Ovaj događaj je opisan u Mateju 9:36 – 11:1, Marku 6:6-13 i Luki 9:1-6.
Kad je vidio narod, sažali se na njih jer su bili izmučeni i smeteni kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: „Žetva je obilna, ali je radnika malo. Zato molite Gospodara žetve da pošalje radnike za svoju žetvu.“ (Matej 9:36-38)
Isus gleda na gomilu ljudi i ispunjen je sažaljenjem prema njima. Ovo su sinovi Izraelovi. To je narod Božiji. Umjesto da procvjetaju, Isus vidi da su uznemireni i bespomoćni. Da se Matej tu zaustavio, mogli bismo pomisliti da je Isusovo saosjećanje prema njima bilo povezano s rimskom okupacijom. Umjesto toga, Isus osjeća samilost prema specifičnoj vrsti bijede – simboliziranoj slikom izgubljene ovce.
U Propovijedi na gori, Isus je osporio stavove i ponašanja izraelskih vjerskih vođa u nekoliko važnih područja. To, međutim, nije najveća optužba protiv njih. Umjesto da čuvaju izraelski narod dobrotom i milosrđem, fariseji i druge vjerske vođe sude zastrašuju i maltretiraju narod da slijedi pravila i procedure koje se čak ne nalaze u Mojsijevom zakonu. Narod je bespomoćan protiv ovih vođa, jer njihovo učešće u bogosluženju i životu zajednice zavisi od odobravanja ovih ljudi.
Isusovo saosjećanje još je jedna veza sa Bogom Ocem (Psalam 103:13-14). Njegov nagon da zbrine ljude ponovo ukazuje na činjenicu da je on Mesija (Mihej 5:4).
Kao odgovor na ovu samilost prema ljudima, Isus se obraća svojim sledbenicima. Problem je u tome što ima premalo radnika da izađu među ljude i donesu ovu dobru vijest, ovo Isusovo jevanđelje. Luka 10:2 sadrži ovu istu izjavu.
Sada Isus traži od svojih sledbenika da učestvuju u rješavanju ovog problema. Traži od njih da se usrdno mole Gospodaru žetve da bi poslao što više radnika sa ovom porukom. Isus identifikuje dvije uloge kojima vjernici mogu služiti: usrdna molitva i izlazak kao radnici s jevanđeljem. Isus će poslati svoje učenike da direktno učestvuju u žetvi.
„Zatim je sazvao dvanaestoricu i dao im moć i vlast nad svim demonima i moć da liječe od bolesti.“ (Luka 9:1)
U Luki 9:1-6, Isus ovlašćuje učenike da „liječe bolesne, uskrsavaju mrtve, čiste gubave i izgone demone“ (Matej 10:8). Ovo je prvi put da učenici preuzimaju aktivnu ulogu u službi za koju ih Isus obučava. Sve osim gubavaca koje čiste odražavaju poslednja tri Isusova čuda o kojima Luka pripovijeda (Luka 8:26-56); Luka je ranije spomenuo da je Isus očistio čovjeka od gube (Luka 5:12-16). Isus im daje ovu vlast da ublaže bol onih koji se bore, ali i da potvrde njihovo objavljivanje kraljevstva Božjeg (Luka 9:2).
„Dvanaestorica“ su dvanaest primarnih učenika koje je Isus odabrao rano u svojoj službi (Luka 6:12-16). Isus često putuje sa mnogo više od samo ovih (Luka 8:1-3, 9). Uskoro će Isus ovlastiti sedamdeset dvoje svojih sledbenika da propovijedaju i čine čuda (Luka 10:1-12).
„Moć“ ne znači da su učenicima na neki način date supermoći da ih koriste kako žele. Isus im je dao vrlo specifični nalog da upražnjavaju ono što on želi da rade: (1) da propovijedaju Božje kraljevstvo, (2) liječe ljude i (3) istjeruju demone. „Autoritet“ ili vlast je prevedena sa grčkog izraza koji implicira resurs ili moć koju neko ima pravo da kontroliše. „Moć“ je sirova sposobnost da se nešto učini, dok je „autoritet“ pravo da se to učini. Matej 10:1 i Marko 6:7 koriste „autoritet“ kao predstavnika oba. Isto tako, ova vlast nije isključiva.
„A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvo Simon zvani Petar i njegov brat Andrej; Jakov Zebadijev i njegov brat Jovan; Filip i Bartolomej; Toma i Matej poreznik; Jakov Alfejev i Tadej; Simon Kananej i Juda Iskariotski, koji je izdao Isusa.“ (Matej 10:2-4)
Po prvi put u svojoj knjizi, Matej navodi dvanaest ljudi koje je Isus pozvao da budu njegovi posebni učenici. On ih naziva „apostoli“, što je transliteracija grčke riječi apolstolōn, sa značenjem delegat ili glasnik. Izraz konkretno implicira nekoga „poslanog“ u ime svog gospodara. U poslovnom svijetu tog vremena, apostolu bi se moglo dati ovlašćenje da kupuje i prodaje u ime vlasnika ili da daje određene naloge u njegovo ime. Ovi apostoli će učiniti isto, izgoneći demone, liječeći bolesne i podučavajući o kraljevstvu nebeskom – sve u ime Isusovo. Njihov odnos prema Isusu prevazilazi odnos pukih učenika i Učitelja. Isus je ovu grupu uzdigao kao svoje službene „poslanike“.
Matej navodi svakog od apostola po imenu. Slične liste nalaze se u Marku 3:16-19, Luki 6:13-16 i Djelima 1:13. Jevanđelje po Jovanu opisuje da je Isus pozvao mnoge od ovih ljudi, ali ih ne sastavlja u listu.
Matejev spisak predstavlja dvanaestoricu u dvije grupe, vjerovatno zato što su to bili parovi koje je Isus poslao u gradove Izraela.
Zašto je Isus poslao svoje učenike po dvoje? Iako Sveto pismo ne otkriva direktno njegove razloge, to je vjerovatno učinjeno kako bi se moglo ponuditi vjerodostojno svjedočanstvo njegove cjelokupne službe, učenja i čuda. On namjerno bira učenike s tim ciljem na umu (Jovan 3:11; 15:27; Djela 1:22).
Svjedočanstvo jedne osobe Bog ne smatra prihvatljivim (vidi 1. Korinćanima 14:29, 2. Korinćanima 13:1). U Starom savezu, svjedočenje jedne osobe nije smatrano dovoljnim da se neko osudi za ubistvo (Brojevi 35:30, Ponovljeni zakon 17:6). U stvari, bila su potrebna dva ili tri svjedoka kako bi se utvrdilo da je osoba počinila grijeh dostojan kazne (Ponovljeni zakon 19:15).
Drugi razlog zašto je poslao učenike u parove bio je da bi svjedočanstvo bilo vjerodostojno protiv onih koji su odbacili njihovo propovijedanje.
