„Vidio sam sedam anđela koji stoje pred Bogom. Dobili su sedam truba.“ (Otk. 8:2)
Nakon što je Gospod pokazao Jovanu viziju o anđelima čuvarima mira dokle se ne zapečati Božji narod posljetka vremena na spasenje, uslijedio je kratak opis pokreta na Nebu za Drugi dolazak nakon otvaranja sedmog i poslednjeg pečata.
Novi blok vizija najavljuje sedam anđela sa sedam truba, ali tome prethodi jedan drugi segment.
Kadioni oltar i molitve
„Onda je došao jedan drugi anđeo i sa zlatnom kadionicom stao kod oltara. On je dobio mnogo kada da ga prinese sa molitvama svih svetih na zlatni oltar koji se vidi pred prestolom. I kadioni dim s molitvama svetih iz anđelove ruke uzdigao se pred Bogom. I anđeo je uzeo kadionicu i napunio je vatrom sa oltara i bacio je na zemlju. I nastali su gromovi i glasovi i munje i zemljotres.“ (Otk. 8:3-5)
Kadioni oltar bio je sastavni element zemaljske svetinje (vidi 2. Mojsijeva 30:1-7). Naravno pobožni starosavezni Božji narod znao je koja je njegova svrha (vidi Psalam 141:2). Sveštenik Zarija služio je u Svetinji kod kadionog oltara kad mu je anđeo Gospodnji javio da će on i Jelisaveta dobiti sina. Riječ je o Johananu Kupaču, nama poznatijem kao Jovan Krstitelj, preteči Mesije (vidi Luka 1:5-23). Kada se, dakle, obavljala služba u Svetinji i prinosio kad na oltaru koji se nalazio pred zavjesom koja je dijelila drugi dio, Svetinju nad svetinjama, u kojoj se služba vršila na Dan pomirenja, pobožni narod se molio. Tako su, preko žrtve, upućivane molitve onih koji se posvećuju. Na isti način posredstvom Hristove Žrtve (vidi Efescima 5:2) molitve svetih izlaze pred Boga.
Prvosveštenik je u Svetinji palio kad svako jutro (2. Mojsijeva 30:7) i veče (30:8) i to je bila svakodnevna služba. Isto tako, Hrist u svo vrijeme hrišćanske ere posreduje kao Prvosveštenik za svoj narod. Šta se dalje događalo, čitamo u 3. Mojsijevoj 16:12: „Neka uzme kadionicu punu užarenog ugljevlja s vatre na oltaru koji je pred Gospodom, i obje šake pune finog mirisnog kada, i neka ih unese iza zavjese.“ Prvosveštenik je tako ulazio u Svetinju nad svetinjama, spreman za službu na Dan pomirenja. U Otkrivenju opet vidimo paralelu kad Anđeo uzima kadionicu punu žara. Kad je nakon službe pomirenja, Prvosveštenik izlazio iz Svetinje, kadionica se prosipala. Pokajani grijesi simbolički su se prenosili na „jarca za Azazela“ (3. Mojsijeva 16:26), što predstavlja Sotonu, dok su nepokajani grešnici bili „izbacani“ iz logora (vidi 3. Mojsijeva 23:29).
Kad to znamo, onda možemo shvatiti šta simbolički predstavlja bacanje kadionice pune ognja sa oltara na zemlju od strane anđela koji je simbol Hrista. Oni koji su u molitvi iskreno tražili oproštaj za svoje grijehe i pomirenje sa Bogom, to su i dobili (vidi Matej 7:7-11). Mi moramo da uradimo naš dio da bismo primili Nebeski Dar, baš kao što je starosavezni narod morao učestvovati u zemaljskoj tipskoj službi. Oni nijesu mogli stajati sa strane i posmatrati šta se događa ne čineći ništa ili ići drugdje za svojim poslom (3. Mojsijeva 23:30). Saradnja ljudskih bića neophodna je za pomirenje sa Bogom.
Šta predstavljaju trube?
