Knjiga Postanja otkriva nam mnoge važne principe za razumijevanje svijeta i života. Koje božanske principe za brak i porodicu nalazimo u Postanju?
Princip 1: Brak je božanska ustanova data od Boga kao dio stvorenog poretka.
Prvo načelo koje se vidi u Postanju 1. i 2. glava je da je brak božanska ustanova data od Boga kao dio stvorenog poretka. Brak nije „izum“ čovjeka; on je ustanovljen od Boga odmah na početku. To znači da je Bog taj čija definicija je važna, ne i kasniji pokušaji da se brak redefiniše. Postanje 1:26,27 konstatuje da je šestog dana stvaranja „Bog stvorio čovjeka po svom obličju, po obličju Božjem stvorio ga je – muškarca i ženu stvorio ih je.“ Sedam puta u Postanju 1. glava Bog konstatuje da je Njegovo stvaranje „dobro“ (heb. תוֺב), ali u Postanju 2:18 nešto „nije dobro“. „Nije dobro“ da je čovjek sam: „Nije dobro da čovjek bude sam. Načiniću mu pomoćnicu da ga dopunjuje.“ Postanje 2:19,20 ističe da nijedna od životinja nije kvalifikovana kao ovaj pomoćnik, pa u Postanju 2:21,22 Bog stvara ženu, Evu, od Adamovog rebra. Sav ovaj posao bio je Božja inicijativa i Njegov dizajn od početka. Adam nije imao ništa s tim!
Princip 2: Brak je zajednica muškarca i žene u kojoj postaju jedno tijelo.
Drugi princip koji se može zapaziti iz ostatka narativa iz Postanja 2. glava je da je brak zajednica muškarca i žene koji postaju jedno tijelo. Kao prvo, žena je oblikovana od čovjeka, što ukazuje da su oni iste suštine. Žena nije načinjena iz njegove glave da vlada nad njim, niti od njegovih nogu da bude gažena pod njima, već iz njegove strane da bude jednaka sa njim, zaštićena pod njegovom rukom, i blizu njegovom srcu da bude voljena. Kad je Bog načinio ženu, doveo je Adamu koji je uzviknuo: „Evo napokon kost od mojih kostiju. I meso od mog mesa. Neka se zove čovječica, jer je uzeta od čovjeka.“ (Post. 2:23) Hebrejska riječ za „ženu“ je ženski oblik od riječi za „čovjeka“. Tako se u porijeklu riječi ističe da je žena potekla od čovjeka ali da su oni iste suštine. I što je još važnije, u sledećem stihu (Post. 2:24) kaže se da su oni jedno tijelo: „Zato će čovjek ostaviti svog oca i svoju majku i prionuće uz svoju ženu i postaće oboje jedno tijelo.“ Ovo načelo je istina kako na fizičkom nivou gdje se čovjek i žena spajaju zajedno u fizičkoj intimi, tako i na duhovnom/emocionalnom nivou gdje dvoje postaju jedno.
Tako brak od početka ima dvostruku svrhu. Prvo, odnos „jedno tijelo“ obezbjeđuje partnerstvo za muškarca i ženu. Bog, Stvoritelj, je znao da sam čovjek ne bi mogao iskusiti punu dimenziju ljudske egzistencije. Bog je stvorio ljude da pronađu dublje značenje života živeći zajedno u porodici.
Drugo, seksualna intima muškarca i žene proizvela bi djecu koja će naseliti zemlju. Odmah nakon stvaranja muškarca i žene, Bog ih je blagoslovio i rekao: „Rađajte se i množite se, napunite zemlju i vladajte njom.“ Tako je glavni razlog za brak da par može imati djecu i ispuniti Božju namjeru za množenje. Brak i rađanje idu ruku pod ruku.
Postanje 2:24 takođe ukazuje da brak podrazumijeva stvaranje nove porodične jedinice. Muž i žena napuštaju oca i majku. Oni i dalje poštuju svoje roditelje, ali su sada nova porodična jedinica.