Još jedan dobar razlog je međusobna podrška i udružena snaga u paru: „Bolje je dvojici nego jednome. Jer ako jedan padne, drugi će podići druga svog… I ako bi neko nadjačao jednoga, dvojica će moći da mu se odupru.“ (Propovjednik 4:9-10, 12)
Isusovo prvo uputstvo je jednostavno: ne treba da prenose ovu poruku paganima ili Samarićanima. To ograničenje se odnosi samo na ovu konkretnu misiju; kasnije će Isus poslati svoje apostole po čitavom svijetu (Matej 28:19; Djela 1:8).
Hrist je slao Dvanaestoricu u gradove Galileje u sjevernom Izraelu. Galileja je bila okružena nejevrejskim teritorijama. Oni su uglavnom bili paganski u svojim sistemima vjerovanja, obožavajući idole i lažne bogove. Isusova prva misija bila je da pozove Izrael na pokajanje i vjeru u njega (Matej 15:24). Tek nakon njegove smrti i uskrsenja, učenici bi počeli da propovijedaju i neznabošcima.
Isus je takođe rekao učenicima da se klone samarićanskih gradova na jugu. Samarićani su bili narod pomiješan s neznabošcima nakon asirske invazije 722. godine prije nove ere. Mojsijev zakon je zabranjivao mješovite brakove. Osim toga, Samarićani su promijenili neke specifične djelove Zakona, uključujući mjesto na kojem treba obožavati Boga (Jovan 4:20). Isus je predstavio jevanđelje Samarićanima preko žene na izvoru (Jovan 4:1-42), ali je svoje učenike slao samo narodu Izraela. On šalje svoje predstavnike „izgubljenim ovcama doma Izraelovog“.
Božji plan je bio da se dobra vijest o Isusu prvo propovijeda Izraelu, a potom i ostalim narodima (Rimljanima 1:16). Ovo je u potpunom skladu sa proročanstvom o 70 sedmica u Danilu 9:24-27 koje sadrži preciznu najavu vremena dolaska Mesije i njegove misije. Od odgovora Jevreja na Pomazanika zavisiće njihov položaj kao nacije.
„Idite i propovijedajte govoreći: ‘Približilo se Kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrsavajte, gubave čistite, demone istjerujte. Besplatno ste dobili, besplatno i dajte.“ (Matej 10:7-8)
Ovdje se nastavlja na vrlo detaljan skup uputstava za Dvanaestoricu izabranih apostola Isusa Hrista. Sada im Isus govori šta treba da kažu narodu Izraela.
Ukratko, učenici su trebali izaći i reći ljudima da je Isus Mesija, obećani kralj Izraela. Njegovo kraljevstvo je bilo blizu, jer je sada bio na zemlji. Došlo je vrijeme da ljudi povjere svoju vjeru u Hrista kako bi bili dobrodošli u njegovo kraljevstvo. Niko još nije shvatio da će kraljevstvo početi ne svrgavanjem Rimljana, već Isusovom žrtvom za grijehe čovječanstva i njegovom pobjedom nad smrću u uskrsenju.
Isus upućuje učenike da potvrde da je poruka istinita vršeći iste vrste znakova i čuda koje je on učinio: čuda iscjeljenja, istjerivanja demona i uskrsavanja mrtvih. Čineći ove stvari, Isusovi apostoli će pokazati svima koji im svjedoče da ga predstavljaju, budući da je on to prvi učinio. Oni će takođe pokazati apsolutnu istinitost svoje poruke. Učenici neće činiti ova čuda svojom vlastitom moći. Oni će djelovati u Isusovo ime i po Božjem autoritetu, čineći stvari koje su vidjeli da Isus čini. Oni će biti njegovi predstavnici čak i u čudima koja se čine.
Šta nam ovo govori? Da sila dolazi od Boga za potrebe Hristove misije i širenja Jevanđelja! Činjenica da su i apostoli mogli činiti ista čuda najbolji je dokaz da Isus sam po sebi nije imao „supermoći“. Bog i Njegovi anđeli su sa onima koji su opunomoćeni od Njega da podrže službu.
Hrist navodi da poruka o kraljevstvu nije nešto što bi oni trebali prodavati. Učenici su je besplatno primili od Isusa, i trebali su je besplatno ponuditi svima koji bi došli da čuju i povjeruju. Srž Isusove dobre vijesti je Božja blagodat, koja je uvijek besplatan dar (Efescima 2:8-9). Povezivanje vjere sa materijalnim blagostanjem je teška greška; pokušaj „prodaje“ spasenja je grijeh vrijedan prezira.
Međutim, značenje koje Isus ovdje primjenjuje ide još dalje. On će jasno staviti do znanja da u ovoj misiji učenici ne treba da traže mnogo podrške. Oni će putovati i propovijedati, ali neće „raditi“ ili tražiti da budu plaćeni.
Jevanđelje samo po sebi nije „na prodaju“. Ovo je posebna misija sa specifičnom svrhom, a da bi postigli tu svrhu, apostoli moraju pokazati radikalnu zavisnost o Bogu (Matej 6:25-34). Za ovaj zadatak, oni ne trebaju nabaviti zlato, srebro ili bakar. Oni su ili predstavljali novac ili metale kojima se moglo trgovati za gotovinu, robu ili usluge.
Ukratko, ne smiju poduzimati nikakve materijalne pripreme bilo koje vrste; njihove potrebe će biti zadovoljene Božjom opskrbom preko ljudi kojima služe.
Uzeto u kontekst s drugim Isusovim riječima i učenjima Novog saveza, jasno je da se ovaj nalog odnosi samo na ovu misiju (Luka 22:35-41). Isusova namjera nije da vjerujemo da ni učenici, ni moderni vjernici, nikada ne bi trebali prikupljati resurse za neku drugu misiju. To ne znači da se misionari ili vođe zajednice trebaju osloniti na one kojima služe kako bi zadovoljili sve svoje potrebe. Isus je želio da ovih dvanaest ljudi nauče da se oslanjaju na Boga za ono što je potrebno na ovom misionarskom izletu.
Isus im kaže da ne uzimaju torbu. Neki tumači vjeruju da se ovo odnosi na prosjake koji drže vrećice u koje bi drugi mogli ubaciti novčiće. Govori im da ne pakuju dodatnu tuniku ili dodatne sandale i štap. Drugim riječima, za ovo jedinstveno putovanje, oni ne bi trebali apsolutno ništa osigurati za svoje potrebe.
Zašto bi Isus ovo rekao? On ovdje odgovara: Radnik zaslužuje svoju hranu. Isus ovim ljudima želi pokazati da Bog može zadovoljiti njihove potrebe kroz gostoprimstvo i velikodušnost onih kojima služe (Matej 6:25-34). Na taj način će naučiti da se osjećaju ugodnije da ne znaju odakle će svaki obrok doći na putu. Oni koji se pokaju i pripremaju za dolazak kraljevstva nebeskog pokazaće svoju vjernost tako što će se pobrinuti za glasnike.
