Sloboda u Hristu i život po Duhu (5)

Za takvu slobodu Hristos nas je oslobodio. Zato budite nepokolebljivi i ne dajte se opet upregnuti u jaram ropstva. (Galatima 5:1)

Cijela Pavlova svrha pisanja hrišćanima iz Galatije bila je da im vrati slobodu i mir koje su imali u Hristu. Judaisti su, kao što smo vidjeli u prethodnim poglavljima, prevarili i zarobili te galatijske hrišćane u suptilni oblik legalizma i time im oduzeli radost spasenja.

Pošto im je pokazao njihovu grešku iz svih mogućih uglova, Pavle sada ovim galatskim hrišćanima daje neke praktične savjete. U Galatima 5:1-12, Pavle suprotstavlja dvije metode spasenja, jevanđelje naspram legalizma, ili, drugim riječima, spasenje samo po milosti naspram spasenja djelima zakona. Za Pavla su se put milosti i put zakona međusobno isključivali. Put zakona čini spasenje zavisnim od ljudskih dostignuća. Osoba koja krene putem milosti jednostavno stavlja sebe i svoje grijehe pod milost Božju. Ova dva načina se ne mogu miješati. Sada Pavle dvaput povlači kontrast: prvo, u stihovima 1-6, sa stanovišta onih koji praktikuju ove dvije metode, i drugo, u stihovima 7-12, sa stanovišta onih koji ih propovijedaju.

Pavle poziva na slobodu u 1. stihu. Stojte čvrsto u svojoj slobodi. Slobodi od čega? Od stajanja pod zakonom. „Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom, da iskupi one koji su pod Zakonom, kako bismo mogli dobiti posinaštvo.“ (Galatima 4:4-5) U Galatima 3:10, Pavle nam kaže da je svako ko je pod zakonom pod prokletstvom jer zakon proklinje svakoga čiji rad nije savršen. Pavle moli Galaćane da se ne vraćaju na legalizam koji on definiše kao jaram ropstva. Ovo je bila jedna od najvećih kontroverzi koje su se dogodile u ranoj hrišćanskoj zajednici (Djela 15). Jaram ropstva je jaram ropstva, a rob je osoba koja živi u stalnom strahu jer je njegov gospodar vrlo strog. Za razliku od ovog jarma ropstva, postoji još jedan jaram koji je donijet ljudima, a uveo ga je sam Isus u Mateju 11:28-29. Hristov jaram je život koji potpuno zavisi od Boga. Nasuprot tome, jaram ropstva je jaram koji u potpunosti zavisi od našeg učinka. To je razlika između spasenja po milosti i spasenja po zakonu.

Postoji samo jedan način na koji možemo biti spašeni, a to je blagodaću našeg Gospoda, Isusa Hrista.

Evo, ja, Pavle, kažem vam: ako se obrežete, Hristos vam neće ništa koristiti. (2. stih)

Šta on ovdje govori? Traženje Božjeg odobrenja slijedeći Mojsijev zakon čini Hristovu smrt za naše grijehe bezvrijednom. Konkretnije, Pavle kaže da „prihvatanje obrezivanja“ znači da nam Hrist ne pomaže. Pavle ne kaže da je obrezivanje, samo po sebi, pogrešno. On je obrezao Timoteja. Ali on je protiv obrezivanja kada se ono koristi kao metoda spasenja. Pavlova poenta je da je spasenje ili samo kroz vjeru u Hrista, ili je to kroz obrezanje i zakon. Ne može biti oboje. On kaže, ako smo obrezani da bismo se spasili, mi smo se stavili pod zakon. A pošto je zakon, Tora, cjelina, mi smo u obavezi da se pridržavamo svakog pojedinačnog zahtjeva zakona da bismo bili spašeni. To se podrazumijeva ako insistiramo na obrezivanju da bismo se spasili. Takva osoba traži od Boga da mu sudi prema njegovim djelima, a ne prema Hristovim zaslugama. To sugeriše da takva osoba ne vjeruje Hristu za svoje spasenje.

Odvojiste se od Hrista, vi koji pokušavate da se opravdate po Zakonu, izašli ste iz okrilja njegove blagodati. (5. stih)

Nije dovoljno poznavati zakon. Nije dovoljno držati se dijela zakona. Nije dovoljno čak ni pridržavati se većine zakona. Ako se ne držimo zakona u jednoj tački i zavisimo od tog držanja zakona za naše spasenje, za nas nema nade jer je zakon cjelina i, ako želimo zakon koristiti kao metod spasenja, onda smo dužni da se pridržavamo svih zakona ili nismo uspjeli.

Postoji još nešto što moramo imati na umu. U trenutku kada svom spasenju dodamo držanje zakona, mi smo otpali od milosti. Okrenuli smo leđa spasenju samo kroz Isusa Hrista. Kao što je nekoliko puta spomenuto, dvije metode spasenja, legalizam naspram milosti, dijametralno su suprotne jedna drugoj. Ne mogu se miješati. One se međusobno isključuju. Obratiti se zakonu kao sredstvu spasenja znači reći zbogom spasenju po milosti. Imajte na umu, Pavle kaže u 1. Timoteju 1:15, da je Hrist došao da spase grešnike; ne možemo da držimo zakon kao sredstvo spasenja i kažemo: „Želim da se spasem milošću“, jer u trenutku kada prihvatimo milost, priznajemo da smo grešnici kojima je neophodan Spasitelj.

