bokestin, smještenu na Loh Nesu. Bokestin je bila kuća gdje je Krouli upražnjavao satanističku magiju, uključujući krvne žrtve. Krouli je sahranjen unutar jedne mračne komore u Bokestinu. Pejdž je na vinilu trećeg albuma Led Zeppelina, Led Zeppelin III, upisao riječi „Čini što hoćeš. Neka bude tako.“ Ono što mnogi posjetioci koncerata Led Zeppelina ne znaju je da Pejdž u stvari izvodi Kroulijve rituale na nekim koncertima.

 

Ozzy Ozbourne

Ozzy Ozbourne je nazvao Kroulija „fenomenom svog vremena“ (Circus, August, 26, 1980). Ozzy je čak snimio počasnu pjesmu Krouliju pod nazivom „Mr. Crowley“:

„…Obmanuo si sve ljude magijom
Čekao si na Satanin poziv…
G-dine Krouli, zar nećeš jahati mog bijelog konja.“

Ozzy, poznat po nekontrolisanim i nasilnim aktima, je priznao u jednom intervjuu: „Zaista bih želio znati zašto sam činio neke stvari koje sam činio tokom godina. Ne znam da li sam medijum za neki spoljašnji izvor. Šta god to bilo, nadam se da nije ono što mislim da jeste – Satana.“ (Ozzy Osbourne, Hit Parader, Feb., 1978, p.24)

 

The Doors

Džim Morison, super zvijezda Doorsa, koji je „tajanstveno“ umro 3. jula 1971. bio je duboko involviran u okultno. Morison se oženio na vještičjem vjenčanju stojeći u pentagramu gdje su on i njegova supruga jedno drugom pili krv.

Poleđina albuma The Doors pod nazivom „13“ prikazuje grupu okupljenu oko skulpture Alistera Kroulija. Morison je priznao da je Sotona bio izvor njegove muzike: „Sreo sam Duha Muzike… Prikaz đavola u jednom venecijanskom kanalu. Trčeći, vidio sam Satanu ili Satira kako se kreće pored mene, tjelesnu sjenku mog tajnog uma…“ (The Lost Writings of Jim Morrison, p. 36-38)

Rej Manaksrek (Ray Manaxrek) iz Doorsa je rekao o Morisonu: „On nije bio izvođač. On nije bio zabavljač. On nije bio šoumen. On je bio šaman. Bio je posjednut.“

„Dok je [Džim Morison] boravio u Chateau Marmont, proveo je nekoliko divljih noći sa jednom punačkom komšinicom… jednom su se probudili u krvavoj zgužvanoj posteljini nakon što su pili jedno drugom krv iz čaše za šampanjac.“ (Pamela Des Barres, Rock Bottom, p. 208)

Mnogi drugi rock umjetnici su „proučavali“ Kroulija kao Mark Bolan, Dejvid Bouvi, Grejem Bond, Sting, Deril Hol, King Dajamond, Brus Dikinson, Stiv Bators, itd.

 

STVARANJE PROTUKULTURE

1967. godinu obilježila je značajna eskalacija u otvorenom kulturnom ratu protiv mladih u Sjedinjenim Državama. Te godine viđen je početak masovnih rock koncerata na otvorenom prostoru. U dvije sledeće godine, preko 4 miliona mladih ljudi prisustvovalo je seriji od gotovo tuceta tih „festivala“, postajući žrtve planiranog, opsežnog eksperimenta sa drogama. Halucinogene droge koje uništavaju um kao što su PCP, STP i LSD koju su promovisali Beatlesi, besplatno su dijeljene na ovim koncertima. Milioni posjetilaca bi se kasnije vraćali svojim domovima da postanu glasnici i promoteri nove kulture droga ili onoga što je kasnije postalo poznato pod imenom New Age.

Prvi rock festival, „Prvi godišnji međunarodni festival u Montereju“, posjetilo je preko 100.000 mladih. Stvarna svrha Monterej Popa bila je široka distribucija novog tipa droga, klasifikovanih kao psihodelične i halucinogene, kao što je LSD. U Montereju, hiljade mladih je uvedeno u svijet halucinogenih droga.

Prvi eksperiment sa LSD-om počeo je ranih šezdesetih, u Haight-Ashbury oblasti San Franciska. Projekat su zajednički vodili CIA i Britanska obavještajna služba pod šifrovanim imenom MK-Ultra. Dio projekta je uključivao besplatnu distribuciju 5.000 tableta LSD-a preko komune poznate kao Merry Pranksters (Vesele Šaljivdžije) noveliste Kena Kizija (Ken Kesey). Naknadno dejstvo LSD-a je zatim pažljivo proučeno.