Isus postaje još konkretniji. Kada dođu u novi grad ili selo, učenici treba da otkriju ko je „dostojan“ i da ostanu s njima dok ne napuste grad. U ovom slučaju, dostojan ne opisuje one koji su najreligiozniji ili najmanje grešni. Pod dostojnim, postaće jasno, Isus podrazumijeva one koji su spremni da se pokaju i povjeruju u poruku Hristovih apostola.
Isus implicira da će neki iz te grupe rado dočekati par Isusovih predstavnika da ostanu s njima dok su u tom području. Primajući ih, oni će primiti samog Isusa.
Dalje Isus kaže da kada uđu u dom svog domaćina, trebaju ga „pozdraviti“. Luka citira Isusa potpunije u ovom uputstvu kako je rekao apostolima da kažu: „Mir kući ovoj!“ (Luka 10:5). Ovo je bio više od pristojnog pozdrava. Kao predstavnici Isusa, apostoli su nosili njegov mir sa sobom. Božjom silom, oni su, očigledno, bili u stanju da prenesu taj mir na druge i njihove domove. Isus govori učenicima neka njihov mir bude u kući ako je dostojna. U suprotnom, moraju pustiti da im se taj mir vrati i krenuti dalje. U haotičnom svijetu, Sin Božji je nosio nebeski mir sa sobom. Oni koji su ugostili njegove „poslanike“ uživali bi u tom miru kao posebnom blagoslovu.
Ako ne budu slušali i ne prime apostole, Isus kaže da nisu vrijedni vremena, pažnje i kontinuiranog truda apostola. Isus im govori da otresu prašinu sa svojih nogu kada napuštaju tu nedostojnu kuću. Ako ih niko u gradu ne sluša, moraju otresti prašinu sa svojih nogu na izlasku iz grada. Ovaj gest je povezan sa jevrejskom kulturom i nosi tešku simboliku.
Jevrejski narod bi otresao prašinu sa svojih nogu kada bi napuštao nejevrejsko mjesto. Time su pokazali da sa sobom ne nose nikakav dio tog nejevrejskog svijeta, uključujući i prašinu koja bi se mogla zalijepiti za njihove sandale. Oni su to smatrali simbolikom pokoravanja Božjem uputu da ostanu odvojeni od svojih susjeda pagana. Međutim, Isus sada prisvaja ovaj simbol za svoje učenike, kao znak Božjeg suda nad onima koji su na takav način ostavljeni.
U modernoj primjeni, 14. stih podsjeća vjernike da ne „nose“ ništa od onih koji odbacuju Hristovu poruku. Ranije je Isus poučio svoje sledbenike da ne gube vrijeme ili trud na one koji su očito neprijateljski raspoloženi (Matej 7:6). Ovdje njegove riječi služe kao podsjetnik da vjernici treba da budu spremni da krenu dalje, kada njihova poruka nije prihvaćena.
Isus izjavljuje da će ova simbolična akcija koju su poduzeli apostoli biti znak Božjeg suda tom mjestu. Iako su Izraelci, oni koji odbacuju Mesiju doživjeće veliku patnju. Isus kaže da će sudnji dan biti nepodnošljiviji za njih nego za zemlju Sodoma i Gomora.
Svaki Izraelac je bio upoznat s Božjom dramatičnom i strašnom presudom nad gradovima Sodoma i Gomora u vrijeme Abrama (Postanje 19). Vatra i sumpor pljuštali su s neba i zbrisali sve. Isus i drugi novosavezni pisci često su koristili sud s kojim su se suočili kao tačku poređenja za Božji sud koji će biti nad onima koji odbacuju Isusovo jevanđelje i kraljevstvo nebesko. Dan tog budućeg suda često se naziva danom Gospodnjim, kada se Hrist vraća na zemlju i „Sin čovječji se otkriva“ (Luka 17:30).
Odbijanje Isusovih predstavnika u ovoj misiji imalo bi visoku cijenu. Povjeravao im je veliku odgovornost da svoje sunarodnike drže odgovornima za prihvatanje ili odbacivanje Mesije.
„Evo, šaljem vas kao ovce među vukove. Zato budite obazrivi kao zmije, a bezazleni kao golubovi.“ (Matej 10:16)
Ovdje Isus počinje opisivati dugoročnu misiju. Najvjerovatnije, u ovom trenutku, učenici to ne bi u potpunosti razumjeli. Ono o čemu Hrist ovdje govori uglavnom će se desiti nakon njegove smrti, uskrsenja i povratka na nebo. Tokom Poslednje večere, Isus će dati slična upozorenja i ohrabrenja (Jovan 15:18-20; 16:1-4).
Metafora koju Hrist ovdje koristi je upečatljiva slika. Na drugim mjestima, Isus je govorio o sebi kao o „Dobrom pastiru“ koji će umrijeti da zaštiti svoje stado (Jovan 10:11), posebno od napada vukova (Jovan 10:12-14). Radikalna razlika između vjernika u Hrista i ostatka svijeta zarobljena je u simbolici da su ovce „poslate“ među vukove. Površno gledano, ovo može izgledati kontradiktorno: posao doslovnog pastira je da čuva ovce podalje od opasnosti. Isus je, međutim, ovlastio ovu grupu od dvanaest ljudi da djeluje u njegovo ime; oni će biti opremljeni da se suoče s opasnostima koje nose takve akcije.
Jevreji su navikli da sebe smatraju kao ovce okružene vukovima iz neznabožaca. Isus, međutim, primjenjuje ovu metaforu na svoje sledbenike. Oni će se suočiti i s jevrejskim i nejevrejskim vukovima dok budu obavljali opasan posao objavljivanja Isusa i njegovog kraljevstva svijetu.
U kulturi tog vremena, zmije su bile simbol obazrivosti i lukavosti. Golubovi su bili toliko nevini da su često izgledali potpuno nesvjesni opasnosti. Isus poručuje svojim sledbenicima da pokažu koliko god mogu mudru obazrivost kako bi izbjegli sukob i opasnost, a da pritom ne izgube nevinost poput goluba koja će im omogućiti da nastave objavljivati istinu bez straha. Biće teško održati tu ravnotežu, ali će biti neophodno da bi misija bila uspješna.
Iako se ove riječi izgovaraju jedinstvenoj grupi ljudi, one i danas imaju značenje za hrišćanske vjernike. Isus ne podržava naivno, plitko vjerovanje. Niti on dozvoljava vjernicima da budu ogorčeni cinici ili duhovne svađalice. Drugi odlomci Svetog pisma ponovo naglašavaju potrebu da hrišćani budu i informisani i razumni u svom duhovnom životu (1. Petrova 3:15-16; Kološanima 2:8).