U Novom Savezu Isus reafirmiše ovo učenje o braku u svojoj diskusiji sa farisejima. Kad su fariseji pitali Isusa da li je zakonito da se muškarac razvede od žene iz bilo kojeg razloga, Isus ih je vratio nazad Postanju 1. i 2. glava: „Zar niste čitali, odgovori im on, da Onaj koji ih je u početku stvorio muško i žensko stvori. I da je rekao: ‘Zato će čovjek ostaviti oca i majku i sjediniće se sa svojom ženom, i dvoje će biti jedno tijelo’? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Neka, dakle, čovjek ne rastavlja ono što je Bog sjedinio.“ (Matej 19:4-6) Razvod krši načelo jednog tijela. Zbog toga je kasnije u Mateju 19:9 rečeno da se muškarac ne razdvaja od žene osim u slučaju seksualnog nemorala. Oni su jedno tijelo.
Princip 3: Muškarac i žena imaju različite funkcije u bračnom odnosu.
Treći princip koji je evidentan iz Postanja 2. i 3. glava je da muškarac i žena imaju različite funkcije u bračnom odnosu. Jedno nije važnije od drugog, ali su oni različiti. U Postanju 2:18,20, Bog stvara ženu da bude pomoćnica muškarcu. Kao rezultat pada u grijeh, Bog govori Evi da će imati problema sa rađanjem djece, dok u isto vrijeme govori Adamu da će imati teškoća oko obrade zemlje. Evidentno je sa početka 4. glave da je jedna od primarnih odgovornosti žene rađanje djece.
Narativ Postanja takođe implicira da muškarac ima konačno poglavarstvo ili autoritet nad svojom porodicom, uključujući svoju ženu. Ova istina može se vidjeti u stvaranju muškarca prije žene, činjenici da je žena stvorena od muškarca, nalogu koji je Bog u Postanju 2:15-17 dao muškarcu prije stvaranja žene, kao i Božjem pozivu u Postanju 3:9 upućenom prvo muškarcu radi odgovornosti za njihove akcije, iako je žena bila ta koja je prva pojela zabranjeni plod. Osim toga, tekst u Postanju 3:16 implicira da je odnos muž-žena pokvaren posle Pada: umjesto voljnog podređivanja žene poglavarstvu muža, ona je sada imala tendenciju da vlada nad njim. Ono što je prvobitno bilo dobroćudno poglavarstvo sada je postalo predmet nadmetanja i stoga je „poglavarstvo“ postalo zapravo dominacija.
Ove snažne implikacije su pojašnjene u Novom Savezu. U 1. Petrovoj 3:1, Petar kaže da se žene pokoravaju svojim muževima. Slično tome, Pavle govori o pokoravanju žene poglavarstvu muža u Efescima 5:22,23: „Žene neka budu poslušne svojim muževima kao Gospodu, jer je muž poglavar ženi kao što je i Hristos poglavar pozvanima, i on je spasitelj tog tijela.“ Ali Pavle takođe kaže da muž ima naročitu dužnost u bračnom odnosu: „Muževi, volite svoje žene, kao što je i Hristos volio zajednicu pozvanih i sebe predao za nju.“ (Efes. 5:25) Zajednica muža i žena takođe je slika odnosa Hrista i Njegove zajednice. Na drugom mjestu, u 1. Timoteju 2:12-14, Pavle kaže da žene ne trebaju poučavati ili imati autoritet nad muškarcem – i zatim se vraća na stvaranje i pad gdje konstatuje: „Jer prvo je stvoren Adam, pa onda Eva. I Adam nije bio prevaren, nego je žena bila prevarena i učinila je prestup.“ (1. Tim. 2:13,14; vidi takođe 1. Kor. 11:8,9) U stvari zbog principa vođstva i konačne odgovornosti, Pavle kaže u Rimljanima 5:12-19 da je Adamov prestup, ne Evin, uzrokovao da grijeh uđe u ljudski rod. To znači da pad ljudskog roda u grijeh ne bi bio konačan i neopoziv bez Adamovog pristanka na prestup.
Postoje razne analogije koje se mogu iskoristiti da ilustruju princip jednog tijela. Jedna od njih je svakako odnos Oca i Sina, prema čijem obličju je čovjek i stvoren. Kako se taj prototip svih odnosa ne može rasturiti, pokvariti niti se mogu izmijeniti funkcije i hijerarhija Oca i Sina, tako ne bi trebale ni bračne.