„Usput, moramo se uvijek sjetiti da zahvalimo CIA i armiji za LSD. To je ono što ljudi zaboravljaju…“ („The Playboy Interviews with John Lennon & Yoko Ono“, by David Sheff & G. Barry Golson, p. 123)

Kesi, tzv. „pjesnik“ i dokazani krijumčar droge, postao je poznat vozeći se po Kaliforniji u drečavo išaranom busu sa svojom komunom, Merry Pranksters, dijeleći Kool Aid sa LSD-om neopreznima.

Učinak LSD-a je pravljenje žrtve psihotičnom, zajedno sa nesposobnošću razlikovanja realnosti od drogom indukovanih halucinacija. Ove psihoze (takođe poznate kao „loš trip“) su mnoge odvele u samoubistvo. Kad se nekome bez njegovog znanja dâ LSD, mogućnosti produkovanja psihoza se uvećavaju i obično ostavljaju žrtvu sa trajnim oštećenjem mozga.

Organizator festivala u Montereju bio je Džon Filips, član rock grupe Mommas and the Papas. Filips je, kao što ćemo vidjeti, bio rasturač droge i usko povezan u mrežu satanista oko Čarlsa Mensona i režisera Romana Polanskog.

Filips je imenovao bord direktora za promociju i finansiranje koncerta. Članovi borda su okupili mrežu operativaca britanske obavještajne službe i satanista. Bord direktora uključivao je Endrju Oldhama (menadžera Rolling Stonesa), vođu Stonesa Mika Džegera, Pola Mek Kartnija iz Beatlesa i Filpsovog prijatelja, producenta ploča Terija Melčera, sina Doris Dej.

Koncert, uključujući scenu i veliko inovativno vanjsko pojačalo, je vodio Filips. Tada je po prvi put američka publika bila izložena otvoreno demonskim britanskim grupama kao The Who i Jimi Hendrix. Na kraju njihovog čina, Who, u ekstazi i ludilu od droga, uništio je sve njihove gitare, pojačala i bubnjeve. Hendriks je simulirao masturbaciju sa svojom gitarom na bini dok je izvodio zvuke koji su parali uši.

Ovo je bila masovna, otvorena upotreba droga. Autor Robert Santeli, u svojoj knjizi „Podizanje Vodolije“ (Aquarius Rising) piše: „LSD-a je bilo u izobilju u Montereju. Tablete ‘Monterey Purple’ doslovno su davane svakome ko je želio malo eksperimentisati.“ Policija nije hapsila, što je postavilo preteču za buduće koncerte na otvorenom.

Postojala je šira šema u operaciji. Ova šema je bila povezana u MK-Ultra i uključivala korišćenje satanista oko Filipsa, zajedno sa agentima kao što su bili Ken Kesey i Timothy Leary. Plan je bio da se obližnji San Francisko pretvori u satanistički regrutacioni centar izopačenih i odbjeglih tinejdžera.

Filips je ranije pisao muziku za pjesmu po imenu „San Francisko“ koja je prodata u 5 miliona primjeraka. Pjesma je pozivala mladež po cijeloj zemlji da dođu u San Francisko „sa cvijećem u svojoj kosi“. Pjesma je pokrenula desetine hiljada ljudi koji su se slili u San Francisko u ljeto 1968. godine da se pridruže novom „hipi“ pokretu, pod imenom Ljeto ljubavi. Neki koji su došli postali su plijen sledbenika Čarlsa Mensona, koji je regrutovao u svoj kult – „Porodicu“ – isključivo odbjeglu mladež.

 

Timoti Liri i Alister Krouli

Timoti Liri, harvardski psiholog, bio je LSD „guru“ 60-ih. Liri je propovijedao da se duhovno „prosvjetljenje“ može postići pomoću LSD-a. Mnogi rokeri, poput Beatlesa, bili su pod dubokim uticajem Lirija. Pjesma Beatlesa „Come Together“ posvećena je Liriju, a Liri je čak pjevao u pozadini na Lenonovom „Dajte šansu miru“ (Give Peace A Chance).