Isus dalje ukazuje da će jevrejski vjerski vođe biti dio značajnog progona. On govori učenicima da se čuvaju ljudi koji će ih predati sudovima da bi ih bičevali u njihovim sinagogama. Jevrejski narod je imao ovlasti, čak i pod rimskom vlašću, da izvršava ograničene kazne u kontekstu svoje vjerske prakse. Ove kazne za jeres i druge teške grijehe mogle bi biti prilično oštre. Protiv hrišćana bi na kraju ovi napadi postali ozbiljni do smrti (Jovan 16:2-4).
Saul (budući apostol Pavle) je bičevao jevrejske hrišćane (Djela 22:19) i primio bičevanja nakon što je postao hrišćanin i počeo propovijedati o Isusu (2. Korinćanima 11:24-25). Isus upozorava ove ljude, svoje učenike, koliko će ih koštati da propovijedaju njegovu poruku narodu Izraela.
Isus dodaje da će značajno progonstvo doći i od neznabožaca. Njegovi sledbenici će biti „vučeni“ pred guvernere i kraljeve radi njega. To bi uključivalo jevrejske vjerske vođe (Djela 4:1-22), ali i sekularne jevrejske vladine vlasti (Djela 12:1-4) i, na kraju, rimske vladare (Djela 14:5).
Međutim, ovaj progon pred ovim vlastima imao bi određenu svrhu. Kada mu je suđeno, Isus je rekao da će njegovi sledbenici nastaviti da ga predstavljaju. Na taj način bi imali priliku da prenesu Isusovu poruku onima na najvišim rangovima moći, kako Jevrejima tako i ne-Jevrejima. Nadolazeći progon će omogućiti da dobra vijest o spasenju kroz vjeru u Hrista stigne čak i do onih koji su vršili progon. Tako progon nije propust od Boga da ih zaštiti. Ovo je dio Božjeg plana da se jevanđelje prenese na sve nivoe društva.
„A kad vas predaju, ne brinite se kako ćete i šta ćete reći jer će vam tog časa biti dato šta da govorite. Nećete, naime, govoriti vi, nego će u vama govoriti Duh vašega Oca.“ (Matej 10:19-20)
Ovdje Isus daje sigurnost da ne bi trebali biti zabrinuti šta da kažu kada se suoče sa ispitivanjem. Ovaj stih ne zabranjuje izričito učenicima da razmišljaju o tome šta će reći u tim trenucima. Međutim, ton Isusovih komentara snažno sugeriše da on želi da učenici jednostavno prepuste te trenutke nadahnuću Duhom svetim (Matej 10:20). Umjesto da brinu (Matej 6:34), trebali bi vjerovati da će im prave riječi doći kada im zatrebaju.
Isus konkretno navodi da će „Duh vašeg Oca“ govoriti kroz učenike, što je prekrasna slika da će Bog Otac biti s njima, povezan s njima i govoriti kroz njih kroz nadahnuće. To je upravo bilo Isusovo vlastito iskustvo.
Isus u nastavku naglašava koliko će biti žestoko protivljenje njemu i njegovoj poruci. To neće samo stvoriti sukob sa onima na vlasti; Isusova jevanđeoska poruka će takođe gorko podijeliti porodice. Na nekim mjestima, ljudi će predati vlastitu braću vlastima da izvrše smrtnu kaznu protiv hrišćana. Očevi će učiniti isto svojoj djeci. Djeca će isto učiniti roditeljima.
Da bude jasno, neće Isusovi sledbenici predati članove svoje porodice da budu ubijeni. To će biti članovi porodice koji se toliko duboko protive učenju o Isusovom kraljevstvu da će se okrenuti protiv članova porodice koji izražavaju vjeru u Hrista. To se dogodilo u vrijeme apostola i rane Zajednice, a dešava se i danas u mnogim djelovima svijeta. Nažalost, svijet koji ne vjeruje često će odgovoriti na jevanđelje mržnjom i gnjevom (Jovan 15:18-20; 1. Petrova 4:3-4; Matej 5:11-12).
Zbog njihove povezanosti s Hristom, hrišćani će doživjeti raširenu, otvorenu mržnju. To ne znači da će apostole – ili hrišćane – mrziti doslovno svaka osoba koja ne vjeruje. Neki bi došli do vjere u Isusa kao odgovor na jevanđelje o njegovom kraljevstvu. Većina, međutim, ne bi. To znači da bi sve vrste ljudi mrzile apostole: jedni zbog sadržaja njihovog učenja o Isusu, a drugi zbog nevolje koju je učenje izazvalo gdje god su apostoli išli (1. Petrova 4:3-4; Jovan 15:18-20).
„I svi će vas mrzjeti zbog moga imena. Ali, ko istraje do kraja, biće spasen.“ (Matej 10:22)
Istorija i tradicija nam govore da je svaki od apostola koje je Isus poslao bio proganjan i zatvoren. Većina je ubijena jer je nosila njegovo ime. Ipak, Isus kaže da će oni od njih koji izdrže do kraja biti spašeni. On ne misli da će izbjeći smrt od progonitelja. On misli da će izdržati sve do kraja svog života u vjernosti ovoj misiji koju im on daje. Oni će primiti spasenje u njegovom kraljevstvu za vječni život!
Mržnja protiv istinske vjere je postojala još od Pada i postojaće do Božjeg suda. Ova zemlja je pod uzurpatorskom vlašću Sotone i neprijateljska je teritorija za Božji narod. Ta mržnja može biti pritajena ili kamuflirana navodnim slobodama koje nudi „demokratija“, ali prava vjera nikad neće biti dočekana sa naklonošću svijeta.
Istrajnost je jedna od najvažnijih hrišćanskih osobina. To podrazumijeva kako istrajnost u vjeri tako i u misiji hrišćanina. Do kraja. Na drugim mjestima, kao na primjer u porukama skupštinama u Maloj Aziji u Otkrivenju 2-3, Isus naglašava „ko pobijedi“ primiće određena preimućstva vječnog života. Činjenica da je neophodno istrajati „do kraja“ ili „pobijediti“ potpuno opovrgava lažna učenja o predesetinaciji i „jednom spasen, zauvijek spasen“.
„Kad vas budu progonili u jednom gradu, bježite u drugi. Istinu vam kažem: nećete stići da obiđete sve izraelske gradove prije nego što Sin čovečiji dođe.“ (Matej 10:23)
Uobičajeno pogrešno shvatanje Hristovog učenja o nasilju i progonu je da vjernici moraju pasivno i krotko da ne rade ništa dok su napadani ili ubijani. Iako osveta i nasilje uopšte nisu dio biblijskog odgovora (Rimljanima 12:19; Jovan 18:36), to ne znači da vjernici ne mogu nastojati izbjeći štetu kada je to moguće. Ovdje, na primjer, Isus govori svojim apostolima da pobjegnu od progona u jednom gradu tako što će se preseliti u drugi grad. Na taj način će se poruka dobre vijesti o vjeri u Isusa proširiti po gradovima Izraela.