Zapazimo da se „gromovi i glasovi i munje i zemljotres“ (Otk. 8:5) ne dešavaju prije poslednje trube (Otk. 11:15): „I Božji hram se otvorio na nebu i pokazao se kovčeg njegovog saveza u njegovom hramu. I nastale su munje i glasovi i gromovi i zemljotres i veliki gràd.“ (Otk. 11:19) Nakon oglašavanja sedme trube nastupa kraljevstvo Hristovo. Stoga su trube UPOZORENJA da dolazi konačni sud.
Generalno, trube u Bibliji označavaju najavu rata (Jeremija 4:19), saziv sabora (kao što je, na primjer, Praznik truba označavao sveti sabor pred Dan pomirenja, a to odgovara Sudu – vidi 3. Mojsijeva 23:24; 4. Mojsijeva 29:1), kao i za sazivanje i upravljanje zborom Izraelaca i najave bitnih dana (vidi 4. Mojsijeva 10:1-10).
Kao što smo vidjeli, trube u Otkrivenju su najava Božjih sudova ili kazni za opomenu. Kao posljedica pobune i grijeha, na zemlji se dešavaju grozne stvari, ljudi se ubijaju međusobno, ratuju, uništavaju i zloupotrebljavaju prirodu i njene resurse… Uporedo sa razvojem grijeha, rastu posljedice i kontra efekti bezakonja. Ali to sve može da posluži kao sredstvo otrežnjenja, da bi se ljudi pokajali i obratili Bogu.
Interesantno je zapaziti neke paralele sa Praznikom truba u Starom savezu. Svaki prvi dan mjeseca po biblijskom kalendaru oglašavan je trubljenjem. Sedmog mjeseca bio je Dan pomirenja, kada je Prvosveštenik služio pred Kovčegom saveza u Svetinji nad svetinjama. Sedmog mjeseca, dakle, imamo sedmu trubu koja najavljuje taj događaj. U 11. glavi Otkrivenja, nakon oglašavanja sedme trube, vidimo da su unutrašnja vrata Svetinje nad svetinjama otvorena i nebeski original Kovčega saveza, dok 24 starješine objavljuju da je došlo vrijeme suda. Možemo zaključiti da svaka truba u Otkrivenju ima funkciju upozorenja do konačnog suda.
Gospod je još starom Izraelu objasnio kako funkcionišu principi poslušnosti ili neposlušnosti i kakve rezultate donosi jedna i druga opcija (vidi 5. Mojsijeva 28. glava). Kroz cijelu istoriju Božjeg naroda možemo pratiti djelovanje ovih principa. U najkraćem, ukoliko odbijamo savez sa Bogom, snosićemo konsekvence saveza sa đavolom. To su uslovne Božje objave ili proročanstva.
Kako postoje i teološka gledišta koja zastupaju futuristička tumačenja truba, zanimljivo je napraviti poređenje truba sa sedam poslednjih zala.
I trube i zla padaju na iste stvari i u potpuno istom redosledu:
Prvo truba i zlo: Pogađaju zemlju
Druga truba i zlo: Pogađaju more
Treća truba i zlo: Pogađaju rijeke i izvore voda
Četvrta truba i zlo: Pogađaju nebeska tijela
Peta truba i zlo: Nebeska tijela potamnjela
Šesta truba i zlo: Pomenut Eufrat
Sedma truba i zlo: Kraljevstvo
Stoga je opet razložno vjerovati da trube predstavljaju preliminarne i djelimične osude koje padaju na tlačitelje Božjeg naroda, počevši od uništenja Jerusalima i završavajući sa uspostavljanjem Hristovog vječnog kraljevstva. Djelimičnost ovih sudova je označena činjenicom da trube pogađaju samo trećinu a ne i ukupno. Pokajanje tokom duvanja truba je moguće.
S druge strane sedam zala, opisaju konačne i potpune sudove Bože na kraju vremena na Vavilonu poslije zatvaranja vremena probe. Svako zlo je Božija osuda za neki posebni grijeh koji je Vavilon počinio. Pošasti imaju karakter odmazde, a ne popravljanja. Pokajanje nije moguće kada pošasti počnu padati.
Drugim riječima, trube su tip, a pošasti (sedam zala) su antitip.
