Sila opraštanja

Tada neki učitelji zakona rekoše u sebi: „Ovaj huli!“ A Isus, pošto je znao šta misle, reče: „Zašto zlo mislite u svojim srcima? Šta je lakše? Reći: ‘Opraštaju ti se grijesi’, ili reći: ‘Ustani i hodaj’? Ali, da znate da Sin čovječiji ima vlast na zemlji da oprašta grijehe…“ Onda reče oduzetome: „Ustani, uzmi svoju postelju i idi kući.“ I čovjek ustade i ode kući. Kad je narod to vidio, ispuni se strahom pa poče da slavi Boga što je ljudima dao takvu vlast“ (Matej 9:3-8).

Jedna od najčešćih izjava u vezi sa religijskim stvarima koje se mogu čuti među onima što sebe nazivaju hrišćanima je ova: „mogu da razumijem i povjerujem da će Bog oprostiti grijeh, ali mi je teško da povjerujem da me može sačuvati od grijeha.“ Takva osoba još treba puno da uči o tome na šta se misli pod Božijim opraštanjem grjehova. Istina je da osobe koje govore tako nalaze mir u vjerovanju da je Bog oprostio ili da oprašta njihove grjehove, ali zato što ne uspijevaju da shvate silu opraštanja, oni se odriču mnogih blagoslova u kojima bi mogli da uživaju.

Treba imati na umu izjavu u vezi sa čudima koja „su zapisana da biste vjerovali da je Isus zaista Hrist, Sin Božji, i da vjerujući imate život kroz njegovo ime.“, tako da nisu važna samo čuda koja su učinjena pred nama. Pisari nijesu vjerovali da Isus može oprostiti grijeh. Kako bi pokazao da ima silu da oprašta grijehe, izliječio je oduzetog čovjeka. Ovo čudo je učinjeno sa izričitim ciljem da bi se pokazalo djelo opraštanja grijeha, i dokazala sila takvog djela. Isus je rekao oduzetom čovjeku: „ustani, uzmi svoju postelju i idi kući”, da bi oni i mi mogli upoznati Njegovu silu da oprosti grijeh. Stoga je sila pokazana u liječenju tog čovjeka, sila data u opraštanju grijeha.

Treba obratiti posebnu pažnju na to da su Isusove riječi nastavile da djeluju i nakon što su izgovorene. Napravile su promjenu u čovjeku i ta promjena je stalna. Ali ipak to se dešava opraštanjem grijeha. Uobičajeno mišljenje je da kada Bog oprosti grijeh, promjena nastaje u Njemu, a ne u čovjeku. Smatra se da Bog konačno prestaje da ima nešto protiv onog koji je zgriješio. Ali to bi onda značilo da je Bog bio otvrdnuo protiv čovjeka, što nije slučaj. Bog nije čovjek, On ne gaji neprijateljstvo, niti gaji osjećanje osvete. Ne oprašta grešniku zato što je ozlojeđen u svom srcu protiv njega, već zato što grešnik ima nešto u svom srcu. Bog je skroz u redu, čovek skroz griješi, zato Bog oprašta čovjeku, da bi i čovjek bio skroz u redu.

Kada je Isus, pokazujući opraštanje grijeha, rekao čovjeku: „ustani, uzmi svoju postelju i idi kući“, čovjek je ustao, poslušan Njegovom glasu. Sila koja je bila u Isusovim riječima ga je podigla i učinila zdravim. Ta sila je ostala u njemu, i u snazi koja mu je data otklanjanjem paralize, da bi hodao za sva vremena koja dolaze, pod uslovom, naravno, da zadrži vjeru. To je objašnjeno od Psalmiste kada kaže: „Iskreno sam se uzdao u Gospoda, i on je prignuo k meni uho svoje i čuo vapaj moj. Izvukao me je iz jame pune vode koja huči, iz blata nataloženog. Tada mi je noge na stijenu postavio, učvrstio je korake moje“ (Psalmi 40:1-2).

Život je u Božijim riječima. Isus je rekao: „riječi koje sam vam govorio Duh su i život su“ (Jovan 6:63). Riječ primljena u vjeri donosi duši Božiji Duh i život. Dakle kada pokajnička duša čuje riječi, „samo hrabro, sinko, opraštaju ti se grijesi“, i primi te riječi kao žive riječi živog Boga, postaje drugačiji čovjek, jer je novi život počeo u njemu. Sila Božjeg opraštanja, i samo to, ga drži dalje od grijeha. Ako nastavi da griješi posle primljene milosti, to je zato što nije shvatio puninu blagoslova koji mu je dat opraštanjem njegovih grijeha.

U slučaju pred nama, čovjek je primio novi život. Njegovo oduzeto stanje je bilo jednostavno propadanje prirodnog života. Bio je djelimično mrtav. Hristove riječi su mu dale nov život. Međutim taj novi život koji je dat njegovom tijelu, i koji mu je omogućio da hoda je bio samo prikaz, kako njemu tako i pisarima, o neviđenom Božjem životu koji je primio riječima, „opraštaju ti se grijesi“ , što ga je učinilo novim stvorenjem u Hristu.