Hrist takođe dodaje komentar koji je kontroverzan i teško razumljiv da ovi ljudi neće proći kroz „sve gradove u Izraelu prije nego što dođe Sin Čovečiji“. Naučnici su podijeljeni oko toga šta tačno Isus misli u ovoj napomeni.
Neki razumiju da se Isus vratio govoru o neposrednijoj misiji Dvanaestorice u gradovima Izraela dok je još živ. U tom slučaju, on kaže da će on, kao „Sin čovječji“, doći k njima prije nego što završe s propovijedanjem i iscjeljenjem u svim gradovima Izraela. Problem s tom idejom je u tome što ne znamo ni o kakvom progonu apostola prije Isusove smrti.
Drugo gledište je da Isus opisuje svoj povratak na zemlju da uspostavi svoje fizičko kraljevstvo, što se često opisuje kao Drugi dolazak ili dan Gospodnji. Problem s ovim gledištem je zašto izgleda da Isus kaže da će se to dogoditi prije nego što apostoli budu mogli završiti odnošenje jevanđelja u svaki grad u Izraelu, a zapravo se to još uvijek nije dogodilo dugo nakon što su apostoli umrli.
Postoje i drugi pogledi i varijacije na te poglede. Većina učenjaka nijednu od njih ne drži previše. Međutim, svi se lako slažu da Isus jasno govori da će progon njegovih sledbenika poslužiti svrsi njihovog premještanja s mjesta na mjesto, šireći propovijedanje jevanđelja nadaleko i naširoko. Upravo to se dogodilo tokom stoljeća nakon Isusove smrti, uskrsenja i povratka Ocu.
Kako god, očito je da Hrist nikada nije ni otišao na nebo, a da ne govorimo o ponovnom povratku, prije nego što su se učenici vratili sa svoje evangelizacijske turneje po Izraelu. U tekstu nema direktne naznake da je Isus mislio na daleku budućnost. Jedino zadovoljavajuće rješenje je da se obećanje shvati doslovno i odmah i da se fraza „prije nego dođe Sin Čovječji“ protumači kao referenca na činjenicu da se Isus ponovo pridružio učenicima nakon njihove i njegove misije (vidi: Matej 11:1). Ovo gledište može biti potkrijepljeno sa nekoliko činjenica. Prvo, Matej nikada nije koristio izraz „prije nego što dođe Sin Čovječji“ da opiše Drugi dolazak. Drugo, uklapa se u doslovno razumijevanje prvog dijela stiha. Učenici su bukvalno i odmah otišli u „gradove Izraelove“ da propovijedaju, a Isus im se doslovno i odmah vratio nakon njihove putujuće službe. Treće, ovdje ili bilo gdje drugdje nema naznaka da su učenici vjerovali da će Isus otići na nebo dok su oni bili na putu propovijedanja. To bi ih sigurno zaprepastilo (ref. Jovan 14:1-5). Nadalje, on im je već rekao da mora umrijeti i ustati iz mrtvih (Jovan 2:19-22) prije nego što može otići na nebo i vratiti se.
Nijedan učenik nije iznad svog učitelja, ni sluga iznad svog gospodara. Dovoljno je učeniku da bude kao njegov učitelj, a sluzi da bude kao njegov gospodar. Ako su domaćina nazvali Balzevuvom, koliko će više tako zvati njegove ukućane?“ (Matej 10:24-25)
Sada Isus objavljuje poslovicu da učenik nije iznad svog učitelja, a sluga nije iznad svog gospodara. Ustanovljeni rabini u Izraelu uzimali bi učenike kao način da ih obrazuju i osposobe za Zakon i službu. Ovako bi prenijeli vlastito učenje i mudrost. Učenik bi često živio sa učiteljem kao sluga, obavljajući sve zadatke koji su bili potrebni, kao cijenu za obuku. Bilo je zdravorazumski pretpostaviti da učenik ne može očekivati da bude tretiran s više časti od svog učitelja, niti je mogao zahtijevati poseban tretman iznad svog učitelja.
Isus jasno daje do znanja da njegovi učenici ne bi trebali očekivati bolji tretman nego što je on primio. U stvari, učenik treba da očekuje da će izbliza slijediti put učitelja. Ako put gospodara vodi do mržnje, progona i laži, sluga treba očekivati da će se isto dogoditi i njemu (Jovan 13:15-17; 15:18-20).
Uspjeh za učenika uključuje postajanje poput svog učitelja. Iako je Isus „gospodar“, jevrejske vjerske vođe povezuju ga sa zlim duhovima. Isus koristi igru riječi utemeljenu na izvornom jeziku njegovog doba. Matej je zabilježio specifičan primjer ovoga nakon što je Isus istjerao demona (Matej 9:34), a drugi se pominje kasnije (Matej 12:24). „Balzevuv“ ima implikaciju upućivanja na Sotonu. Ako neprijateljski nastrojeni (ne)vjernici misle da je učitelj zao i progone ga, koliko će više klevetati i progoniti njegove učenike? Zdrav razum kaže da Hristovi učenici ne bi trebali biti iznenađeni kada jevrejske vjerske vođe kasnije odbace Isusa kao Mesiju i progone one koji ga oglašavaju.
„Ne bojte ih se, dakle, jer nema ništa skriveno što se neće otkriti, ni tajno što se neće saznati. Ono što vam govorim u tami, govorite na svjetlosti, i ono što vam se šapuće na uho, propovijedajte sa krovova.“ (Matej 10:26-27)
Hrist sada insistira da učenikov odgovor na nadolazeći progon ne smije biti strah. Isus ih ne upozorava da bi mogli izbjeći progon. Upozorava ih da izdrže progon: da budu spremni na to i da nastave dalje. Na kraju će se pokazati da su sledbenici Hrista u pravu i pravi motivi Isusovih protivnika će biti izneseni na vidjelo. Sve što je „skriveno“ postaće poznato. I zaista postoji sila u istini koja može razotkriti sve zablude i laži. Na samom kraju, svi će se složiti da je Isus Gospod, Sin Božji, Mesija (Filipljanima 2:9-11).
Isus želi da njegovi učenici objave istinu nadaleko i naširoko na potpuno javan način. Ova transparentnost je ključna odlika zdrave religije koja nema šta kriti. On želi da oni sa krovova objavljuju istinu da je on Mesija, Sin Božji. Ravni krovovi palestinskih kuća pružili su odlične platforme za govornike velikim grupama ljudi. Rad učenika bi uključivao objavljivanje ranije skrivenih istina.
„Ne bojte se onih što ubijaju tijelo, a ne mogu da ubiju i dušu. Nego, više se bojte onoga koji može da uništi i dušu i tijelo u geheni.“ (Matej 10:28)
Opet, sada, Isus podstiče svoje učenike da ne odgovaraju na progon neupotrebljivim strahom. Tačnije, on im kaže da reaguju odgovarajućim strahom. Govori im da ne troše svoju brigu na one na vlasti koji mogu ubiti samo njihova tijela, ali ne mogu ubiti njihove duše tj. oduzeti im život koji je od Boga. Umjesto toga, treba da zadrže svoj strah od Onoga koji može da uništi i dušu i tijelo u „geheni“.