Da sumiramo. Trube predstavljaju Božje kazne upozorenja ljudima da se pokaju. One pokrivaju vrijeme Hristove prvosvešteničke službe na Nebu, sve do najave istražnog suda.
Međutim, kad se bavimo trubama pojedinačno, simboliku svakako imamo, ali njeno tumačenje nije nimalo jednostavno. Za jedno takvo proučavanje potrebno je veliko teološko i istorijsko znanje. U takvim situacijama najveću pomoć možemo dobiti konsultujući relevantna istraživanja drugih ljudi za koje je izvjesno da su radili u duhu progresivne istine.
„A sedam anđela koji su imali sedam truba pripremilo se da zatrubi.“ (Otk. 8:6)
Prva truba
„Zatrubio je prvi anđeo. I nastali su gràd i vatra pomiješani s krvlju pa su bili bačeni na zemlju. Trećina zemlje bila je spaljena, trećina drveća bila je spaljena i sve zeleno rastinje bilo je spaljeno.“ (Otk. 8:7)
Na koga je pao prvi sud Božji nakon Hristovog preuzimanja službe u Nebeskoj Svetinji? Na narod koji je odbio da vidi Hrista u svojim vjerskim obredima, službi i proročanstvima. U agoniji zbog odbijanja Jevreja da Ga prime, Isus je uzviknuo: „Ostavlja vam se vaša kuća pusta“. (Matej 23:38) 70. godine n.e. Jerusalim je pod teškom opsadom rimske vojske pao i bio razoren, uključujući hram.
Paralelni biblijski simbolizam ovom razaranju nalazimo u knjizi proroka Ezekiela 5:1-11, kada su Jevreji odvedeni u vavilonsko ropstvo. Suština poruke je ista.
Izrael je često metaforički povezivan sa drvećem (vidi 4. Mojsijeva 24:5, 6; Isaija 10:17-19; Jeremija 6:6; 22:6, 7, 9, 29). Drveće može simbolisati ponos i velike ljude (Isaija 2:11-13), dok je trava simbol običnog naroda (2. Kraljevima 19:26; Isaija 37:27). Gràd je Božje oružje protiv lažne religije (Isaija 28:17; Ezekiel 13:10-16; Hagaj 2:17).
Prilikom opsade Jerusalima, Rimljani su i bukvalno uništavali drveće i travu.
Jerusalim je odbacio Sina Božjeg i prezreo Njegovu ljubav. Oni su radije izabrali cezara za svog kralja samo da bi Ga uklonili s puta, i krv je pala na njihovu djecu (vidi Matej 27:25).
Sam Isus je prorekao da je Jerusalim tip zbivanja pred Njegov Drugi dolazak (vidi Matej 24. glava).
Pouka: Ne gledajte u Jerusalim ili bilo koji drugi hram za spasenje, već gledajte u Isusa, našeg Prvosveštenika u nebeskom hramu.
Druga truba
„Zatrubio je i drugi anđeo. Tada je nešto kao velika gora ognjem zapaljena bilo bačeno u more. I trećina mora postala je krv. I trećina živih stvorenja u moru izginula je i trećina brodova bila je uništena.“ (Otk. 8:8, 9)
Šta je „gora“ ili planina velika? U knjizi proroka Jeremije, Vavilonsko kraljevstvo nazvano je „gora koja satire“ (Jeremija 51:24, 25). Hristovo buduće kraljevstvo poređeno je sa „gorom velikom“ (Danilo 2:35, 44, 45). „Vode“ u Bibliji predstavljaju narode (vidi Isaija 17:13; Jeremija 51:42).
Istorijski, koje je to veliko kraljevstvo bilo „bačeno u more“ nakon prve trube? Riječ je naravno o Rimskoj imperiji. Paganski Rim surovo je progonio i ubijao hrišćane, kao glavni predstavnik Sotone. Osim toga, Rim je napravio ekumenski savez sa lažiranim hrišćanstvom i prevarom uzdigao rimskog biskupa za glavu hrišćanske crkve. Misteriozni Veliki Vavilon iz Otkrivenja 18. glava je kurva zato što čini preljubu sa kraljevima zemaljskim – kombinacija religijskog i političkog miješanja i monopola koja rezultira progonstvom pravog Božjeg naroda. Važno je zapaziti da se propast Rima dogodila nakon nominalnog prihvatanja hrišćanstva, što je bila velika obmana.