Liri je takođe bio vrlo ozbiljni sledbenik Kroulija. Na „PBS Late Night America“, Liri je priznao da je „obožavalac“ Kroulija i izrazio uvjerenje da nastavlja Kroulijevo djelo:

„Dakle, ja sam obožavalac Alistera Kroulija. Mislim da nastavljam većinu djela koje je on otpočeo prije stotinu godina, i mislim na same šezdesete… On je radio na pronalaženju sebe i ‘Čini šta hoćeš je sav zakon’ pod ljubavlju. To je bila vrlo moćna izjava. Žao mi je što on sada nije tu da cijeni slavu koju je pokrenuo.“ (PBS Late Night America, from Hells Bells video, Reel to Real Ministries)

 

Menson i rock zvijezde

Čarls Menson je prikazivan kao usamljeni psihopata koji je imao hipnotičku moć nad svojom „Porodicom“. U stvarnosti, Menson je bio dobro poznat cijeloj mreži holivudskih glumaca, glumica, promotera, partnera i rock zvijezda, i obezbjeđivao je seks i droge mnogima od njih.

U svojoj autobiografiji, Papa Jovan (Papa John), Filips govori o pozivu koji je primio da se priključi Teriju Melčeru i članu Beach Boys Denisu Vilsonu, u Vilsonovoj vili. Vilson je rekao: „Ovaj Čarlijev momak ovdje sa svim ovim zgodnim pilicama, on svira gitaru i zaista je divalj momak. On doprema sve ove pilice poput slugu. Možete navratiti i obrnuti bilo koju od njih koju poželite. To je velika zabava.“

Cijela Mensonova „Porodica“ preselila se u vilu Beach Boysa skoro godinu dana. The Beach Boys, koji su nastupali u Bijeloj kući, su top grupa EMI-jevog predstavništva Capitol Records.

U nedjelju, 10. avgusta 1969. godine, Menson je poslao četiri člana svog kulta u njihovu poslednju posjetu Melčerovoj kući. Ovog puta Melčer nije bio tu, ali su bili glumica Šeron Tejt (Sharon Tate), žena filmskog reditelja Romana Polanskog, i troje drugih. Kad je grupa otišla, Tejt i drugi su bili surovo unakaženi i pobijeni. Što se tiče Filipsa, on je juna 1980. bio uhapšen za vođenje opsežne operacije veleprodaje droge.

 

Doba Vodolije

Najveći koncert nakon Monterej Popa, „Vudstok muzički i umjetnički sajam“, bio je ono što je Time magazin proslavio kao „Festival Vodolije“ i „najveći hepening u istoriji“. Termin „vodolija“ je pažljivo odabran. Doba vodolije označava da je „Doba ribe“, koje je Hristovo doba, došlo kraju.

U Vudstoku (Woodstock), malom gradiću u državi Njujork, skoro pola miliona mladih se okupilo na ispiranje mozga i drogiranje na jednoj farmi. Žrtve su bile izolovane, potopljene u blato, napumpane psihodeličnim drogama i neprekidno održavane budnim cijela tri dana, i to sve uz puno saučesništvo FBI-a i vladinih zvaničnika. Bezbjednost na koncertu bila je povjerena hipi komuni obučenoj u masovnoj distribuciji LSD-a.

Još jednom, mreža britanske obavještajne službe bila je inicijator. Vudstok je bio čedo Artija Kornfelda, direktora EMI-jevog Capital Recordsa, Odjeljenje za savremene projekte. Prvobitni fond obezbijedio je naslednik jedne velike farmaceutske kompanije u Pensilvaniji, Džon Roberts, i dvoje drugih partnera. Jedna druga farmaceutska kompanija, Sandoz Laboratories sa sjedištem u Švajcarskoj, bila je ta koja je prva sintetizovala LSD. Roberts će kasnije biti optužen za korišćenje svoje kompanije za masovno drogiranje polaznika.

