Slanje sedamdestorice bilježi Luka 10:1-24. Prije toga, Isus je poslao dvanaest primarnih učenika da liječe, izgone demone i propovijedaju da dolazi kraljevstvo Božje (Luka 9:1-6). Nije jasno da li su Dvanaestorica otišla u gradove da izvrše pripreme za Isusov dolazak, ali Isus je poslao glasnike u gradove u Samariji (Luka 9:51-56). Njihovo djelo odražava rad Jovana Krstitelja (Luka 1:17, 76; 3:4). Kasnije šalje Petra i Jovana da pripreme za Pashu (Luka 22:8).
Sada, Isus poziva još sedamdeset dva sledbenika da se pridruže ovom poslu. Uputstva su slična: neka ne nose torbu i dodatne sandale (Luka 9:3; 10:4). Oni treba da ostanu u prvom domu koji ih dočeka (Luka 9:4; 10:7), a ako ih niko ne dočeka, treba da otresu prašinu sa svojih nogu (Luka 9:5; 10:11). U oba slučaja, glasnici izlaze u parovima, odražavajući zahtjev za svjedocima u Mojsijevom zakonu (Marko 6:7; Ponovljeni zakon 19:15).
Luka ne otkriva gdje su pošli. Neki misle da je ovo okruženje hronološki napredak od Samarije do Jerusalima (Luka 9:51-52). Moguće je da su u Samariji, ali važno je zapamtiti da je takozvani „Isusov putopis“ (Luka 9:51 – 19:27) – koji ocrtava Isusovo napredovanje od Galileje do Jerusalima – putovanje duhovne formacije, ne nužno geografija. Isus poučava svoje učenike šta treba da znaju da bi izgradili zajednicu. Isus govori o Sodomu, Horazinu, Betsaidi, Kapernaumu, Tiru i Sidonu (Luka 10:12-15). Horazin, Betsaida i Kapernaum su u Galileji, a Tir i Sidon su dalje na sjeveru. Nijedan od ovih gradova nije u Samariji.
Naučnici raspravljaju o tome da li je Isus poslao sedamdeset dva glasnika ili sedamdeset. Od raznih drevnih rukopisa Lukinog jevanđelja, nešto više njih kaže sedamdeset dva. Naučnici pokušavaju odrediti originalni broj razmatrajući zašto bi on bio promijenjen.
Jedna od mogućnosti je da je Luka prvobitno rekao sedamdeset dva, da bi kasniji pisar to promijenio u sedamdeset. Ovo je možda bio pokušaj da se brojka poveže sa Mojsijevim starješinama (Izlazak 24:1, 9; Brojevi 11:16-17, 24-25).
Druga opcija je da je originalni broj bio sedamdeset, a izraelski prepisivač ga je promijenio u sedamdeset dva. Lukin izvještaj o Isusovim uputama Dvanaestorici ne uključuje ograničenje da se propovijeda samo Jevrejima (Luka 9:1-6). Luka ne pokušava napraviti razliku između publike kojoj je namijenjena.
Originalni broj je vjerovatno doslovno sedamdeset dva i nije predviđena nikakva simbolika.
Isusova metafora za radnike jevanđelja odražava prirodu žetve. Usjevi su spremni za žetvu u određeno vrijeme. U to vrijeme su potrebni dodatni radnici. Isusova kratka zemaljska služba bliži se kraju i potrebni su glasnici koji će ohrabriti ljude da odgovore. To doživljavamo danas; kada se dogodi prirodna katastrofa ili druga tragedija, ljudi su često otvoreniji za jevanđelje. Vjernici moraju biti spremni da daju nadu kada su ljudi spremni da je prime.
Matej 9:37-38 je paralela sa ovim stihom, ali u dijelu koji daje opšti sažetak Isusove službe u Galileji.
Isus očekuje da njegovi glasnici budu moralno i duhovno čisti i spremni na žrtvu. Ovo je ključno da bi se razlikovali od lažljivih, sebičnih građanskih i vjerskih vođa koji manipulišu ljudima radi vlastite koristi.