Rim je naslednik vavilonske misterijske religije. Pogledajmo sad zapanjujuće paralele koje nam daju Božja Riječ i istorija:
„I kao što je Vavilon učinio da padnu pogubljeni Izraelci, tako će pasti u Vavilonu pobijeni sve zemlje.“ (Jeremija 51:49; vidi takođe 51:55; 51:64)
Carski Rim je uništio Jerusalim. Rim je progonio hrišćane. Rim je napravio mješavinu paganizma i hrišćanstva. Rim je opunomoćio rimo-katoličku religiju u svim njenim aspektima. Rim je uzdigao rimskog biskupa kao Pontifeksa Maksimusa. Ali carski Rim je primio svoj sud.
Morska stvorenja (ribe) predstavljaju ljude (vidi Ezekiel 29:4, 5; Jeremija 16:16), dok brodovi predstavljaju trgovinu i bogatstvo (vidi Ezra 27:25-27).
Pouka: Ne gledajte u nijednu veliku naciju za spasenje.
Treća truba
„Zatrubio je i treći anđeo. I pala je s neba velika zvijezda koja je gorjela kao svjetiljka. Pala je na trećinu rijeka i na izvore voda. A ta zvijezda se zvala Pelen. I trećina voda pretvorila se u pelen, i mnogo ljudi je pomrlo od voda, jer su bile gorke.“ (Otk. 8:10, 11)
Velika zvijezda koja pada s neba je simbol dolaska destruktivne religijske obmane (vidi Luka 10:18). Papski Rim stupa na scenu. Ovaj sistem truje žive pijaće vode koje teku sa Izvora Života. Pelen zagorčava i zagađuje vodu čistog jevanđelja. To su otrovna lažna učenja koja vode samo u smrt. Mnogi su pomrli pijući ovu vodu koju im je Velika Bludnica servirala.
U Bibliji se na više mjesta pominje pelen, što nam pomaže da sagledamo cijelu simboliku (vidi 5. Mojsijeva 29:17-19, 24-26; Jeremija 9:13-16; 23:14-17; Amos 5:7). Jasno je da pelen predstavlja lažnu doktrinu, odvraćanje od istine i služenje lažnim bogovima (demonima).
Velika zvijezda je gorjela kao svjetiljka, što znači da se predstavlja kao svjetlonoša, vodič narodu. Sotona je ta „zvijezda padalica“ koja daje moć i harizmu ovom sistemu.
Pouka: Ne tražite spasenje u sistemu lažiranog hrišćanstva.
Četvrta truba
„Zatrubio je i četvrti anđeo. Tada je bila udarena trećina sunca i trećina mjeseca i trećina zvijezda, pa su za trećinu potamnjele, i dan je ostao bez trećine svoje svjetlosti, a isto tako i noć.“ (Otk. 8:12)
Lažni religijski sistem nametnut svijetu donio je još veći sumrak istine. Mračni srednji vijek. Papa se potpuno odvojio od imperatora na Istoku i krunisao Karla Velikog kao glavu cijele Rimske imperije. To je označilo sjedinjenje crkve i države, papstva sa imperijom, više od hiljadu godina. Od tada su Karlo Veliki i zapadno-evropski kraljevi mogli koristiti svoju vojnu silu za širenje papstva koje ih je krunisalo po Evropi.[1]
Kraj ovog perioda obilježili su znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama.
Pouka: Iz tame ovog svijeta može nas izbaviti samo Hrist (vidi Kološanima 1:13-14, 1. Petrova 2:9).
