Matej 20:29-34, Marko 10:46-52 i Luka 18:35-43 bilježe ovaj događaj.
Jerihon se nalazi u Judeji, 8 km zapadno od rijeke Jordan, sjeverno od Mrtvog mora. Jerusalim je nešto manje od 30 km jugozapadno. Jerihon zauzima istaknuto mjesto u istoriji Izraela. Mojsije je umro s druge strane rijeke Jordan (Ponovljeni zakon 34:1-6). Jerihon je bio prvi grad koji su Jošua i Izraelci osvojili nakon što su prešli rijeku Jordan i ušli u Obećanu zemlju (Jošua 6). Bog je naredio da Izraelci obilaze oko grada jednom za šest dana, a zatim sedam puta sedmog dana. Zidovi su se srušili, a Izraelci su uništili sve unutra osim Rahavine porodice.
Jošua je prokleo svakoga ko bi obnovio grad, govoreći: „Svojim prvijencem neka plati ako mu položi temelj, i svojim najmlađim sinom neka plati ako mu postavi vrata.“ (Jošua 6:26) Više od pet stotina godina kasnije, prokletstvo se ostvarilo. Hil iz Betela je „položio temelj, a Segubom, svojim najmlađim sinom, platio je što mu je postavio vrata“ (1. Kraljevima 16:34). Arheološki nalazi potvrđuju da je u periodu od pet stotina godina, od oko 1400. godine prije n.e. do 900. godine prije n.e., Jerihon izgleda bio nenaseljen.
Marko i Matej (Matej 20:29) kažu da ih je Bartimej sreo kada su napustili Jerihon, ali Luka kaže kada su se „približili Jerihonu“ (Luka 18:35). Jedno moguće pomirenje je da su u to vrijeme postojale dvije lokacije koje su se pominjale pod imenom „Jerihon“. Izvornik koji se spominje u Starom savezu bilo je, u vrijeme Isusa, malo selo oko 3 km južno od većeg grada. Kasniji Jerihon sagradio je Herod Veliki oko 35. godine n.e. Dakle, Matej i Marko bi rekli da Isus napušta stari Jerihon dok Luka kaže da se približava novom Jerihonu.
Bartimej je jedna od samo dvije ličnosti koje se ne ponavljaju koje Marko imenuje, a druga je Jair (Marko 5:22). „Bartimej, Timejev sin“ je malo suvišan; na hebrejskom, bar znači „sin.“ Naučnici sugerišu da je Marko toliko specifičan u svojoj identifikaciji jer je Bartimej poznat onima u ranoj zajednici. Matej 20:30 kaže da Bartimej ima prijatelja koji je takođe izliječen (Matej 20:34). Marko i Luka mogu spomenuti samo najglasnijeg prosjaka ili, možda, čovjeka kojeg su lično poznavali.
Dok Isus hoda, praćen velikim mnoštvom, dva slijepca sjede pored puta. Shvataju ko prolazi i prozivaju. Oni Isusa nazivaju „Sinom Davidovim“, pokazujući da ga razumiju kao Mesiju. Oni traže od Isusa da im se smiluje.
Isus očigledno nije Davidov doslovni sin, jer David je živio hiljadu godina prije. „Sin Davidov“ se odnosi na obećanje koje je Bog dao Davidu da će kralj imati naslednika koji će vladati nad Izraelom zauvijek (2. Samuelova 7:12-16); Bog je takođe obećao da će podići Davidu „pravedan izdanak“, Mesiju, koji će izbaviti Izrael od njegovih neprijatelja (Jeremija 23:5-6). U ovom trenutku u istoriji Izraela, Davidova kuća nije imala kralja još od vavilonskog izgnanstva. Isus potiče od Davida i sa strane svoje majke Marije (Luka 3:23-38) i sa strane svog poočima Josifa (Matej 1:1-16).