Princip 4: Seksualni odnosi izvan bračnog odnosa (jedan muškarac – jedna žena) nijesu dio Božjeg dizajna i stoga su osuđeni.
Četvrto načelo koje se može zapaziti od samog početka knjige Postanja je da seksualni odnosi izvan bračnog odnosa (jedan muškarac – jedna žena) nijesu dio Božjeg dizajna i stoga su osuđeni. Ovaj princip logično slijedi iz prva dva principa: brak je božanska ustanova data od Boga kao dio poretka stvaranja, i to je zajednica muškarca i žene koji postaju jedno tijelo. Kršenje božanskog propisa za brak uključuje poligamiju, preljubu i homoseksualnost.
Poligamija. – Površan čitalac Starog Saveza može doći do pretpostavke da Bog nema problema sa poligamijom. Napokon, Jakov je imao više žena, kao i David i Solomon u kasnijoj istoriji Izraela. Ali Sveto Pismo pojašnjava da je poligamija suprotna Božjem idealu. Prvo, sve što je prethodno rečeno vezano za brak ukazuje da je monogamija Božji dizajn za brak. On nije dao Adamu dvije ili više žena, niti je dao Evi više muževa. Postanje 2:24 kaže da će „čovjek ostaviti svog oca i svoju majku i prionuće uz svoju ženu [jednina] i postaće oboje jedno tijelo.“ Nema mjesta za drugu ženu ako su dvoje zaista jedno tijelo. Kad neki ljudi upute primjedbu da Stari Savez ne osuđuje poligamiju, oni otkrivaju nerazumijevanje narativa. Jer sam narativ rijetko eksplicitno osuđuje akte, zapravo narator očekuje da sam čitalac izvlači zaključke iz onog što je kao načelo eksplicitno postavljeno na drugom mjestu, kao na primjer u Dekalogu. Najveći dio narativa Starog Saveza daje implicitne pouke. Tako je i u slučaju poligamije. Prva osoba koja je praktikovala poligamiju bio je Lameh. Lameh je sedmi od Adama po Kainovoj liniji. On se oženio sa dvije žene i junačio se pred njima kako će ubiti čovjeka prosto zato ako bi ga neko povrijedio (Postanje 4:18-24). Lameh je predstavljen kao nepobožan čovjek u svakom aspektu. Njegovo uzimanje dvije žene predstavlja dalju eskalaciju grijeha. Još jedan negativan primjer po ovom pitanju je Isav koje je oženio dvije hetitske žene (Post. 26:34), i da bi zakomplikovao cijelu stvar (nakon što je shvatio da njegovi roditelji to ne odobravaju), oženio je i jednu ne-Hananku (Post. 28:9). Isav je nepobožna osoba prema kriterijuma Svetog Pisma (Jev. 12:26).
Međutim, čak su i neke pobožne osobe bile uključene u poligamne odnose. Abramovo uzimanje Agare kao surogat žene da bi imao djecu takođe nije dalo željene rezultate, već unijelo razdor u porodicu dok je Agara konačno izbačena (Post. 21:9-14). Slično se i Jakov nadmudrivao sa Labanom koji mu je podvalio Leu umjesto Rahele koju je želio oženiti pa je to završilo tako što je oženio obje. Dalji istorijat ove porodice obilježavaju trvenja, ljubomoru i razdor između Rahele, Lee i njihovih sluškinja koje su takođe rađale djecu Jakovu. Poligamija nije mogla proći bez konflikta i kvarenja odnosa.
Preljuba i drugi seksualni odnosi izvan braka. – Preljuba je kategorički osuđena u Starom Savezu i sedmi Božji Uput iz Dekaloga (Izl. 20:14) čini to sasvim jasnim. Ali ova istina se takođe vidi iz Postanja. Na primjer, Rubenova preljuba sa Bilhom (Post. 35:22) oštro je osuđena u Jakovljevom nadahnutom završnom blagoslovu sinovima (Post. 49:3,4). Samo nekolika poglavlja dalje nalazimo primjer pobožnog Josifa koji je odlučno odbio predlog Potifarove žene da počini preljubu s njom: „Kako bih mogao da učinim tako veliko zlo i zgriješim Bogu?“ (Post. 39:9) Slično tome, Abram je djelovao gore od paganskih kraljeva kad je lagao vezano za svoju ženu, zbog čega posledično umalo nije došlo do preljube, do koje bi tačnije i došlo da sam Gospod nije intervenisao (Post. 13:14–20, 20:2–18). Kasnije je Isak napravo sličnu stvar (Post. 26:7-11).