Peta truba
„I peti anđeo je zatrubio. I vidio sam zvijezdu koja je pala s neba na zemlju. Ona je dobila ključ od jame bezdana. I otvorila je jamu bezdana i iz nje se podigao dim kao dim iz velike peći, pa su od dima iz bezdana potamnjeli i sunce i vazduh. Iz dima su na zemlju izašli skakavci i dobili su moć kakvu imaju zemaljske škorpije. I bilo im je zapovijeđeno da ne nanose štetu zemaljskom rastinju, ni bilo kakvom zelenilu niti bilo kakvom drvetu, nego samo ljudima koji nemaju Božji pečat na čelima. I skakavcima nije bilo dopušteno da ih ubijaju, nego da ih pet mjeseci muče, a muka koju su im zadavali bila je kao muka koju čovjeku zadaje ubod škorpije. I tih dana ljudi će tražiti smrt, ali je neće naći, i željeće da umru, ali smrt će bježati od njih.
A skakavci su izgledali kao konji za boj opremljeni. Na glavama su imali nešto kao zlatne krune, i lica su im bila kao ljudska lica. Kosa im je bila kao kosa u žena. Zubi su im bili kao zubi u lavova. Na grudima su imali oklope nalik gvozdenim oklopima. A huka njihovih krila bila je poput tutnjave bojnih kola s mnogo konja koji u boj jure. Imali su repove i žaoke kao škorpije, a u repovima im je bila moć da pet mjeseci nanose bol ljudima. Nad sobom su imali kralja, anđela bezdana. Na hebrejskom se on zvao Abadon, a na grčkom Apolion.“ (Otk. 9:1-11)
„‘Jao, jao, jao’ je objavljeno nad crkvom koja je hodila u varnicama koje je sama zapalila, koja ne crpi svoju svjetlost i silu iz velike središne svjetlosti, Sunca Pravednosti, i širi svjetlost i slavu onima koji su u tami.“ Breme otpaloj crkvi.
„Zvijezda padalica“ opet je na djelu. Na kraju viđenja dat nam je njen identitet. To je kralj, anđeo bezdana. „Abadon“ znači „uništenje“, a „Apolion“ znači „uništitelj“. Riječ je o Sotoni.
Prva „zvijezda“ zatrovala je Izvore žive vode (Hristovo jevanđelje), dok druga izgleda kao da nastoji da sasvim potisne hrišćanstvo.
Bog je dopustio Sotoni da podigne suparničku religiju koja će se okrenuti protiv nominalne hrišćanske crkve. Islam se podigao sa tvrdnjom da nema Boga osim Alaha, a Muhamed je njegov glasnik. Mnogi vjeruju da je Alah jedno od imena za biblijskog Boga. Ali Alah je u Kuranu izabrao Ismaila i Agaru za svoj savez, koje je biblijski Bog odbacio u saveznom smislu, ali ne i ostavio bez blagoslova (vidi 1. Mojsijeva 17:19-21; 21:5-21). „Jer hrišćani koji nazivaju Hrista Sinom Božjim imitiraju ono što su nevjernici od starina govorili. Božja kletva na njima.“ (Sura at-taubah, 30) Alah zastupa spasenje djelima, a to je suprotnost biblijskoj religiji. To je bog straha i terora nad onima koji odbiju da se konvertuju u islam ili požele izići iz tog sistema.
Istorijski, Alah je već postojao u Meki prije Muhameda. U Arabiji se obožavao kao Al’ilah, gospodar Ka’abe, bog mjeseca. Bio je predstavljen crnom stijenom za koju se vjerovalo da je pala sa neba. Ta stijena navodno je ugaoni kamen Alahovog kraljevstva. Hristove riječi iz Mateja 21:43 o narodu kojem će biti uzeto kraljevstvo i predato drugom narodu koji donosi rodove, muslimani tumače da znače uzimanje kraljevstva Izraelcima i predavanje Ismaelcima.
Prema islamskom predanju, Muhamedu se javio anđeo Gabriel, ostavivši ga u strahu, i otkrio mu Kuran. Međutim, ovaj anđeo je u biblijska vremena nosio sasvim druge poruke (vidi Danilo 8:16-18; 10:12; Luka 1:13, 35) i nije plašio ljude. Gabriel je rekao Mariji da će njeno dijete biti Sin Božji (Luka 1:26-38), dok ga Kuran naziva „Sin Marijin“. Kako god bilo, ovo duhovno biće dalo je „ključeve“ Muhamedu i moć nad lutajućim hordama Saracena (Arapa) tog vremena.