Pavle se u 5. stihu okreće onima koji se uzdaju samo u Hrista za svoje spasenje, zajedno s njim. Zajedno, kaže on, željno čekamo nadu pravednosti, vjerom. Šta čekamo tako željno? Pavle misli na dan suda, kada ćemo čuti da nas sam Bog proglašava pravednima zbog naše vjere u Hrista. Do tog dana čekamo, polažući svu nadu u samo jednu osobu: Isusa.

Duh sveti nas uvjerava da smo primljeni u Božju porodicu (Rimljanima 8:16-17). To donosi mir koji dolazi od Isusa Hrista.

Ali, iako kao vjernici stojimo opravdani pred Bogom u Hristu, mi i dalje imamo grešnu prirodu. Još uvijek živimo u grešnom svijetu. Stoga je spasenje kao krajnja stvarnost budućnost. Da, mi smo spašeni nadom, kaže Pavle u Rimljanima 8, ali nada nije nada ako je već imamo u stvarnosti. Budući da smo spašeni nadom, strpljivo čekamo konačno spasenje kroz pravednost vjerom. Kroz Isusa Hrista imamo tri osnovna elementa spasenja.

1. Prvo, imamo opravdanje, što jednostavno znači da stojimo savršeni, stojimo potpuno pravedni pred Bogom i Njegovim zakonom, u Hristu Isusu, tako da u trenutku kada vjerujemo, zakon nas više ne osuđuje na smrt. Prešli smo iz smrti u život (Jovan 5:24). Naš položaj je savršen, ali još uvijek imamo grešnu prirodu.
2. Drugi element spasenja, koji je stalni proces, koji hrišćanin svakodnevno doživljava, je posvećenje. Kroz Duha, dok hodamo u Duhu, „tijelo“ se nadvladava (Galatima 5:16). Ali napredak hrišćanskog rasta, svetog življenja, ne mijenja našu prirodu.
3. Krajnji element spasenja, ili proslavljanje, dogodiće se prilikom Drugog Hristovog dolaska kada se „smrtno obuče u besmrtnost“ (1. Korinćanima 15:51-54). Tada, i samo tada, iskusićemo potpuno spasenje koje smo prihvatili u Isusu Hristu vjerom. Pavle kaže da pravi hrišćanin ima mir s Bogom kroz opravdanje vjerom, ali on strpljivo čeka konačno spasenje koje je otkupljenje naših tijela.

Jer u Hristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego vjera koja kroz ljubav djeluje. (6. stih)

Spasenje je dar. Ono što radimo, bilo da je to čin obrezivanja ili čin krštenja, nas ne spašava. Bilo koja predstava koju činimo u ime Hrista nas ne spašava, bilo da se radi o izgonu đavola, činjenju čuda ili bilo čemu što radimo kao hrišćani. Oni ne doprinose našem spasenju. Da, posvećenje je dokaz opravdanja. To je plod spasenja, ali ne doprinosi tome. Sve što radimo, ili Bog čini u nama, nema zasluga. U potpunosti smo spašeni kroz Isusa Hrista.

Rezultat istinskog opravdanja vjerom, jedino čemu se radujemo i čemu živimo, je vjera koja djeluje kroz ljubav. U trenutku kada prihvatimo Hrista i Duh sveti se nastani u nama, ne samo da nas podsjeća da smo dijete Božje, ne samo da donosi mir u naša srca, već takođe donosi u naša srca vitalni sastojak istinske ljubavi (1. Korinćanima 13:4-8a). To je ljubav koja će odražavati Hristov karakter (Jovan 13:34-35).

Dobro ste trčali. Ko vas je spriječio da se pokoravate istini? (7. stih)

Ovo je veoma važna izjava: „Trčali ste dobru trku.“ Spasenje je dar. Besplatno je, ali hrišćanski život se poredi sa trkom. To zahtijeva mnogo truda. Zahtijeva hodanje u Duhu po vjeri i ova vjera mora opstati do kraja (Matej 10:17-22). Pogledajmo Jevrejima 10:35-39: „Ne odbacujte svoju slobodu, koja donosi veliku nagradu. Jer vam je potrebna istrajnost, da biste, kad izvršite Božju volju, primili ono što je obećano. Jer još samo malo, i stići će onaj koji dolazi i neće kasniti. A pravednik će živjeti vjerom, ali ako odstupi, neće biti po volji moje duše. A mi nismo od onih koji se povlače u propast, već od vjere na zadobijanje duše.“ Ušli smo pod kišobran opravdanja vjerom; sada ostanimo tamo uz našu hrišćansku trku, našu borbu protiv nevjere.

Pavle kaže da nagovaranje na krivi put ne može dolaziti od onoga koji nas je pozvao u vjeru – ni od Boga ni od Hrista. Dolazi od lažnih učitelja koji odvode one koji ih slušaju u pogrešnom smjeru.

Pavle u 9. stihu dijeli poznatu poslovicu koja treba da ilustruje njegovu tezu i da pokaže da njegova zabrinutost nije pretjerana. Kvasac ne ostaje izolovan ni na jednom mjestu unutar grude tijesta. Raširi se i postane dio cijelog hljeba. Na sličan način, lažno učenje i njegove posledice nikada nisu ograničene na samo nekoliko ljudi u grupi. Ili se odbacuje i uklanja ili se probija u misli i praksu cijele grupe. Lažne ideje su zarazne; šire se i obuzimaju (Matej 16:5-12).