Malo adekvatnih priprema je bilo obavljeno za skoro pola miliona ljudi koji su došli. Džoel Rosenman, jedan od tri partnera, pisao je da kako se koncert bližio „jasno je bilo da će manjkati hrane i vode, da su sanitarne prostorije preopterećene, strpljenje kratko, droge preobilne. I što je najgore od svega, nije bilo načina za nekog ko bi to želio da ode.“ Sjedenje u vlastitom izmetu zapravo je bio dio plana, kao što je Džon Roberts posprdno pisao: „Na kapiji ćemo dijeliti banane da zapušimo naše patrone.“

Hipi komuna zvana Hog Farma [u prevodu sa slenga „praseća ili prljava farma“], imala je posebnu ulogu u Vudstoku. Hog Farmu vodio je čovjek poznat po nadimku Wavy Graver, koji je bio bivši član operative Kena Kesija, Merry Pranksters, u sklopu projekta MK-Ultra. Komune poput Hog Farme obično su se nalazile u udaljenim krajevima Kalifornije i služile kao uzgajališta za satanističke kultove, kao i terorističke grupe. Članovi ovih komuna stalno su se mijenjali sa drugim komunama i bili regrutni centri za Procesnu crkvu i Mensona. Članica Hog Farme Dijana Lejk (Diana Lake) bila je član „Porodice“ Čarlsa Mensona u vrijeme masakra Šeron Tejt i njenih gostiju.

14. avgusta, jedan dan prije najavljenog otvaranja, čitavo obezbjeđenje festivala koje se sastojalo od 350 njujorških policajaca van dužnosti bilo je uklonjeno. Portparol policije Njujorka tvrdio je da nikakav zvanični aranžman nije napravljen sa gradom, koju tvrdnju su promoteri žučno porekli. 15. avgusta 1969. u članku u New York Timesu, šef obezbjeđenja u Vudstoku je kazao: „Sada nemam uopšte nikakvog obezbjeđenja. Pogođen sam. Imamo najveći skup klinaca koji je ikad bio u ovoj zemlji bez ikakve policijske zaštite.“ Ne treba se iznenaditi što je Hog Farma bila zadužena za sigurnost.

Džon Roberts, direktor Vudstok festivala, otvoreno je priznao da je bio svjestan veze Hog Farme sa distribucijom droge. On piše: „Njihov udio je bio jednostavno transport na i sa festivala… snaga za održavanje mira koja je izgledala, govorila i mirisala poput mnoštva bila bi veoma kredibilna i vrlo efikasna… i što je najvažnije, oni su bili mudri za puteve droge, razlikujući dobra halucinogena sredstva od loših, dobre tripove od kikseva, dobre ljekove od otrovi, itd.“

Hog Farma je u to vrijeme živjela u planinama Novog Meksika. Roberts je unajmio čarter let Boingom 727, po cijeni od 17.000 dolara, i prebacio 100 članova u Njujork.

Da bi raščistili konačnu stazu za planirano drogiranje pola miliona mladeži, javni tužilac distrikta za ovo područje se privatno složio da neće biti hapšenja ili progonstva za kršenje zakona o drogi. Džon Roberts piše: „Javni tužilac distrikta… brzo je spoznao da će mnogi od naših mušterija ilegalno koristiti droge, ali je takođe priznao da će to biti najmanji od naših problema tokom vikenda. On je, stoga, postupio sa saosjećanjem i skroz dobrom naklonošću.“ Roberts takođe piše da se stalno sastajao sa FBI, uključujući i jedan dan prije početka koncerta, i imao njihovu punu saradnju.

 

Eksperiment počinje

Dva dana prije najavljenog početka koncerta, 50.000 klinaca već je bilo prispjelo u Vudstok. Droga je odmah počela cirkulisati. Mnogi ljudi doveli su svoje bebe i, kako Roberts kaže, čak su i one bile drogirane. Roberts piše da su kraj jezera „mališani plivali goli, pušili travu i puštali muziku.“

Anketa koju je New York Times sproveo na festivalu pokazala je da 99% posjetilaca koristilo marihuanu. Zamjenici lokalnog šerifa, potpuno uništeni, javili su da nijesu vršena nikakva hapšenja zbog upotrebe droge. New York Times je 17. avgusta citirao jednog zamjenika: „Da smo to učinili (hapsili), ne bi bilo dovoljno mjesta u Salivenu ili sledeće tri države da ih smjestimo.“

Korišćenje marihuane nije bila najgora stvar. Slijedeći plan prvobitnog MK-Ultra projekta, na red je došla distribucija LSD-a, koji je bio većinom ubačen u Coca-Coli, kao što su Kesijevi Prankstersi činili pet godina ranije. Roberts se posprdno osvrće na jedan detalj: „Jednom osobito kreštavom policajcu… data je LSD-om začinjena Coca-Cola dok je usmjeravao saobraćaj. Nedugo nakon toga svi automobili u području bili su zaglavljeni u zastoju dok je ovaj dasa i dalje bio kraj puta mašući im. Napokon su ga odveli.“