Taj duh ujedinio je militantnu religijsku silu koja se poput požara stuštila na hrišćanski svijet po imenu.
Na stranicama istorije nalazimo zanimljive detalje, da neki hrišćani, kao pavlićani, koji su bili oponenti rimo-katolicizmu, nijesu napadani od Saracena.[2] Razumljivo, imali su zajedničke neprijatelje u crkvi koja ih je progonila kao jeretike.
Da vidimo sada šta je sa proročkih 5 mjeseci, što je jednako 150 godina. Istoričari ovo povezuju sa saracenskim osvajanjem pod Abu-Bekirom, počevši od 632. Ta dominacija nad cijelom Sjevernom Afrikom kulminirala je invazijom na Pirinejsko poluostrvo i praktično mučila crkvu sve do 782. godine.
Interesantno je da su mnogi istoričari poredili uzdizanje i osvajanja muslimanskih ratnika sa najezdom skakavaca. Arabija je poznata po skakavcima. Biblija takođe opisuje velike armije kao skakavce (vidi Sudije 6:3, 5; 7:12).
Prirodni skakavci uništavaju bilje, ali ovi u petoj trubi nijesu prirodni. Oni imaju lica kao čovječja. Oni jašu na konjima, a konji su ponos arapskog svijeta. Imaju krune na glavama odnosno turbane (vidi Ezekiel 23:42). Oni se ne šišaju, imaju duge kose. Lavlje zube daje im religijski fanatizam (vidi Joel 1:6). Krila simbolišu brzinu njihovog kretanja i osvajanja (vidi Jeremija 4:13; Joel 2:4, 5). Otrovni repovi predstavljaju lažno proroštvo (Isaija 9:15).
Otvaranje ambisa je oslobađanje sile obmane. „Skakavci“ su izišli kao sud onima koji nemaju „pečat Božji“ (vidi Isaija 56:4, 6; Ezekiel 20:20). Oni su bili odgovor na otpadničko hrišćanstvo po imenu. Međutim, oni su mučili crkvu, i to je domet koji im je dat, ali je nijesu ubili.
Pouka: U srazmjeri sa našom vjernošću, Gospod nas štiti od sudova opomene svijetu.
Šesta truba
„I šesti anđeo je zatrubio. I čuo sam jedan glas kako dopire od rogova zlatnog oltara, koji je pred Bogom, i kako govori šestom anđelu, koji je imao trubu: ‘Odveži četiri anđela svezana na velikoj rijeci Eufratu!’ Tada su četiri anđela bila odvezana, koja su bila spremna za određeni sat i dan i mjesec i godinu, da pobiju trećinu ljudi.
Broj konjanika u vojsci bio je dvjesta miliona – čuo sam njihov broj. A ovako su u viziji koju sam vidio izgledali konji i oni koji su sjedeli na njima: na grudima su imali oklope crvene kao plamen i plave kao kamen hijacint i žute kao sumpor, a glave konja bile su kao glave lavova i iz usta su im izlazili vatra, dim i sumpor. Od ta tri zla poginula je trećina ljudi – od vatre i dima i sumpora što su izlazili iz usta njihovih. Jer se moć ovih konja nalazi u ustima i u repovima. Naime, repovi su im kao zmije i imaju glave kojima bol nanose.