U 10. stihu, Pavle se obraća Galatima. On kaže: „Vjerujem da niste budale. Vjerujem da vas ovo lažno učenje neće prevariti. Vjerujem da ćete shvatiti svoju grešku i vratiti se Hristu.“ On nastavlja: „Ali onaj ko vas je uznemirio [ovi judaisti koji su došli u Galatiju, ili Sotona, koji stoji iza svega ovoga] snosiće osudu, ko god da je. Sjetimo se šta je Pavle rekao u uvodu ovog pisma u Galatima 1:8-9: „Ali čak i kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba objavio drugačiju dobru vijest od one koju smo vam već objavili, neka bude proklet. Ono što smo već rekli, to i sada ponavljam: Ko god vam objavi drugačiju dobru vijest od one koju ste već prihvatili, neka bude proklet.“

A ako ja, braćo, i dalje propovijedam obrezanje, zašto me onda i dalje progone? Kad bih to činio, onda krst više ne bi bio kamen spoticanja. (11. stih)

Ovdje se Pavle osvrće na ono što bi moglo biti alternativna glasina. Na osnovu ovog stiha, čini se da je neko širio tvrdnju da je Pavle učio o neophodnosti obrezivanja. Ovo je možda bio jedan od načina na koji su lažni učitelji zadobili prihvatanje u galatskim zajednicama: sugerišući da je njihova poruka ista kao i Pavlova, i da Pavle zahtijeva da se ljudi obrežu kako bi bili spašeni.

Pavle jasno daje do znanja da ne poučava tako nešto. Na kraju krajeva, to je upravo ono što ti hrišćani saboteri žele da Pavle kaže. Da je propovijedao da se muškarci moraju obrezati, jevrejske vjerske vođe bi prestale da ga progone! Logika je direktna: zašto su ove vođe progonile Pavla? Zbog čega su bili toliko ljuti? Pavle to opisuje kao „spoticanje krsta“. Judaisti su bili bijesni jer je Pavle insistirao na tome da ne možemo ništa učiniti vlastitim ljudskim naporom da se spasimo. Hrist je otkupio sve naše grijehe na krstu.

Za one koji su još uvijek privrženi Mojsijevom zakonu, to je krst učinilo skandalom – kamenom spoticanja, što znači veliki uvredu. Da je Pavle zaista govorio hrišćanima da se moraju obrezati, ta uvreda bi nestala. Pavle je govorio upravo suprotno.

O, kad bi bili odsječeni oni koji vas zbunjuju. (12. stih)

Iako ovo zvuči kao oštra izjava i Pavlovo obrušavanje na njegove teološke neprijatelje, njegova ljutnja je pravedna i odražava želju za potpunim odvajanjem od štetočina, iako je to u praksi gotovo neizvodljivo, jer nikad ne možemo znati kad korov ponovo može narasti, a često se žito i korov teško razlikuju dok ne donesu rodove.

 

Prava hrišćanska sloboda

A vi ste, braćo, pozvani na slobodu. Samo neka vam ta sloboda ne služi kao podsticaj grešnom tijelu, nego u ljubavi robujte jedni drugima. Jer se sav Zakon ispunjava u jednoj riječi: „Voli svog bližnjeg kao samog sebe.“ Ali, ako jedni druge grizete i izjedate, pazite da jedni druge ne istrijebite. (Galatima 5:13-15)

U istoriji hrišćanstva, gdje god se propovijedalo pravo jevanđelje, uvijek je bilo onih koji su zloupotrebljavali svoju slobodu u Hristu. Ovo je opasnost jevanđelja, da se shvati kao dozvola za grijeh, tj. da hrišćanin doživi sebe kao privilegovanog grešnika. To se naziva „jeftinom milošću“. Legalizam je neprijatelj jevanđelja, ali opasnost jevanđelja je antinomizam ili jeftina milost.

Pavle je odgovorio na ovo pitanje u Rimljanima 6:15: „Dakle, šta sada? Zar da griješimo zato što nismo pod zakonom nego pod blagodaću? Nipošto!“

U Galatima 5:13-15, Pavle dijeli ovu zabrinutost s hrišćanima iz Galatije. On to radi iz dva razloga.

1. Zbog opasnosti s kojom su se ovi Galaćani suočili u prelasku od legalizma do antinomizma.
2. Drugi razlog je zato što su judaisti optužili Pavla upravo za ovu stvar. Judaisti su rekli Pavlu: „Ako kažeš svijetu, ako kažeš hrišćanima, da su već opravdani u Hristu, da su savršeni u Hristu, da su potpuni u njemu, da su već prešli iz smrti u život, ti si uklonio sve podsticaje za svetim životom.“ Judaisti su to rekli jer zaista nisu razumjeli pravo opravdanje vjerom.

Ako nema prijetnje osudom za grijeh, šta sprječava ljude da i dalje griješe? Bez posledica, zar se ljudi neće jednostavno upustiti u svaku vrstu zle prakse? Sada se i Pavle suočava s tom idejom. On upozorava Galaćane da svoju slobodu u Hristu ne koriste kao priliku da sebično služe svojim prirodnim prohtjevima. Umjesto toga, trebali bi nesebično služiti jedno drugom u ljubavi.