Neposredno prije Josifovog odbijanja Potifarove žene, u Postanju 38. glava opisan je Juda koji ima seks sa ženom za koju je mislio da je prostitutka. Ovaj primjer je u implicitnom kontrastu sa primjerom njegovog brata Josifa.
Vjerovatno najpoznatiji primjer preljube i njenih posledica u Starom Savezu je Davidovo uzimanje Batšebe i zatim zavjera kako bi njen muž Urija bio ubijen u bici (2. Samuelova 11. glava). Premda se David kasnije pokajao i Gospod mu oprostio (2. Sam. 12:13), posledice Davidovih postupaka bile su nesagledive, kako po njegovu porodicu tako i po kraljevstvo (2. Sam. 12:10-12; 13-20. glava i 1. Kralj. 1 glava).
I Novi Savez je jasan po pitanju seksualnih odnosa izvan braka i njihove osude. Isusovo gledište je vrlo jasno nakon što su ga pitali za razvod (Mat. 19:9; Mark. 10:11–12; Luk. 16:18), dok je Pavle jednako direktan u 1. Korinćanima 6:16-18: „Zar ne znate da onaj ko se združi s bludnicom jedno je tijelo s njom? Jer Bog kaže: Dvoje će biti jedno tijelo. A ko se združi s Gospodom jedan je duh. Bježite od bluda. Svaki drugi grijeh koji čovjek počini jeste izvan tijela, ali ko čini blud, griješi svom tijelu.“
Homoseksualnost. – Homoseksualni „brakovi“ danas su legalizovani u više zemlja, gdje prednjače one sa prozapadnom „demokratijom“. Ali Biblija ne može biti jasnija da su homoseksualni odnosi kršenje Božjeg stvorenog poretka i stoga snažno osuđeni. Polazeći od prethodno navedenih principa koji važe za sve ljude i sva vremena, u „jedno tijelo“, na osnovu Svetog Pisma i ljudske anatomije, mogu se savršeno uklopiti samo muškarac i žena – to je prije svega način na koji je Bog dizajnirao naša tijela. Muškarac nikad ne može biti „jedno tijelo“ sa drugim muškarcem niti to može žena sa ženom. Oni mogu simulirati taj odnos ali u stvarnosti to nikad ne funkcioniše niti ispunjava svrhu „jednog tijela“. Osim toga, svaka osoba u bračnom odnosu ima različitu funkciju (princip 3). Bog je prirodno obdario ženu njegovateljskim sposobnostima, i fizički i emocionalno. Tog kapaciteta izvjesno nema u homoseksualnom odnosu dva muškarca. Takođe brojne studije pokazuju da djeca bolje odrastaju uz funkciju oba roditelja, jer je nužan uticaj oba roda. Tako je Bog dizjanirao stvari. Konačno, kako je jedan od glavnih ciljeva braka rađanje (prokreacija), evidentno je da se to neće dogoditi kroz homoseksualni odnos.
Homoseksualnost je takođe direktno osuđena od Boga kao dio zala Sodoma u Postanju 19. glava. Postanje 13:13 konstatuje da su „ljudi iz Sodoma bili zli i mnogo su griješili Gospodu,“ ali posjeta dva anđela u ljudskom obličju Lotu u Sodomu demonstrira prirodu te zloće. Ovi „ljudi“ željeli su prenoćiti napolju, ali Lot je insistirao da ostanu kod njega. U noći, i mlado i staro iz Sodoma opkolilo je Lotovu kuću zahtijevajući da izvede njegove posjetioce kako bi mogli imati seks sa njima. Lot je ponudio svoje ćerke, ali oni su ostali uporni u svom zahtjevu. Na kraju su anđeli sklonili Lota u stranu i oslijepili te ljude. Sledećeg dana Gospod je sudio Sodomu i Gomoru ognjem i sumporom i zatro ih zbog njihove zloće (Post. 19:24). Grad Sodom se koristi 28 puta u Bibliji izvan knjige Postanja kao sinonim za krajnju izopačenost i Božji sud na njemu. Pojam „sodomija“ potiče od tog neslavnog grada i Božjeg suda nad njim.