Uputstva za sedamdeset i dvojicu su u osnovi ista: da uzmu samo odjeću koju nose i ostave sve ostalo što im može zatrebati.
Njihov nedostatak novca razlikuje ih od putujućih učitelja i mađioničara koji očekuju da budu plaćeni za svoje usluge. Ovi ljudi takođe uzimaju naprtnjače da drže zalihe dok putuju od grada do grada. „Bez sandala“ može značiti da učenici treba da idu bosi, ali vjerovatno znači da neće uzeti rezervni par; poput djece Izraela koja su putovala pustinjom četrdeset godina, oni moraju vjerovati da će Bog osigurati da se njihova odjeća neće istrošiti (Ponovljeni zakon 29:5).
Dok Isusova sedamdeset i dva učenika pripremaju gradove za njegov dolazak, oni treba da pronađu domove koji će prihvatiti i glasnike i poruku. Hebrejski izraz šalom obično se prevodi kao „mir“ i korišten je u drevnim pozdravima i oproštajima.
Ovdje to u velikoj mjeri znači prijateljsko prihvatanje poruke koju učenici trebaju podijeliti. Ako ljudi čuju posledice Božjeg dolazećeg kraljevstva s prihvatanjem i iščekivanjem, doživjeće blagoslove kraljevstva. Ako odbace poruku, suočiće se s još gorom presudom od paganskih neznabožaca koji obožavaju lažne bogove, ali nemaju prednost svjedočenja čudima koja bi ih privukla Bogu (Luka 10:12-15).
Kriterijum za pobožno zajedništvo nema nikakve veze sa godinama, polom, nacionalnošću, etničkom pripadnošću, finansijskim statusom, društvenim statusom, bračnim statusom, političkom strankom, jezikom, regionom porijekla, fizičkim osobinama – ništa što ljudi koriste da bi jedni druge kategorisali (Galatima 3:27-29). To je ovo: da li osoba prihvata i vraća mir Božiji? Da li pokazuju šalom?
Isus je sve vrijeme služio drugima. On očekuje da njegovi učenici učine isto. Najamni radnik je plaćen onog dana kada je radio (Levitska 19:13; Ponovljeni zakon 24:14-15). U ovom slučaju, plaćanje je samo stanovanje i hrana. Sedamdeset i dvoje ne traže bolji smještaj ili hranu.
Naravno, ovo ne znači da nosioci jevanđelja nikad ne bi trebali imati finansijsku ili drugu podršku (1. Timoteju 5:17-18; 1. Korinćanima 9:11; 2. Korinćanima 11:8).
Učenici su takođe podučeni da jedu što se iznese pred njih u gostoprimljivom domu (Luka 11:8). Ovo se odnosi na poštovanje domaćina, a svakako ne na uzimanje eventualno nečiste hrane.
Božje kraljevstvo se „približilo“; tekst ukazuje da će se nastaviti i jačati (Luka 11:9). „Kraljevstvo Božje“ je svako okruženje ili situacija u kojoj se pokazuju Božji suverenitet i blagodat. To se posebno odražava u spasonosnoj sili. Isus kaže da je „blizu“, što znači da nije došlo u potpunosti u trenutku kada je poslao ova sedamdeset i dva sledbenika. Isus je inaugurisao Kraljevstvo ali ono se neće u potpunosti manifestovati sve dok se Hrist ponovo vrati, a u potpunosti će se uspostaviti na obnovljenoj Zemlji nakon izvršnog suda i završetka realizacije Plana spasenja.
Ovaj pogled na kraljevstvo naziva se „sada i ne još“. Kraljevstvo je inaugurisano, ali nije došlo do ispunjenja. Blagoslov kraljevstva „sada“ u ovom tekstu je iscjeljenje, uključujući i fizičke bolesti i one uzrokovane demonima (Luka 10:9, 17).