Opet, da li živimo u Hristu ili ne, zavisi od toga na šta stavljamo fokus. Život pod zakonom, po definiciji, znači da pokušavamo da se opravdamo pred Bogom, sopstvenim naporom, kroz svoja djela. Fokusiramo se na sebe i kao rezultat toga zaista tražimo vlastitu slavu. Spasenje vjerom u Hrista se odnosi na ono što je on učinio. Ne radi se uopšte o nama.

Na sličan način, život u slobodi koju je Hrist kupio ne bi trebao biti fokusiran na sebe. Radi se o tome da vidimo Božju ljubav prema nama i da težimo da služimo jedni drugima istom ljubavlju.

Kako da definišemo pravu hrišćansku slobodu? Prvo trebamo razumjeti od čega nas je dobra vijest jevanđelja oslobodila. Tada možemo razumjeti šta hrišćanska sloboda nije. Koja je sloboda koju imamo u Hristu? U osnovi postoje četiri oblasti.

1. Hrist nas je oslobodio svake osude (Rimljanima 8:1). To je zato što smo, u Hristu Isusu, oslobođeni zakona i njegovog prokletstva. Hrist nas je oslobodio od osude zakona.
2. Hrist nas je oslobodio straha od smrti (Jevrejima 2:14-15; 1. Jovanova 4:16-18). Svako ljudsko biće je rođeno kao rob straha od plate za grijeh, mračnog žeteoca, smrti. To je postignuto njegovim životom, smrću i uskrsenjem.
3. Hrist nas je oslobodio našeg ropstva grijehu (Jovan 8:32-36). Grijeh nije samo djelo. Grijeh je takođe sila. To je moć koja živi u samoj našoj prirodi. Pavle to jasno iznosi u Rimljanima 7.
4. Konačno, Hrist nas je oslobodio ispod jurisdikcije zakona (Rimljanima 6:14).

Ali jevanđelje nas ne oslobađa da griješimo ili čak da živimo život koji je u skladu sa željama naše grešne prirode. U srcu svakog ljudskog bića je urođena želja za slobodom – političkom slobodom, ekonomskom slobodom, društvenom slobodom i duhovnom slobodom. Većina svijeta koji danas vidimo prikazanog u medijima rezultat je te želje za slobodom. Čovjek se ne može duhovno spasiti; on je bankrotirao, ali, prečesto, kada primimo svoju slobodu u Hristu, ova sloboda je često zloupotrijebljena i pogrešno shvaćena. Hrišćanstvo, iako nas oslobađa – oslobađa od cijelog ovog područja koje smo spomenuli – ne oslobađa nas da radimo ono što želimo.

Mnogi smatraju da kada bi vlast došla u ruke hrišćana, oni bi onda zakonski propisali moral. To je legalizam, jer se moral ne može zakonski propisati. To ne funkcioniše.

Dakle, šta Pavle govori Galaćanima?

1. Hrišćanska sloboda nije sloboda prepuštanja „tijelu“.
2. Hrišćanska sloboda nije u iskorištavanju naših suvjernika (vidi: 2. Solunjanima 3:6-10).
3. Treće, hrišćanska sloboda nije sloboda zanemarivanja Božjeg zakona. Mnogo je ljudi koji misle da je Pavle protiv zakona ili da je njegovo učenje da je zakon ukinut. Ne, Pavle nije protiv zakona, već je protiv toga da se zakon koristi kao metoda ili kao sredstvo spasenja. Kada je u pitanju zakon kao standard hrišćanskog života, Pavle se uvijek pridržava zakona. Zakon, posebno duh zakona koji je ljubav, mora se podržavati kao standard hrišćanskog života, ali osuđivati ​​kao sredstvo spasenja.

Osim Dekaloga, koji se još naziva moralni zakon, i koji definiše i čuva odnose između čovjeka i Boga i međuljudske odnose, postoje zakoni zdravlja i mnoga druga načela koja su standard zdravog hrišćanskog života. Jednom kad „proglasite“ Zakon ukinutim ili da je sav Zakon bio tipskog karaktera, tada možete da redefinišete grijeh ili ga pak smatrate „nebitnim“.

Osnovni smisao zakona je ljubav. Kada volimo jedni druge, tada je sav zakon ispunjen jer sada odražavamo, proizvodimo i doživljavamo plodove Duha koji je ljubav, radost, mir, dugotrpljivost, umjerenost, i tako dalje, protiv kojih zakon nema ništa.

Ali, ako jedni druge grizete i izjedate, pazite da jedni druge ne istrijebite. (15. stih)

Ali „ako grizete i proždirete jedni druge“ – to je ono što legalizam proizvodi. U trenutku kada idemo pod okrilje legalizma, više ne gledamo u Hrista za svoje spasenje, gledamo u sebe. Ako smo svi pod milošću, nema šta da se poredimo jedni sa drugima. Svi smo u istoj poziciji, grešnici spaseni milošću. Naša srca su puna radosti i zahvalnosti, ali legalizam gleda na naš nastup. Naši nastupi nisu isti. Otkrivamo da kada je osoba legalista, sklona je da osuđuje sebe ili se poredi sa onima koji su manje uspješni od nje. Imamo mnogo kontroverzi, mnogo se proždiremo, mnogo osuđujemo. Pavle kaže, ako se vratimo legalizmu, naša zajednica će prestati da bude zajednica puna ljubavi. Biće to zajednica puna ljubomore, ogovaranja i međusobnog osuđivanja. Ovo je plod legalizma.