U prethodnim prilikama, kada je Isus identifikovan kao Sin Božji ili Mesija, on nalaže govornicima da ćute (Marko 1:2-25; 3:11-12; 8:29-30). Sa Bartimejem, on to ne čini. Ne znamo da li Bartimej zaista misli da je Isus Mesija ili pokušava da privuče Isusovu pažnju takvim počastima. Zanimljivo je primijetiti da je odmah nakon što je Bartimej nazvao Isusa Davidovim sinom, Isus dočekan u Jerusalimu kao kralj (Marko 11:1-10).
Marko i Luka spominju samo jednog slijepca. Činjenica da oni ne uključuju drugog slijepca u svoje izvještaje ne znači da još jedan čovjek nije izliječen zajedno s Bartimejem, samo da su se fokusirali na njegovu interakciju s Isusom. Isus je ranije u svojoj službi izliječio još dva slijepca (Matej 9:27-31).
Ovo mjesto je dobro za dva slijepa prosjaka, pogotovo što je Pasha tradicionalno vrijeme za davanje milostinje siromašnima. Ali ova gomila zvuči malo drugačije; velika je gomila (Marko 10:46). Dakle, Bartimej pita prolaznike šta se dešava (Luka 18:36).
Oni odgovaraju: „Isus iz Nazareta prolazi“ (Luka 18:37). Bartimej zna to ime. Prema svemu što je čuo, ovaj Isus je obećano ispunjenje Božjeg saveza s Davidom – on je Davidov sin! Očigledno je i Bartimej čuo da Isus može izliječiti.
Iako su bili slijepi, oni su prepoznali da je Isus Mesija. Isus je hvalio njihovu vjeru u njega i povezao tu vjeru sa svojim iscjeljenjem. Sada su još dva slijepa čovjeka „vidjela“ Isusa.
Kada par zavapi, gomila očigledno vidi samo dva prosjaka koji traže novac. Prosjaci su vjerovatno često uzvikivali „smiluj nam se“ prolaznicima, tražeći donacije. Gomila govori muškarcima da ćute. Nemajući ništa za izgubiti, dva slijepa čovjeka nastavljaju dozivati Isusa, sina Davidova, da im se smiluje.
Ispostavilo se da je ova upornost vrijedna truda. Ovo je poslednji put da će Isus proći ovim putem. U roku od nedjelju dana, on će biti razapet. Da su slijepci pokušali čekati, ili da su se dali lako utišati, više nikada ne bi imali priliku. To je činjenica koja se često spominje u hrišćanskim propovijedima.
Danas su naslovi ispunjeni prikazima ljudi koji izražavaju potrebu i traže pomoć, dok svijet odbacuje njihove brige i govori im da ćute. Ljudi u nevolji mogu biti nepristojni, strastveni, ometajući ili čak kriminalni. Ali bez obzira na riječi koje koriste, kada zanemarimo povrijeđenost, pokazujemo istu egocentričnost kao i putnici koji govore Bartimeju da ćuti.
Tada se Isus zaustavio i rekao: „Pozovite ga.“ I pozvali su slijepog čovjeka i rekli mu: „Budi hrabar! Ustani, zove te.“ (Marko 10:49)
„Ohrabriti se“ je od grčkog korijena riječi tharseō i znači „biti hrabar ili raspoložen“. To je isti nalog koji je Isus dao učenicima kada je hodao Galilejskim morem i oni su mislili da je duh (Marko 6:50). Ova fraza takođe evocira Isaiju 35:4-5 u kojoj se onima sa tjeskobnim srcem kaže da „budite jaki, ne bojte se!“ a slijepi i gluvi se iscjeljuju.
Isus liječi ljude na različite načine, posebno slijepe i gluve. U nekim situacijama, možda kada je osoba uplašena ili zbunjena, on ih odvlači u stranu i komunicira s njima na vrlo ličnom nivou (Marko 7:31-37; 8:22-26). Bartimej se ne boji. On je hrabar i glasan. Upozorenje ljudi da se „ohrabri“ može više odražavati skepticizam i stid gomile nego njihovu brigu za prosjaka. Dakle, Isus ne mora praviti nikakve posebne aranžmane. Isus ne mora čak ni hodati do mjesta gdje slijepac sjedi. On samo poziva Bartimeja i proglašava ga izliječenim na osnovu njegove vjere.