U Knjizi o Sudijama 19:22-28 opisan je sličan slučaj kada su izvjesni muškarci željeli imati seks sa Levitom koji je bio na putu. Ovaj incident dogodio se u vrijeme velikog otpada kada je „svako činio ono što je bilo ispravno u njegovim očima“ (Sudije 17:6; 21:25). Ovo je veoma bitno zapažanje, jer ljudi, prepušteni sami sebi i vlastitom (bezbožnom) rezonu neminovno srljaju sve dublje u grijeh.
U 3. Mojsijevoj 18:22 i 20:13 homoseksualnost je nazvana „gadošću“ (heb. תּוֺעֵבָה). Ova riječ se koristi samo šest puta u 3. Mojsijevoj, i svaki put vezano za strašne grijehe navedene u 18. glavi, te tako i za specifični grijeh seksa između dva muškarca. To je direktna uvreda Božjem poretku stvaranja.
I Novi Savez potvrđuje Božju osudu homoseksualizma u četiri pasusa: Rimljanima 1:24–27; 1. Korinćanima 6:9–11; 1. Timoteju 1:8–10; i Juda 1:7 (vidi takođe 2. Petrova 2:6–8). U Rimljanima Pavle ovo povezuje sa namjernim odbacivanjem Boga koje rezultira upuštanjem u najstrašnije oblike grešnog ponašanja: „Zato ih je Bog prepustio sramnim strastima: njihove žene su prirodne odnose zamijenile protivprirodnim, a tako su i muškarci ostavili prirodne odnose sa ženom i u svojoj požudi uspalili se jedni za drugima, pa muškarci s muškarcima čine ono što je sramno i primaju zasluženu platu za svoje pokvarene postupke.“ (Rim. 1:26,27)
Princip 5: Moralni kompromisi proizvode velike probleme u budućnosti.
Peti princip koji se lako može vidjeti iz Postanja je da moralni kompromisi proizvode velike probleme u budućnosti. Nikad nije mudro praviti kompromis na račun Božjih biblijskih standarda. Moralni kompromis može se vidjeti u svim primjerima pod principom br. 4: odstupanje od Božjeg puta koje kasnije dovodi do katastrofe. To uključuje i poluistine kojima su se služili Abrama i Isak vezano za Saru i Rebeku. Abram je bio uglavnom odličan primjer Isaku, osim u ovom slučaju za koji je Isak sigurno znao i poslužio se istim „trikom“ u sličnoj situaciji (Post. 26:7). Ali u Isakovom slučaju laž je bila veća, što nam govori o sve dubljoj degradaciji u grijehu. Isti slučaj je sa moralnim kompromisima koji mogu početi naizgled bezazleno ali obično brzo kvare. To takođe pokazuje nedostatak vjere: zar Bog nije bio u stanju izvući Abrama i Isaka iz navedenih situacija bez „dovitljivosti“ sa njihove strane? Mi često iz straha ne postupamo po vjeri.
Ali vjerovatno jedan od najžalosnijih primjera moralnog kompromisa je Lot. Sve je počelo u Postanju 13:11-13 kada je izabrao područje Sodoma za svoje prebivalište, uprkos reputaciji tog mjesta. Moguće da je Lot smatrao kako može „promijeniti svijet“ i ponašanje stanovnika Sodoma, ali umjesto toga on sam se promijenio i cijela njegova porodica. Kad su muškarci Sodoma insistirali da imaju seks sa njegovim gostima, Lot je ponudio u zamjenu svoje kćeri djevice, uz dopuštenje da „čine od njih šta hoće“ (Post. 19:8). Bez sumnje Lot je tu izrazio veliko načelo gostoprimstva, ali i poremećen osjećaj vrijednosti. Ponuditi ćerke bezakonicima jednako je bio nemoralan čin u pokušaju da zaustavi okrutnost.