Dalje Isus ponavlja iste upute koje je prethodno dao Dvanaestorici (Luka 10:10-11). Ukoliko reakcija mještana bude odbacivanje poruke, najava njihove sudbine uključuje teži sud nego za neke neznabožačke gradove koji su bili u prošlosti ili će tek biti pohođeni Božjim sudovima zbog svog bezakonja (Luka 10:10-15).
„Ko sluša vas, sluša i mene. Ko odbacuje vas, odbacuje i mene. A ko odbacuje mene, odbacuje i onoga koji me je poslao.“ (Luka 10:16)
Ovo je sažetak Isusovog naloga: radi se o Bogu, a ne o nama. Ovaj stih opisuje hijerarhiju poslanja: Bog šalje Isusa Hrista, Isus Hrist šalje svoje sledbenike. Isus šalje sedamdeset i dva učenika da propovijedaju kraljevstvo Božje i pozivaju ljude na pokajanje. Oni idu da pripreme gradove koje će on posjetiti. Učenici treba da se mole da Bog obezbijedi više glasnika da dopru do onih koji su spremni da slušaju. Dok budu odlazili, Bog će osigurati smještaj i hranu i pobrinuti se da njihove lične potrebe budu zbrinute. Ako grad prihvati njihovu poruku, učenici treba da pruže fizičku i duhovnu obnovu srazmjernu Božjem kraljevstvu, kako ih je opunomoćio Isus, Sin Božji. Ako ih gradovi ne prihvate, Bog će im suditi (Luka 10:1-15).
Učenici su glasnici, baš kao i mi. Ako širimo biblijsko izvorno jevanđelje vođeni poukom svetog Duha, oni s kojima razgovaramo će reagovati na Božji glas. Ako se oslanjamo na vlastitu harizmu i/ili propovijedamo jevanđelje koje nije u skladu s onim što je u Svetom pismu, naša publika može nas slijediti ili odbaciti. To je cilj pokvarene biznis-religije, vođa sekti ili kultova, ali to nikome ne pomaže niti ga spašava. Samo Bog može spasti, pod uslovima spasenja koji su dati.
Mnogi ljudi danas tvrde da bi slijedili Isusa samo kada bi ga mogli lično vidjeti. Njegova služba na zemlji dokazuje suprotno. Malo je ljudi viđalo Isusa više od stanovnika Kapernauma. Malo je onih koji su svjedočili više čuda iscjeljenja ili vidjeli više izbačenih demona. Pa ipak, ljudi su i dalje odbijali da ga prihvate kao Mesiju. Nema razloga da mislimo da bi svijet danas bio drugačiji. Znamo da ne bi; nema dovoljno velikog dokaza koji bi uvjerio sve da slijede Hrista.
Zatim su se sedamdesetorica vratila radosna, govoreći: „Gospode, čak nam se i demoni pokoravaju kroz tvoje ime.“ (Luka 10:17)
Učenici su bili posebno impresionirani što im se demoni pokoravaju. Da ovaj sekundarni sloj učenika – koji ne uključuje Dvanaestoricu – može koristiti Isusov autoritet da pobijedi duhovnog neprijatelja pokazuje moć Božjeg kraljevstva i Isusovog mjesta u njemu. Ovo je moguće upravo zbog prenosa autoriteta koji je objašnjen u 16. stihu.
U kulturi tog vremena, nečije „ime“ nije značilo samo zvukove koji su se koristili za identifikaciju osobe. To se odnosilo na ugled osobe, posebno njen autoritet i moć. Moderna paralela je kada neko djeluje „u ime“ neke osobe ili grupe. Oni djeluju u ime te osobe ili grupe i sa autoritetom te osobe ili grupe. Na primjer, službenik za provođenje zakona koji nekome naređuje da „stane, u ime zakona“ priziva autoritet zakona. U sistemu patron-i-klijent u Rimskom carstvu, bogati i moćni pokrovitelj koristio bi resurse da učini usluge klijentu. Zauzvrat, klijent bi činio manje usluge i prenosio poruke pokrovitelja, djelujući na taj način u ime pokrovitelja.