Dakle, prava hrišćanska sloboda ima određene odgovornosti motivisane ljubavlju. Ove odgovornosti su dvostruke.

1. Ne činite ništa što utiče na vaš odnos prema Bogu. Kada pogledamo Pavlov savjet hrišćanima od Rimljanima 12 nadalje, posebno poglavlje 14:7-8, shvatićemo da mi, kao hrišćani, ne treba da činimo ništa što utiče na naš odnos prema Bogu.
2. Hrišćanska odgovornost znači ne činiti ništa zbog čega bi suvjernik posrnuo. S jedne strane, živimo životom koji je ugodan Bogu. S druge strane, ne činimo ništa što bi dovelo do toga da naši suvjernici krenu u pogrešnom smjeru. Prava hrišćanska sloboda znači da sada možemo živjeti životom služenja s ljubavlju i životom samokontrole. Izbjegnimo ove dvije zamke koje je Sotona postavio: legalizam s jedne strane i antinomizam, ili jeftina milost, s druge. Nijedno od njih ne predstavlja jevanđelje. Oni mogu, u određenim aspektima, ličiti na jevanđelje, ali su krivotvorine.

 

Duh nasuprot tijelu

Hrist je došao da nas oslobodi (Luka 4:18-21). Ali oslobodi od čega? Apostol Pavle, koga je Bog odabrao da propovijeda radosnu vijest spasenja, objavio je – u svojim poslanicama i, posebno, u Rimljanima i Galatima 5:1-15 – da je ta sloboda sloboda od krivice i osude zakona, sloboda od legalizma, odnosno korištenja zakona ili dobrih djela kao metoda spasenja i sloboda od vlasti i našeg ropstva grijehu. Jevanđelje nam ne daje dozvolu za grijeh, već nas oslobađa da živimo životom samokontrole i služenja s ljubavlju. Ali, kako možemo živjeti takvim životom? Ovo je pitanje koje postavljaju mnogi iskreni hrišćani. „Cijenimo sigurnost spasenja koju nam jevanđelje donosi“, kažu oni, „ali kako da živimo hrišćanskim životom, životom samokontrole, životom služenja s ljubavlju? Još uvijek se borimo u našem hrišćanskom iskustvu.“

Galatima 5:16-26 daje odgovor na to pitanje.

Ali prije nego što ispitamo ovaj odlomak, važno je za nas, kao hrišćane, da shvatimo što se događa u nama, prilikom našeg obraćenja, kada vjerujemo i prihvaćamo Isusa Hrista kao našeg Spasitelja. Ova promjena u nama se dešava u našim umovima. To nazivamo pokajanjem. Grčka riječ znači promjenu mišljenja, preokret uma. Ali nikakva promjena se ne događa u našem tijelu ili našoj grešnoj prirodi. U Efescima 2:3, Pavle nam kaže da nevjernik slijedi život u grijehu svojim tijelom, ili grešnom prirodom, ali i svojim umom. Ali u Rimljanima 7:15-25 isti apostol govori da i dalje postoji potpuna kontradikcija između tijela, koje se ne obraća, i uma, koji je napravio preokret.

Druga stvar koju trebamo shvatiti prilikom obraćenja je da doživljavamo ono što je poznato kao regeneracija ili novo rođenje. 2 Petrova 1:2-4 nam govori da postajemo sudionici božanske prirode.

Ova dvojaka iskustva kroz koja je prošao svaki pravi, istinski vjernik – promjena uma i novorođenje – donose veliku napetost između preobraćenog uma i Duha, i nepreobraženog tijela koje je još uvijek dio našeg bića.

Ali naše pitanje je: „Možemo li, kao hrišćani, pobijediti tijelo?“ Moramo li živjeti s ovom frustrirajućom tenzijom između obraćenog uma koji želi činiti dobro, pokoravati se zakonu Božjem, ispunjavati volju Božju i tijela koje se odbija obratiti i želi i voli griješiti?

Zbog ovog frustrirajućeg iskustva, mnogi hrišćani dovode u pitanje svoje obraćenje kada se suoče s takvim previranjima. Ali činjenica je da vjernik ima dvije prirode. Ove dvije prirode su u ratu jedna s drugom. Ovo će se nastaviti do našeg dana umiranja. Vjernik još uvijek ima grešnu prirodu sa kojom je rođen. Ali zbog novog iskustva novorođenja, regeneracije, vjernik takođe postaje dionik božanske prirode. Ove dvije prirode, tijelo i Duh su u stalnom ratu jedna s drugom. Stoga je napetost između tijela i Duha u stvarnosti dobar znak. To je dokaz našeg preobraćenja. Ako nemamo ovu napetost, onda se trebamo zapitati da li smo nanovo rođeni hrišćani.