Sa ovim jednostavnim i jasnim prikazom pred nama, možemo razumjeti neke od riječi apostola Pavla, koje su inače „teške da se razumiju.“ Prvo pročitajte Kološanima 1:12-14: „Upućujući zahvale Ocu koji nas je učinio dostojnima da dobijemo udio u nasledstvu svetih u svjetlosti. On nas je izbavio iz vlasti tame i prenio nas u carstvo svog voljenog Sina, u kome imamo iskupljenje krvlju njegovom i oproštaj grijeha.“ Pogledajte istu izjavu u vezi sa iskupljenjem kroz Hristovu krv, u 1 Petrova 1:18,19; Otkrivenje 5:9. Zapamtite, dvije stavke imamo iskupljenje kroz Hristovu krv, i ovo iskupljenje je opraštanje grijeh. Međutim krv je život. Pogledajte 1. Mojsijeva 9:4; Otkrivenje 7:13,14. Dakle Kološanima 1:14 nam zapravo govori da mi imamo iskupljenje kroz Hristov život. Ali zar Pismo ne kaže da smo pomireni sa Bogom smrću Njegovog Sina? Kaže, i to se upravo ovdje uči. Hrist „je sebe dao za nas da bi nas izbavio od svakog bezakonja“ (Titu 2:14). On „je dao sebe za naše grijehe“ (Galatima 1:4). Dajući Sebe, On daje Svoj život. Prolivajući Svoju krv, On izliva Svoj život. Ali odricanjem Svog života, On ga daje nama. Taj život je pravednost, čak savršena Božja pravednost, tako da kad ga primimo, mi „postanemo pravda Božja u njemu.“ Ono što nas pomiruje sa Bogom je primanje Hristovog života, dok smo kršteni u Njegovoj smrti. Zato mi oblačimo „novog čovjeka, koji je po Bogu stvoren u pravednosti i istinskoj svetosti,“ po obličju onoga koji ju je stvorio“ (Efescima 4:24; Kološanima 3:10).

Sada možemo pročitati Rimljanima 3:23-26, i vidjeti da nije jako teško: „Jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave, a opravdavaju se darom, blagodaću njegovom, kroz iskupljenje koje je u Hristu Isusu, kojega odredi Bog da bude krvlju svojom žrtva pomirenja kroz vjeru, da pokaže pravdu svoju oproštenjem pređašnjih grijeha, u dugom trpljenju Božijem.“

Svi su zgriješili. Čitav život je bio grijeh. Čak su i misli bile zle (Marko 7:21). Živjeti tjelesno je smrt, pa je život u grijehu živa smrt. Ako duša nije oslobođena od ovoga završiće u vječnoj smrti. U čovjeku nema snage da se opravda svetim Božijim zakonom, zbog toga Bog u Svojoj milosti stavlja Svoju pravednost na sve koji vjeruju. Njegov besplatan dar iz riznice milosti je da nas On čini pravednima. On to čini riječima, On objavljuje – govori – Njegovu pravednost svima koji vjeruju u Hristovu krv, u Njemu je Božja pravednost „jer u njemu živi svaka punina Božanstva tjelesno.”

Ovo izjašnjavanje ili deklaracija Božije pravednosti nad nama je opraštanje ili oduzimanje grijeha. Tako Bog uklanja grešni život stavljajući Svoj pravedni život na njegovo mjesto. To je „sila koja daje neuništiv život“.

Ovo je početak hrišćanskog života. Primanje života od Boga vjerom. Kako se nastavlja? Kao što je i počeo. „Dakle, kao što ste prihvatili Hrista Isusa, Gospoda, tako živite u njemu“ (Kološanima 2:6). „A pravednik će živjeti vjerom.“ Tajna hrišćanskog života je jednostavno održavanje života koji je primljen na početku, opraštanjem grijeha. Bog oprašta grijeh tako što ga oduzima. On opravdava bezbožnika tako što ga čini pobožnim. On pomiruje pobunjenog grešnika i Sebe oduzimajući njegovu pobunu, čineći ga odanim i onim koji drži zakon.

Ponekad se kaže „ali teško je da se razumije činjenica kako mi možemo da imamo pravi Božji život, to ne može biti stvarno“. Ali mi vjerom možemo da ga imamo. Po vjeri je siromašni paralizovan čovjek dobio novi život i snagu, ali da li je njegova snaga bila manje stvarna? Zar nije to stvarna činjenica da je on dobio snagu? Ne može da se razume? Naravno da ne, jer je ispoljavanje „ljubavi Hristovu koja prevazilazi razum.“ Ali možemo da vjerujemo i shvatimo činjenicu, a onda ćemo imati vječni život u kojem ćemo proučavati to čudo. Pročitajte opet i iznova priču o paralisanom oduzetom čovjeku, i razmišljajte o tome dok ne postane živa stvarnost, a onda se sjetite „a ova su zapisana da biste vjerovali da je Isus zaista Hristos, Sin Božji, i da verujući imate život kroz njegovo ime.“

E.J. Waggoner