Naše ophođenje prema našim bližnjim je veoma važno, jer je naše svjedočanstvo kontinium cijelog našeg života. Sve što kažemo ili uradimo ima za posledicu na život naše okoline i kao i nas samih.
Ukoliko znamo da je rečeno da su hrišćani udovi Hristovog tijela, i međusobno kao pojedinci udovi jedni drugima u Hristu onda nam je jasno da među ljudima postoji interakcija (vidi Rimljanima poslanica 12:4,5 i Prva poslanica Korinćanima 6:15). Ljudi su socijalna bića i nije moguće da djelovanje jednog čovjeka ne izvrši uticaj na drugog, iako je sa druge strane svaka osoba zadužena za sebe i posjeduje pravo na svoju slobodnu volju datu od Boga. To znači da isključivost po pitanju sopstvenih prava nije na korist.
„Ali pazite da ne bi možda to vaše pravo postalo kamen spoticanja slabima. Jer ako tebe koji imaš znanje neko ko je slab vidi za stolom u idolskom hramu, zar se neće njegova savjest odvažiti da jede hranu žrtvovanu idolima? Tako zbog tvog znanja propada onaj ko je slab, tvoj brat za koga je Hristos umro. A kad tako griješite svojoj braći i povređujete njihovu savjest koja je slaba, griješite protiv Hrista.“ (Prva poslanica Korinćanima 8:8-12)
Apostol Pavle decidno objašnjava da u našem životu nismo samo odgovorni prema nama već i prema drugima u našem okruženju. Ovaj tekst takođe skreće pažnju da postoji i slaba savjest, što znači da ako naša savjest nije istančana po načelu koje može naći uporište u Bibliji onda ne vrijedi takvu savjest isticati kao mjerodavnu. Sigurno je da se neće čudo desiti da se spriječi žetva za bilo koje ignorisanje Božjih uputa.
Svaka osoba koja je ikad rođena na ovoj planeti je jedinstvena, nije ničija kopija i zato je svako različit po načinu djelovanja, razmišljanja, ovladavanja znanjem ili radnim vještinama, brzini usvajanja saznanja i primjeni, istrajnosti, itd. Iako su razlike evidentne, ciljevi hrišćana moraju biti isti, jedne težnje i misli, jer je Isus jedan, i jer će sumacija više različitih doprinosa u jednom vremenu dati veću dobrobit. Zato je dužnost onih koji su u nečemu bolji da podijele znanje ako je potrebno sa onima koji imaju određene prepreke, ili ukoliko je neko slabiji da ima pravo na veću pažnju i značaj nego neko ko je jači. Ne nikako po principu pristrasnosti već po principu trenutne potrebe i uzajamne iskrene brige za onog ko je u potrebi, jer svako je važan za koga je podnesena Žrtva.
„Kad bi svi bili isti ud, gdje bi bilo tijelo? A ovako, mnogo je udova, ali jedno je tijelo. Oko ne može reći ruci: ‘Ne trebaš mi’, ni glava nogama: ‘Ne trebate mi.’ Naprotiv, oni udovi koji izgledaju slabiji u stvari su neophodni.“ ( Prva poslanica Korinćanima 12:20-22)
Ukoliko je u tijelu čovjeka neki organ slab ili povrijeđen, kompletan sistem radi na podjeli obaveza, odricanju i slanju podrške onom organu koji je u problemu, i organizam ne odustaje dok ne uspostavi dinamiku kakva je u situacijama zdravog stanja i simfonijske usklađenosti.
Onaj ko se uči od Isusa odrekao se sebe, i želje za prvenstvom. Ne smijemo dozvoliti da naše ophođenje bude oruđe za stvaranje gorčine i otuđenosti prema onima kojima su potrebne riječi saučešća, i upućivanje na Boga koji sigurno ono što je slabo može ojačati.
„Ljubav je u ovome; nismo mi voljeli Boga, nego je on volio nas i poslao svog Sina kao žrtvu pomirenja za naše grijehe.“ (Prva Jovanova poslanica 4:10)
Ništa nemamo, a da nam nije dato, i naše spasenje je dar kroz Isusa Hrista i zato nam je zapravo čast pomagati jedni drugima i biti upotrebljivi na nečiju sreću. „Besplatno ste dobili, besplatno i dajte.“ (Jevanđelje po Mateju 10:8)
Naš uticaj na druge je u onoj mjeri dobar koliko i naš rast u hrišćanskoj službi, kao i profinjenost i poniznost koju imamo. Pravo koje posjedujemo jeste da naš način života bude što bolji jer imamo priliku za tako nešto, i onda će nam biti prirodno da se dajemo za dobro drugih. Nije moguće imati loš kurs koji će donijeti samo nama patnju, i isto tako nije moguće birati dobar kurs a da to nije na sreću onima koji su u našoj blizini.
Bog je u svojoj Riječi otkrio svoju volju, ona nam je svjetiljka koja mijenja naše živote na radikalan način ali uvijek na naše dobro i to je naše pravo koje nam se nudi.
„Ako nekom od vas nedostaje mudrosti, neka traži od Boga, jer on velikodušno daje svima, i to bez prekoravanja, i on će mu je dati.“ (Jakovljeva poslanica 1:5)
Ukoliko su svjetlost i istina unutar našeg dometa, a mi zanemarujemo tu privilegiju gledanja i slušanja, mi ih u stvari odbacujemo, biramo tamu mjesto svjetlosti.
„Riječ je tvoja svjetiljka nozi mojoj, i svjetlost stazi mojoj.“ (Psalam 119:105)
Vanja Marinović