Ali još uvijek nemamo odgovor na pitanje: „Može li se ovo grešno tijelo, koje je u suprotnosti sa željama preobraćenog uma, pokoriti i pobijediti?“ Poslanica Rimljanima 7 dokazuje, jasno, bez ikakve sjenke sumnje, da naši obraćeni umovi, ma koliko bili iskreni ili koliko smo jake volje, ne mogu, sami po sebi, ne mogu pobijediti tijelo. Da, moguće je, koristeći našu snagu volje, pokoriti tijelo na neko vrijeme, ali da ga savladamo, osvojimo, odgovor je: „Ne“. Pavlov zaključak u Rimljanima 7:24-25a je: „Jadan sam ti ja čovjek! Ko će me izbaviti od tijela smrti ove? Neka je hvala Bogu kroz Isusa Hrista, našeg Gospoda!“

Kako to Isus radi? Odgovor se nalazi u Galatima 5:16-26. Pavle jasno daje do znanja da, kroz Duha koji prebiva u nama, možemo umrtviti djela tijela.

Kažem vam dakle: Po Duhu živite, pa nećete udovoljavati požudi tijela. Jer tjelesna požuda se protivi Duhu, a Duh se protivi tijelu. Zaista, oni se protive jedno drugom, tako da ne činite ono što biste željeli. (stihovi 16-17)

Hrišćanski život je plod jevanđelja. To ne doprinosi našem prihvatanju pred Bogom. Prihvaćeni smo od Boga i pred Bogom na osnovu posredništva Isusa Hrista i ničega drugog. Jedini način na koji možemo biti prihvaćeni pred Bogom je kroz milost našeg Gospoda, Isusa Hrista.

Stih 17 je objašnjenje stiha 16. Ako čitamo stih 17 sam po sebi, zvuči kao da hrišćani nisu u stanju da žive životom pobožnosti, služenja ljubavi, životom koji je ugodan Bogu. Ali, u 16. stihu, Pavle nam kaže da, pošto mi, kao hrišćani, hodimo u Duhu, tada nećemo ispuniti tjelesne požude. On ne govori o hodanju izgradnjom naše volje. Volja ne može pobijediti tijelo, ali ako hodimo u Duhu, nećemo ispuniti želje tijela. Imamo grešnu prirodu koja nas neprestano bombarduje grešnim željama. Ne moramo biti uvjereni u to jer smo svi upoznati s tim.

Možemo li reći „ne“ našem tijelu? Um može biti u stanju reći „ne“ tijelu za neko vrijeme, ali prije ili kasnije, posebno kada smo umorni ili pod pritiskom, um popušta i tijelo preuzima. Odvodi um u zarobljeništvo i tjera nas da radimo ono što naši preobraćeni umovi mrze da rade. Ovo je iskustvo Rimljanima 7. Ali Pavle nam govori, u Galatima 5:16 i Rimljanima 8:5, 9-13, da, ako hodimo u Duhu, ako dopustimo svetom Duhu da kontroliše naše umove, tada će tijelo zapravo biti pokoreno i pobijeđeno tako da tijelo neće moći da radi ono što želi.

A ako vas vodi Duh, niste pod zakonom. (18. stih)

Šta to znači? Biti pod zakonom, kao što smo ranije vidjeli, znači da živimo pod jurisdikcijom zakona. Živjeti pod jurisdikcijom zakona znači da se moramo povinovati zakonu i sami po sebi da bismo bili spašeni. Biti pod zakonom znači da zakon od nas, kao pojedinaca, zahtijeva da ga se, vlastitim naporom, savršeno pridržavamo. Ako ne poslušamo, umrijećemo.

Samo pod milošću, samo kada prihvatimo Isusa Hrista kao našeg Spasitelja, samo pod kišobranom pravednosti ili opravdanja samo vjerom, Duh sveti nam se daje.

Djelo svetog Duha nije da proizvede pravednost u nama da bi nas to spasilo. Spašeni smo Hristovim zaslugama i ničim drugim. Djelo Duha svetoga je da u našem iskustvu učini stvarnim ovo spasenje jer, u spasenju koje je Bog zadobio za sve ljude u Isusu Hristu koje su hrišćani prihvatili vjerom. Ovo uključuje spasenje od krivice i kazne za grijeh, spasenje od vlasti i ropstva grijehu, i spasenje od prisutnosti i prirode grijeha – sve troje je naše po vjeri u Isusa Hrista. Sveti Duh je poslan u naše živote da to učini stvarnim u našem iskustvu. Prvo Duhom svetim doživljavamo novorođenje. Drugo, Duh sveti djeluje u nama svojom snagom da pokori i pobijedi tijelo tako da se Božja volja, koju nismo mogli održati prije našeg obraćenja, sada može ispuniti kroz nas.

Ali ovdje u Galatima 5, Pavle se bavi onim što nazivamo posvećenjem, hrišćanskim životom. Od početka do kraja, hod hrišćanina je samo hod vjere. Opravdani smo samo vjerom. Posvećeni smo samo vjerom. Ovo nije sjedenje i nečinjenje ništa jer je vjera uvijek borba.

Kada prihvatimo Isusa Hrista kao našeg Spasitelja, vjera nije samo mentalni pristanak na istinu; vjera govori da sam razapet sa Hristom (Galatima 2:20). Ovo je temeljni princip pravog hrišćanstva. Od početka do kraja, formula jevanđelja je ista: „Ne ja, nego Hrist“.