Upotreba riječi „Gospode“ i „u tvoje ime“ od strane učenika pokazuje da su oni odani Isusovi sledbenici. Isus to potvrđuje govoreći da su njihova „imena zapisana na nebu“ (Luka 10:20). Čak i tako, oni još ne razumiju u potpunosti ko je on ili šta je došao da uradi. Njihove riječi takođe pokazuju da znaju da njihova moć nije njihova; svako čudo koje su učinili je opunomoćeno od Isusa i u krajnjoj instanci silom od Boga Oca.
A on im je rekao: „Gledao sam Sotonu kako je kao munja pao s neba.“ (Luka 10:18)
Egzorcizmi su ono što učenike najviše iznenađuje (17. stih). Ovo sugeriše da učenici ne razumiju sasvim da korišćenje Isusovog autoriteta za izgon demona znači korišćenje Božje moći. Bog je taj koji osigurava da Sotona bude poražen. Čovječanstvo je prilikom Pada u grijeh potpalo pod vlast Sotone, ali Bog je aktivirao Plan spasenja kojim ograničava njegovu silu i postavlja neprijateljstvo između duhova dvaju sila koje se bore za lojalnost ljudskih duša (Postanje 3:15). Kao vrhovni suveren univerzuma i izbavitelj ljudskog roda, Bog ima legitimitet da se miješa u poslove na zemlji u korist čovjeka, i to čini na dva nivoa: kroz opštu i spasonosnu blagodat. Čin istjerivanja demona svjedoči o tome. Iscjeljivanje, istjerivanje demona i ohrabrivanje drugih na pokajanje su napadi na Sotoninu moć i koraci ka obnovi.
Okolnosti pada Sotone s Neba saznajemo iz nekoliko uporednih tekstova u Svetom pismu. Isaija 14:12-15 opisuje pobunu Lucifera i namjeru da se „izjednači sa Bogom Najvišim“, što je uzrokovalo njegovo zbacivanje s Neba. U knjizi proroka Ezekijela dat je opis Lucifera kao anđela iz reda heruvima zaštitnika najvišeg reda. Ovi stihovi kazuju da je Lucifer razvio u sebi oholost i divljenje prema samom sebi zbog mudrosti i ljepote koju je posjedovao, što ga je odvelo u bezakonje i pobunu. Zbog toga je osuđen na odstranjivanje sa „svete Božje gore“ i na konačnu propast (Ezekijel 28:12-19). Pad Sotone nakon otvorene pobune na Nebu opisan je i u Otkrivenju 12:7-9. U ovim stihovima postoji referenca na Hrista kao Mihaela Zapovjednika Božjih anđela na Nebu koji su se borili protiv Lucifera i njegovih pristalica koje je u međuvremenu zavrbovao za svoje ciljeve – trećinu anđela (4. stih). Pali anđeli sa svojim vođom su zbačeni na Zemlju kao novostvorenu planetu, gdje su ubrzo uzrokovali pad čovjeka (Postanje 3). Znamo da je Sotona imao pristup Nebu u vrijeme Jova (Jov 1:6).
Imajući na umu ovu kratku retrospektivu, Isusovo viđenje Sotoninog pada s Neba se vjerovatno odnosi na prvobitno zbacivanje sa Neba. Ali zbog učinka Hristove zemaljske misije, Sotoni je nakon toga onemogućen svaki pristup Nebu (Otkrivenje 12:10-13). Time se njegova sila postepeno ograničava, a oblast djelovanja smanjuje, što će postati doslovno „vezivanje“ za opustošenu zemlju tokom milenijuma (Otkrivenje 20:1-3), nakon čega će uslijediti izvršni sud i uništenje za vječnost Sotone i palih anđela (Otkrivenje 20:7-10; ref. Ezekijel 28:19).
„Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i škorpijama i na svaku neprijateljsku silu, i ništa vam neće nauditi. Ali ne radujte se tome što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte što je vaše ime zapisano na nebesima.“ (Luka 10:19-20)
Tokom Isusove službe, Jevreji su mislili da je on došao da vrati njihovu političku nezavisnost tako što je protjerao Rimljane. Nakon rođenja Jovana Krstitelja, njegov otac, koji je bio sveštenik, prorekao je da će Jevreji biti „spaseni od svojih neprijatelja i od ruke svih koji nas mrze“ (Luka 1:71). Isus otkriva da neprijatelji nisu Rimljani, već „zmije i škorpije“, ili moći neprijateljskog Sotone – Sotona kao zmija je povezan s Postanjem 3:14-15.
U slučaju učenika, čini se da je ovaj blagoslov bio i doslovan. Kada je Pavle bio na ostrvu Malti, zmija ga je ujela za ruku. Dok su mještani zurili, čekajući da umre, on je samo stresao zmiju u vatru (Djela 28:3-6). Baš kao što je protjerivanje demona znak da je Sotona poražen, zaštita od zmija i škorpiona djeluje kao nagovještaj obnovljene dominacije nad kreacijom koju je čovječanstvo izgubilo pri padu (Postanje 1:28). To, međutim, ne znači da je rukovanje zmijama mudra stvar. Isus je dao ovo obećanje tim sledbenicima kao znak koji je potvrdio njegovu poruku. To se ne odnosi na nas, danas.
U Marku 16:18, Isus kaže nešto slično kada daje veliki nalog nakon uskrsnuća: „…svojim rukama uzimaće zmije. Ako popiju nešto smrtonosno, neće im nauditi.“ I opet, to su mogli biti znaci koji potvrđuju autentičnost poruke Jevanđelja u specifičnim slučajevima (posebno kad samo verbalno svjedočenje ne bi dalo nikakav rezultat), ali nikako opšti obrazac ili pravilo.
Međutim, čak je i pokoravanje duhova sporedna tema. Kakav god haos pali anđeli mogli napraviti, to se ne može porediti sa veličinom pomirenja sa Bogom svemira. Vlast u palom svijetu nije ništa u poređenju sa vječnim životom sa Stvoriteljem. Isus je bez premca u postavljaju prioriteta i stvari na svoje adekvatno mjesto! Bog svoje poznaje pojedinačno, i nema sile koja ih može oduzeti (Rimljanima 8:38-39).
Suočeni s teškoćama – i prirodnim posledicama palog svijeta i duhovnim napadom – to lako gubimo iz vida. Razumljivo, postajemo preopterećeni kada se suočimo s bolešću i poteškoćama. Kada Bog pošalje olakšanje, mi se radujemo. Zaboravljamo da konačna obnova naših tijela i duha tek dolazi (vidi: 2. Korinćanima 4:16-18; Rimljanima 8:18).
U taj čas on je uskliknuo u Duhu svetom i rekao: „Hvalim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a otkrio si maloj djeci. Da, Oče, jer ti si htio da tako bude. Sve mi je predao moj Otac. Niko ne zna ko je Sin, osim Oca, i niko ne zna ko je Otac, osim Sina i onoga kome Sin hoće da ga otkrije.“ (Luka 10:21-22)
Isus u Duhu zahvaljuje Bogu Ocu za djelo koje je učinio u životima učenika. Isus nije zahvalan toliko za sposobnost učenika da liječe i izgone demone, već za njihovo spasenje i njihovo od Boga dato razumijevanje Oca i Sina i njihovog odnosa.
Isusov opis njegovih vjernih sledbenika kao djece za razliku od onih koji su „mudri“ ili „umni“ može biti zbunjujući. „Mudar“, u biblijskom kontekstu, znači znati kako praktično primijeniti božansko znanje (Izreke 1:1-7). „Umnost“ znači imati dobar razum i sposobnost prenošenja mudrosti drugima. Dosledno u Svetom pismu, Bog nam govori da budemo mudri i razumni (Psalam 94:8; Izreke 1:5). Pa, zašto bi Isus bio srećan što su njegovi učenici kao „mala djeca“?