A ostali ljudi koji nisu poginuli od tih zala, nisu se pokajali za djela svojih ruku – nisu prestali da se klanjaju demonima i idolima od zlata, srebra, bakra, kamena i drveta, koji ne mogu ni vidjeti ni čuti ni hodati. I nisu se pokajali za svoja ubistva, ni za svoja vračanja, ni za svoj blud, ni za svoje krađe.“ (Otk. 9:13-21)
Kroz srednji vijek, crkva je postajala sve moćnija progoniteljska sila koja je tlačila Božji narod. Između 1160-1560. godine, Valdenzi koji su živjeli u italijanskim Alpima kroz niz surovih akcija praktično su zbrisani sa lica zemlje.[3] Od 1540. do 1570. godine, prema autentičnim nacionalnim svjedočanstvima, javno je pobijeno oko milion protestanata.[4] To je bilo vrijeme kad je crkva popularizovala tzv. „sveti rat“ protiv svakog pojedinca ili grupe koji su im smetali, etiketirajući ih kao „neprijatelje Hristove“.[5]
Međutim, godine 1054. došlo je do tzv. „velike šizme“ između istočne i zapadne crkve, a glavni uzrok bio je papsko polaganje prava za supremaciju nad istočnim patrijarsima. Istočno carstvo se moralo stalno braniti od invazija različitih plemena i prepustiti muslimanima niz zemalja u kojima su bili većinsko stanovništvo. Povremeno su ulazili u savez sa Turcima u borbi protiv Normanda, ali i Turci su to koristili da uzmu neke teritorije.
Na zapadnoj strani, godine 1095, papa Urban je objavio prvi krstaški rat, čiji krajnji cilj je bio da odbije Turke i „oslobodi“ Jerusalim. Taj plan nije uspio zbog napada Bohemunda od Normandije na Vizantiju. Drugi krstaški, bolje rečeno pljačkaški pohod, organizovan je 1147. godine. Da je carstvo bilo ujedinjeno, Turci ne bi imali šansi, ali istočni dio je bio pogođen krstaškim pustošenjem jednako koliko i Turci.
Četvrti krstaški pohod donio je 1204. godine zaplet koji je rezultirao preuzimanjem Konstantinopolja od samih krstaša. Nakon toga, Mihailo VIII je opet obnovio moć Vizantije (1261-1328), u koje vrijeme je papstvo pokušalo napraviti novu uniju zbog sve brojnijih neprijatelja, ali Mihailo nije imao podršku crkvenih vođa i to je propalo.
Ova istorija nam govori da je papstvo oduvijek željelo imati cijeli „hrišćanski“ svijet pod svojom kontrolom i brutalno se obračunavalo sa svojim oponentima gdje god je moglo. Ali kad je u pitanju turska sila, krstaški pohodi su je samo oslobodili i omogućili joj izlazak na scenu. Tada su „odvezana četiri anđela na rijeci Eufratu“. Rijeka Eufrat je mjesto gdje su se podizale velike sile u antičkoj prošlosti: Asirija, Vavilon, Persija, kao i Saraceni iz pete trube. Dezorganizovana muslimanska plemena opet su ujedinjena pod Otomanskom imperijom. Ali ova sila je pripremana dugo prije nego je oslobođena. Kako? Živeći pored nominalnih hrišćana šta su Muslimani mogli vidjeti? Hristoliki posvećeni život? Oni su gledali gnusobu pustošnu, ubijedivši se tako da je njihova religija bolja. Od 1300. godine nadalje, Turci su počeli da napreduju sa osvajanjem Vizantije, sve dok nije Jovan V 1371. godine postao turski vazal. Godine 1449, Konstantin XI Paleolog Dragaš, koji je naslijedio tron od Jovana VIII, nije se mogao krunisati bez odobrenja sultana Murata II koji ga je prihvatio kao vazala. To je prelomna godina od koje se računa proročki „sat, dan, mjesec i godina“, što ukupno iznosi 391 godinu i 15 dana, za koje vrijeme je Otomanska supremacija postojala u Konstantinopolju. To je period od 1449. do 1840. godine, kada se Otomanska imperija morala reorganizovati pod diktatom velikih evropskih sila.
Interesantno je da je dvije godine ranije, dakle 1838, propovjednik po imenu Džosaja Lič (Josiah Litch) predvidio pad Otomanskog carstva na osnovu tumačenja Otkrivenja 9. glava, precizirajući čak dan kad će se to dogoditi! Lič je inače propovijedao Drugi dolazak.