Efekat tog potčinjavanja mora se nastaviti tokom cijelog našeg života. To se može porediti sa istrajnošću u bračnom zavjetu.

Pavle objašnjava „hodanje u Duhu“ u Rimljanima 8:5 i nadalje. Umovi onih koji hode u Duhu su zaokupljeni stvarima Duha. Umovi onih koji hodaju u tijelu su zaokupljeni stvarima od tijela. Ovo se može objasniti vrlo jednostavno. Kao što je već spomenuto, preobraćeni, nanovo rođeni hrišćanin ima dvije prirode. On ima staru prirodu koja je po vjeri mrtva, ali je u stvarnosti još uvijek tu, i ima novu, nanovo rođenu prirodu. On je učesnik božanske prirode. Dakle, imamo dvije prirode. Obje ove prirode imaju želje. Tijelo želi griješiti. Duh želi da živi životom ugodnim Bogu. Obje ove prirode stavljaju ove želje u preobraćeni um. Tijelo ne može raditi ono što želi bez pristanka uma. Takođe, Duh ne može raditi ono što želi bez pristanka uma. Borbeno polje u hrišćanskom životu je um.

Pošto je Hristov Duh jači od zakona grijeha i smrti u nama, Duh može zadobiti pobjedu.

Duh donosi određene plodove. To su rodovi koje bi svi hrišćani trebali imati. Ovo nije isto što i duhovni darovi koji se daju u funkcionalne svrhe za potrebe Božjeg djela.

A rod Duha je: ljubav, radost, mir, trpljenje, ljubaznost, dobrota, vjera, blagost, samosavladavanje. Na to nema zakona. (stihovi 22-23)

Ovo nije lista od devet odvojenih rodova, već devet karakteristika (jednog) ploda Duha. Ono što Duh sveti proizvodi u nama ne potiče od nas ili kroz nas, nego kroz Duha svetoga. Da, to se proizvodi u nama, ali izvor tog svetog pravednog življenja, tog života samokontrole i služenja s ljubavlju proizvodi se u nama kroz Duha svetoga. Stoga Pavle to naziva rađanje ploda.

Pavle počinje ljubavlju, od grčkog izraza agapē. Ovo je poznato opisano kao „nesebična ljubav“, ljubav koja ne očekuje ništa zauzvrat. „Radost“, u biblijskom smislu, najbolje se može opisati kao unutrašnje samopouzdanje u Duhu. Biblijski „mir“ uključuje emocije kao što su sigurnost i opšti osjećaj duhovne smirenosti. Strpljenje je sposobnost, u Duhu, da se čeka na Božji savršeni trenutak čak i kada se čini da naš lični plan ne uspijeva. Prevedeno od izraza makrotimija, „strpljenje“ uključuje kontrolu našeg odgovora na okolnosti. Ljubaznost je možda jednostavna, ali nije uvijek laka. Originalni termin, chrēstotēs, uključuje koncepte biti dobar i nježan. U Duhu možemo biti ljubazni prema svima, čak i onima koji su izazovni i uvredljivi. Dobrota je sposobnost da se uradi ispravna stvar u svim okolnostima. Izraz agathōsynē implicira moralnu pristojnost: ovo opisuje nekoga uglednog, časnog i pravednog. Vjernost je ključna riječ, od grčkog izraza pistis, koji se u Novom savezu često prevodi jednostavno kao „vjera“. Ovo predstavlja vrstu izdržljivosti, vođenu povjerenjem. Blagost, od grčkog prautēs, implicira nekoga poniznog i spokojnog, osobu koja nije ekstremna. Samokontrola, od izvorne riječi enkrateja, je sposobnost da vladamo svojim umom, tijelom i riječima.

Nasuprot ovome su „tjelesna djela“ ili djela osobe prepuštene stihijama vlastite grešne prirode i palog svijeta.

A djela tjelesna su očigledna. To su: preljubočinstvo, blud, nečistota, besramnost, idolopoklonstvo, vračarstvo, neprijateljstva, svađe, ljubomora, srdnje, prepirke, podjele, jeresi, zavisti, ubistva, pijanke, razuzdane gozbe i tome slično. To vam unaprijed kažem, kao što sam vam već i rekao, da oni koji tako nešto čine neće naslijediti Božje kraljevstvo. (stihovi 19-21)

Pavle identifikuje neke od grehova u kojima smo skloni da učestvujemo kada odbijamo da se povežemo s Bogom kroz Isusa Hrista i podredimo tjelesno sili Duha.

Prva tri grešna načina života koje Pavle navodi spadaju u kategoriju seksualnosti. „Seksualni nemoral“ potiče od grčkog izraza porneja, opšteg izraza koji se odnosi na bilo koju vrstu seksualne aktivnosti izvan biblijskog braka. Preljuba, bestijalnost, homoseksualnost, vanbračni seks, promiskuitet i tako dalje su obuhvaćeni ovom idejom.

„Nečistota“ je od grčke riječi akatharsia, koja se odnosi na bilo koju vrstu nečistote u našim mislima, riječima i postupcima. Misli motivisane požudom, pohlepom ili ekscesom su dio ove grupe.

„Senzualnost“ je širok pojam, koji se odnosi na neku vrstu besramnog, otvorenog stila života koji se razmeće uživanjem u bilo čemu što gdje se osjeća dobro, uprkos posledicama ili moralu. Originalni grčki izraz, aselgeia, nosi osjećaj nečega van kontrole; to ukazuje na osobu kojoj nedostaje disciplina, ili bilo kakva sposobnost samoograničavanja.