Sledeća tri dana, skoro pola miliona ljudi koji su došli bili su podređeni stalnom drogiranju i rock muzici. Zbog jakih kiša, bili su prisiljeni da se batrgaju u do koljena dubokom blatu. Nije bilo zaklona niti načina da se iziđe napolje. Auta su bila parkirana više od 12 km dalje. Rosenman piše da je ključ za „Vudstok eksperiment“ bio „držanje naših izvođača u danonoćnom radu… kako bi se zadržali klinci…“

U roku od prvih 24 sata, preko 300 djece se javilo medicinskim službama, prisilno bolesno. Dijagnoza: imali su „loše“ LSD tripove. Hiljade su ih slijedile. 17. avgusta, New York Times je izvijestio: „Večeras je najavljivač sa bine upozorio da je ‘loše proizvedena kisjelina’ [jedan termin za LSD] u opticaju. On je kazao: ‘Vi ne uzimate otrovnu kisjelinu. Kisjelina nije otrov. Samo je loše proizvedena kisjelina. Nećete umrijeti… Dakle, ako mislite da ste uzeli otrov, nijeste. Ali ako ste zabrinuti, uzmite samo pola tablete.’“

Ovaj savjet za skoro 500.000 ljudi da „uzimaju samo pola tablete“ dao je niko drugi do agent MK-Ultra Wavy Gravy.

Uz porast medicinskih intervencija na terenu, upućen je poziv gradu Njujorku za slanje hitne službe. Prispjelo je preko 50 doktora i sestara. Do kraja Vudstoka, zabilježeno je ukupno 5.000 medicinskih slučajeva.

 

Altamont: snimanje „filma za njušenje“

Poslednji veliki rock „festival“ iz 1960-ih održan je na trkačkoj stazi u Altamontu, izvan San Franciska. Glavni izvođači bili su Rolling Stonesi koji su sada nadmoćno vladali u rock svijetu, pošto su se Beatlesi raspali. Sugestija za koncert došla je od agenta MK-Ultra Kena Kesija.

Ovog puta, publika je tjerana u ekstazu, u otvorenu hvalu Đavolu. Rezultat je bio doslovne satanističke orgije. Na svršetku, četvoro ljudi je bilo mrtvo a deseci izubijano i povrijeđeno. Mik Džeger, frontmen Rolling Stonesa, igrao je ulogu Lucifera. Ovaj performans je obilježio početak „heavy-metal“ koncerata današnjice.

Preko 400.000 ljudi posjetilo je Altamont koncert uz daleko manje priprema nego čak u Vudstoku. Hrana i čak voda su bili gotovo nedostupni. Ali zato je droge bilo u izobilju. Poput Vudstoka, koncert je postao zamajac za masovno eksperimentisanje drogama, posebno LSD-om. Autor Toni Sančez opisuje scenu kad su se ljudi okupili u Altamontu:

„Do sredine jutra više od četvrt miliona ljudi miljelo je okolo i stvari su postale haotične. Bilo je puno loše kisjeline (LSD-DP) u opticaju, i ljudi su posvuda mahnitali. Svako je nastojao da se zabavi i ‘ubije’ duge sate prije početka muzike – meksička trava, jeftino kalifornijsko vino, amfetamini…“ (Tony Sanchez, Up and Down With the Rolling Stones, p.195)

„Do podna bukvalno svi su bili u tripu… Jedan čovjek se zamalo ubio dok je pokušavao da poleti sa mosta – još jedan slučaj sa kisjelinom. Na drugoj strani jedan mladić je vrištao za pomoć pošto je upao u duboke vode drenažnog kanala. Izbezumljene rugobe zbunjeno su posmatrale dok je tonuo ispod površine. Niko nije izgledao siguran da li je ovo stvarno ili halucinacija. To više nije ni bilo važno, on je bio mrtav. Drugdje su doktori bili zauzeti predavanjem beba djevojkama koje su imale histeričan prijevremeni porođaj.“ (Tony Sanchez, Up and Down With the Rolling Stones, p.195)

Spuštanje u pakao se nastavilo. Rolling Stonesi su unajmili, kažu za besplatno pivo u vrijednosti od 500 dolara, motociklističku bandu Anđela pakla da rade kao obezbjeđenje za koncert. Međutim, njihova stvarna isplata bila je u prodaji droge. Anđeli pakla, odmetnička banda sastavljena od pljačkaša, silovatelja i ubica, bila je poznata kao kontrolori i prodavci droga na čitavoj Zapadnoj Obali.