Lotov moralni kompromis završio je zarazom nemoralom cijele njegove porodice. I samog Lota anđeli su morali odvući izvan grada, čak i nakon upozorenja o neminovnom uništenju (Post. 19:15,16). Ali Lotova žena je čeznula za životom u Sodomu i materijalnim privilegijama pa se okrenula i obratila u stub od soli. Tako je Lot ostao sa dvije ćerke. One su skovale zavjeru kako da napiju svog oca i imaju seks s njime u incestualnom odnosu, odakle su potekli vrlo problematični narodi Moabci i Amonci (Post. 19:30-38).
Princip 6: Pristrasnost uzrokuje nepopravljivu štetu porodici.
Šesto načelo koje se vidi kasnije u knjizi Postanja nakon Abramove smrti je pristrasnost koja uzrokuje nepopravljivu štetu porodici. Ovo počinje u porodici Isaka i Rebeke nakon rođenja njihova dva blizanca, Isava i Jakova. Treba imati na umu i posebno Božje proviđenje za ova dva blizanca, čija borba je zapravo počela na samom porođaju (Post. 25:22, 24-26), gdje roditelji nijesu imali direktnog učešća u tome. Ali pristrasnost se direktno spominje u Postanju 25:28: „Isak je volio Isava, jer mu je za jelo donosio divljač, dok je Rebeka voljela Jakova.“ Očito Isakovo favorizovanje Isava nije bilo zasnovano na duhovnim karakternim osobinama, već na tjelesnim osjećajima. On je volio Isavovu hranu! Tako pristrasnost očito nema korjen u duhovnom već u čulnom, tjelesnom. Rebekin izbor je bio mudriji i zasnivao se na Gospodnjoj najavi da će „stariji služiti mlađemu“ (Post. 25:23), te vjerovatno i na karakteru koji je zapažala kod obojice. Isavove kasnije akcije su takođe bile zasnovane samo na čulima: on je prodao svoje prvenaštvo Jakovu za činiju čorbe, gdje čak i narator komentariše kako je „Isav prezreo svoje prvenaštvo“ (Post. 25:34). Isav se nije obazirao ni na to što je oženio tuđinke po vjeri, Hananke, koje su „zagorčavale život Isaku i Rebeki“ (Post. 26:35).
Nema naznaka da su Isak i Rebeka pokušali raditi na promjeni njihovih pogleda na djecu. Naprotiv, favorizovanje se povećavalo: Isak je želio blagosloviti Isava, ali nije to rekao Rebeki; Rebeka se konsultovala sa Jakovom oko plana da prevare Isaka pošto je bio poluslijep. U svim opisanim scenama, porodica nikad nije bila složna (Post. 27:1-28). Favorizovanje je ubacilo „špicu“ razdora u normalnu porodičnu dinamiku i porušena je efektivna komunikacija. U stvari sva četiri člana porodice izgledala su bijedno, gdje se, ironično, bezbožni Isav činio pravednijim od svojih roditelja i brata. Rezultat je bio da Rebeka nikad više ne vidi svog omiljenog sina, a Jakov je morao započeti novi život daleko od bratovljeve mržnje i pomoći roditelja.
Pokazivanje pristrasnosti se nastavilo i kasnije u sledećoj generaciji, sa čak većim negativnim posledicama. Jakova je obmanuo Laban da oženi pogrešnu ženu, Leu, i završi sa uzimanjem voljene Rahele kao druge žene. Kao što smo ranije zapazili, poligamija je donijela svoj paket problema, a pristrasnost poslužila kao dolivanje ulja na vatru. Lea i Rahela su uše u nadmetanje koja će više roditi djece i pokazati se „boljom“ (satanistički koncept samodokazivanja i grčevite borbe za identitet). Mada je Lea mislila da će je Jakov voljeti ako mu bude rađala sinove, Jakovljeva ljubav nije bila materijalne prirode. Situaciju je dodatno komplikovalo uporedo rađanje djece Raheline sluškinje Bilhe i Leine sluškinje Zelfe, jer su i one bile uključene u nadmetanje između dvije sestre. Rahela je konačno rodila Jakovu sina, Josifa, da bi rodivši mu drugog sina, Benjamina, umrla na porođaju, što je bio tragičan kraj ovog suparništva.