Šta je „gehena“? Termin „gehena“ je aluzija na dolinu Henom (vidi Jošua 15:8) koja se uzima kao tip Božjeg suda zbog događaja opisanih u 2. Kraljevima 23:10-14 i konačnog uništenja ognjem. To će biti druga vječna smrt (Otkrivenje 20:14). Dakle, „gehena“ je simbol uništenja za vječnost, i to je ono čega se stvarno treba bojati.
Isus opisuje ono što Stari savez često naziva „strahom Gospodnjim“. Ovo nema za cilj da bude užasan teror ili panika. To je prije zdrava vrsta „straha“. Božji strah uključuje veliko i duboko poštovanje – i, u isto vrijeme, zahtijeva od nas da priznamo da Bog može potpuno uništiti one koji su protiv Njega. Ovo je opravdan strah, jer to je nešto što će zaista dogoditi u budućnosti s onima koji su odbacili Boga i dar spasenja.
Ovdje Isus insistira da tjelesnu smrt ne treba izbjegavati po svaku cijenu. Smrt tijela nije krajnji gubitak. Gubitak života o Božjem sudu je trajni gubitak. Poruka koju njegovi apostoli propovijedaju o spasenju kroz vjeru u Isusa donijeće obećanje vječnog života u tijelu i duši mnogim ljudima, kao i njima samima.
„Zar se dva vrapca ne prodaju za jedan asarion? A nijedan od njih ne pada na zemlju bez [znanja] vašega Oca. Pa vama je i sva kosa na glavi izbrojana. Ne bojte se, dakle; vi više vredite od mnogo vrabaca.“ (Matej 10:29-31)
Sada, Hrist dodaje da ispravan odnos sa Bogom ne počiva samo na strahu od Božje moći da uništi. On takođe proizlazi iz povjerenja u Božju brigu. Hrišćani bi mu trebali vjerovati jer ih On gleda i pobrinuće se za njih do kraja.
Isus to ilustruje opisujući Božju brigu o vrapcima. Bog je stvorio svaki oblik života na zemlji, uključujući vrapca. U Izraelu se u to vrijeme moglo kupiti dva vrapca za jedan asarion. Lukino jevanđelje spominje količinski popust od pet vrabaca za dva novčića (Luka 12:6). Najsiromašniji Izraelci su jeli vrapce za hranu. Imali su vrlo malu vrijednost u toj kulturi. Ipak, nijedan vrabac ne umire a da Bog to ne zna. On je uvijek svjestan svega što je stvorio.
Poenta je da ako je Bogu stalo do vrapca, očigledno mu je više stalo do svog naroda. Oni sigurno neće pasti na zemlju bez Očevog znanja i brige.
Isus ovdje govori o Bogu kao o „vašem Ocu“, jasno stavljajući do znanja svojim apostolima da ih Bog vidi kao djecu koja su u ličnom odnosu s Njim. Ne moraju se bojati gnjeva progonitelja, jer njihov Otac Bog gleda i biće tu za njih, čak i ako umru.
Bog čak zna i broj vlasi na svakoj od njihovih glava. Bog brine o najsitnijim detaljima naših života. Suprotno onome što mi ponekad zamišljamo, Bog se ne bavi samo velikim problemima s kojima se suočavamo ili našim pobjedama i neuspjesima. On je svjestan i uključen je u najsitnije stvari u životu svoje djece. To ne znači da će Bog uvijek, u svim slučajevima, spriječiti da zlo ili nevolja dođu do odanih vjernika (Matej 5:3-12). To znači da teška vremena ne treba tumačiti kao napuštenost od Boga.
Važno je primijetiti da Isus nikada ne obećava da će njegovi učenici izbjeći patnju, ili čak smrt, zbog propovijedanja dobre vijesti o njemu svijetu. U stvari, daju im se izričita upozorenja da će doći do progona (Jovan 16:1-3). Isusova poenta je da će isti Bog koji primijeti kada vrabac umre, obraćati pažnju na borbe svog naroda. On će takođe vidjeti kada umru, i biće spreman da ih primi u vječnost. Teškoće nisu znak da nas je Bog zaboravio – to su trenuci da se prisjetimo da On zna i da ima kontrolu.
„Ko god mene prizna pred ljudima, priznaću i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima. A ko god se mene odrekne pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem, koji je na nebesima.“ (Matej 10:32-33)
Ovo je eksplicitna izjava: Isus će pred Bogom priznati svakoga ko prizna Hrista drugim ljudima u ovom životu. Učenici će priznati Isusa u smislu da će ga potvrditi kao Mesiju, Hrista, Sina Božjeg. Oni će ukazivati na vjeru u Isusa kao na jedini način na koji svaka osoba može doći Ocu (Jovan 14:6).
Isus će ih priznati Ocu tako što će ih proglasiti svojima i na taj način im garantovati mjesto u vječnosti s Bogom. Drugim riječima, kada dođe vrijeme suda pred Bogom, Isus će jamčiti za svakoga ko ga je prigrlio kao svog Spasitelja. On će stajati uz njih, pred Bogom Ocem, kao pravedni svjedok koji jamči za one koji su njegovi. Implikacija je da će oni koji su njegovi biti dobrodošli u vječnost sa Ocem. Na ovaj način, priznanje od strane Isusa biće razlika između života i smrti.
Isus dodaje da je istina i suprotno. On će odbiti da prizna Bogu svakoga ko poriče Hrista drugim ljudima. Budući da ljudska bića mogu biti proglašena pravednima samo kroz Hrista (Jovan 14:6), oni koji ga poriču biće odrečeni pred Ocem. Posledice će biti vječne (Jovan 3:36).
Ova izjava izaziva veliki strah, jer izgleda da sugeriše da će svako ko negira svoju vjeru, na zemlji, biti izgubljen. Međutim, postoje razlozi za očekivati da je poricanje Hrista pravo iskušenje. Za apostole i prve hrišćane, jednostavno poricanje da je Isus bio Sin Božji moglo je biti razlika između života i smrti, između hapšenja ili slobode, između prehranjivanja svoje porodice ili ne. Ulozi koji dolaze s povezivanjem s njim biće visoki za ovih dvanaest apostola i za mnoge druge. Isus, međutim, želi da njegovi sledbenici shvate da će ulozi odricanja od njega biti mnogo veći od obične smrti s ove strane vječnosti.
Cijeli kontekst Svetog pisma snažno sugeriše da jedno, panično poricanje Isusa neće nužno prekinuti mogućnost vjernika da provede vječnost s Ocem. Petar će najpoznatije poreći Hrista u ključnom trenutku zbog svog straha da će biti uhapšen i ubijen (Matej 26:69-74). Petar se pokajao i nastavio u vjeri. Nakon Isusovog uskrsnuća, Petar će provesti ostatak svog života snažno priznavajući Isusa drugima (Djela 2). Dakle, presudan je opšti kurs kojim se krećemo, a ne trenutak slabosti.