Kad je festival otvoren, gomila od skoro pola miliona ljudi je čekala više od sat i po da se Stonesi pojave. Tek kad je pala noć, što je omogućilo korišćenje specijalnih svjetlosnih efekata, grupa je konačno izašla na binu. Mik Džeger, glavni pjevač, bio je odjeven u satenski plašt koji je blještao crvenilom pod svjetlima. Džeger je imitirao Lucifera.

Autor Sančez zatim opisuje ono što naziva unaprijed planiranim „satanskim ritualom“. Kad je grupa počela sa svirkom, „nekoliko neobičnih klinaca je skidalo svoju odjeću puzeći prema bini kao da je to visoki oltar, da bi tamo ponudili sebe kao žrtve za čizme i znamenja Anđela. Što su više bili tučeni i krvarili, to su više bili podsticani, kao nekom natprirodnom silom, da se nude kao ljudske žrtve ovim agentima Sotone.“ (Tony Sanchez, Up and Down With the Rolling Stones, p.199)

Ispred bine u gomili je stajao crnac po imenu Meredit Hanter (Meredith Hunter), sa svojom djevojkom koja je uskoro ostala samica zbog ljudske žrtve.

Stonesi su upravo bili izdali novu pjesmu pod naslovom „Simpatija za Đavola“. Ubrzo je postala numera broj jedan u zemlji. Pjesma počinje tako što Mik Džeger predstavlja sebe kao Lucufera. Čim je počeo pjevati u Altamontu, cijela publika je ustala i počela igrati u divljoj ekstazi.

Sančez opisuje šta se zatim dogodilo: „U krznu grizli medvjeda jedan Anđeo pakla prišunjao se Mereditu (Hanteru) i jako ga počupao za kosu kako bi isprovocirao borbu… Borba se razvila, a još pet Anđela se sjurilo da pomogne svom drugu, dok je Meredit pokušavao pobjeći kroz natiskanu gomilu. Jedan Anđeo ga je uhvatio za ruku, izvadio nož sa koricama i zario ga snažno u leđa crnca. Nož nije prodro duboko, ali Meredit je znao da se bori za svoj život. On je potegao pištolj iz džepa i uperio ga ravno u Anđelove grudi… I tada su se Anđeli stuštili na njega kao čopor vukova. Jedan je istrgao pištolj iz njegove ruke, drugi ga udario pesnicom u lice a još jedan ga neprekidno ludački udarao dok mu nijesu popustila koljena.

Kad su Anđeli završili sa Hanterom, nekoliko ljudi je pokušalo da dođe do njegove kisjeline, ali jedan Anđeo je čuvao stražu nad nepomičnim tijelom. ‘Ne dirajte ga,’ rekao je prijeteći. ‘On će svakako umrijeti pa ga pustite da umre.’“ (Tony Sanchez, Up and Down With the Rolling Stones, pp. 201,202)

Nikad nije dokazano da je Meredit zaista imao pištolj. Kasnije je došlo do hapšenja. Niko nikad se nije usudio da svjedoči zbog straha od odmazde Anđela.

Usred ovog krvavog ubistva Rolling Stonesi su nastavili izvoditi „Simpatiju za Đavola“. Čitava grupa posmatrala je sa bine kako pred njima ubijaju Meredita Hantera. Povrh toga, što je još nevjerovatnije, cijelo ubistvo je profesionalno snimala filmska ekipa unajmljena za snimanje koncerta. Ubrzo nakon toga, film je objavljen u zemlji sa naslovom pjesme Rolling Stonesa „Gimme Shelter“.

Da li su ovo ubistvo satanisti unaprijed planirali? U svojoj knjizi „Krajnje zlo“, autor Mori Teri kazuje kako satanistički kultovi među sobom šire filmove o njihovim ljudskim žrtvama. Ovi filmovi se u žargonu nazivaju „filmovima za njušenje“ (snuff films). Teri ukazuje da je jedno od sedam ubistava koje je počinio David Richard Berkowitz, poznat kao Sin Semov (Son of Sam), bilo zapravo snimano iz obližnjeg parkiranog kombija. Film je zatim otkupio jedan bogati satanista. „Gimme Shelter“, koji je bio hit na blagajnama, može se još uvijek kupiti ili iznajmiti danas za samo nekoliko dolara u videotekama.