„Vatra, dim i sumpor iz usta“? Godine 1285, jedan sirijski oficir po imenu Najm al-Din Ahdab opisao je kako su od destilirane nafte pravili eksplozivne naprave i „leteće plamenove“ koje su postavljali na naprave na točkovima koje su ličile na konje u pokretu koji bljuvaju vatru.[6] Muslimanski ratnici koristili su i nakvašene krpe i neku vrstu nezapaljivih uniformi, tako da su u tim svojim napadima preplašenim krstašima vjerovatno ličili na ratnike iz pakla, pred kojima su ovi bježali (vidi Ilustraciju).
Ali ni ova zla nijesu navela preostale ljude da se okanu idolatrije i nemorala.
Sedma truba
„I sedmi anđeo je zatrubio. I na nebu su se začuli jaki glasovi: ‘Postaše kraljevstva ovog svijeta našeg Gospoda i Hrista njegovog, i on će kraljevati u vjekovima vjekova.’ I dvadeset i četiri starješine koji su sjedeli pred Bogom na svojim sjedištima pali su ničice i poklonili se Bogu, govoreći: ‘Zahvaljujemo ti, Gospode Bože, Svemoćni, koji jesi, koji si bio, i koji će doći, jer si uzeo silu svoju veliku i vladaš. Ali narodi su se razbijesnili i došao je tvoj gnjev i vrijeme da se sudi mrtvima, i da se da nagrada tvojim slugama prorocima i svetima i onima koji se boje tvog imena, malima i velikima, i da se unište oni koji zemlju uništavaju.’
I Božji hram se otvorio na nebu i pokazao se kovčeg njegovog saveza u njegovom hramu. I nastale su munje i glasovi i gromovi i zemljotres i veliki grad.“ (Otk. 11:15-19)
Vidjeli smo da se šesta truba završila 1840. godine. Zemaljska kraljevstva sada će postati Gospodnja, jer On počinje svoj sud. U Danilu 7:13, 14 opisan je početak ovog suda. U pitanju je istražna faza Božjeg suda[7] koja izaziva izlive zahvalnosti 24 starješine, jer znaju da je konačno spasenje blizu.
Oni koji ne priznaju Hrista za svog Kralja i Gospoda su bijesni i u svom bijesu uništavaju zemlju, što je slika vremena u kojem živimo. Nikad naša planeta nije bila ugroženija od čovjeka kao danas. Ali Bog neće dovijeka tolerisati zlo i dolazi vrijeme Njegovog pravednog gnjeva i suda.
Dakle, istražna faza suda se obavlja dok ljudi još žive na pobunjenoj zemlji, i to je vrijeme posljetka koje odgovara antitipskom Danu pomirenja. Gospod pravda one koji su napravili s Njim savez na Žrtvi. Možemo li biti sasvim sigurni u ovo tumačenje? Da, jer to se, kao što ćemo vidjeti, potvrđuje na više mjesta! Ovdje čitamo da se otvorio hram na Nebu i pokazao nebeski original Kovčega saveza, koji je u Svetinji nad svetinjama, u drugom dijelu u kojem se služba vršila na Dan pomirenja! To znači da Hrist sada vrši upravo tu antitipsku službu! Reći ćemo nešto više o tome kad se budemo bavili vremenskim odrednicama ove faze Plana spasenja.
Kad to završi, Hrist odbacuje kadionicu i tada nastupa period sedam poslednjih zala.
______________________________
[1] Milman, History of Latin Christianity, Vol. 2 pp. 216, 220.
[2] C. A. Scott, ERE, art. Paulicians,. Vol. 9, p. 695
[3] Thomas Armitage, A History of the Baptists, „Post-Apostolic Times – The Waldensians,“ 1890
[4] J.P. Callender, Illustrations of Popery, 1838, p. 400
[5] Infidels, a History of the Conflict between Christendom and Islam, Andrew Wheatcroft, p.176
[6] Persian miniature from the Demotte, shown in Aramco World Magazine, „The Oil Weapons“, Jan. – Feb., 1995. Vidi takođe web stranicu Medieval Warfare: www.medievalwarfare.info
[7] Vidi članak „Biblijska perspektiva Božjeg suda“, www.religija.me