Ljudi koji su upravo prekorili Bartimeja što je pozvao Isusa mijenjaju melodiju kada shvate da Isus želi razgovarati s njim. Vrlo često odbacujemo potrebe drugih jer su nezgodne ili neugodne. Moramo zapamtiti da je Isusu uvijek stalo do onih oko nas. Ne treba nam podsjetnik ili znak. Uvijek možemo iskoristiti date prilike da se lično pozabavimo potrebama i nepravdama i ponudimo ih Isusu u molitvi. „Obznanio ti je, o čovječe zemaljski, šta je dobro. Da li Gospod, Bog tvoj, traži od tebe išta osim da postupaš pravedno, da voliš dobrotu i da skromno hodiš sa njim?“ (Mihej 6:8)
Sada Isus staje i poziva ih: „Šta želite da učinim za vas?“ (Matej 20:32) Isus ih je čuo i odgovara, dajući im priliku da traže ono što najviše žele od Mesije. Ovdje je problem evidentan. Šta bi slijepa osoba mogla poželjeti osim da progleda? Ipak, Isus pita. Važno je da čovjek ima riječ. Takođe je važno da on svoj zahtjev iznese kao čin vjere.
Dopuštajući čovjeku da pita, gomila vidi njegovu vjeru u Isusa da ga izliječi i Isusovu moć da izliječi. Nema nejasnoća u lancu događaja.
„Gospode,“ rekoše oni, „da progledamo.“ (Matej 20:33)
Ovo je jednostavan zahtjev, ali za nemoguć ishod. Dva slijepa čovjeka, prosjaka kraj puta, mole Mesiju, sina Davidova, da im otvori oči. Sada su tražili nešto za što znaju da samo on može učiniti za njih. Dobro je što su to uradili – Isus je na svom putu ka raspeću, što je bila poslednja šansa koju će ikada imati da ga sretnu.
Na neki nepoznat način, naša vjera pozdravlja Isusovo djelo u našim životima. I obrnuto je tačno. Kada je Isus otišao u svoj rodni grad Nazaret, ljudi su odbacili njegov autoritet i njegovu moć. „Zato tamo nije učinio nijedno čudo, osim što je položio ruke na nekoliko bolesnih i izliječio ih.“ (Marko 6:5)
Iscijelivši ga, Isus kaže Bartimeju da „ide svojim putem“ (Marko 10:52), ali kada mu se vid vrati, Bartimej slijedi Isusa. Nije nam rečeno da li postaje Isusov učenik ili da li odlazi u hram da prinese žrtvu pomirnicu u znak zahvalnosti za Božje djelo (Levitski zakonik 7:11-21).
Isus je ovim iscjeljenjem postigao i nešto drugo. On je svima koji su to vidjeli – i svima kojima su pričali – pružio još jedan dokaz da je on zaista Sin Božji. Izveo je ovo čudo javno, u roku od jednog dana hoda od Jerusalima, i bez brige o tome ko je to vidio ili ko je napravio vezu da je on Mesija. Ranije nije bio spreman za sukob koji bi uslijedio kada bi toliko ljudi čulo za njegove čudesne moći. Sada je, međutim, došao u Jerusalim upravo zbog toga, i više nije bilo razloga da svoju tvrdnju da je Mesija čuva u tajnosti.
Priča o Bartimeju počinje poslednji dio (Luka 18:35 – 19:27) „Isusovog putovanja“ (Luka 9:51 – 19:27). U poslednje dvije priče, Isus će sresti Zakheja i ispričati parabolu o deset mina. Tada će Isus ući u Jerusalim, predstavljajući se jevrejskim vođama kako bi im dao još jednu priliku da navedu naciju da slijedi svog Mesiju (Luka 19:28 – 21:38).
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