Jakovljeva pristrasnost je prešla sa žena na djecu njegovih žena. Kad je Jakov bio zabrinut da bi Isav mogao napasti njegovu mladu porodicu, on je strateški postavio sluškinje i njihovu djecu na frontu (kako bi poginuli prvi ako dođe do bitke sa Isavom), Leu i njenu djecu iza, a voljenu Rahelu i Josifa poslednje (Post. 33:1). Kad je Dina (Leina ćerka) silovana, Jakov nije preduzeo ništa tako da su dva njena brata, Simeon i Levije, uzeli stvar u svoje ruke i surovo pobili počinioca i njegovu porodicu (Post. 34. glava).
Ali najgori rezultat Jakovljeve pristrasnosti desio se Josifu. Postanje 37:3 direktno konstatuje da je Jakov volio Josifa jer je bio sin iz njegove pozne dobi i vjerovatno zato što je bio Rahelin sin. Tu posebnu naklonost on je pokazao kad je napravo specijalnu tuniku za Josifa kakvu nije imao niko od braće. Kad je uz sve to Josif ispričao svoj san braći koji je oslikavao njegovu vladavinu nad njima, gnjev braće dostigao je tačku ključanja, te su oni odlučili da ubiju Josifa. Juda je, međutim, ubijedio braću da ga prodaju u ropstvo kako bi čak mogli i zaraditi od te akcije (Post. 37:26-28). Izvjesno ova akcija je bila vrijedna prekora i opisana je kao takva, ali sjeme mržnje je posijano ranije kroz favorizovanje od strane njihovog oca Jakova. Često gorko rivalstvo među 12 plemena koja su nastala od ovih sinova pokazuje dugoročne negativne posledice Jakovljeve pristrasnosti kroz vjekove.
Prirodno je imati neke afinitete prema karakternim crtama neke djece u odnosu na drugu. Ali pokazivanje pristrasnosti je pogrešno. „Ako ste pristrasni, grijeh činite.“ (Jakov 2:9)
Princip 7: Božja milost sija kroz porušene porodične odnose.
Primjeri koje smo naveli iz principa 4,5 i 6 bez sumnje pokazuju šta čini grijeh i kako ruši odnose. Dok ima nekih pozitivnih primjera braka i porodičnih odnosa u Postanju, daleko je više onih drugih sa problemima uzrokovanim nepoštovanjem Božjih propisa i uredbi za život. Negativni primjeri čak i kod onih koji se smatraju Božjim ljudima mogu biti zaista obeshrabrujući. Ali ono što fascinira u Svetom Pismu je Božja milost koja neprekidno sija kroz ljudski grijeh. To je možda posebno izraženo kroz narušene porodične odnose navedene u principu 7, gdje Bog i pored posledica grijeha stalno izvodi neko dobro iz lošeg. Pogledajmo i sami.
Prvo, uprkos Abramovom i Isakovom grijehu u pretvaranju da su im žene zapravo sestre, Gospod je intervenisao da sačuva Saru i Rebeku. To je svakako bila nezaslužena milost, a ukor je došao od paganskih kraljeva iako više iz straha nego zbog vjere.
Drugo, već smo govorili o Lotovom slučaju i kako se završilo sa potomstvom njegovim kćeri u incestu, odakle su potekli Moabci i Amonci, dvije nacije koje su se stalno borile protiv Izraela (Post. 19:37,38). Negativne posledice bile su očigledne ali tu se priča ne završava. Među potomcima Moabaca bila je i pobožna Ruta koja se na kraju udala za Boza iz Betlehema. Njeno djelo se posebno ističe zbog opšteg bezakonja u periodu bez sudija u kojem je živjela. Ruta je prababa Davida, najvećeg kralja Izraela (Ruta 4:18-22), odakle po krvnoj liniji potiče i sam Mesija, Isus, kao „sin Davidov“! Božji putevi zaista nijesu naši putevi!
Treće, Judin grijeh sa Hanankom Tamarom za koju je mislio da je prostitutka završio je pozitivnim rezultatom. Ona je rodila blizance, Faresa i Zaru (Post. 38:27-30). Prema knjizi o Ruti, Fares je pra-praotac Boza, što znači i samog Davida (vidi takođe Matej 1:1-6)!