Ono u čemu ovo upozorenje postaje strašnije je u životima onih koji se dosledno ili lako odvajaju od Hrista radi zdravlja, bogatstva, popularnosti ili zone konfora. Onima koji ne žele biti povezani s Isusom na zemlji neće biti dozvoljeno da tvrde da su povezani s njim u vječnosti (Matej 10:37; Marko 8:36).
„Nemojte da mislite da sam došao da na zemlju donesem mir. Nisam došao da donesem mir, nego mač. Došao sam da okrenem čovjeka protiv njegovog oca, kćer protiv majke, snahu protiv svekrve. Čovjeku će njegovi ukućani biti neprijatelji.“ (Matej 10:34-36)
U godinama koje su prethodile Hristovom rođenju, mnogi Izraelci su vjerovali da će dolazak Mesije odmah doneti vrijeme velikog mira i prosperiteta Izraelu. Čak su i Isusovi učenici možda vjerovali u ovo. Isus je kroz svoje učenje i čuda pokazao da je on, u stvari, Mesija. Sada, međutim, on želi pomoći svojim sledbenicima da shvate da vrijeme mira neće uskoro doći.
Umjesto toga, njegov dolazak će donijeti veliku podjelu u svijetu. Došao je da donese mač. Isus ne opisuje mač Božjeg suda, mač vojne akcije ili ličnog nasilja. Predmet na koji Isus ovdje upućuje je grčki izraz koji se najčešće koristi za velike noževe poput onih koje koriste ribari. Glavna svrha tih oštrica bila je da odvoje različite djelove mesa – to je isti izraz koji se koristi u Poslanici Jevrejima da opiše sposobnost Svetog pisma da razdvoji istinu i zabludu (Jevrejima 4:12).
Drugim riječima, Isusova poruka će prirodno stvoriti podjele; ovaj „mač“ će podijeliti svijet na one koji vjeruju u njega i one koji ne vjeruju. Šire, to je sukob između dva koncepta, dva umna sklopa. Njegov dolazak će donijeti veliku kontroverzu jer će se oni koji odbacuju Isusa kao Mesiju i Sina Božjeg okrenuti u mržnji protiv onih koji čuju i vjeruju (1. Petrova 4:3-4; Jovan 15:18-21), uključujući članove nečije vlastite porodice. Poruka Jevanđelja će okrenuti očeve i sinove jedne protiv drugih. Isto će važiti i za majke i ćerke, kao i za svekrve i njihove snahe. Oni koji ne vjeruju u Isusa okrenuće se protiv onih u njihovim porodicama koji vjeruju.
Ovaj jezik bi bio veoma poznat Izraelcima koji su odrasli slušajući Sveto pismo Starog saveza. Mihej je pisao o vremenu u istoriji Izraela, pod vladavinom kralja Ahaza, kada su Izraelci imali nepovjerenje i okrenuli se jedni protiv drugih, čak i oni u svojim porodicama (Mihej 7:6). Isus sada otkriva da će se isto ponoviti kao odgovor na dolazak Mesije, lično. Ovo je možda počelo za vrijeme Isusove službe na zemlji, ali se ukorijenilo i proširilo nakon njegove smrti, uskrsenja i povratka na nebo.
Teško je zamisliti strašniji scenario od toga da se članovi porodice okreću jedni protiv drugih. Dijeliti životni prostor sa svojim najgorim neprijateljem stvara najgoru vrstu svađe. Ako bi se to nastavilo u širokim razmjerima, društvo bi se raspalo.
Šta bi moglo uzrokovati ovu vrstu razdvajanja u porodicama? Isus kaže da je to on. Njegov dolazak i izazov istine će izazvati upravo ovakvu vrstu trvenja unutar i između porodica. Te porodice će se podijeliti oko pitanja da li je Isus Hrist, Mesija, Sin Božji. Oni koji odbacuju takvo vjerovanje kao bogohuljenje okrenuće se protiv onih ukućana koji priznaju Isusa kao Gospoda. Ovo posebnu težinu ima upravo za narod Izraela.
Isus upozorava svoje apostole da će se to dogoditi u njihovim porodicama i porodicama ljudi kojima propovijedaju istinu. Na kraju krajeva, Isusova tvrdnja da je Mesija izazvala je podjele u njegovom rodnom gradu (Matej 13:53-58) i sa članovima njegove uže porodice (Marko 3:21).
Ove Hristove riječi takođe svjedoče da nema neutralnosti na duhovnom području. Kada se objavi istina kakva jeste, ona se može ili prihvatiti ili će izazvati neprijateljsku opoziciju.
„Ko oca ili majku voli više nego mene, nije me dostojan. Ko sina ili kćer voli više nego mene, nije me dostojan.“ (Matej 10:37)
Mnogi Hristovi sledbenici biće natjerani da naprave težak izbor. Hoće li zadržati mir sa svojim roditeljima i/ili djecom uskraćivanjem vjere u Isusa? Ili će biti voljni izgubiti vezu sa članovima svoje porodice kako bi nastavili slijediti Isusa?
Isus kao Gospod traži svoje pravo mjesto u srcima svog naroda. Moraju ga voljeti više od svih drugih i pokazati da je to istina ako su prisiljeni da naprave izbor. Ovo ne mijenja zahtjev Svetog pisma da djeca poštuju svoje roditelje (Efescima 6:2) i da roditelji brinu o svojoj djeci (Efescima 6:4; 1. Timoteju 5:8). Isus ne kaže „ne voli“ te druge ljude – ono što on kaže je da trebamo više voljeti Boga.
Voljeti bližnje je drugi najveći nauk, ali stoji iza prvog: voljeti Boga svime što imamo (Matej 22:34-40). Dajući ovu izjavu, Isus nastavlja da tvrdi da je on Gospod. Ljubav i poslušnost prema njemu moraju biti ispred poslušnosti bilo kojoj drugoj osobi ili grupi (Djela 5:29).
„Ko ne uzme svoj krst i ne ide za mnom, nije me dostojan.“ (Matej 10:38)
Isus produbljuje snagu ovog učenja. Većina ljudi koji su živjeli u Rimskom carstvu u to vrijeme imala bi živu sliku na umu osuđenih zločinaca koji nose gredu vlastitog krsta prema mjestu pogubljenja. Rimljani su prisiljavali zatvorenike da to urade kao neku vrstu priznanja. Učestvujući u vlastitom pogubljenju, oni su priznavali – ili su se, barem, podvrgavali tvrdnji – da je rimska vlada bila u pravu što ih je usmrtila. Hrist je ovo rekao prije svoje smrti na krstu. Šta bi on uopšte mogao misliti kada kaže da oni koji ne uzmu svoj krst i ne idu za njim nisu ga dostojni?