Idolopoklonstvo je obožavanje idola i paganskih bogova. To je jedini grijeh u cijelom Svetom pismu nad kojim se čini da se Bog najviše ogorčava. To je bilo apsolutno uobičajeno u svijetu Pavlovog vremena. To je i danas uobičajeno, kako direktno tako i u smislu stavljanja materijalnih stvari iznad Boga u našim životima. Jednostavno rečeno, hrišćani apsolutno ne bi trebali obožavati nijednog drugog boga na bilo koji način.

Vračarstvo ili vještičarenje dolazi od grčkog izraza farmakeja, povezanog sa terminom od kojeg izvodimo riječ farmacija. Ovaj izraz podrazumijeva upotrebu droga, napitaka i otrova, često radi izvrtanja uma ili duha osobe. U širem smislu, „vračanje“ na koje se Pavle poziva često uključuje prizivanje demona u pokušaju pristupa natprirodnoj moći bez Božje pomoći.

Neprijateljstvo znači mrziti određene ljude ili grupe. Spor se odnosi na izazivanje razdora i podjela. Ljubomora je sama po sebi razumljiva. Pavlovo spominjanje srdnji ili napada bijesa potiče od riječi thymoi, što implicira nekontrolisane izlive emocija kao što je bijes. Rivalstva su podjele između ljudi vođene sebičnim ambicijama. Razdori su ona vremena kada narušimo jedinstvo bez dobrog razloga. Podjele, kako se ovdje koristi, znači nepravedno „zauzimanje strana“ protiv drugih – ovo od istog korijena riječi koja se koristi za izvođenje riječi jeres, a ponekad se prevodi kao „frakcije“. Dakle, važno je razumjeti da jeretike zapravo pokreću tjelesne pobude, iako će to svakako pokušati sakriti.

Zavist se ponekad opisuje kao želja za onim što neko drugi ima. To takođe može uključivati ​​zamjeranje ljudima koji imaju stvari koje želimo. Za hrišćane posebno, zavist implicira da smo nezadovoljni onim što nam je Bog dao.

Zločin ubistva je tretiran u 6. uputu Dekaloga i kroz druge zakone u Svetom pismu.

„Pijanstvo“ potiče od grčkog izraza methai, što konkretno znači efekat konzumiranja alkohola, i, šire, bilo koje druge supstance koja mijenja um. Ovo je u skladu sa pristupom alkoholu koji zauzima Sveto pismo, koje uvijek osuđuje pijanstvo (Efescima 5:18), ali ne zabranjuje svaku upotrebu alkohola.

Pavle dalje koristi izraz komōi, koji se odnosi na popularnu praksu rimskog svijeta. To su bili događaji koji se dobro odražavaju u terminima kao što su bahanalije, ili češće kao orgije.

Važno je shvatiti da Pavlova lista ovdje nije konačna. Ne uključuje svaki grijeh koji bi ljudska bića mogla učiniti. U zaključku on navodi da niko ko ostaje u takvim praksama neće naslijediti kraljevstvo Božje.

A oni koji pripadaju Hristu razapeli su tijelo s njegovim strastima i žudnjama. (24. stih)

Naši grijesi su bili razlog zašto smo stajali osuđeni na smrt zbog prokletstva zakona. Ali u Hristu odrekli smo se prava da se i dalje držimo svog grijeha i prepuštamo mu se i uživamo u njemu.

Ako živimo po Duhu, dozvolimo Duhu da nas vodi! (25. stih)

Naravno, Bog ne „automatizuje“ ovaj proces. Mi nakon obraćenja ne postajemo duhovni roboti ili marionete kojima odjednom nedostaje slobodna volja. Umjesto toga, hrišćanin dopušta Božjem Duhu da vlada i određuje smjer kojim ćemo ići. Drugim riječima, to uključuje pokoravanje Božjem putu, ali mi smo i dalje ti koji činimo svaki sledeći korak.

Ne budimo sujetni, ne nadmećimo se jedni s drugima, ne zavidimo jedni drugima. (26. stih)

Ako kao hrišćani propustimo da se podredimo Duhu, postajemo uobraženi, ponosni i arogantni. Život u Duhu Božjem zahtijeva potčinjavanje Bogu i poniznost. Radi se o Njemu a ne o nama. Pokušaj da vodimo hrišćanski život u vlastitoj sili rezultira prevelikom usredotočenošću na sebe, nadimajući nas na način na koji religiozni ljudi često postaju samopravedni.

Odatle postaje sve gore. Ponosni ljudi se po definiciji bave samopromocijom. To dovodi do provociranja drugih da se takmiče s nama umjesto da služe uz nas. Neizbježno, ponosna religiozna nadmetanja za čast i samopoštovanje dovode do zavisti, zamjeranja onima koji izgledaju kao da su spolja dobili ono što želimo da svi vide u nama.

Bez sile i usmjeravanja kroz svetog Duha, hrišćanski se život pretvara u destruktivno i sebično religiozno postojanje. Umjesto da padnemo u tu jamu, čini se da kaže Pavle, trebamo misliti kako hodati po Duhu.

 

Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.