 

Iza „heavy-metal“ rocka

Ista 1969. godina kao i Altamont, označila je početak zle karijere Ozija Ozborna. Ozborn je oformio bend Black Sabbath. Grupa je modelirana prema Rolling Stonesima. Sledećih petnaest godina svjedoče o nizu mladih drogiranih rock izvođača, poput Ozborna, koji su se nadmetali za „veliku lovu“ i ugovore o snimanju koji bi došli s tim. Ključni kriterij onih koji su „uspjeli“ bila je njihova sposobnost da oslikaju dekadenciju i zlo. To su bile „heavy-metal“ grupe.

Godine 1985, list New Solidarity, koji je kasnije prisilno ugašen od federalne vlade, napravio je intervju sa Hezekijom Ben Aronom, tada trećerangiranim članom Crkve Satane. Ben Aron je sada posvećeni hrišćanin. U tom intervjuu, Aron je otkrio da je njegova crkva startovala „heavy-metal“ grupe kao što su Black Sabbath, The Blue Oyster Cult, The Who, Ozzy Osbourne, i mnoge druge. Crkvu Satane je tada vodio njen visoki sveštenik, Anton La Vej. Međutim, mnogi tvrde da je La Vej, bivši krotitelj lavova, bio samo istureni čovjek za stvarnog prvosveštenika, Keneta Angera, čovjeka koji je ranije regrutovao Rolling Stonese u okultizam.

Slijedi izvod iz tog intervjua: „Radio sam za Crkvu… Crkva je imala druge ljude koji su bili posrednici za druge kompanije. Bilo je posrednika za Apple [koji su osnovali Beatlesi], Warner Brothers i druge filmske kompanije. Neko bi došao k meni i rekao: ‘Imam jedan snimak na traci, htio bih da mi to provjerite. Želio bih znati da li ste zainteresovani za sponzorisanje jedne rock grupe.’ Ja bih kazao: ‘Provjeriću.’ Nekoliko dana kasnije Ben Aron bi nazvao i zakazao drugi sastanak. On nastavlja: ‘Daću vam 100.000 dolara i nećete potpisivati ništa. Ono što ne znate je da je ogledalo na stražnjem zidu jednosmjerno ogledalo i mi snimamo traku i fotografišemo sve što se dešava. Plej-bek, ako ne uspijete da grupa proradi, je zaista loš. Ponekad je to do 60% na dolar.“

Aronov intervju se nastavlja: „Šaljemo vas u prodavnicu, obezbjeđujemo vam uniforme i obezbjeđujemo vam pojačala. To je sve plaćeno kroz novac koji smo vam dali. Mi vam sređujemo turneje. Mi vam sređujemo aranžmane. Mi vas angažujemo.“

Aron je zatim objasnio da ako grupa ne uspije, on bi dobijao naređenja da prikupi novac ili napravi druge „aranžmane“. Ovi „drugi aranžmani“ su moguće ključ za desetine „samoubistava“ rock zvijezda. Podzemlje narko mafije ima mnogo načina da eliminiše neplatiše.

Neki čitaoci se možda sjećaju sledeće izjave Džona Lenona na međunarodnom presu daleke 1966: „Hrišćanstvo će otići, nestaće i iščeznuti. Nema potrebe da se raspravljam o tome. U pravu sam i to će se pokazati tačnim… Mi smo sada popularniji od Isusa.“

Hrišćanstvo nije nestalo, ali je činjenica da su se preko ovih pokreta i „revolucija“ moralna dekadencija, bezbožnost i neo paganizam rapidno raširili po cijelom svijetu, uništavajući omladinu, što je takođe omogućilo „procvat“ najvećeg biznisa na svijetu – trgovine narkoticima.

Na individualnom planu, ovaj stil života (rock muzika, droga i alkohol) vjerovatno se u početku malo kome zaista dopada, kao što se nikome isprva ne sviđa recimo duvan, ali zbog vlastitog neznanja i slabosti, pod pritiskom popularnih „promotera“ i uz (lažna) očekivanja da će postati „cool“ u društvu, doživjeti uzbuđenja i iskusiti viši nivo slobode i uživanja, mladi podliježu jeftinoj propagandi zla, brzo i sami postajući zavisnici i dalji prenosioci zaraze.

 

Autor: Donald Phau
http://www.av1611.org/othpubls/roots.html