Isus je rekao onima koji će ga slijediti da i oni moraju učestvovati u samoodricanju. Njegovo značenje, u kontekstu drugih njegovih učenja, jeste da vjernik mora umrijeti sebi. Moraju biti spremni napustiti svoje vlastite planove i lične snove i načine života. Moraju se voljno pokoriti hodanju teškim Hristovim putem sve do kraja svog života. Niko sebe ne može nazvati Isusovim sledbenikom i, u isto vrijeme, slijediti svoj put, raditi stvari na svoj način, zanemariti pravedni život na koji ih je Bog pozvao. Oni koji neće umrijeti sebi i živjeti za Isusa nisu dostojni da ga slijede. „Krst“ je, dakle, simbol žrtve i samoodricanja (Luka 9:23; 14:27; Galatima 6:12; Filipljanima 3:17-19).
Primijetite da je ovo pitanje dostojnosti življenja kao Isusov učenik pitanje samoodabira. Odnosno, svi moraju izabrati da vole Isusa više od svih drugih – ili ne. Svi moraju izabrati da umru sebi i žive samo za njega – ili ne. Ovo je pitanje posvećenosti.
„Ko čuva svoj život, izgubiće ga, a ko izgubi svoj život radi mene, sačuvaće ga.“ (Matej 10:39)
Sveto pismo uči da je Hristov put put ka pronalaženju pravog života (Jovan 10:10). Umiranje sebi znači pronalaženje najboljeg mogućeg života, kako na zemlji, tako i posebno u vječnosti. Neki će odbiti vjerovati u Isusa; oni ga neće slijediti. Takvi ljudi mogu pronaći „svoje“ živote: vlastite svjetovne definicije uspjeha ili postignuća ili dobijanja onoga što žele. Istina, oni će izgubiti „pravi“ život. Oni će izgubiti vječnost. Kakav god život pronađu ovdje i sada, to će postići po cijenu gubitka života koji je zauvijek u izobilju.
Drugim riječima, ko nastoji da ovaj prolazni život učini jedinom svrhom i po svaku cijenu ga „sačuva“, taj će ga u konačnici izgubiti za vječnost. Krilatica „jednom se živi“ je u očiglednoj suprotnosti sa naukom Svetog pisma. S druge strane, „izgubiti život“ radi Hrista, bilo to u kontekstu samoodricanja i predavanja života Hristu ili čak doslovnog gubljenja života (Matej 10:28), u stvarnosti to će biti sačuvan život za vječnost.
„Ko vas prima, mene prima; a ko prima mene, prima Onoga koji me je poslao. Ko prima proroka zato što je prorok, dobiće proročku nagradu; a ko prima pravednika zato što je pravedan, dobiće pravedničku nagradu. I ko samo čašom hladne vode napoji jednog od ovih malih zato što je moj učenik, istinu vam kažem: neće izgubiti svoju nagradu.“ (Matej 10:40-42)
Matej se bliži kraju svog izvještaja o Isusovom brifingu misije njegovoj osnovnoj grupi od dvanaest odabranih apostola. Kratkoročno, on ih šalje u parovima u gradove Galileje u sjevernom Izraelu. Dugoročno, on ih šalje na doživotnu misiju da ga predstavljaju svijetu nakon njegove smrti, uskrsnuća i povratka na nebo. Isus daje Dvanaestorici veliki autoritet. Apostoli će poučavati i liječiti i izgoniti demone u njegovo ime i u sili njegovog autoriteta kao Sina Božjeg. Isus je bolno jasno dao do znanja da ova velika privilegija dolazi sa ogromnim rizikom i odgovornošću.
Budući da će izaći u svijet u ime Isusovo i pod njegovom specifičnom vlašću, oni koji prime apostole će, zaista, i njega primiti. Budući da Isus takođe djeluje na zemlji pod Očevom vlašću, ko god primi apostole, takođe će primiti Boga Oca. Jako je važno zapaziti ove nivoe poslanja i hijerarhije autoriteta.
Šta znači „primiti“ Isusovog apostola? To uključuje ideju ljubaznog gostoprimstva, ali to je više od toga. Oni koji su primili apostole takođe bi vjerovali i prihvatili njihovo učenje da je Isus bio Mesija, Sin Božji. Na taj način bi došli do vjere u Hrista kroz učenje njegovih zvaničnih predstavnika.
Uz to, Isus navodi da će neko ko primi proroka zato što je prorok ili pravednika zato što je pravednik dobiti nagradu proroka ili pravednika. Drugim riječima, neko ko vjeruje i pomaže proroku ili pravedniku imaće udijela u nagradi koju će Bog dati tom proroku ili pravedniku.
Čini se da ovo stavlja Hristove apostole na isti nivo sa prorocima i pravednicima u starosaveznoj istoriji Izraela. Prorok je bio neko kome je Bog dao poruku da preda ljudima. Pravedni ljudi su slušali Boga radeći specifičan posao koji im je On dodijelio. Apostoli, koje je poslao Isus su prenijeli Božju poruku ljudima i izvršili pravedno djelo iscjeljivanja i istjerivanja demona koje im je on dao da urade kao onaj koji je poslat od Oca.
Nagrada koju Isus spominje uključuje i vječni život u Božjem kraljevstvu, možda, kao posebne nagrade koje će biti date apostolima u tom vječnom domu. Apostoli će podijeliti te nagrade s onima koji su povjerovali njihovoj poruci i ponudili gostoprimstvo kako bi im pomogli da izvrše svoj posao u Isusovo ime. Ovo takođe ukazuje na povezanost Božjeg naroda kao „udova“ i kolektivizam u spasenju.
Napokon Isus opisuje dio onoga što znači primiti jednog od njegovih učenika, koje on naziva „malim“. Osoba koja jednom od njih da čašu hladne vode – jer je Isusov učenik – neće izgubiti svoju nagradu da bude uključena u kraljevstvo nebesko. Implikacija je da će oni koji služe Isusovim učenicima zato što vjeruju u Isusa i žele pomoći da misija uspije biti nagrađeni.
Čak i u Isusovo vrijeme ljudi su radije pili hladnu vodu. Čaša hladne vode, ako je bila dostupna, nije bila skupa. Čak je i vrlo siromašna osoba mogla pomoći Isusovoj misiji nudeći njegovim radnicima malo hladne vode usput. Bogatstvo i status nisu prepreka služenju Isusovoj misiji pružanjem pomoći njegovim radnicima.
„Kad je završio s uputstvima dvanaestorici svojih učenika, Isus ode odande da uči narod i da propovijeda po galilejskim gradovima.“ (Matej 11:1)
Hristova namjera nije bila da sebi dâ slobodno. Umjesto toga, poslao ih je da umnože broj radnika u žetvi (Matej 9:37-38). Dok Dvanaestorica (Matej 10:1-4) kreću na svoje putovanje, Isus takođe odlazi u Galileju, kako bi nastavio svoju vlastitu službu propovijedanja i iscjeljivanja.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