Kontekst je ključan: mudrost i razumijevanje koje Isus odbacuje referenca su na mudrost svijeta i razumijevanje religije koje su izvrnuli ljudi. Vođe Isusovog vremena držale su se religioznih vjerovanja stavljajući ljudima nepotrebne terete i oduzimajući ih od Božje ljubavi i milosti. Njihovo svjetovno razumijevanje ih je podstaklo da odbace svog Mesiju kako bi zadržali svoj zemaljski autoritet.
Nasuprot tome, učenici su „djeca“ koja prihvataju Isusa ponizno, bez pretvaranja (Marko 10:15). Budući da njihova srca nisu ispunjena religioznim ponosom, oni su prijemčivi da prihvate Božje otkrivenje o Njegovom kraljevstvu i potrebi za pokajanjem. Oni takođe imaju oči da vide Isusov odnos sa Bogom Ocem (Luka 10:22-24).
Ovo je plan koji je suvereni Bog dizajnirao na nebu i manifestovao na zemlji. U prošlosti učenika, kraljevi i proroci su se radovali budućem Božjem otkrivenju. To je upravo ono otkrivenje Sina koje učenici mogu iskusiti (Luka 10:24). To razumijevanje je mnogo važnije od akademskog učenja ili čuda. To ne znači da je akademsko učenje beskorisno, već da učenje mora biti podvrgnuto kontekstu važnijih istina o našoj grešnosti, Očevoj ljubavi i žrtvi Sina.
Kada Petar i Jovan budu pozvani pred Sanhedrin, vođe ih smatraju „neobrazovanim, običnim ljudima“. Čak i tako, članovi vijeća su „začuđeni“ da se par mogao tako elokventno raspravljati (Djela 4:13). Učenicima je dato razumijevanje Božje istine kroz Duha svetoga. Oni prihvataju ono što Isus kaže i ne oslanjaju se na sopstveno razumijevanje ili ljudska nagađanja. Oni znaju da je bolje biti lud u očima svijeta (1. Korinćanima 1:18), ali znati da su naša „imena zapisana na nebu“ (Luka 10:20).
Isus dalje objašnjava svojim učenicima odnos između sebe i Boga Oca. „Sve“ što je Bog predao Isusu jesu izvršne odgovornosti vezane za spasenje i sud. Ovo uključuje ono što Isus čini i govori (Jovan 5:19; 12:49); duše spašenih (Jovan 10:29); i pravo da se sudi otkupljenima (2. Korinćanima 5:10), zlim (Otkrivenje 6:16) i narodima (Luka 10:13-16; Matej 25:31-46). Otac takođe daje Sinu autoritet da pošalje svog svetog Duha (Jovan 15:26), pokrene zajednicu da širi jevanđelje (Djela 1:8) i obuzda zlo snagom svetog Duha (2. Solunjanima 2:6). Najrelevantnije za ovaj odlomak je da Otac ovlašćuje Sina da inauguriše Božje kraljevstvo (Luka 10:9).
Otac daje ove stvari Sinu. Formulacija jasno otkriva da je Sin potčinjen Ocu.
Bog Otac takođe daje Sinu autoritet da se otkrije Sinovim sledbenicima. Pošto Otac i Sin imaju iste ciljeve i karakter, Sin otkriva Oca time neposredno „na terenu“. Sin je „slika Boga nevidljivog“ (Kološanima 1:15). U Gornjoj sobi, Filip kaže: „Gospode, pokaži nam Oca i to nam je dovoljno.“ (Jovan 14:8) Isus odgovara: „Već sam toliko vremena s vama, a ti me, Filipe, još nisi upoznao? Ko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca?’ Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni?“ (Jovan 14:9-10)
Jevrejima 1:1-3 objašnjava: „Bog, koji je u prošlosti mnogo puta i na mnogo načina govorio našim praočevima preko svojih proroka, u ovim poslednjim danima obratio se nama preko Sina, koga je postavio za naslednika svega i kroz koga i eone stvori. Koji budući sjajnost slave i jasno obličje bića Njegovog…“ U Starom savezu, Bog je otkrio sebe, ali je razgovarao direktno s vrlo malo ljudi. Iako se s vremena na vrijeme očitovao vidljivo, uključujući i ono što se činilo kao djelovanje Sina Božjeg, to je bilo relativno rijetko (Postanje 12:7-9; 18:1-33; 32:22-30; Izlazak 3:2 – 4:17, 21-22; Ponovljeni zakon 31:14-15). Mojsije, Aron, dva Aronova sina i sedamdeset izraelskih starješina su „vidjeli viziju Boga Izraelova“ i čak su tamo jeli i pili (Izlazak 24:9-11). Mojsije je vidio prikriveno prikazivanje Očeve slave ali s leđa, bez mogućnosti da vidi lice (Izlazak 33:18-23). Nakon snažnih pojava vjetra, zemljotresa i vatre, Ilija je tihim šapatom čuo Boga (1. Kraljevima 19:9-18). Isaija (Isaija 6), Ezekijel (Ezekijel 1) i Danilo (Danilo 7) vidjeli su vizije Boga na nebu. Ali učenici imaju lično znanje o Ocu jer poznaju Isusa – jedinog koji sam ima ličan odnos sa Bogom!