Četvrto, uprkos Jakovljevoj poligamiji i rivalstvu Rahele i Lee, te ljubomori među djecom, sinovi rođeni Jakovu od Lee (šest sinova), Bilhe (dva sina), Zelfe (dva sina), i Rahele (dva sina) postali su dvanaest plemena Izraela. Interesantno je da iako je Josif opisan kao pobožniji čovjek od Jude, Judino pleme je bilo najvažnije u istoriji Izraela, pa je i sam Mesija došao iz tog plemena (Isa. 11:1; Mat. 1:1-17). Iako je Jakov favorizovao Rahelu i njenog sina Josifa, Gospod je na kraju uzdigao Leu i njenog četvrtog sina Judu. Stalna tema Svetog Pisma je Gospodnja samilost prema pogaženima i Njegovo uživanje u uzdizanju naizgled neznatnih (vidi, na primjer, Haninu pjesmu u 1. Samuelovoj 2:1-10, i Marijinu pjesmu u Luki 1:46-55).
Konačno, premda je direktan rezultat Jakovljeve pristrasnosti bila mržnja njegovih sinova na Josifa, što je dovelo do prodaje Josifa u ropstvo, Gospodnja milost je čak i tamo zasjala. I to je poslužilo Gospodnjoj namjeri. Gospod je podigao Josifa sa položaja roba i sluge do premijera, prvog čovjeka do faraona u hijerarhiji Egipta. Kao rezultat Josifovog rada i ugleda koji je uživao u Egiptu, Jakovljeva porodica je u kriznom periodu spašena od gladi, te im je faraon odvojio posebno parče zemlje samo za njih. Samo Josif je bio svjestan Božjeg proviđenja: „Ali sada nemojte biti žalosni i nemojte se ljutiti na sebe što ste me prodali ovamo, jer me je Bog poslao pred vama da bi vam sačuvao život… Zato me je Bog poslao pred vama da bi vam sačuvao ostatak na zemlji i da bi vam spasao život velikim izbavljenjem. Zato me niste vi poslali ovamo, nego Bog, da bi me postavio za oca faraonu i za gospodara nad celim njegovim dvorom i za upravitelja nad svom egipatskom zemljom.“ (Post. 45:5, 7,8) Kad je Jakov umro, braća su strahovala da će im Josif naplatiti za sve zlo, ali Josif ih je razuvjerio u suprotno govoreći: „‘Ne bojte se, zar sam ja na mjestu Boga? Vi ste mi mislili zlo, ali je Bog mislio dobro da bi uradio ono što danas čini i da bi mnogim ljudima sačuvao život. Zato se sada ne bojte. Ja ću snabdjevati hranom vas i vašu djecu.’ Tako ih je utješio ohrabrujućim riječima.“ (Post. 50:19-21) Josif je znao da su njihove akcije imale zlu namjeru, ali im je svejedno oprostio budući svjestan Božjeg djela i Njegove milosti!
Zaključak
Božji principi vezano za brak i porodicu su veoma jasni, kao i posledice kršenja tih načela. Prije stupanja u brak pobožnog para, dobro bi bilo da oboje potvrde svoju privrženost božanskim principima za tu ustanovu.
Ali u svim ovim izvještajima nalazimo ohrabrenja da čak i kroz ljudske grijehe može da zasija Božja milost. Porodica ili pojedinac nijesu ukleti na neuspjeh ili „zlu sudbinu“ zbog grijeha neke osobe, iako posledice grijeha izvjesno neće izostati. Čak je i David, nakon što je počinio preljubu i organizovao zločin ubistva i dalje smatran čovjekom po Božjem srcu i modelom za buduće kraljeve (1. Sam. 13:14; 1. Kralj. 15:5; Djela 13:22). On se smatra u rangu sa Abramom, Lotom, Isakom, Jakovom i Judom, premda su svi pokazali ozbiljne propuste na području braka i porodice, ali koje je Gospod koristio uprkos njihovim manama. Apostol Pavle konstatuje da Bog često bira „ono što svijet smatra ludim… da postidi mudrace, i ono što svijet smatra slabim… da postidi ono što je jako“ (1. Kor. 1:27-29). „Ali to blago imamo u zemljanim posudama, da bude očigledno da je naša izuzetna snaga od Boga, a ne od nas.“ (2. Kor. 4:7)
Greh je neodvojiv aspekt ljudskog bitsvovanja. Zbog svih njih i nas je Isus došao i umro.