Stih kaže da samo Otac poznaje Sina i samo Sin poznaje Oca. (Uzgred, ovo je jedan od mnogih stihova koji isključuju mogućnost postojanja trojstva.) Ovdje je riječ o odnosu. Samo kroz odnos omogućava se sticanje pravog poznanja Oca i Sina. To je smisao Luke 10:22 i riječi koje Isus uputio Filipu (Jovan 14:9-10). Učenicima, kao i svima ljudima koji se nalaze u bilo kojoj religiji opterećenoj mrtvim formalizmom i ljudskom sofistikom, bez stvarne povezanosti sa Bogom, trebalo je vremena da to shvate i iskuse.
Sada, Isus naglašava učenicima koliko su blagosloveni što su dobili ovu privilegiju (Luka 10:23-24). Pod „vidite“ Isus podrazumijeva više od jednostavnog opažanja svojim očima. U osnovi, oni vide prisustvo Božjeg kraljevstva u ljudskoj istoriji (Luka 10:9). Konačno, oni mogu da „vide“ Boga Oca jer vide Sina koji predstavlja Oca, Njegov karakter, ljubav i namjere. Kao poslednji komentar, Isus podsjeća učenike da su mnogi vjerni Jevreji kroz istoriju čeznuli da vide ono čemu svjedoče.
Prvi starosavezni likovi koji su čeznuli da vide Božje kraljevstvo bili su Adam i Eva: grešni, osramoćeni i otuđeni od Boga. Čuli su da je Bog obećao da će Evino potomstvo pobijediti zmiju, ali nisu znali kada i kako će to izgledati (Postanje 3:14-15).
Kralj koji je najviše ilustrovao želju za Božjim kraljevstvom bio je David. Mnogi psalmi potvrđuju njegovu ljubav prema Bogu i odanost Bogu. Uprkos nekim svojim teškim grijesima, on je ostao čovjek po Božjem srcu zbog svoje spremnosti da se pokaje.
Prorok koji je najviše želio da vidi Božje kraljevstvo je vjerovatno bio Jeremija. Morao je ostati u Jerusalimu jer je revnovao za njega. Za razliku od Ezekijela koji je samo saznao za uništenje hrama, Jeremija je tome svjedočio. Zatim je kidnapovan i vjerovatno ubijen u Egiptu (Jevrejima 11:37).
Bezbroj drugih vjernih ljudi u prošlosti je čeznulo da vidi kako Bog ispunjava svoja obećanja (Jevrejima 11). Čuli su za dolazeće spasenje i imali su vjeru u Boga. Ipak, oni nisu vidjeli utjelovljenog Sina Božjeg i razumjeli šta on predstavlja kao Spasitelj. Oni u njemu nisu vidjeli vlast nad bolešću, uništenje Sotone ili osudu slijepih, tvrdokornih gradova. I nikada nisu bili u stanju da ga pogledaju i vide „obličje nevidljivog Boga“ (Kološanima 1:15).
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
